Exit Humanity

09 listopad 2013


Većinu horror filmova koji tematiziraju zombije čak će i ljubitelji žanra okarakterizirati blesavim, da ne upotrijebimo odmah izraz smeće. Iskreno, većina to i je. Takvi bedasti zombiji trebali bi simbolizirati odljuđenost, nedostatak ljudskosti i smisla u odnosu između ljudi. Kroz neke od tih filmova se teze o nepostojanju čovječnosti provlače i kroz nekoliko razina priče, no to obično ostane neprimjećeno, jer se takvi filmovi smatraju manje vrijednim od onih iz takozvane main stream kinematografije. Žalosno je što se danas o odljuđivanju i pomanjkanju humanosti možda najglasnije govori kroz takve filmove. Govore o tome nešto i novovremeni filozofi i intelektualci, no uglavnom kroz prizmu neke new age filozofije ili kojekakvih sekti, koje bi trebale nadomjestiti tradicionalnu religiju. Oni malobrojni koji o tome govore ozbiljno i kritički, prokazujući i optužujući uzročnike takvog stanja, gurnuti su skroz na margine, ne provlače se kroz masovne medije. Gdje god je moguće se osporavaju, omalovažavaju, čak i ismijavaju. Ne pridaje im se nikakva medijska pažnja niti važnost.
U vremenu liberalnog kapitalizma i otvorenog tržišta humanost je roba koja vrijedi vrlo malo, gotovo pa ništa. Političke, socijalne i ekonomske prilike u zapadnoj Europi i SAD-u dovele su do raslojavanja društva na dvije kaste: one koji imaju i one koji nemaju. Od toga u velikoj mjeri odstupaju jedino skandinavske zemlje. Mnogi će reći- bilo je tako oduvijek. Bilo je, no nikada razlike nisu bile tako drastične i nikada oni koji nemaju nisu imali manje šanse da promijene svoju situaciju.
Kapitalizam sredine dvadesetog stoljeća, koji se temeljio na industrijskoj proizvodnji i rastu životnog standarda svih svojih građana, prvenstveno radnika na kojima je i počivao ( ako radnik više ima, više će i trošiti, ako mu je omogućeno da više radi i više zaradi biti će još više motiviran za rad) odavno više ne postoji na ovim našim prostorima. Zdravo tržišno natjecanje koje je rezultiralo otkrićima, tehnologijama i proizvodima koji su uvelike poboljšali kvalitetu života ljudima odavno se izgubilo u mega-masovnim proizvodnjama s jedinim ciljem- ostvariti brzinski profit.
Ideja socijalizma ( koja je negdje težila prijelazu u besmisleni i isto tako nečovječni komunizam) u istočnoeuropskim je zemljama neslavno propala, jer se rukovodeće strukture nisu na vrijeme prilagodile novim ekonomskim, političkim i socijalnim promjenama. Da je koncepcija socijalizma ostvariva ( i da je kroz cjelokupnu povijest ljudskog roda jedina čovječna i pravedna) dokazuje skandinavski primjer.
Današnji liberalni tržišni sustav, ustvari monetarizam, mutant je nastao spajanjem političkih i vojnih struktura oko financijskih institucija- banaka, burzi, osiguravajućih institucija. Liberalna era briše i posljednje ostatke ljudskog dostojanstva, humanosti i solidarnosti, a sve u ime profita. U zadnjih nekoliko godina tzv. svjetske gospodarske krize, državnim se službama koje se brinu o socijalnim, zdravstvenim i obrazovnim pitanjima svojih građana neprestano uskraćuje novac. Govori se o tome kako se mora štedjeti, kako više nema novaca za javno zdravstvo i školstvo. Govori se kako nema novaca za ništa. Osim za spašavanje banaka i osiguravajućih kuća i za isplate bonusa raznim menadžerima i mešetarima. Iz državnih proračuna, naravno.
U Europi dominantna katolička crkva, koja bi trebala biti glavni nositelj borbe protiv takvih društvenih pojava i raslojavanja, oportunistički se uklopila u taj mozaik. Na kršćanskim idejama o socijalnoj pravdi, milosrđu i suosjećanju iznikla je, na kraju krajeva i ideja socijalizma. Danas je ta ideja, nažalost, mrtva. Ubijena je otvaranjem banaka u vlasništvu crkve, gomilanjem imovine u ime crkve i stavljanjem zlata i skupocjenih krzna na crkvene velikodostojnike. Crkva je danas dalje od prvotnog Kristovog nauka nego što je čovjek od Marsa.
Preko masovnih medija od institucija nam se nameće ideologija konzumerizma kao jedina ispravna, prihvatljiva i perspektivna. Ciljevi u obliku postizanja osobnih zadovoljstava, bogaćenja i ostvarivanja određenog društvenog statusa nameću se svima koji ne žele biti autsajderi, ostati na margini društva i događanja. Odnosno, onima koji ne žele biti izbačeni iz društva i uskraćeni ne samo za blagodati nove ideologije, nego i za osnovne egzistencijalne potrebe.
Onih nekoliko promila ljudi koji u svojim rukama drže koncentrirane moć i novac mobiliziraju za ostvarenje svojega profita i zadržavanje moći još nekoliko postotaka ljudi. Tih nekoliko posto isprofilira se kroz bespoštednu i krvoločnu eliminaciju. Gaze preko svih ostalih ne bi li se domogli mrvica sa najvišeg stola. Najveća laž i iluzija koju su strukture vlasti i moći stvorile je ta da u modernom društvu svatko ima jednaku šansu za uspjeh, da svi mogu biti prvi do njihova stola da pokupe najveće mrvice. Naravno, u njihovim verzijama demokracije provlači se i iluzija da se nešto rješava kroz biračku kutiju. Kako se stvari rješavaju valjda je svima jasno nakon stvaranja ideološki oprečnih političkih koalicija u vodećim europskim državama. Ideologije, pogledi na svijet, stavovi, promišljanja nisu važni političkim elitama. Nisu im nikada ni bili važni. Ustoličene političke kaste pristaju na sve da zadrže stečene pozicije i moć i benefite koji idu uz njih. ( Kod nas su takve koalicije dosada zaživjele samo na lokalnim razinama, koje su veče močvare od praokeana.)
Neoliberalna životna filozofija "sve, odmah, bez obzira na druge" najjače je nagrizla same međuljudske odnose. Propagira se, propovijeda i potiče zadovoljavanje najprizemnijih i najprimitivnijih nagona i potreba kao jedinih koje vrijede u novim vremenima i kao jedinih u kojima se može i treba uživati. Promovira se privatni život bez obveza prema drugim ljudima, društvu, zajednici a jedino u čemu bi se trebalo uživati je zadovoljavanje tjelesnih potreba i stvaranje profita. Jedinu obavezu moderni čovjek mora imati prema profitu, korporaciji i sustavu koji će mu omogućiti sve to. Posvećenost sebi na duhovnoj razini, okretanje obitelji, rad u zajednici za opće dobro i pomoć potrebitima postali su atavizmi koji vam smetaju o ostvarivanju karijere sakupljača mrvica. Ako se javno usprotivite nametnutim modelima ponašanja riskirate porugu i javno ismijavanje kao primitivac, konzervativni nazadni element ili zatucani vjerski fanatik.
Svi smo, ili barem velika većina, prihvatili takva pravila igre i svi barem donekle želimo biti u pobjedničkoj ekipi i pokupiti najveće mrvice. Svi bismo, logički, htjeli biti cedevita i medveščak, prošla su, očito nepovratno, vremena jugoplastike i inkera. No, ne osjetimo kako nam sa svakom mrvicom koje se dočepamo gazeći po nečijim glavama, iz duše kapne dio naše ljudskosti i upije se u prah egoizma, narcisoidnosti i pohlepe.
Da je i danas moguće graditi jedan drugačiji svijet dokazali su ljudi sa sjevera Europe. Zemlje koje dosljedno provode svoju verziju "socijalizma", nazovimo to tako. Socijalna demokracija, socijalna ravnopravnost, socijalna osjetljivost očituju se kroz brigu za svakog člana društva i zajednice. I kroz omogućavanje svakome da ostvari barem osnovne ljudske i građanske potrebe. To je temelj čovječanstva i čovječnosti. Kroz povijest su se mnogi politički, vjerski i razni drugi pokreti pozivali i zaklinjali na takav socijalni program, no rijetki su oni koji su ga uistinu znali i željeli ostvariti. A odustajanje od tih ideala odustajanje je i od Čovjeka...

Oznake: humanost, čovjek, liberalizam

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.