Običaj je u našim crkvama da se na ovaj dan vjernici posipaju pepelom. Pepeo je simbol onog praha od kojeg je čovjek sazdan, prema pradavnom opisu stvaranja čovjeka u privim poglavljima Knjige postanka.

Prah je slika naše običnosti. Svaki je dijelak te prašine tako bezličan, ni po čemu drugačiji od drugog praška za obično oko ograničenog stvorenja. Prah je u tom pogledu slika anonimnosti, utopljenosti u masu. Osjećamo da smo slični u svojoj bezimenosti! Kada zaboravimo da se to i nas tiče, misleći na prašinu ili gledajući prah, osjećamo potpunu ravnodušnost. Što bi nam takva prašina trebala značiti?

Kroz različite druge slike, osobito one iz Biblije, prah je slika ništavosti: vjetar raznosri prašinu, ljudi po njoj gaze, kao da zapravo nije ništa.

Prah je slika bezličnosti, bez oblika i sadržaja, nema nikakvu osobnost i značenje.

Na ovaj čudesam dan, koji se po prahu i pepelu zove Pepelnicom, ne želimo sve to zanijekati, nego samo postati toga svjesni! Čovjek je prah, iz prašine uzet. To znači da je on smrtnik koji je toga čak i djelomično svjestan. Doduše nosi u sebi tajnu duše, može spoznavati i odlučivati, može ljubiti i činiti dobro, može se i okrenuti od Boga. No tada je to izvor tjeskobe i još dublje nesigurnosti. Svoju malenost u istini prepoznajemo s onim koji je jedini svet, u odnosu na jedinstvenu veličinu svega, na Boga.

Sve je to istina koja nam se želi posvijestiti na Pepelnicu. Ipak postoji izazov toga dana. Da, od praha smo uzeti, ali Božjim srcem, Božjim rukama oblikovani. Po sebi smo prašina, ali snagom i ljubavlju Stvoritelja postali smo osobom, čovjekom. Iz zemlje smo uzeti, ali oblikovani smo za nebo, tj. za život s Bogom.

Tragedija je čovjekova kada zaboravi da svoje dostojanstvo i biće duguje Bogu. Najveći i iskonski čovjekov grijeh kada je poželio vlastitim silama i posizanjem za zabranjenim voćem postići ono što mu je đavao šapnuo: da postane kao Bog. Posegnuo je za nečim što se ne da ni zaslužiti ni zaraditi. Htio je oteti ono što se može samo darovati. Zanijekao je istinu o svojoj stvorenosti i ovisnosti o Bogu. Tada je shvatio koliko je gol, bez dostojanstva i stabilnosti. Čovjek je po sebi prah i u prah se vraća. Međutim po snazi ljubavi Božje, po tom božanskom pozivu na život, čovjek je stvorenje Božje: A po daru Sina Božjega koji je čovjekom postao, svi smo pozvani na dostojanstvo djece Božje.

Po sebi prah smo i pepeo. Po Božjoj ljubavi dragocjeni smo u njegovim očima.

Fra Zvjezdan Linić

Loptica: Korizma je, odričem se večere...i svake subote od sad pa do Uskrsa dva sata rada posvećujem najobičnijim kućanskim poslovima.
I samo jedna kava na dan. Vrijeme je odricanja


- 07:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Lani sam se odrekla kave za korizmu. I mislila sam da neću preživjeti. Ove godine se odričem ružnih riječi. To bi trebalo biti humanije; prema meni i prema drugima:) (egotripp 01.03.2006. 12:54)

Opet nas je dočekala. S jako puno snijega. Sudarima na sve strane. Gmizila sam polako prema najvećem komitentu. Odmah me je dočekala hrpica, ali kako neke stvari nedostaju "priseljena"sam u miru popiti kavicu i opisati ovu gungulu. Dan je kad se odustaje od vožnje. Možda je i bolje tako, ali ne možemo to svi napraviti.
U biti danas me čekaju zaostaci i jedan mladi kolega za kavicu.

Tek toliko da sam prije koji dan razmišljala kad trebam skinuti zimske gume.

Ovaj vikend je protekao u znaku dva dobra filma. Zakletva je vizualno fenomenalna, bajkovita i nisam ni primijetlila kako je brzo prošao film koliko me opčinio, bojama. Ničega ni previše ni premalo.

Tko je smjestio Crvenkapicije bio doživljaj mom nećaku. Zna on bajku, ali ovo je drukčije. Nije se toliko smijao tijekom filma, ali poslije u autu se razvila tako živa diskusija da mi je bilo drago da mu se toliko dopalo. I je doista. Novo viđenje stare bajke. Vrijedi pogledati.

A dalje...mala tajna...A prije još veća tajna...

Tek da šapnem jedan fini mirišljavi sapun na bazi maslinovog ulja. Kako me je razveselio. I mene, a i moju kožu.


- 09:29 - Komentari (5) - Isprintaj - #
jel sapun iz lusha??? (izgubljena 27.02.2006. 12:28)

ne....sapun je ručni rad (lopticaskocica 27.02.2006. 13:12)

meni je zagreb dox upotpunio tjedan. divota. (D.S.O. 27.02.2006. 16:17)

I ja sam se jutros probijala kroz mećavu - ispred tunela Učka je bio živi kaos, kamioni preprečeni - iza tunela proljeće! U Umagu sunce, jest da malo puše burica...a i prehlada je već sasvim OK. Zovem te navečer kada se vratim doma,iza 20 sati :)))) (Riječanka 27.02.2006. 17:46)

ja bi da i ja imam snijeeeeeeeeeeg *smrc* (marionette 28.02.2006. 03:25

Bitno je imati krov po glavom, siguran izvor prihoda, biti zdrav imati prijatelje.....Dalo bi se pobrojati, a kako smo različiti ono bitno je za svakoga drugačije. Ipak recimo da je bitno zadovoljiti primarne potrebe.

A nebitno: Nebitan su zlatne točkice koje sjaje s mojih očiju i posute su po dekolteu. Koštale svega par kuna, ali danas tako potpuno malo i nevažna stvar je meni bitna. Ono iznutra je uz malo kemije zasjalo i na van.

Bitno je napraviti posao, a danas male fritule su za mene bile dobrodošla si k nama.

Htjela sam kupiti cvijet, a uzela opet nešto malo, korisno i "nebitno".

Nebitno postaje bitno, a bitno....

Izgubila sam sam sama sebi trag u bitnim i nebitnim stvarima. Nekako danas u kišnom danu, u kojem sam se družila s kišobranom u oštroj šetnji shvatila da moram, da moram malo i prošetati koji puta. Pogled zna biti, pa svjetlucav.

Hvala na fritulama danas.


- 18:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #
bino-nebino...svejedno... (chimi 25.02.2006. 18:59)

a bitno je ono što te usrećuje, bile to i šljokice ;)) (laprdava 26.02.2006. 20:34)

oh, nekad se tako izgubim u odlučivanju što je bitno, a što nije... a na kraju male stvari, trenuci, ispadnu najbitniji... (Poli 26.02.2006. 22:48)

Kap po kap
Umornih očiju sam krenula u dan, no nekako guram u danu. Objektivno sam napravila sve što je trebalo. Istina kad se ima rani start (bojim se prerani), a ako uspijem popodne malo odmoriti mislim da ću naveče u život tj. zabavu i veselje.

Za nedjelju je plan veliki, a sutra je na redu Crvenkapica. Obećala sam davno. I sad ću rezervirati karte za sebe i nećaka, ali prije malo provjeriti svoj raspored zabave, druženja i koječega.

Bilo mi je tako drago čuti njen glas. Moje prijateljice. Pitala se jel ću navratiti, ali i ja moram odspavati koji sat da bi bila dobro društvo. Kako je ista sušta dobrota želim joj veselja, mira i zdravlja, a ja ću samo donijeti cvijetak i neću smetati. Ne previše. Brine me jako.

Imaju se neki planovi u glavi. Plan po plan. dan po dan, a sada jedno veliko veselje. S guštom ću nešto čitati. I to velikim. Kapi su možda dosadne i dan je duuug.

Ono što me smeta što svaki dan moram pred Zaprešićem čekati dvadeset minuta da bi uopće ušlo se u njega. Gld se udvostručio u zadnje dvije godine, a Poglavarstvo nikako da napravi pristupnu cestu. NO vjerujem u njih. G. Morović je jedan od rijetkih političara kojem vjerujem.

A ima nekih kojima ne vjerujem. Naročito onima koji koriste neadekvatne riječi u javnom životu. A nije u riječima bit. Bit je u nečem sasvim drugome. Znate što mislim....


- 14:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #
gdje si nasla ovaj font gore desno? priti pliz. (maja svec 24.02.2006. 15:15)

Odmori malo, ljepše smo nakon malo mraka i odmora od svega.Pusa! (Petra23 24.02.2006. 16:29)

imam link samo za tebe: http://www.neodelight.com/webg ames/bbop1 (mrak 24.02.2006. 21:25)

imam link samo za tebe: http://www.neodelight.com/webg ames/bbop1 (mrak 24.02.2006. 21:26)

Petak izjutra
Probudila se. Nije se moglo spavati i primila se posla. A kako bih rado imala glavu na njegovu ramenu. Kako bih rado slušala njegovo ravnomjerno disanje. Gdje li je iz mog života nestao i zašto g. Sivi. U biti sve bijaše iluzija, a ja idem popiti jutarnju kavu na stolu koji je stigao, a onda u polaku šetnju prije jurnjave u novi dan.


- 06:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #
popi si popi kavicu... (sAm 24.02.2006. 12:10)

četvrtak, 23.02.2006.Od ideje pa do realizacije
Ideja prije dvije godine. Kupljeno prije 22 dana,a ono što je trebalo stići za 60 dana, stiglo je tj. treba stići za 24. Cijenim firme, ljude koji poštuju rokove i dogovore i mislim da na dugi rok samo takvi mogu opstati na tržištu i takvi i opstaju.

Glede drugih opstanaka. Između brojki, brojki i brojki ja sam se osobno željela okušati u nečem novom. Složila se ekipa i tako je nastao Blog radio. Imali ste puno primjedbi, ali znajte da je pogotovo Sadistico uložio ogroman trud i zaokružio cijeli proizvod. Sati i sati posla su utrošeni u tih osam minuta, a obzirom da zadnji put sam ja radila nešto tako prije ....... godina mislim da je početak bio ok.Ptica je ipak Ptica i možemo se slagati s njom ili ne, ali to je ona, tj. ona u verbalnom izdanju manjem od 8 minuta.

Iza mene su danas bile hrpe i hrpe papira, silne tablice, plaćanja i drago mi je da još samo jedan omanji posao ispred mene do 28. i ja bih trebala završiti s ovom ludnicom u veljači.

K tome sam jutros i zaspala, ali nekako sam uspjela sve napraviti na vrijeme i s voljom. I pojesti finu pizzu, a i podijeliti je s vrlo dragim ljudima. Jesti u dobrom društvu je zapravo jedan od najboljih sastojaka obroka. Prvi i osnovni je ljubav pri pripremi hrane, pa dobre namirnice, malo soli da ne boli :))))

Blog radio je na tom tragu. Naravno da se nastavlja....


- 17:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 22.02.2006.Radio blog
Evo možete i poslušati mene kontra famous blogera na Radioblogu u aranžmanu Sadistica i uz pomoć Filma. Tko je slijedeći: Čuti će se....Lijep pozdrav.

I mislim da Ptica ima sjajan glas. Predložite koga bi vi htjeli čuti.

Bye...


- 13:20 - Komentari (8) - Isprintaj - #
čula sam razgovor. baš su simpatični!:) sviđa mi se ideja... (tija 22.02.2006. 13:48)

dobra koncepcija, no malo preglasni jinglovi. (legasvega 22.02.2006. 14:51)

quintanu definitivno. (Parah dox 22.02.2006. 17:06)

Pročitah, zadovoljna sam temom, pa i načinom kako je realizirano - no, ima nekoliko tehnikalija koje me smetaju : vas dvije ste previše u offu, pokrivene efektima, tebe se gotovo ni ne čuje. Jedno me čudi - gdje je najava na naslovnici, publicitet ??!!??? (Riječanka 22.02.2006. 22:10)

upravo odslušah...good idea! ja bih rado čula velikog zelenog, ovogonog, cheetah blogges... za početak... a ujedno sam, eto, i prvi put kod tebe... pozdrav! :-)) (indian woman 22.02.2006. 23:12)

F2 have photo4you! (fotko 23.02.2006. 00:00)

Leba, ofkors. I Drita, on je zabavan uzivo. Btw, previse je efekata i preglasni su, a vas dvije ste skroz u nekim sumovima. Ptica mi je draga i zabavna, al intervju nema nikakvu koncepciju. Moze biti simpaticno za prvi put, al nemoj da ti preraste u naviku (Mrtva mrkva 23.02.2006. 15:25)

pohvale autorima (mrak 23.02.2006. 18:46)

utorak, 21.02.2006.Gužva u kaznenom prostoru
Na pošti sam čekala i čekala. Slala porezne prijave. Da ih ljudi mogu potpisati. Printer se užario i otkazao poslušnost. Bio je potreban novi toner. I to se riješilo. Sutra sam se naručila za frizuru. I to se riješilo. Jednu gospođu navigavala kroz Windowse. I trebala otići na kavu, ali bijah preumorna. Tek je utorak, a ja krepana. Iako sam konačno zatvorila financijsku konstrukciju za svoj namještaj. Sad treba za zavjese, krečenje... Uvijek nešto.

Imam osjećaj da u toj svoj silnoj strci propuštam poljupce, da propuštam dio sebe koji mi nedostaje.

Krenem ranom zorom. Sad je mrkli mrak. Možda bih i otišla van, ali oči su umorne i crvene. U prometu sam ovih dana zapela ne jednom. Željna sam obične mineralne. Željna sam Olimpijade. Kao da sve ide mimo mene same.

Ispričala se. Bila ljubaznija, ali nisam imala snage otfurati još koji sat u ovom danu, a doista je vrijedilo otići na to piće.

Imam snage za jedno tuširanje, koju čašu vode i gljivljenje. Želim ne raditi ništa pa barem dva mjeseca. Uživati u ovim sunčanim danima....

Nekako je mirno i ja sam mirna. Zapravo čekam. I čekam. Užasno sam znatiželjna, vjerujte :)))))


- 19:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #
A onda odjednom shvatiš da sve može bez tebe i da nitko posebno ne pita kako bi ti uradila.....život!Pusa draga!(slobodno navrati do mene na kavu, kad ideš u L. jer tek iza 19 sati sam normalna) (Petra23 21.02.2006. 22:43)

pazi da ne ocvateš u čekanju. (legasvega 22.02.2006. 08:28)

Doista gluho doba noći za biti budan. Platila račune, radila i ponovo se spremila u krpe. Čekam osam tj. da mogu dobiti poreznog savjetnika jer imam par pitanja koje ne mogu preskočiti. I danas nikako ne smijem zaboraviti jednu vrlo važnu stvar.

Memoari jedne gejše su dojmljivi. Kao i zaustavljanje frajera pogledom. Gotovo kao SF, ali voljela bih da me netko nauči takvim nekim stvarima. Mislim da je zabavnije od klasičnog duguje i potražuje.

Nije bilo Fašnika jer je mlađi nećak bolestan. Plakalo dijete jučer cijeli dan. A kako je i malima ponekad teško. A nama starijima svakako.

Glede zlatne Janice, svaka čast. Iskreno bojim se za nju. Nakon tekme, pa činilo mi se da je na rubu snaga. Samo ona zna je li zlato vrijedno tih napora. Osobno navijam za njeno zdravlje.

U neko doba noći sve je probudila Oluja. S velikim O. Teško sam kasnije spavala i nisam se naspavala. Sada prinatam dokumentaciju. Danas valja pregledati i pregledati dosta toga. Ostatak obitelji ide u drugu državu. Tj. na Fašnik. U Sanobor. Malo odmora, pa kavica, pa fina oblekica i u svijet.

Velik je taj svijet doista, a na karti svijeta nekako mi je najbiliža Rijeka. Eh Fiume. Eh more, eh neki razgovori.

Sinoć je stigao jedan sms. Suza je suzu stizala. Netko dobar, iskren vedar, prijateljica u pravom smislu riječi čeka operaciju. Ne želi tj. nema snage da sam uz nju. Nije ona sama. Ima supruga, ali nakon dugo dugo vremena ja sam se molila njemu. Za nju.

U našem je odnosu uvijek bila ona koja je više davala. Iako sam ja možda češće nazvala, ali ne tako davno napravila mi je još jednu veliku uslugu.

Sunce obasjava Zaprešić. Vani je toplo, lijepo kao da je proljeće stiglo. Ja bih voljela šetati s njom. Ja znam da ćemo nas dvije opet uskoro šetati Zaprešićem, jesti kebab i pričati.

Mami došla Maca iz Zagorja, a ja na odmor....Lijepi je ovaj dan.

I nećak mi ima zelenu kosu....

I sutra idem u kino. Karta je v žepu....

I....još uvijek boli vrat. No biti će sve u redu :))))

Ponekad sam nepažljiva. Ponekad ne razmišljam. I danas kao rezultat sam doslovce pala sa stolice. Točnije moja je pozadina fulala stolac i ja sam završila na podu. U jednom kratkom trenutku mislila sam da ću se onesvijestiti. A kad sam davala neke papire moje lice je bilo bijelo poput kreča. Naravno cijela situacija je komična. No od tog trenutka već sam dva puta naletjela na staklena vrata, bole me leđa....

A k tome današnji dan završavam u 23. Istina je da imam pauzu od 17-20. No, ipak je i defitivno petak, a meni nije jednostavno. Obično za svaki petak imam plan, družim se, smijem, šalim, idem u kino. Nekad na blog susrete.

I sutra ujutro radim, a znala sam da nešto neće biti u redus ovim petkom kad je razgovor u rane jutarnje sate počeo s trebaju nam novi prozori iduće godine. Ne da sam se naljutila nego sam rekla Tko živ tko mrtav.

U čemu je stvar. Ispraznila sam neke zalihe, jesam riješila puno stvari, ali...Mislim pošto ne živim na kredit i pošto znam kako do nijedne kune nije jednostavno doći, pomisao da se mi već sada planira što ću kupiti slijedeće godine me je izuzetno naljutila. Kao da novci padaju s neba, a mislim da i padaju jer koliko god cijenila osobu koja je isto predložila...Nije u pitanju generacijski jaz, nije ništa u pitanju, ali kraj je mjeseca blizu, a mnog je toga za napraviti i nisu mi baš neke okolnosti išle na ruku. Kao što mi danas stolac nije htio pod "rit".

Novine su pune i uginulih ptica i ludih krava. Nebitno je postalo bitno. A povijest se ponavlja. I to ne tako davna. Muž majčine najbolje prijateljice umire od raka. Nema bubrega, boluje od raka pluća godinama, a metastaze su se proširile na mozak. Jedino što se nudi je Novi Marof ili smrt kod kuće. Žena ga je preuzela k sebi. Da li će on živjeti dan, dva, tjedan, mjesec nitko ne zna, ali prije dva tjedna kad su došli na kartanje vidjela sam sjenu u njegovom oku. Onu istu koju sam vidjela kod tate zadnji puta prije nego što je prestao biti lucidan. Zapravo "vidjela" sam kosca. Kako stoji pored i tog dragog čovjeka i sada mi je jasno da se onda i u onom trenutku nisam mogla s time suočiti u tako kratko vrijeme. Zamijenio me onaj koji me danas naljutio. Više se naravno ne ljutim. Prestala sam pa gotovo odmah, a i sada znam da ću za koji dan, tjedan ići na sprovod.

Kroz glavu prolazi sinoćnji razgovor. Čak nisam ni uočila boju očiju. Razgovor je bio na trenutke težak, ali ja sam vidjela pozitivu. A onda danas nenadano poput bujice nagrnuli su osjećaji. Jesu u pitanju samo riječi.
Kaže svećenik na Misi. I riječ tijelom postala. Što želim reći u riječi samoj je nešto božansko. Ljudska sposobnost da se izražava kroz riječi je toliko iznenađujuća, promljeniva.

Opet sam konfuzna, nedovršena, drugačija od sebe same u stvarnosti. Tako mi bar neki tvrde. A neke. Lijepo je čuti lijepu riječ. A lijepo je i ne promašiti stolicu. Vrijeme je...Vrijeme je za par sati mira.

Ljudi nisu onakvi kakvi mislimo da jesu. Znamo mi to vrlo često iz vlastitog iskustva. Ponekad nas život iznenadi. Ljudi u njemu. U posljednja dva dana družim se s blogerima. Kojim. Pa ne bih o tome, ali svi su izvor stalnog iznenađivanja. Vratili su osmijeh na moje lice, a i pomogli nam oko nekih stvari. Rekla bih vrlo važnih stvari.

Život nas ponekad iznenadi i mislim da će vrlo skoro doći vrijeme kad će se nekako neke stvari posložiti u mom životu. Onako dugo ih već dugo slažem, a ovaj puta ne mislim na ništa drugo nego na isključivo posao ;)))

Sad znate da se šalim. Mislim da je vrijeme. Zainteresirane informiram da mi Ivica nije zrihtal Darkeca, znači solira se i dalje i vrlo skoro idem na tečaj solo pjevanja :)))))

I tek toliko. Opet ću se družiti s the blogerom. Kojim. A neću sve otkriti, ali ljudi valja se valja....Nešto novo i drugačije, nešto....

I tek toliko SVAKO CVIJEĆE IMA SVOJE PROLJEĆE je moje naslov.

Ne tako davno, jedan Ivica (ah Ivica, ne taj Ivica) ležao je sav polomljen o bolničkoj postelji i pričao o svom snu. Da on zna da će jednog dana biti najbolji. Ivica Kostelić je svoj san dosanjao.

Prošlu Olimpijadu nije donio ništa oko vrata, ali Zagreb mu je klicao poput najvećem pobjedniku. Klicao mu jer se je časno borio.

Jedan od razloga zašto mene osobne vesele i uvezeni praznici su pravo ti mali međusobni pokloni. Mene Vam veseli kad cijeli je grad prepun muškaraca koji naokolo nosaju crvene ruže, no samo neki od njih i pripaze da svojoj dragoj osobi i izaberu prekrasan cvijet. Veseli me kad oni domišljatiji i pažljiviji slože primjerice krasan cd ljubavnih pjesama u interpretaciji jazz velikana. Veseli me kad se djevojke iako solo slože i urede poput filmskih diva i odu pogledati Memoare jedne gejše, kad se umjesto u 19 završi s poslom u 13. Veseli me kad se taj dan muškarac sjeti skuhati kavu iako to nikada ne radi. Veseli me kad se dobije lijepo pismo, kad Vam netko kaže da pogled na Vaše vesele oči otru brigu s njegova lica.

Nije stvar u Valentinovu. Stvar je i u Božiću, Danu žena, Majčinom danu, Danu očeva bilo kojem danu koji nam da poticaj da se drugačije tj. ljudskije ponašamo i da se vratimo u tračnice neke stare parne lokomotive koja je isto stizala do cilja.

Vesele me i Bundeve i Maškare, a vesele me i Proštenja. Veseli me ljudsko veselje i onaj trenutak kad smo sebe ne štedimo, nego dajemo.

I nije to stvar kurtuazije i kao takav bi trebao biti svaki dan. Trebao bi, ali nije. Istina je da nije. I mislim, busati se o prsa prezirem nešto tako izmišljeno..

Što je to izmišljeno ili uvezeno. Valentinovo odavno je u Hrvatskom Zagorju. Ako niste znali, nije samo riječ o geografskom pojmu.

I jedan pristojan odgovor na nešto..... Da bi se sudilo Loptici ipak bi je trebalo cijelu isčitati. A to je 18 mjeseci pisanja. Ima dana kad se Loptici ne pokreće svijet, ali oni koji čitaju znaju da u prethodnom postu nisam pisala o čaši vode. Nego o jednom dragom i velikom ljudskom biću.

A stvar je pristojnosti prije presude nekome sagledati cijelu sliku. A bonton...Jedna meni draga osoba imala je krasnog dečka. Ja nisam vidjela ni njegovu pamet, ni ljepotu, uvijek i sada kod tog istog mladog čovjeka me je fascinirao dobar kućni odgoj.

A sad...ćakule. Danas nije dan u kojem ja mijenjam svijet :))))

Krenula u 6.30. Završavam u 20 h. Koliko god je ujutro išlo glatko i došla je jedna lijepa poruka, u kojoj se meni zapravo nepoznata osoba potrudila mene pročitati i isčitati. Biti ljubazna i upravo ta sitna ljubaznost mi je uljepšala dan.

U danu su događaji smjenjivali jedan drugoga, na uhu je radio i saznala sam vrlo in jer zamislite ja nemam jednog psa mješanca nego dva. Defitivno sam trendi. Jest da smo se i ja moji peseki družili i prije nego je to postalo trendi. Kako kujicu imam 7 godina jedno sam 7 godina i ispred trenda. Uffff, koje se to bedastoće. Mislim to s trendovima....

Predah u danu je bila domaća sarma, tj. bila sam doma na ručku, a večerati neću jer obzirom na to kako se osjećam sada i ovom momentu mislim da za tri sata ću se samo skljokati...

E neću....Baš neću zainat...A sad malo kopanja po torbi i prebiranja po papirima....i čaša vode...

Hladna, lijepa i krasna čaša vode koja gasi žeđ.

Osjećam se bolje. Gotovo sjajno da....Uvijek neki da ili ako u životu. Potpuna sreća iako vrlo blizu je često tek neuhvatljiv vrapčić na grani. No ako joj baciš koju mrvicu kruha možeš uživati u njenoj blizini i zahvalnosti.

Gledala sam njegove duboke tamne oči. Potpuno smo različiti i iako vesela i prpošna, kao da nije bilo dovoljno. Pitanje kemije između dvoje ljudi je vrlo nedokučiva stvar. Ili je ima ili nema. Ne može se umjetno stvoriti.

Namjštanje dnevne sobe je gotovo. Jučer je mama u Pevecu spazila jednu vitrinu. Ja sam prvo spavala, pa pila kavu, pa....Kako ona zna što je timinig u momentu kad je moja koncentracija bila na vrhuncu, samo je rekla vidjela sam vitrinu koja bi nam se sjajno uklopila. Za deset minuta sam bila u auto, za petnaest sam bjesomučno tražila to što je ona vidjela. Pomogli su mi istina. Vrlo ljubazni, no to nije bilo presudno. Taj komad namještaja je bio toliko lijep i gotovo, ne mogu se zakleti je šaptao "Ja sam dio tvoje sobe".
Za neupućene, zadnje što se može reći za mene je da sam shoppingholičarka. Za dnevnu sobu gledam namještaj dvije godine i sve sam vidjela na tržištu ili bar gotovo sve, a opet tek nedavno stol, a sam vitrina su složili cijelu sliku. I ne mislim samo na dnevnu sobu, nego na sliku obitelji koja u istoj boravi.

Jučer je bilo i tužnih stvari. Smrti ne zaobilaze ni druge ljude. Svakodnevna borba za svaki sat života je dio mnogih naši bližnjih, a i dio nas samih, naših prijatelja, njihovih obitelji.

Vitrina ili bilo kakav predmet zapravo nemaju nikakvo značenje u odnosu na život sam, ali....

Prije osam godina nisam bila u stanju ušparati kunu, živjela za sebe, a pomalo sam uspjela si oblikovati i stvoriti dom. Možda predmeti nemaju dušu, ali nekako imam osjećaj da se moja malo pomalo ogleda u tim istim predmetima. I oni su dokaz te moje korjenite promjene.

Ili se je sve desilo u momentu kad sam ja kao osoba odrasla. U momentu kad sam sazrijela, promijenila prioritete....

No ima jedna velika i tužna istina....Nedjelja je...No dans neću o tuzi. Sunce sije...vrijeme je za šetnju. Vrijeme je za svijet. Jer svijet danas čeka Lopticu. Nije ova izjava stvar umišljenosti nego poticaj sebi da se odlijepim od računalo i krenem u MATRIX :))))

Glas mi je promukao. Da sad idem raditi na hot liniji vjerujte zaradila bih novaca i novaca uz adekvatno oblikovane rečenice. Naravno mene to ne zanima. Trenutno me zanima čaj s medom, malo limuna.

Ova je jedna od mojih kratkotrajnih prehlada. Kad dođe do velih promjena temperature tijelo reagira, a istina je da sam i malo previše pričala ovih dana.

Šutnja je ipak ponekad zlato, ako ništa drugo sačuva grlo.

Upravo sam šacala jedno računalo. Nisam baš neki ekspert, ali mislim da HP garantira određenu kvalitetu i nagavno da ću navratiti na stranice jedne naše renominirane tvrtke koja po mnogima to i nije.

No neću razmišljati o takvim stvarima u ovom danu. Mislim da je danas vrijeme za odmor i odmor, pa opet odmor. I naravno malo čaja.

A ovo o čaju ne mislim, iako i mislim skoz doslovno.....Čaj s medom i limunom. Vrući i okrepljujući....Ima li netko takav?????

Prehlada me jutro stavila na 20% kapaciteteta. Malo sam još odspavala i bila na 50%. Razgovarala s jednim dragim čovjekom već sam na 75% kapaciteta. Nisam, ali duša je laka. Duša je neizmjerno laka i vesela.

Trebala sam danas plesati cijele noći, ali postoje dani kada ipak treba spavati. Ne radi umora nego radi zdravlja.
Postoje dani kad sunce mami i kad treba šetati. Postoje dani kad treba popiti kavu u dobrom društvu. Da postoje dani kad se nameću nega druga rješenja koja bi bila kao jednostavnija.

Razgovor je lijek. Topla riječ je lijek. Prihvaćenost i vedrina kojom zračite, koja dolazi iz untrašnjosti Vašeg bića, je temelj kojim se stvaraju i prijateljstva, poznanstva i ljubavi.

A opet, još je bilo iznenađenja. Vrlo ugodnih i vrlo pozitivnih. Barem danas je tako, kad me polako pere temperatura. A i glas je dubok, ali...

Moram samo platiti nekoliko kava i organizirati happening. Sprema se veliko đenje ;))))

Hot ball

U narednih četiri sata trgujem svojom samostalnošću za famozno DA.

Dob: neodređena, više manje nego više
Kosa: Plava
Kilaža: po želji, ali ne idem ispod 53 kg
Grudi: Ko ispod noža ;))))

Vesela i prpošna....po potrebi...trenutno namćor

Razlog: Ma dosta je poslovnih problema...hoću AMORE i mozak na paši

Kuham, a za sve ostalo bi se trebao pobrinuti ženik....

........ovo se odnosi na sva ostala pitanja...

E. da...s nećacima se družim nedjeljom...tu nema kompromisa

Ako se pitate zašto? Pogledala sam se u ogledalo i ne sviđa mi se ova mrgud bora :((((

Nemam niš protiv probnog roka i predbračnog ugovora :)))))

Netko vrlo simpa me vodi na čokoladu, a nekog vrlo simpa ja vodim....

Netko još više simpa plaća da bi ga ja malo zafrkavala....

A danas sam s Gopcom diskutirala o Pukaniću.

Što je ono Nacionalu trebalo?

By the way hvala na pitanju i dalje sam vrlo solo.....

Možda je vani hhhhladno, ali u srcu je toplo. Dobila sam krasan poziv za feštu, danas su me častili pizzom i sad se temeljito tipka, te tipka i tipka. Organiziraju se neke stvari pomalo, a sutra se priprema za dan D. Ne mislim na iskrcavanje u Normandiju. Ostavinska je u pitanju.

Protresla sam danas neke teme rano ujutro s majkom. I opet dobih interesantan pogled na svijet. Uglavnom u neke informacije ona sustavno ne vjeruje, a neke zna odavno. Iza mene je veselo, tj. opet je pizza na meniju na drugom mjestu, ali meni je danas jedna bila dovoljna.

U uhu slušalica i sluša se Obiteljski. Atmosfera je ok, jer nema previše toga na stolu. Taman, kako bi se reklo.
Još sat vremena i slijedi poziv....Dan je ispunjen gotovo do zadnje minute. Ne sviđa mi se to. I hvatam upravo i sada lijevi zavoj. Čak mi ni kava ne prija. Zaželjela sam se Jamničke. Zaželjela sam se pola sata šale.

Biti će toga u petak, subotu, veselja i čokolade. U nedjelju se spremam na Crvenkapicu. A danas učim s nećakom neku englesku pjesmicu. Nedostaje mi šetnja. Iako je malo prehladno za isto.

I Miško je prljav i to skroz, a sad ne može na pranje....

E da danas su sa mnom licitirali....Loptica, mlada, lijepa, vrijedna, auto, stan..... :)))) Nasmijala sam se do suza. ne bi vjerovali, ali nije mi problem biti predmet zafrkancije. Dapače :))))

Jučer sam se kao što sam kratko izvijestila o susretu s blogerima. U društvu su bili Mrak. Kemoterapija, Film, Kanuny, Prokleti, Sadistico i moja malenkost. Blažena ja među gospodom.

Sve skupa se ekipa u manjem ili većem broju održala na okupu četiri sata, i to u Bobanu, što bi se ono rekli da su Bloger postali "spitzeri", a i tema za razgovor je bilo podosta.

Izgleda da je Blog postao jedini oporbeni medij tj. jedino mjesto gdje istina na ovaj ili onaj način ili točnije na ovom ili onom blogu ispliva.

Obično sam ja pričljivi tip, ali ovaj puta sam imala što za čuti. Ne samo glede moje struke, nego i malog šireg poimanja svijeta.

Iz jednog susreta teško je ljude ocijeniti, ali velika većina jest onakva kakva se na blogu predstavlja. Virtualni i stvarni svijet su se počeli isprecijecati. Tj. iako se piše pod nickovima, a možda i stoga nema autocenzure.

Danas je drugačiji dan. Radim od ranog jutra. Ručala i otišla na drugi posao. Ovo je kratka pauza, koja je sad već potrajala kojih pola sata. Preda mnom je hrpica papira. Kako me čeka dugo popodne i veče odlučila sam pomalo, ali maksimalno točno raditi. Tj. koliko je moguće biti precizna. I napraviti sve što sam obećala.

Mislim da moram malo dalje tjerati svoju argumentaciju. Ipak. Vojsku ću zaobići. Za upravljanje ljudima doista mislim da je korisnije trenirati nogomet nego završiti MBA. Iako MBA nije na odmet. Dapače, zato i košta toliko jer ipak vrijedi. Vrhunski, ali i bilo tko drugi tko je trenirao petnaest, dvadeset godina timski sport ili individualni sport, posjeduje ono što se zove sportska inteligencija koja se tim sportom kontinuirano razvija, a kako je cijeli život vjerovali ili ne zapravo nogometna utakmica na ovaj ili onaj način, dobri sportaši imaju više nego i realno dobre uspjehe u managementu i drugim vidovima života. U sportu nema milosti. Tu su znoj krv suze, pobjede i PORAZI. A ako se sasvim tim znaš nositi, imaš sve preduvjete da postaneš uspješan čovjek. Naravno i da se oni dalje moraju obrazovati. Naravno da moraju savladati poslovni proces, ali kako cijeli život su sa grupom ljudi, kako su cijeli život navikli poštovati autoritete vrlo su uspješni u poslu.

Glede liječnika. Prvo u moje vrijeme samo najizvrsniji su uopće mogli upisati medicinu. Ispiti su tako teški da je selekcija strašna, a da bi se dobila specijalizacija može ponekad proći i 18 godina. Kakve god Vi iluzije imali o medicini, ona je vojno tj. hijerarhijski uređena. Svaka bolnica, svaki tim, u medicini nema demokracije nego uvijek i samo uvijek odlučuje onaj najviši u hijerarhijskoj skupini. Mislim ne može med. sestra odlučivati da li će se rana šivati ili ne ili kad je borba na život ili smrt pacijenta da se radi brainstorming. Kad su u pitanju minute, sekunde odlučuje jedan, pa kad i nekoliko liječnika operira zna se tko je glavni. Možda je to darvinizam, ali da bi se ljudi spašavali stvari moraju tako funkcionirati. Mislim da pravi inside story bi nam mogla objasniti Riječanka.

Sorry i na marketu postoji darvinizam. Preživljaju i zarađuju samo neki traderi koji imaju određene osobine. Oni koji riskiraju, ali ne previše, koji nisu previše pohlepni, koji imaju umijeće predviđanja, koji su u stanju proniknuti market. Nismo svi jednaki niti jednako uspješni.

Glede malih ljudi i zaostalih krajeva. Nema malih ljudi ima samo onih koji su malih duhom. A to doista nema veze sa zemljopisom. Ima ljudi koji napreduju bez obzira na svoj socijalno ekonomski backround i ima ljudi koji nazaduju, i koji stagniraju. Stvar je u prilagođavanju. Nismo mi koji radimo možda zahtjevnije poslove Bogom dani. Osobno meni se sviđa zaostalost nekih krajeva, jer zamislite očuvala se priroda u svoj svojoj ljepoti. Malo se pokupi smeće i imate atraktivnu turisičku destinaciju.

Ono što mene najviše smeta je što mi sami (mislim na Hrvate) volimo pljuvati po sebi. Pa ne teče ni nama med i mlijeko i ima likova i karikatura, ali upravo ali se družimo...Bila sam danas sam na kavi s Kemoterapijom, a i još par Blog Celebritija.

Ako ste vi svi dečki propustili vidjeti, podržali su me malo stariji blogeri i žene. Kako je njih malo vi ste bili u većini....No ako ste u većini, ne znači i da ste u pravu. Ma koliko dobri vaši argumenti bili. Dobra argumentacija, istina i stvavo mogu biti sasvim nešto različito. A i istina nije samo jedna.

Kao što se može zaraditi trejdanjem, još uvijek se može zaraditi kopanjem. A vjerujte i kopati treba znati i koliko li enegije treba utrošiti da bi se preživjelo na kopanju, pospremanju, uzgajanju koza, kokica i pilića :)))

HAWK Lopticaskocica i Mir ljudima dobre volje. Ipak je nedjelja

Kao što lijepo malo dolje niže kaže Optionmaster 90% smo na istoj valnoj duljini. Ali 10% nismo i sad ću sad o malo tom nismo.

Kao prvo da se nešto razumijemo 1991 mi je ponuđen posao prevoditeljice Times-a u Londonu. Odbila sam jer sam bila stipendirana 4 godine od jedne hrvatske firme i meni se činilo važnije taj dug vratiti radom tj. bilo je nužno četiri godine to odraditi. Možda blesava logika jer bih novac za stipendiju u Timesu odradila za dva mjeseca, ali ja sam se vratila. No nije u šoldima sve :)))))

Kako sam na Zapadu živjela godinu dana, znam da tamo ne teče med i mlijeko i da samo ljudi izuzetnih sposobnosti mogu tamo uspjeti. Doći kao stranci i ostvariti što ja već znam Američki san.

Svijet je veliko mjesto. Kome nije dobro ovdje u Hrvatskoj, zašto ne bi otišao u svijet i unovčio svoja znanja i sposobnosti gdje je tržišna cijena istih bolja i gdje se oni bolje osjećaju. To je svačije pravo.

No osim što imamo prava imamo i obveze. A to svi zaboravljamo, tj. mnogi koji su otišli. Ono što cijenim konkretno kod njega i čime mislim da on konkretno je svoje dugove podmirio je upravo taj njegov blog.

On je svoja znanja i iskustva na day to day basis prenosio nama. Okupio je grupu blogera ima 100.000 klikova. Konkretno on se bavi poslom mojih snova. I taj san ja sad imam svaki dan.

A što su obveze prema obitelji, domovini, svijetu, prema bližnjemu je vrlo osobni doživljaj. Nemam prava niti želim ikome što govoriti. Ja sam samo iznijela svoje odluke.

Ja smatram da je Hrvatska sa svim manama i problemima i unatoč ljudima iz zaostalih krajeva kojih u Hrvatskoj realno i nema za mene najbolje mjesto za život. Znam Hrvate iz svih krajeva Hrvatske, iz mnogih sredina, raznog obrazovanja i ono što znam da ću u Hrvatskoj danas i u "najzaostalijim" krajevima dobiti čašu vode.

Poznati hrvatski pjesnik nam je govorio BUDI SVOJ.

Pa Lopticaskocica je svoja u svojoj domovini. Što ne mora biti zauvijek. Možda se zaljubim u krasnog Talijana i odem živjeti na Siciliju, ali Hrvatska će uvijek biti u mom srcu. I mnogim iseljenima je Hrvatska u srcu. Po tome doista nismo različiti, zar ne?

Nema ih mnogo, ali postoje i važnije je danas više nego ikada da postoje. Ljudi koji će Vas prihvatiti i cijeniti bez obzira na sve i ne samo Vas. Ima ljudi poput jednog S. koji su u stanju žrtvovati vlastitu sreću za dobrobit svoje obitelji, napisati toplo pismo podrške, a i svojim prijateljima skuhati fiš kad se treba veseliti.

Oni drugi nisu vrijedni pažnje pa o njima neću pričati.

Danas mi je dobar dan upravo radi tog S. Uopće ga nisam susrela, no taj je čovjek našao načina da širi dobru vibru.

Dobru vibru je ponovo u moju sobu donio i moj nećak.

A dobra je vibra bila u susretu sa njim..

Dobre su vibre i mnogi blogovi, što vjerojatno znači da i iza njih ljudi velih srca.

Subota dobrih vibracija...Onu jednu lošu sam odmah tj. brzo eliminirala....

Što želim danas reći. Zuhra show mi nije bog zna kaj. Jennifer Lopez je na telki. Protvan pizze sam pojela. Mislim da sutra moram u dugu, dugu šetnju.

Jedino što je doista danas bilo teško je vidjeti jednog Željka. Kućni nam je prijatelj i svjesna sam da ga sam vidjela zadnji puta. Rak, dijaliza, transfuzije, došao je na kartanje bele. Ja sam to propustila. Belu, bilo mi je važnije odgovoriti S. No zamijenio me očuh. Da i moj očuh je čovjek velikog srca.

A sa Željkom sam se lijepo pozdravila i našalila. Pobijedili su on i njegova žena mamu i očuha u beli. Mama je kao bila ljuta i špotala me što sam im donijela sreću. A jesam, kad sam ih pozdravila, karta se okrenula.

Često se te karte u životima našim ispremiješaju.

Radila. Primila stranku. Odgovorila na mailove. I odlučila prestati diskutirati o tako "problematičnoj" stvari kao što je vojska.

Subota je. Imam planiran izlazak. S jednim prijateljem. U nezgodnoj je situaciji. Žrtva je T-HT-a. Ili nije. Možda sve izađe na najbolje. Nadam se najboljem. Po njega.

S druge strane sinoć sam se izložila u privatnom smislu. Ogolila. I naravno pogriješila. I to skroz. No možda nakon pizze koju peče mama, svijet ipak bude drugačiji.

Možda kad se počne s ozbiljnim poslom. Možda kad malo predahnem. Možda...Koliko možda.

Jedno sam sigurna. Nećak je na vratima. Idem odmarati. Igrati se.

Nema generala bez bitke, niti vojske bez onog najobičnijeg vojnika. Možete bit kontra, možete govoriti o evoluciji, ali mislim da se brkaju pojmovi i govori kontra samo da bi se bilo kontra. A tek toliko nema zaostalih krajeva, nego zaostalih ljudi. Mislim ako je netko iz Zagore, on je kao primitivac. Hej, gdje je tu demokracija. Neki vrlo dobri blogovi dolaze iz zaostalih krajeva. A za Sun Tzu ipak bez uvrede treba imati i dovoljan broj godina i iskustva da bi se shvatilo koliko je čovjek relevantan i dan danas :)))). Poput Biblije, koja je zamislite i danas relevantna, a ni Tora ni Kuran ne zaostaje.

Prvo služiti vojsku: znači i uvijek je značilo , služiti domovini. A to je čast. Kako bi parafrazirala post od Sadistica koji je opet citirao nekog drugoga, nije bitno što tvoja domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za svoju domovinu.

Vojna obuka, znanja koja tamo stekne običan, naobičniji vojnik pa i odnosi s kojima se su susretna mogu mu pomoći u opakoj tržišnoj utakmici kao što je kapitalizam. Vidim da ste svi blogeri muškarci kontra vojske, ali to vam je isto kao da sam ja protiv krpe. Mislim to što znam prati, kuhati i pospremati može mi i uvijek u jednom momentu značiti prilika za opstanak. Ako se ne naučiš nositi s nemogućim zahtjevima, ako ne naučiš tehnike preživljavanja koliko si zapravo "vrijedan" u poslovnom smislu.

Team building nije muda pod bubrege. Na muci se poznaju junaci. Isto kao ni ova trakavica od 15 tjedana s job interview. Da vremena se mijenjaju, ali neke stvari su konstante. Možda imamo računala, ali čovjek nije evolucijski napredovao. Tehnika jest čovjek nije. To je fiziološka činjenica. Nismo inteligentniji nego prije 2000 godina, ljudski odnosi i emocije su i dalje jednaki. Kanali komunikacije su drugi, ali to je sve. Samo se promijenila brzina...a i udaljenost. Udaljeniji smo jedni od drugih više nego ikada..

Oholosti ima ko u priči....I svi smo sami sebi dovoljni i najbolji. Pa jesmo li doista.

Ako smo moderni, da li smo u pravu. Kao prvo Crkva ima sljedbenika više nego ikada i to Katolička, a kamoli druge. A to što oni nisu u medijima, tj. lijevost medija je vrlo interesantna. Pa i ovog. A vojnik, rastura u natječaju za posao. Da bi se bilo recimo pilot potrebne su iznimne psihofizičke sposobnosti, a da bi se bilo dobar vojnik, potrebna je čast, poštenje i stamina, a od vojnika do generala dug je i mukotrpan put.

Hrvati stoljećima ratnici, srame se samih sebe i Hrvati koji su izborili pobjedu marginalizirali su svoje vojnike. I to je istina...

A kamo i gdje će nas to dovesti, to ćemo tek vidjeti, a ono što je danas moderno već sutra je zastarjelo. A neke su stvari uvijek u modi. Pa što god slijepi sljedbenici trendova pričali. A ponekad je biti vrlo bitno i ispred trendova tj. razmišljati van okvira. Kao što kaže mrak izaći iz okvira. Kako da to ne možete izaći iz šume i sagledati važnost iste u cjelini.

Način poslovanja Japanaca se nastavlja na tradiciji samuruja. Danas u modernom svijetu ponavljaju se obrasci koji su viđeni. Oni tko ne uči povijest, nažalost mora ponoviti lekciju. A mi li ga ponavljamo, pa ponavljamo.

Dečki, hej....ja ne bih znala tko je tu u zabludi ili nije. Umijeće ratovanja Sun Tzu-a je danas svakodnevna literatura svakog managera. Kad sam u jednoj od naših firmi počela raditi na strategija, moj je prijedlog da se u isti problem tj. da se angažiraju stručnjaci bilo vojnici ili šahisti. Strategija, taktika je nešto što je tamo dio svakodnevice. Ja znam da mene na ekonomiji nisu ništa učili o strategijama ranih devedesetih, a moj susjed na vojnoj akademiji je ne samo imao nekoliko predmeta nego je istalno bio na vježbama. Pa što mislite tko je više znao????

Uostalom vrlo je moderno ovih dana team building postaviti u neke ekstremne uvjete, recimo gudure Velebita ili šume Korduna, brzace Rijeka. Kao vojnik, uče te savladati strah, uče te poštovati autoritete i naučiš svoj život dati...tj. moraš pogotovo u ratu vjerovati drugima. Oslanjati se na druge. A to je timski rad. Oslanjati se na druge, raditi svoj dio pa i više od toga, voditi i biti vođen.

Zamislite da u ovom trenutku se desi neka velika prirodna ili bilo kakva druga katastrofa. Tko bi preživio? I zašto? Konkretno u izviđačima se uče korisna znanja i vještine i polažu se testovi koliko si vješto tj. za što si sposoban. Zar nije dobro znati svoje granice i limite. Zar mislite da je dosita beskorisno marširati po noći u mrklom mraku kad te sustižu demoni k kad se oslanjaš na prvog u koloni. Koji zna put? I uvijek prvi u koloni zna put...

Znam da je vrlo moderno...pljuvati po vojsci. No morate priznati da su mnogi vojnici odlučni u relaizaciji sasvim običnih ili neobičnih zadataka. U vojsci se stvaraju prijateljstva. Tzv. pajde. Treba se zazidati kuću, dečki znaju svoj svoga pomognu si zapnu i naprave. Zar doista mislite da je sve u individualizmu.

Glede vojnog načina upravljanja, hej...u upravljanju samo ponekad ima demokracije i to vrlo rijetko tj. onako prividno. Mora se znati tko odlučuje i tko snosi konačnu odgovornost. Ne mora ta osoba vikati, naređivati, može Vas lijepo zamoliti, narediti mirnim glasom s unaprijed zahvaljujem, ali šef je šef i uspješan nije onaj kojeg se najviše voli nego onaj koji osigurava da njegova kompanija, tvrtka ostvari profit.

U kriznim je situacija potrebna željezna ruka. Lijepo si je biti sa svakim dobar, ali manager...tj. koliko si on to može priuštiti, ako je stvarno cilj maksimizacija profita. To ne znači da je on neprijatelj. Pravičnost je vrlo važna stvar, kao i jednak tretman i računanje da će vođa reagirati kako treba, ali da će i član tima reagirati kako treba.

U izviđačima sam vodila i bila odgovorna za 20 sedmogodišnjaka na izletu. Imala sam 14 godina. Roditelji su mi u panici objašnjavali što njihova djeca vole jesti, čega se plaše....Mislim sve u beskraj.
I zamislite ta djeca u grupi su se ponašala sasvim različito od onoga što su tvrdili roditelji. Ne, nisu me rogitelji lagali, ali mala skupina je mala skupina, a velika je velika, a vođa je jako bitna stvar u svemu tome. Uglavnom i meni i djeci je bilo izvrsno, svi živi zdravi i veseli bili :))))

Osobno sam vidjela da se dobronamjernosću puno može i puno pomaže, ali kad sam šefovala morala sam s vremena na vrijeme narediti i prekontrolirati, sukobiti i paziti da li i kako su stvari napravljene. I zamislite, moji ljudi nikad nisu morali raditi poslije 16 h, i dobivali su povišice. Ja sam bila njihov vođa i možda me nisu voljeli, ali su me poštovali. Kad sam odlazila od te male grupice ljudi dobila sam skupocjeni sat i krasan oproštaj. I danas kad se sretnemo...Kad ste Vi Loptica bili.

Moj brat je isto šef. Dio je velike korporacije. Nema obrazovanja, ali je 15 godina trenirao i igrao nogomet. Daleko je najbolji poslovođa, u vojsci mu je bilo fenomenalno. Ljudi ga i vole i mrze. Ali ga poštuju i uvijek je njegova smjena najbolja. I ma kako rotiraju mu ljude, prebacuju ga u druge smjene uvijek, tamo gdje on šefuje je najveća produktivnost. I naravno ima i k tome shodnu plaću. Kad njegovim ljudima zatreba izlazak ne komplicira, da izlazak, bori se za svoje ljude i štiti im leđa. Kao u nogometu kad je igrao beka. Štitio je leđa. Petnaest godina su ga učili da štiti leđa i on Vam ni dan danas nema problema s ukljuizavanjem, a nikada niti jednom napadaču nije polomio nogu. Ide na loptu ne na čovjeka. Ako me razumijete.

Možda je doista moderno da je vojska out, da je Crkva out, da su nogometaši glupi....

No razmlislite malo, ono što mnogi od nas moraju (uključujući i mene samu) pročitati, obični mali ljudi znaju to zdravom logikom.

Rat je vrlo neugodna situacija, ali ja uvijek jesam i uvijek ću cijeniti vojnike. Nemojmo imati zablude i nemojmo unaprijed osuđivati. Slažem se s Winstowom- dobar vojnik...uostalom, devedesetih smo svi bili u ratu...ja sam u svom uredu ratovala sa strancima i skidala cijene...to je bio moj posao....

I tko je to uspješan u M. SANU- Krstulović (što je on ono...najmlađi hrvatski general). Mislim sorry, ali dečki vojska je dio odrastanja i tamo se nauči ono što se nigdje ne nauči, a kakva korist od svega...Pa uvijek i svuda ima koristi, ovisno o gledanju zar ne ????

Takla možda u govna...Dopustite mi daljnu argumentaciju. Mislila sam na bilo koju vojsku na svijetu, pa i na bivšu JNA s chobanima sve vrste.

U vojsci postoji hijerhija, u vojsci postoje milijun glupih zadataka, u vojsci chobani tlače????Jedan M. se ne bi s tim složio. Njemu je tamo bilo dobro, a bijaše vrlo obrazovan.

Ja sam žena i u životu sam se naslušala muških priča o vojsci. To je gotovo prva tema u 70% muškaraca u dobi iznad 30 godina. Za mlađe nemam pojma jer se trenutno s takvima ne družim.

Priče su razne, kao i muška mišljenja dolje...Ali...Nije stvar ni u chobanima, ni u ratovanju, ni u pušci....Stvar je u timskom radu ili neradu. Stvar je u prilagođavanju. Stvar je u tome da s 18, 19, 27 godina se konačno odvojiš od svoje obitelji i snađeš u sredini koja ima svoja pravila. Sasvim drugačija od ostatka svijeta. Da se razumijemo ne branim ja ni sredinu ni pravila, ali mislim da je dobro proći tu školu.

I nije sam to početak....Niti jedina prilika da se nauči o timskom radu, biti vođa, zamjenik, inovator, sljedbenik. Timski sportovi poput nogometa, ali i individualni počivaju na timskom radu. Tko od malena je uključen u takve aktvinosti, pa i stvari poput izviđača ili nekih drugim zatvorenih grupa, gledajući od vrtića škole...sve to razvija naše buduće ne samo socijalnu inteligenciju nego mnogo toga drugoga. I mnogućnost da preživimo u kapitalizmu. Koji je vrlo ektreman u ovim našim uvjetima.

Vojska je doista ekstrem. Pa ako i čobani jesu glavni, onu koji se uspiju prilagoditi nemaju gotovo nikakvih loših iskustava.

Ljudi jesu ili nisu timski igrači. Jesu ili nisu vođe. Kod Kelly-a mi se sviđa sposobnost da vodi, ali i da bude vođen. On je uvijek natprosječno koristan. Ne znam kako će show završiti, ali u svakom zadatku, pa kad je bio i po mom mišljenju u krivu upravo njegov rad je uvelike doprinio da tim pobijedi ili ne.

Glede PTSP-a, kao posljedica služenja ratovanja. Mislim da je to druga tema. PTSP je bolest, a vjerujte od PTSP-a danas boluju i mnogi poslovni ljudi (samo se to zove čir na želucu ili infarkt ili...). . Mislim da svaki čovjek koji je preživio traumu, ili je kontinuirano izložen traumama može i je izložen PTSP-u. A kako je i Darkwolf pisao, tek kad sam se otišao na liječenje shvatio sam da sam i ja dio te priče.

Na televiziji je i druga serija. Izgubljeni. Postoje tamo nekoliko jakih igrača, a naravno tu je i vojnik. Sayid, Iračanin, koji je vrlo koristan i zna razne vještine za preživljavanje što u tako ekstremnim uvjetima dobro dođe. I nije samo riječ o fikciji.

Po meni je vojnik, časno zanimanje. Po meni ljudi koji su se istaknuli u vojsci i dobri su tamo, mogu i jesu vrlo često odlični i u businessu. Mislim da je služiti vojsku asset, ma koliko naizgled to iskustvo je mučno i beskorisno. Jer ponekad je najbitnije preživjeti. A glede poduzetništva, doista je često upravo to, preživjeti. Ne može i nije svaki poduzetnik, pa ma kakve škole završio. Tj. je ili nije. Važno je znanje. Tj. znanje je imanje. A da li je ono formalno ili neke druge vrste...

Inače ja sam dipl. oec, pohađala MBA...radila nabavu, prodaju, marketing i sad računovodstvo...bila i šefica...ovo je odgovor na pitanja koje je niže postavio mrak.

Svijet je okrugao, podijeljen na vremenske zone, mnoge kompanije su odavno prešle svoje granice i ono što je meni kao računovođi sve jasnije da moja odlika da su u businessu prebacim na statiku je više nego dobra.

Redovito čitam Optionmastera, štivo je i poučno i intrigantno, ponekad i poput krimića. Trilera, i to akcijskog, a dobar bi bio opis i ratni film.

Ratni se filmovi dešavaju mnogim managerima, a kako je danas moderno civilno služenje vojske mislim da muški dio populacije samim time gubi svoje konkuretsku prednost.

Pratim i Pripravnika i moj je dojam da je daleko najbolji kandidat Kelly, tj. pravi prototip vođe, a on kako to oni kažu ima military backround. Mislim da je vojska muškarcima pomogla u mnogim stvarima i bila pravi put k odrastanju. Mladići su bačeni u novu sredinu, nova pravila koja nisu uopće bila ne fer ni pravedna i plivali ili...U biti nije bilo ili...Svi su plivali.

Uvjeti današnjeg poslovanja znaju često biti nehumani zahtijevaju veliku prilagodljivost, respekt autoriteta, smisao za mnogo štošta, a naročito timski rad. Uspjeh pojedinih kompanija ovisi o vođama, ali ljudi koji znaju ili ne znaju igrati timski i koji se znaju prilagoditi. Ili ne.

Znanja da bi se radili pojedini poslovi su vrlo široka i vrlo specifična i iako mi je danas netko tvrdio da brojka je uvijek brojka, ja se ne slažem jer kao bivša učenica MIOC-a znam da i matematika ima raznih. I to mislim doslovno.

Naizgled odabrala sam statiku, odabrala sam računovodstvo i financije, a sve skupa je moj život vrlo dinamičan i poput hrčka skupljam informacije na raznim stranama. Možda nisam rođeni vođa, a možda ima nešto....
Ono što sam u petnaest mjeseci poslovanja svoje firme uspjela postaviti određene okvire....Poput temelja. Imam i viziju što i kamo hoću....

Skupljam znanja poput hrčka i čitam priče...Gledam priče...Družim se s ljudima, sve je više i više prijatelja i prijateljica. No vrijeme je za business.

Čestitke Regini jer ona ima još jedan i svoj medij...Go girl...

Mislim da je nužno poslovno udruživanje i razmjena informacija kako bi ljudi na blogu počeli i surađivati, a i zarađivati. I to pristojno. Što kažete da se malo udružimo....

Jutros sam zaspala. U biti bijaše nemirna noć i da nije bilo brata koji me je probudio, ne bi se probudila na vrijeme. Došla sam sat kasnije i do sada sam radila ko crv u kamenu.

No danas je bio dan šale i pošalica. Bilo je vesela i prijateljska atmosfera. Kakvu volim.

Zafrkancije kao u priči.

Ima nešto u zraku između mene i ...... No prepreke su velike. Čak ne mogu reći da sam zainteresirana. No nešto me tjera da se zafrkavam. Baš je veselo bilo. Puno se je napravilo, ali se je i odradilo. Sad je rukomet.
Vodimo, malo je do kraja.

Atmosfera je miješana. Ima nas sa svih strana, ali nekako sve funkcionira. I dobro je to.

Dobro je da nas ima različitih.

Loptica

Nije moje...Stiglo mailom

Kada vam se ucini da gubite kontrolu nad svojim zivotom, kada 24h na dan
nije dovoljno, sjetite se tegle kiselih krastavaca... i kave. Profesor je
stajao pred grupom studenata na satu filozofije i drzao neke predmete iza
sebe. Kada je sat poceo, bez rijeci je podigao veliku, praznu teglu
kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis.
Potom je upitao studente da li je tegla puna. Slozili su se da jest.

Zatim je profesor podigao kutiju punu kamencica i sipao ih u teglu. Blago
ju je protresao. Kamencici su se otkotrljali u prazan prostor izmedu
loptica. Tada je ponovo upitao studente je li tegla puna. Opet su
odgovorili

da jest.

Sljedeca kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je
sipao, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale supljine u tegli. Pitao
je jos jednom je li tegla puna. Studenti su skruseno odgovorili da jest.

Onda je profesor ispod stola izvadio dvije salice pune kave i sipao ih u
teglu. Kava je natopila pijesak. Studenti su se smijali.



Sada!', rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, 'hocu da shvatite da
ova tegla predstavlja vas zivot. Teniske loptice su vazne stvari u vasem
zivotu: vasa obitelj, vasa djeca, vase zdravlje, vasa vjera i stvari
kojima

se strasno predajete. To su one stvari uz koje bi vas zivot i dalje bio
ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo. Kamencici su ostale stvari koje su
vazne: vas posao, vasa kuca i vas auto. Pijesak predstavlja preostale
stvari. Male stvari. Ako napunite teglu pijeskom, nema mjesta za
kamencice i teniske loptice. Isto vazi u zivotu. Ako potrosite sve svoje
vrijeme i energiju na male stvari, nikada necete imati mjesta za one
vazne stvari.

Vodite racuna o stvarima koje su kljucne za vasu srecu.

Igrajte se sa djecom.
Nadjite vremena za odlazak lijecniku.

Izvedite partnera na veceru.

Ponasajte se ponovo kao da vam je 18.

Uvijek ce biti vremena da se ocisti kuca i naprave popravci.



Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su vam zaista vazne.
Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pijesak.'

Jedna od studentica je podigla ruku i upitala sto je predstavljala kava.
Profesor se nasmijao. 'Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bi vam
pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je zivot pun, uvijek ima
prostora za salicu kave sa prijateljem.'

Molim vas, podijelite ovo sa nekim prijateljem.

Ja jesam.

Obitelj, a hvala Bogu gotovo da i to nije u pravom smislu, me je neugodno iznenadila. Prvo kao predmet ostavinske nije dodijeljen već tri mjeseca, a onda kad sam se osobno pojavila na dotičnom Općinskom sudu se ispostavilo da je predmet dostavljen javnom bilježniku 18.1.2006. Ja zvala prošli tjedan i rekli mi da ništa još nije poslano??????

S druge strane tu informaciju sam dobila tek kad sam tražila uvid u smrtovnicu što ja kao kći imam pravo.

Otišla k tom javnom bilježniku i ostavinska je za danas tjedan. Poziv nisu uputili jer nisu znali adresu, a znali su je i to dobro...mislim ne bilježnik nego ta "rodbina" tj. druga žena.

Javni bilježnik me je usmeno obavijestio o ostavinskoj, a kad sam ja tražila pismeni poziv, nastao je problem tj. još mi nije stigao na fax.
Angažirala sam odvjetnicu jer....

Nisam ja uopće gladna tuđeg imanja. No u pitanju je moj otac, a sve što je stekao stekao je u braku s mojom majkom, a mišljenja sam da barem moram biti obaviještena koja je njegova posljednja volja, ako ista i postoji. A to nisam rekla ja...nego moj stric. Mislim glede što je otac privrijedio i kada.

Već je prodan njegov auto iako to se nije smjelo učiniti prije ostavinske, a pitanje je što je s mnogim drugim stvarima. Nikad nisam svog oca prestala smatrati svojim i posjećivala sam ga kad god sam mogla. Bio mi je jamac za auto, ja sam njemu bila jamac za auto....

Pitam se kamo i kako će ta priča završiti, ali...iako mi je bilo mučno i od službenika Općinskog suda, javnog bilježnika shvatila sam da se stvari moraju istjerati na čistac.

Vani je sunce. Popila sam kavu u dobrom društvu i to dvaput. Napravila sve što sam namjeravala i čeka se poziv....

Sluša radio....

Bez obzira što svijet i neki ljudi nisu baš cvijeće, meni je ovo i opet bio dobar dan. Još jedno piće s nekim tko mi se sviđa, šetnja od sat, trening s nećakom i...

Malo ću kopirati prijatelja: