Običaj je u našim crkvama da se na ovaj dan vjernici posipaju pepelom. Pepeo je simbol onog praha od kojeg je čovjek sazdan, prema pradavnom opisu stvaranja čovjeka u privim poglavljima Knjige postanka.
Prah je slika naše običnosti. Svaki je dijelak te prašine tako bezličan, ni po čemu drugačiji od drugog praška za obično oko ograničenog stvorenja. Prah je u tom pogledu slika anonimnosti, utopljenosti u masu. Osjećamo da smo slični u svojoj bezimenosti! Kada zaboravimo da se to i nas tiče, misleći na prašinu ili gledajući prah, osjećamo potpunu ravnodušnost. Što bi nam takva prašina trebala značiti?
Kroz različite druge slike, osobito one iz Biblije, prah je slika ništavosti: vjetar raznosri prašinu, ljudi po njoj gaze, kao da zapravo nije ništa.
Prah je slika bezličnosti, bez oblika i sadržaja, nema nikakvu osobnost i značenje.
Na ovaj čudesam dan, koji se po prahu i pepelu zove Pepelnicom, ne želimo sve to zanijekati, nego samo postati toga svjesni! Čovjek je prah, iz prašine uzet. To znači da je on smrtnik koji je toga čak i djelomično svjestan. Doduše nosi u sebi tajnu duše, može spoznavati i odlučivati, može ljubiti i činiti dobro, može se i okrenuti od Boga. No tada je to izvor tjeskobe i još dublje nesigurnosti. Svoju malenost u istini prepoznajemo s onim koji je jedini svet, u odnosu na jedinstvenu veličinu svega, na Boga.
Sve je to istina koja nam se želi posvijestiti na Pepelnicu. Ipak postoji izazov toga dana. Da, od praha smo uzeti, ali Božjim srcem, Božjim rukama oblikovani. Po sebi smo prašina, ali snagom i ljubavlju Stvoritelja postali smo osobom, čovjekom. Iz zemlje smo uzeti, ali oblikovani smo za nebo, tj. za život s Bogom.
Tragedija je čovjekova kada zaboravi da svoje dostojanstvo i biće duguje Bogu. Najveći i iskonski čovjekov grijeh kada je poželio vlastitim silama i posizanjem za zabranjenim voćem postići ono što mu je đavao šapnuo: da postane kao Bog. Posegnuo je za nečim što se ne da ni zaslužiti ni zaraditi. Htio je oteti ono što se može samo darovati. Zanijekao je istinu o svojoj stvorenosti i ovisnosti o Bogu. Tada je shvatio koliko je gol, bez dostojanstva i stabilnosti. Čovjek je po sebi prah i u prah se vraća. Međutim po snazi ljubavi Božje, po tom božanskom pozivu na život, čovjek je stvorenje Božje: A po daru Sina Božjega koji je čovjekom postao, svi smo pozvani na dostojanstvo djece Božje.
Po sebi prah smo i pepeo. Po Božjoj ljubavi dragocjeni smo u njegovim očima.
Fra Zvjezdan Linić
Loptica: Korizma je, odričem se večere...i svake subote od sad pa do Uskrsa dva sata rada posvećujem najobičnijim kućanskim poslovima.
I samo jedna kava na dan. Vrijeme je odricanja
- 07:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Lani sam se odrekla kave za korizmu. I mislila sam da neću preživjeti. Ove godine se odričem ružnih riječi. To bi trebalo biti humanije; prema meni i prema drugima:) (egotripp 01.03.2006. 12:54)
