Ponekad sam nepažljiva. Ponekad ne razmišljam. I danas kao rezultat sam doslovce pala sa stolice. Točnije moja je pozadina fulala stolac i ja sam završila na podu. U jednom kratkom trenutku mislila sam da ću se onesvijestiti. A kad sam davala neke papire moje lice je bilo bijelo poput kreča. Naravno cijela situacija je komična. No od tog trenutka već sam dva puta naletjela na staklena vrata, bole me leđa....

A k tome današnji dan završavam u 23. Istina je da imam pauzu od 17-20. No, ipak je i defitivno petak, a meni nije jednostavno. Obično za svaki petak imam plan, družim se, smijem, šalim, idem u kino. Nekad na blog susrete.

I sutra ujutro radim, a znala sam da nešto neće biti u redus ovim petkom kad je razgovor u rane jutarnje sate počeo s trebaju nam novi prozori iduće godine. Ne da sam se naljutila nego sam rekla Tko živ tko mrtav.

U čemu je stvar. Ispraznila sam neke zalihe, jesam riješila puno stvari, ali...Mislim pošto ne živim na kredit i pošto znam kako do nijedne kune nije jednostavno doći, pomisao da se mi već sada planira što ću kupiti slijedeće godine me je izuzetno naljutila. Kao da novci padaju s neba, a mislim da i padaju jer koliko god cijenila osobu koja je isto predložila...Nije u pitanju generacijski jaz, nije ništa u pitanju, ali kraj je mjeseca blizu, a mnog je toga za napraviti i nisu mi baš neke okolnosti išle na ruku. Kao što mi danas stolac nije htio pod "rit".

Novine su pune i uginulih ptica i ludih krava. Nebitno je postalo bitno. A povijest se ponavlja. I to ne tako davna. Muž majčine najbolje prijateljice umire od raka. Nema bubrega, boluje od raka pluća godinama, a metastaze su se proširile na mozak. Jedino što se nudi je Novi Marof ili smrt kod kuće. Žena ga je preuzela k sebi. Da li će on živjeti dan, dva, tjedan, mjesec nitko ne zna, ali prije dva tjedna kad su došli na kartanje vidjela sam sjenu u njegovom oku. Onu istu koju sam vidjela kod tate zadnji puta prije nego što je prestao biti lucidan. Zapravo "vidjela" sam kosca. Kako stoji pored i tog dragog čovjeka i sada mi je jasno da se onda i u onom trenutku nisam mogla s time suočiti u tako kratko vrijeme. Zamijenio me onaj koji me danas naljutio. Više se naravno ne ljutim. Prestala sam pa gotovo odmah, a i sada znam da ću za koji dan, tjedan ići na sprovod.

Kroz glavu prolazi sinoćnji razgovor. Čak nisam ni uočila boju očiju. Razgovor je bio na trenutke težak, ali ja sam vidjela pozitivu. A onda danas nenadano poput bujice nagrnuli su osjećaji. Jesu u pitanju samo riječi.
Kaže svećenik na Misi. I riječ tijelom postala. Što želim reći u riječi samoj je nešto božansko. Ljudska sposobnost da se izražava kroz riječi je toliko iznenađujuća, promljeniva.

Opet sam konfuzna, nedovršena, drugačija od sebe same u stvarnosti. Tako mi bar neki tvrde. A neke. Lijepo je čuti lijepu riječ. A lijepo je i ne promašiti stolicu. Vrijeme je...Vrijeme je za par sati mira.