Još od antičkih vremena naglašava se važnost bavljenja sportom u razvoju omladine. Marksističke maksime učenja kroz cijeli život u prvi plan stavljaju važnost obrazovanja, onoga na ispravnoj liniji, naravno. U zdravu tijelu, zdrav duh. Učite, učite i samo učite! Mislim da je to išlo tako nekako. I ide nam dobro oboje. No, otkako je naše mlade države, pojavilo se nešto novo. Magična karta koja otvara sva vrata i rješava sve nedoumice ili dvojbe. Da se ne lažemo, imala je ona slične moći i u bivšoj zemlji. No, onda je bila samo jedne vrste. A danas mlade ljude odabir one prave stavlja na velike muke. Radi se o Članskoj Iskaznici.


Na ovogodišnjim sportskim natjecanjima u rukometu i vaterpolu naša je državna zborna vrsta osvojila treća mjesta. Brončanu medalju.Nažalost, sportska dostignuća su već duži niz godina jedini svijetli kamenčić hrvatskog mozaika.
Jer na jednoj drugoj ljestvici koja je za sve nas ipak malo važnija (ili smo naivni na entu), Hrvatska je također zasjela na visoko treće mjesto. Radi se o stopi nezaposlenosti mladih u Europi. Prvo mjesto i u tom rangiranju pripada Španjolskoj, kao uostalom i u rukometnoj priči. U samom vrhu su još Grčka, Italija i Portugal. I tu stvar mora biti u blagodatima mediteranske klime. Ili sunčevu zračenju. Pa su narodi mudro zaključili da se bolje predati tim čarima nego spasenje tražiti u radu.
I za ovo drugo naše dostignuće, to treba pošteno priznati, potreban je bio veliki trud i zalaganje određenih struktura. Samo što je prevagnuo na tamnu stranu.
Tako da svakodnevni podaci i izvještaji koji stižu sa Zavoda za zapošljavanje ne djeluju baš poticajno i oduševljavajuće na mlade, barem ne kao sportski dosezi naših reprezentenata.
A nekako se čovjeku čini da ne otvaraju baš ni mnoge perspektive.
Razdoblje života u kojem bi mladi ljudi trebali stupiti na tržište rada, iskoristiti svoje potencijale i stečeno znanje, nametnuti se novim razmišljanjima u ovom trenutku izgleda dosta sivo,bez naznaka rasvjetljavanja horizonta. Umjesto da postupno preuzmu svoje mjesto u društvu, razmišljaju o zasnivanju obitelji i korištenju punih potencijala, prisiljeni su suočiti se sa surovom stvarnošću u vidu zadovoljavanja osnovnih egzistencijalnih minimuma.
Društvenih, ekonomskih i socijalnih razloga te situacije je dosta i složeni su, no svakom je već na prvu loptu jasno da su zakazale institucije sustava. I to na svim razinama. Vrlo su aktivne pasivnošću. Jedino još svi nešto evidentiraju.
S početkom turističke sezone broj nezaposlenih će nešto pasti, onda od sredine ljeta počinje lagano rasti. Popuna stiže u vidu maturanata koji kao da se sustavno obrazuju za burzu. I vraćaju natrag na teret proračuna. Jedino čemu većina te djece služi je alibi dobrom dijelu obrazovnog sustava koji osposobljava djecu za zanimanja kojih se više ni dio njihovih roditelja ne sjeća.
Situacija u visokom školstvu još je bizarnija i poraznija; sustavno se obrazuju stručnjaci za zvanja koja nikome nisu potrebna i za koja i sa burze dolaze alarmantna upozorenja da ih oni sami ne stignu ni evidentirati, a kamoli zaposliti. Sve to se obilno financira, većinom iz zaduženja. Pedantno ignoriranje perspektivnih i traženih zanimanja razvili smo do novih granica. U jesen u igru ulaze i oni koji nisu upisali studij i povratnici s ljetovanja. A i broj ljudi koji svakodnevno ostaje bez posla nakon kraha kakvog obrtničkog biznisa ili pokojeg još preostalog poduzeća, s obzirom na ukupni broj stanovnika, ulazi u sferu nadrealnog.
No na sve sfere života i društva u lijepoj našoj presudan utjecaj još uvijek ima politika. I to uglavnom ona dnevna, kratkoročna. Nije to ni novost ni otkriće, ali jest nešto što nam svakodnevno utječe na život. Politika je postala gospodar života mladih ljudi kroz bizarni i podmukli projekt stručnog usavršavanja za 1600 kuna mjesečno.
Na stranu to da ta sama ideja i koncepcija pljuska zdravom razumu i ljudskom dostojanstvu. I to što dolazi iz okrilja takozvanih socijaldemokrata, koji se tim imenom još samo nazivaju, ali se na vrijednosti socijaldemokracije više ne pozivaju.
Na stranu autogol koji sustav zabija sam sebi; ako je netko završio stručni studij znači je savladao tu struku. Dodatno ga stručno osposobljavati za 1600 kuna mjesečno evidentirajući to kao zasnivanje radnog odnosa poruka je njemu da je budala a priznanje sebi da to što provodi nije dovoljno dobro ili odgovarajuće zahtjevima.
Na stranu i to da nitko tko uzme radnika pod tim uvjetima, nakon 12 mjeseci nema nikakvih obaveza prema toj osobi nakon isteka zadanog perioda. I logički zaključak: ako poslodavac ne treba radnika na nekom mjestu za "normalnu plaću" zašto mu je onda omogućeno da ga dobije za 1600 kuna mjesečno.
Tada, jedino zdravorazumsko objašnjenje ostaje da se sve to radi zbog najprizemnije političke promocije i dodvoravanja pokroviteljima i kvazi-mecenama. I zaključak koji se iz toga izvodi je taj da političke strukture na svim razinama pokazuju zadivljujuću nekompetenciju, nesnalaženje i nedjelovanje. Jer jedino što oni moraju, uz provođenje zakona republike Hrvatske, je to da rade na uvjetima za otvaranje novih radnih mjesta, u onome što svi zovu realni sektor. A u tome su uspješni kao u putovanju brzinom svjetlosti. Uvijek je lakše prodavati priču o složenoj situaciji na koju nemamo utjecaja i kako je sve već zadano i nametnuto. I kako za ništa nema, osim za njihove plaće. I kako se ništa ne može promijeniti. Ili, kako je pjesnik rekao- pusti nek traje. Jer, dok traje dobro je.Barem njima.
Sociološki je fenomen autističko ignoriranje činjenice da su generacije koje sad vode državu imale zdravstvenu zaštitu i školovanje u potpunosti pokrivenu od države, i to na svim razinama. A nas sada već četvrt stoljeća uvjeravaju kako to nije nikakvo opće pravo, već privilegija onih koji si to mogu priuštiti.
S druge pak strane, s obzirom na trenutno stanje u zemlji i progresivne ideje politike, mlade intelektualce koji kandidiraju za 1600 kuna mjesečno ne bi trebala iznenaditi audicija po uzoru na "Igre gladi". Ili projekt "Trkač". Za koji imamo kulisa na izbor jer svako malo netko zatvori pogon ili navoz. Pa da se barem za nešto plemenito iskoriste. Usavršavanje za diplomiranog survajvera. Pa pobjednika, ovisno o rezultatu koji postigne na audiciji, poslodavac/pokrovitelj kategorizira kao Standard survajvera ili Plus survajvera.
U ovoj zemlji događa se totalni opoziv zdrave pameti i hinjena sljepoća na sve oko sebe. A poruka mladim, obrazovanim i nezaposlenim ljudima može biti samo jedna: politika u svemu ima zadnju i bez nje se ne događa ništa. Zaboravite to što ste obrazovani i stručni tek će vam političar reći gdje vam je mjesto i zašto.
Mislite da kao diplomirani šumar imate kvalifikacije za rad u državnom rasadniku? Pritom mislim na rasadnik stabala, ne kadrova. Jeli imate iskaznicu tu i tu? Dosad je to bila lijepa žuto-zelena, krasno usklađena sa radnom okolinom. Nemate? Onda ćemo vas nazvati. Ustvari, neće vas nazvati. Jer već imaju za to mjesto kandidata. Nema veze što će mali na oranici oko Udbine saditi u zemlju mladice s korijenom prema otvorenom nebu. Ajde nek mu neko nešto kaže kad svi znaju tko mu je stric.
Mislite da ispunjavate uvjete za referenta u gradskom pročelništvu za društvene djelatnosti. Ispunjavate, kao i preostalih 37 prijavljenih. Dajte da vidimo još samo iskaznicu. Što, kakvu? Pa ne valjda od lovaca, našu od stranke. Nemate? Pa čemu onda mučite i nas i sebe?
I vi sad na to stanje možete utjecati tako da se priključite političkim strukturama- ako još niste ovo vam je stvarno zadnji vlak. A one koji u to ne vjeruju i ustraju na apolitičnosti i stručnosti odčarati ne može ni moćni Gandalf. No ako ste tek sad ušli u stranku to vam je kao i da ste došli u restoran na večeru u deset navečer. Slobodan stol je samo još onaj kraj zahoda. I ako ulazite u stranku, pamet u glavu. Toj raboti se treba pristupiti racionalno i proračunato. Valja vam, dakle, potpuno isključiti emocije, stavove, uvjerenja, moralne vrline koje posjedujete i razvijate, manite stajališta oko gej brakova ili kastracije pasa lutalica. Jer u nas racionalni i proračunati političari zasjedaju u agencijama i uredima, a oni moralni su predmet rugla i sprdnje. A ako nećete u stanku onda razmislite o nedavnoj besjedi jednog našeg ministra koji je rekao da se čudi onima koji još nisu otišli u inozemstvo ili razmišljaju da ostanu u Hrvatskoj i vrate joj barem dio onoga što je uložila u njih.
Pa neka sad netko na kraju kaže kako se kod nas ne isplati ulaganje u znanje i obrazovanje. I da nije nerealno očekivati da će vam se to jednog dana ovdje i vratiti. Iako, sigurno postoji i koji cinik i pesimist. Kojemu je uz to poznat i glazbeno-scenski izričaj riječkoga vokalno instrumentalnoga sastava Let 3. Pa si slikovito može predočiti gdje bi si najrađe smjestio kartonski tobolac sa smotanom potvrdom na latinskom i materinjem jeziku. I u koga bi ju usmjerio. No, ipak su u većini oni optimistični, vedri i prosvijećeni. Koji se uvijek mogu utješiti mišlju velikog kineskog mislioca i vojskovođe:"I noga u guzicu je korak naprijed."

Oznake: politika, Mladi, članske iskaznice