Sve je bilo samo fol

21 listopad 2013


Sada se vidi. Sve je bio samo fol. I trik. Jeftin.
Prvo je bilo podijeli pa vladaj. To uvijek pali. Nije badave ušlo u poslovicu prije tisuće godina. Tako su se plijena dočepavali još dinosauri. Kad je otišao mačak, ispuzali su miševi. I počeli uskomešano dijeliti. Otvoreno, nadmeno, gordo. Kao i kad je otišao Kikaš...
Mi smo se trebali pretvoriti u pompoznu kulisu za južnoameričku operetu. Tako nam je namjenio odabranik naših prvih slobodnih kutija. U bijeloj uniformi generalisimusa, sa sjajnim epoletama. Kao da je sišao sa seta Divlje horde.
Danas prevrnemo kamen- iskoči netko tko je nešto jamio. Tko god je imao priliku, nije nas iznevjerio. Premijer, ministar, gradonačelnik metropole ili palanke, nečelnik općine sa dva sabirališta mlijeka i jednim lovačkim društvom, predsjednik državne komore, poduzeća banke...
Svima im je zajedničko to što dolaze iz stranke-pokreta koja je zadužila Hrvate ostvarenjem tisućljetnog sna o samostalnosti. Zadužila, onako iskreno, od srca, za jedno pet-šest pokoljenja.
Dodajte u taj lonac gospodare života i smrti i razne psihopate koji su isplivali za vrijeme topova, dobili smo družinu kakvoj su nekada uzimali mjeru usamljeni osvetnici demokracije i pravde sa VHS-a b-produkcije, a danas ocvali i oronuli plaćenici.
Onda smo na izborima, naivni i puni nade, okrenuli novi list. Čast nekolicini paragrafa, ali tanke i odavno pročitane knjižice. No, ne kaže se badave: da izbori mogu što promijeniti, bili bi zabranjeni. Jer više nismo ljudi. Sada smo monetizirani. Svaki nam se dan usklađuje tečaj.
Cehove sjecikesa, drumskih razbojnika i baraba zamijenili smo cirkuskim trupama. Sa pajacima, čudnim kreaturama i životinjicama koje znaju razne trikove. Oni sebe smatraju visokomislećima, produhovljenima, visokomoralnima, prosvijećenima. S visoka gledaju na nas, i jedino što vide, prašina je, zbog koje se ne mogu diviti vlastitom odrazu u ulaštenim cipelama.
Čast rijetkim izuzecima, ali prevladavajuće vrline su im arogancija, bahatost, nesposobnost, nestručnost, nespremnost na bilo što osim otići poslije prvog do bankomata. Ali su brzo usvojili i neke vrline onih s desne strane klatna. I pozvali narod na spremnost u zajedničkoj borbi za bolje sutra. U njihovom slučaju- nastavak milovanja debele guske. Nije da nas ne tješe da će nam biti još malo gore, ali, tako je to. Netko se mora i žrtvovati. Ne možemo imati sve što imaju i oni. Jer, kad bi to imali, onda između nas i njih ne bi bilo razlike. A razlika se mora vidjeti, jer ipak su oni odabrani. I, kako su nam u nekoliko navrata iz metropole poručili, nije naše da se miješamo u to što oni rade. Što god to bilo. Rezultati toga su vidljivi pred burzama rada, pučkim kuhinjama, kontejnerima...
Mi se i ne bi trebali miješati da oni za ono što rade ili ne rade odgovaraju, materijalno i kazneno. Ovako, sve što pričaju su Markovi konaki. A sve što pričamo mi ide u vjetar.
Elitizam i ekskluzivnost sada zazivaju oni koji su uspješno pretvorili društveno u državno, a sada u bankovno i menadžersko. Dok se je hapsilo u ime naroda, gaće su im se ipak do neke mjere tresle. Danas, kada se upravlja u ime države, sve je postalo sprdnja. Liberalno prijestolje pruža pogled samo na gore, dolje je gledati bespotrebno i besmisleno.
Sada smo postavili kule, sela, kulise od kartona. Vjetar i kiša ih bacaju, izvitoperuju, naginju. Dubok je i širok bezdan između onoga što jesmo i onoga što bi htjeli biti. U taj je ponor palo ono što smo mogli biti. Sada pratimo nastupe klaunova, opsjenara, hvalisavaca, sve od reda loših đaka. Sve sami jeftini trikove, koje ćemo opet preplatiti.
Nude nam se i neki treći putevi. Na kojima bi nas pratili bećarci za 20 000 kuna mjesečno. Ili narodne poslovice i Delboyeve replike. Na razini vođenja ceremonije krštenja vina. Ti su nas procijenili da smo plodno tlo za njihove fazone. Jer, čitamo novine sa trosložnim sintagmama i gledamo Volim Hrvatsku.
Nije da ju mi više ne volimo ili da u nju ne vjerujemo. Ali folera je stvarno previše. Svake četiri godine, kada neke nedjelje iza 19:00 istresemo kutije, ispadaju kao truli zubi. I koga da zovemo, kome da se obratimo, kome zavapimo? Ako Bog postoji, ako je svemoguć, ako sve vidi i zna, onda je i on običan zajebant. Kad pušta sve ovo...
Probali bi i mi sami nešto, ali znate kako je. Uvijek nešto iskrsne. Kiša, vrućina, sad će snijeg. Koncert, utakmica, prva pričest...
Udarite jaje izvana, uništili ste ga nepovratno, čak i ako je u njemu bilo ploda. Tek kada ljusku probijete iznutra, nastaje novi život. Povijest nas, dakle, stvarno nije ništa naučila. Sve što vrijedi, ne pada s neba. Ako se za to borimo, onda znači da vrijedi. Ako ne, ne vrijedi. Bitange i protuhe se nikada nisu same uklonile ili ustuknule...
A možemo ostati u nadi da će plaćenici jednom navratiti i do nas. I napraviti ono što treba. Tako da mi poslije možemo snimiti o tome film. Po istinitom događaju...

Oznake: foleri, opsjenari

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.