Zašto nam kvar traje tako dugo
Nešto s ljudima na ovim našim prostorima još uvijek opako ne štima. Desio nam se neki kvar, sličan onome koji se desio i Gigi Bosniću. I traje već četvrt stoljeća. I sve dalje nam je sve gore. Ne možemo promijeniti pokvareni dio, jer ni sami nismo sigurni koji je. Jedino da nas se sve zamijeni. Nekim drugim ljudima. Ili zebrama, rakunima, onim robotskim usisavačima sa reklame. Svejedno, samo nekim tko će ovaj prostor i dodijeljeno mu vrijeme iskoristiti bolje nego što ga mi koristimo zadnjih par desetljeća.
Bili smo nevini i naivni početkom devedesetih. Sjetite se teve izvještaja iz toga vremena, u kojima su nam predstavljani novi stupovi društva. Nova gospodarska, politička, moralna, kulturno-umjetnička elita. Sve redom povratnici iz hladnog inostranstva, u izlizanim sakoima, ispranim trapericama, sa najlon vrećicama u rukama. Novi proroci koji su nas nakon desetljeća mraka trebali izvesti na put prema zemlji blagostanja i vječne sreće. Preveli su nas žedne preko vode, danas sve više nas izgleda kako su oni izgledali kad su se vratili sa svojih poslova pomoćnih kuhara i bjelosvjetskih potucala. Bio je to stvarno najveći ljudski ološ i šljam svih profila. I zaključimo tu priču jednom za svagda: naši ljudi koji su otišli u inozemstvo trbuhom za kruhom i stvorili sebi novi život, obitelj, posao, karijeru nisu se imali razloga vraćati u tom trenutku. A ti se ljudi sigurno nisu vratili da bi pretvarali i privatizirali našu imovinu, jer su imali dovoljno svoje. Vratili su se oni koji su i prije nego što su otišli tražili kruha bez motike. Vratili su se, ovaj put tražiti i kruh i motiku. Kruh da nam ga prodaju, a motiku da nam ju iznajmljuju.
Odrekli smo se tvornica, kombinata, proizvodnje, ukratko rada. Kao nečeg sramotnog, prljavog, omalovažavajućeg, nedostojnog novog hrvatskog čovjeka, kako nam je volio tepati trgovac iz Trgovišća. Uz onu o hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu. A tko je onda moga znati da će to završiti praznom hrvatskom guzicom u kineskim gaćama ? Rad nas je onda podsjećao na komunizam. A komunizam je bio zlo, barem onaj kod nas. To smo shvatili tek početkom '90-ih, kad su nam proroci otvorili oči. Bilo je to zlo, koje je kao i svako iskonsko zlo imalo mnogo lica. Ovo naše zlo se očitovalo kroz stanove, radna mjesta, plaćeno školovanje, plaćeno liječenje, ljetovanja u odmaralištima, vikendice. Ali, nije bilo banana i tome se je zlu trebalo stati na kraj. I stalo se je vrlo uspješno. Tako da nas ta avet neće, po svemu sudeći, više nikada dostići. Vjerovali smo da ćemo živjeti životom iz stranih TV serija samo zahvaljujući tome što smo zastavu okrenuli naopako. Danas stvarno ličimo na seriju. Samo se teško odlučiti za Zonu sumraka ili Na granici mogućeg...
No, nekoliko stvari koje se posljednjih dana povlače po medijima učvrstilo mi je vjeru da smo pleme koje ima ozbiljne smetnje u percepciji i interpretaciji stvarnosti oko nas.
Najnovije izlaganje bivšeg premijera pred časnim sudom kako je svoj imetak stekao ne iznudom od hrvatskih građana i državnih kompanija, nego prodajom slika golih žena i učenjem austrijske dječice "Vjerujem u jednoga Boga, svega vidljivoga i nevidljivoga" kroz neko će se vrijeme sigurno u školama svrstati na popis lektire uz bok "Regoču" i "Ribaru palunku". No, doktor poliglot više nije niti glavna niti važna vijest. Postao je usputan, popratni sadržaj za popunu stranice ili minutaže. Nešto kao Krusty u sagi o obitelji Simpson.
Vijest koja tjera čovjeka da se duboko zamisli je objavljena neki dan u jednim dnevnim novinama. Odnosi se na inicijativu koja se provodi u cijeloj EU i Švicarskoj. Radi se o pokušaju uvođenja nečega što se nazvalo Bezuvjetni temeljni dohodak, BTD. I isplaćivao bi se svakom građaninu da mu se osigura osnovni životni minimum. U Švicarskoj će se za dvije godine o tome provesti referendum. Europska komisija treba dobiti milijun potpisa građana kako bi o tome raspravljala. Potpisi se skupljaju do siječnja iduće godine. Kod nas su se počeli skupljati od 1. 7., kako smo postali članicom EU. Izračunato je i koliko bi taj iznos bio kod nas. Na stranu je li to dobro ili nije, je li ostvarivo ili nije. Naglasak je na ovome: u tri mjeseca prikupljanja potpisa prikupljeno ih je jedva osam tisuća.
Inicijativu da se svakom našem građaninu, u ovakvim gospodarskim i socijalnim prilikama, osigura osnovni životni minimum od strane države, potpisalo je jedva osam tisuća ljudi. Dok je inicijativu katoličke crkve i neke udruge građana kojom se traži uvid u spavaće sobe svih poštenih i bogobojaznih Hrvata potpisalo par stotina tisuća ljudi. U istom paketu ide i ideja da se djecu u školi ne maltretira s time kako da se zaštite od bolesti ili trudnoće. Jer, iako se trudnoće među djecom događaju, ako mi čvrsto poželimo da se to ne događa i uhvatimo se za ruke u molitvi- događati će se i dalje. Podsjetimo samo da se sve te crkve i udruge financiraju iz proračuna.
Naši se građani bez problema mogu mobilizirati kad je u pitanju uništavanje imovine vlastite države. Ili suprotstavljanje grafijskom sustavu, podgrijavani i bodreni cijukanjem udovice gospodina Ražnjatovića. Na tisuće ih se može na ulice izmamiti i proslavama čovječanstvu nemjerljivih dosega naših perjanica na polju lupanja lopte ili spuštanja niz brijeg po snijegu. Koji su isto svi redom bogato darivani iz državnoga proračuna. Ali ih se ne može potaknuti da potpišu nešto čime bi se, barem idejno, osiguralo sve ljude, ako ništa drugo, da ne budu gladni.
Odredili smo si, dakle, prioritete. I oni nisu osiguranje dostojnog života svih naših građana, kako bi mislili rijetki preostali nevini i naivni. Prioriteti su nam dobro paziti tko ga kome i na kojem pismu meće, te na kojem se pismu vodi evidencija primljenoga i danoga.
U istim novinama koje su donijele tekst o inicijativi za uvođenje BTD-a objavljen je i članak o hobijima naših umirovljenika. Kako ornitolozi kraj Lonje broje ptice, astronomi suze svetog Lovre, tako i jedan naš bivši dragovoljac u svojem kraju prebrojava Srbe. Eto ideje za osnivanje novog stožera! Pošto se podaci iz popisa stanovništva neće obraditi tko zna do kada, po svoj prilici će se Srbi morati ponovno prebrojavati ručno.
Predsjednik države je u posjetu Srbiji. Svi ovi razni stožeri, zborovi, udruge će ga vjerojatno prokleti za nekoliko pokoljenja. Jer, njima nije bitno što nam je ta Srbija zadnjih godina među glavnim trgovinskim i gospodarskim partnerima. I što ono malo izvoza koji još imamo ide uglavnom u Bosnu i kod njih. A jedino tako država može zaraditi novac kojim puni proračun, a da ga pritom nije uzela svojim vlastitim građanima kroz razne poreze. I onda iz tog proračuna plaćati loptače, popove, udruge i penzije članovima stožera. A ono što baš nikoga ne zanima, što nitko neće niti čuti, a naša Vlada i ne želi da mi o tome razmišljamo, je to da je gospodarska situacija u Srbiji ipak nešto bolja nego kod nas. Uz naglasak na ono što kod nas nitko nikada ne spominje: kod nas više od trećine proračuna ovisi o božjoj volji i lijepom vremenu. Mislim na turizam. A susjedna Srbija toga nema. Oni, dakle, ovise o proizvodnji. Koju još nisu dokusurili kao mi. Možda bi se trebali tih stvari prisjetiti kad smo već tamo. Jer, kad vam kruli u želucu, zvuči jednako i na latinici i na ćirilici. Jedino je na glagoljici želudac nešto ponosniji.
Stožeraše to nije briga. Njihova je glavna briga da penzija sjedne do desetoga. I da kladionice ponudu ne štampaju na ćirilici. Kad čovjek to sve sagleda, mogao bi i povjerovati da nas stvarno netko zaprašuje iz aviona...

Oznake: Zdravlje, kvarovi u glavi