Ljubav i brak

Želiš li da te parter/ica dobro poznaje ili da te obožava?
Ja bih najradije oboje, ali ako baš moram birati....Prvi impuls mi je «želim da me obožava», a kada razmislim...Kakva korist od toga ako obožava iluziju? Ako me ne poznaje dobro i voli onu sliku o meni koja je stvorena u njegovoj glavi...Iskrivljenu sliku.
Prije ili kasnije će upoznati pravu mene i što onda...?!
Radije bih da me dobro poznaje i bude samnom. To znači da me, stvarno, voli. Obožavanje je prevelika riječ. Radije bih da me voli nego obožava. Ja sam čovjek, a ne božica da me obožava. Obožavanje mi vuče na, neku, patologiju.
Baš sam pročitala rezultate jednog, psihološkog, istraživanja gdje su psiholozi došli do zaključka kako odgovor na to pitanje (to know or to adore) ovisi o tome j e li par u braku ili «samo hodaju».
Dok «hodate» želiš da ti partner govori kako si poželjna, perkrasna, čak iako se, sama, osjećaš kao nepoželjna, ružna, bezvrjedna...
Parovi koji «hodaju» bliskiji su ukoliko razmjenjuju više komplimenata, ukoliko si laskaju...
Kada je prsten, jednom, na ruci tada se «okreće ploča». Tada želimo da nas partner vidi onakvima kakvi, doista, smatramo da jesmo.
Primjećeno je da je, u braku, partner s lošom slikom o sebi, intimniji s bračnim drugom koji ga ne cijeni, koji mu govori kako ne valja, kako sve radi pogrešno nego s partnerom koji narušava njegovu sliku o sebi na način d a mu daje komplimente, govori kako vrijedi, pokazuje pažnju i nježnost.
Naravno, suprotno vrijedi za osobe visokog samopoštovanja koje su manje zadovoljne, u braku, s osobom koja ih vrijeđa, podcjenjuje, govori kako ne valjaju, sve rade pogrešno...
Zbog čega se pravila mijenjaju nakon braka? Prije braka, vjerojatno, se želimo svidjeti partneru, stalo nam je do toga da ostane s nama.. Prije braka se osjećamo kao na testu, hoće li veza potrajati ili neće. Svakim komlimentom, svakom nježnošću, sve smo bliže tome da prođemo test (naravno, stvar se odvija, samo, u našim glavama). Kao uvjerenje, da smo prošli, dobivamo izvadak iz matične knjige vjenčanih : )
Tada želimo biti ono što jesmo, autentični.
Meni izgleda, čudno, da se prekidač, samo tako, pomakne u glavama. Baš do tog zaključka su došli psiholozi (uzorak na kojem su vršili ispitivanja nije bio mali, uključivao je 200 parova)-promjene se događaju, doslovno, «preko noći».
I za parove koji, prije braka, žive zajedno taj papir ima začujuće velik psihološki utjecaj na čovjeka.
Ja bih dodala kako se promjene očituju i na fizičkom: debljanje, zapuštanje vanjštine, šlampavost u oblačenju...
Pa, neki dan, mi je i šefica rekla kako je prije braka ormar napunila novom garderobom kako bi «zadržala dečka»...Jednom u braku pomno biranje odjeće više nije bilo bitno. Eh, da...Prije braka je imala i dugu kosu jer se tako sviđalo dečku, a u braku se ošišala jer se tako sviđa njoj.
Sve je marketing. Kupiš ambalažu, a tek kasnije saznaš što je, doista, unutra. Ponekad ni na etiketi ne pišu svi sastojci.
I onda se žalimo! Čudni smo mi ljudi...

Želite biti sretni?
Ja želim.
Više novaca? Veza? Bolji izgled? Biti mlađi/stariji?
Sve to ima malo veze sa srećom.
Dobitak na lutriji nas neće učiniti sretnima. Naravno, kratkotrajno, ćemo biti u ekstazi, euforiji, ali nakon nekog vremena nam novac neće pričinjavati sreću. Ili ćemo poželjeti još malo više kako bismo bili sretni.
Ok, sreli ste super tipa, zagrijan je za vas...S njim ste započeli vezu...Naravno, na početku će leptirići mahati krilima, sve će biti bajkovito, ali nakon nekog vremena ćete pomisliti kako biste bili sretniji da je on malo više «ovakav», a ne «onakav»....Možda ste, čak, bili sretniji bez njega?
Učinili ste plastičnu operaciju. Nos je, konačno, saaaaavršen. Uživate. Sretni ste. Prođe neko vrijeme i uši vam se učine preklempavima, grudi prevelike, možda bi i trbuh trebalo zategnuti...
Eh, da sam, samo malo mlađi...Svijet bi bio moj. Uživao bih. Bio sretan. Hmmm, da...Vjerojatno kao i u «prvoj mladosti»...
Zbog čega su neki ljudi sretni iako ih život, kako se kaže, «ne štedi» dok su drugi nesretni iako nam se čini kako ih život «mazi»?
Na mom mjestu netko bi bio daleko sretniji od mene, a drugi netko bi, možda, plakao od tuge...I na vašem mjestu.
Drž'te se, nastupa struka :)
Psiholozi su izdvojili četiri osobine ljudi koje razlikuju one koji su skloni biti sretni od onih koji su, pretežito, nesretni.
1. Samopoštovanje
Sretniji ljudi imaju, generalno, bolje mišljenje o sebi. Uglavnom se vole, zadovoljni su sobom. Najbolji prediktor koliko je osoba, općenito, zadovoljna životom nije zadovoljstvo poslom, obiteljskim životom, prijateljima ili primanjima već zadovoljstvo sa samim sobom.
2. Optimizam
Sretniji ljudi žive u nadi u «bolje sutra». Vide izlaz iz neprilika. Očekuju najbolje od života. Ok, reći ćete da su naivni, da žive u iluziji...Možda, ali su sretni ;)
3. Ekstroverzija
Ekstrovertirani su oni ljudi koji vole društvo, nova poznanstva. Oni imaju veliki krug poznanika i prijatelja pa su, stoga i, češće od introvertiranih, uključeni u različita društvena događanja. Oni ne vole biti sami, vole timske igre, vole akciju....
4. Unutarnji lokus kontrole
Osobe s unutarnjim lokusom kontrole vjeruju kako oni sami određuju svoju sudbinu. Preuzimaju odgovornost za svoje postupke. Ne prepuštaju se sudbini, Bogu, horoskopu, «sretnoj zvijezdi»...Pristajem na to da Viši Netko sudjeluje u našim životima, ali ne pristajem na to da smo, skroz, bespomoćni u Njegovim rukama.
Sretni ljudi upravljaju svojim vremenom. Ako ste nezaposleni i dugo spavate, izležavate se pa se «motate» po kući, gledate TV, malo «čituckate»...To ostavlja osjećaj unutarnje praznine. Isplanirajte svoje vrijeme. Ne dozvolite da vama upravljaju slučajnosti, trenutne želje drugih i sl.

Lako je reći budite samopouzdani, optimistični, ekstraverti, imajte kontrolu....Što ako, po prirodi, niste takvi? Na temperament ne možemo utjecati, neke osobine su urođene...Jesu, urođene su. Na visinu ne možemo utjecati, međutim na težinu možemo iako smo skloni debljanju. Istina?
«Izvlačimo» se na «teško djetinjstvo»? Jesmo produkt naše prošlosti, to je neizbrisivo, ali smo i kreatori naše budućnosti.
Predispozcije koje nosimo sa sobom ostavljaju mjesto za promjene, nadograđivanje...
Dobra taktika j e glumiti ono što bismo željeli biti. Ponašajte se kao da imate visoko samopoštovanje, kao da ste optimisti...Iako se iznutra, u sebi, tako ne osjećate (samopouzdano, optimistično...), zapitajte s e kako bi se, na vašem mjestu, ponašala osoba koja želite postati i –učinite to...
Evo primjera: Prisilite se, glumeći ekstravertiranu osobu, izaći na feštu...Forsirate upoznavanje s novim ljudima...Smješite se, optimist ste...Ljudi vas prihvaćaju, primjećujete da im se sviđa vaše društvo...Ne može biti slučajnost, doista se VI sviđate ljudima, svojim ponašanjem, nastupom ste ih šarmirali (unutarnji lokus kontrole)...Samopouzdanje raste...Drugi put se nećete prisiliti ići na feštu, vjerojatno, nego ćete to i željeti.
Promjene, u vama, se neće dogoditi «preko noći», ali, s vremenom...Želim da budete sretni!

Malo razmišljam o bebama, dječici....Iz, očitih, razloga.. . : )
Imam prijateljicu koja je patila od, srećom, kratkotrajne depresije, nekon poroda...Prisustvovala sam napadima plača mladih mama jer, nakon, poroda, nije sve bilo baš onako kako su zamislile...Pa ne jede, ne spava, stalno plače...
Bivša kolegica je, čak, u viskokom stupnju trudnoće izjavila «Ma, super..Dobro mi je došlo to što sam trudna pa ću brzo napisati magisterij...Bebe, i tako, samo jedu i spavaju...»...Eh, eh...
Slučaj je htio da ona dobije bebu koja je živahniji primjerak vrste. Malecka niti htjela sisati, niti spavati...Kolegica mi je poslala SMS kada je malena imala oko 6 mjeseci, a ja sam bila trudna: «Molim te naspavaj se dok još možeš...Ova moja je budna od pet do devet...I stalno nešto traži...Umorna sam za krepat, a sada mi je kasno da odustanem...»...
Doduše, ima beba koje samo jedu, spavaju i kakaju, i ja sam rezervirala jedan primjerak za na jesen... : ) Ali loše je imati takva očekivanja da vas, beba, ne iznenadi suprotnim...
Još malo savjeta, a onda, obećajem, neko vrijeme neću više...
Mislim da bi se trebalo organizirati neko društvo, udruga, koja bi pomagala mladim mama i tatama, pružala podršku...Da se nađe mjesto gdje bi se nalazili roditelji i bebe, razmjenjivali iskustva, žalili se, hvalili...Svaka čast gdje toga postoji...U Rijeci nisam čula za takvo što...Nema niti grupe za dojenje. Planiram razgovarati s patronažnom o tome.
Nekako se čini da, društvo, forsira žene da budu (pre)sretne kada rode, da, odmah, obožavaju bebe, da se žrtvuju, pate, da im ništa nije teško napraviti za bebu jer, u suprotnom, loše su majke...Drušvo nam nameće što bi, kada, i koliko intenzivno trebali osjećati. Zbog toga je žene sram priznati da imaju problema, da im beba, ponekad, ide na živce, da, ponekad, možda, požale što su rodile...
Ja obožavam Kćerku...Imamo super odnos..Nikada, baš nikada, nije dobila «po guzi», nisam se izderavala, nisam je zlostavljala...Dogovaramo se, pregovaramo pa, vrišti, plače, ako nije po Njenom, ali, nakon plača dođe i kaže «Mama, poljubi Lolu»...I još doda da sam je «jutila» jer je nisam «nosila», dala joj čokolade, išla van i sl..Grlimo se, ljubimo, mazimo...Ponosna sam na Nju i sebe...A, opet, sam osjećala sve ono što sam napisala malo iznad: ponekad mi je išla, jako, na živce...
Mladi, novopečeni, roditelji,
1. Znajte da niste sami. Milijuni obitelji, diljem svijeta, se nalaze u jednako stresnoj situaciji. Rođenje djeteta je visoko na skali stresa. Biti roditelj je prekrasan posao, ali nije lagan. Ukoliko osjećate kako, na leđima, nosite težak teret, kako vam ništa ne ide od ruke, kako ne razumijete to malecko biće...Ne brinite: s vama i vašom bebom je sve u redu. Treba., malo, vremena kako biste se uhodali.
2. Ne osjećajte krivnju ukoliko ne osjećate ono što biste «trebali»: sreću, ispunjenje...Ukoliko niste 100%, cijelo vrijeme, happy jer ste roditelji...Normalno je biti umoran, tužan, nervozan, s vremena na vrijeme.
3. Prihvatite pomoć ukoliko imate tu sreću da vam je majka, svekrva, sestra, kuma, prijateljica...U blizini i željna je pomoći. Ukoliko si to, materijalno, možete priuštiti platite nekoga tko će vam pomoći, makar, u kućanskim poslovima.
4. Neka vam zdravlje bude prioritet-brinite o sebi. Bolesni ne možete, kvalitetno, brinuti o bebi. Spavajte kada god možete. Makar 15ak minuta dok beba spava.
5. Važne, krupne, odluke odgodite za kasnije. Ovo nije najbolje razdoblje kada ćete raditi životne «rezove»: mijenjati posao, pokretati brakorazvodnu parnicu, seliti se...
6. Ne pokušavajte, pošto-poto, zadržati tempo kakav ste imali prije nego ste postali roditelji. Čišćenje, kuhanje, pranje...Ostavite za vikende. Pa što ako je kuća u kaosu? Nemojte se iscrpljivati zbog drugih: što će mi svekrva reći ako naleti dok je tepih neusisan? Neka uzme usisavač i usisa ako joj smeta.
7. Prihvatite, samo, one savjete koje želite. Mladim roditeljima nije lako sa svom količinom, najčešće kontradiktornih, savjeta koja im «pljušti sa strane»...Ne znam zbog čega, gotovo svi, osjećaju kako imaju nešto za reći i kako oni znaju najbolje...Iako su, najčešće, savjeti dobronamjerni, meni su, osobno, jako išli na živce. Razmišljam na način: dijete je naša briga dok još samo ne može donositi odluke, ako i griješim znat ću da smo MI, njeni roditelji, pogriješili...Uostalom, mnoge stvari su se promijenile od prije 30 g kada su naši roditelji bili roditelji prvi put. Moja strategija: smješiti se, klimati glavom i napraviti kako mislim da je najbolje. Onim najupornijima sam rekla kako ih slušam, ali ću, i tako, napraviti kako ja hoću.
I ove savjete prihvatite, ili nemojte prihvatiti, ovisno o tome što vam kaže intuicija.
Sretno svim sadašnjim i budućim roditeljima!

Moj Muž je, ovaj tjedan, na godišnjem. Moja mama, svejedno, navrati pa se poigra s Kćerkom, izvede je u šetnju, a Muž, sav sretan, navali na playstation.
Prvi dan ga je bolila glava, zaspao je već oko osam, i polupriznao kako nije lako biti doma s malim djetetom.
Inače, kada sam bila na porodiljnom, to mu je izgledalo kao da sam na praznicima: cijeli dan kući, uživam, čitam, gledam TV...Mo'š mislit.
On je umoran, brižan, jer RADI...A ja češem «onu stvar» po cijele dane : )
Pa, ovako....Svatko tko je bio kući, cijeli dan, s bebom i/ili malim djetetom zna da je to cjelodnevni, uključujući i noć, posao. «Skrpala» sam mali vodič kako si taj posao učinit lakšim:

1. Imate cjelodnevni posao. Baš kao što biste se da radite u nekom poduzeću obukli i spremili za posao, spremite se i za taj posao kod kuće. Naravno, i odjeća primjerena poslu koji obavljate. Umivanje, pranje zuba...pod must do.Vucaranje u pidžami, odugovlačenje s presvlačenjem, zapuštanje vanjštine i sl.samo vas «ubijaju» i demotiviraju.
2. Uključite djecu u obavljanje kućnih poslova: brisanje prašine, rezanje povrća tupim nožićem...Ovisno o dobi. Moja Kćer obožava pomagati i puno stvari napravim na miru i bez stresa ako je uključim u posao. Naravno, zadatak koji joj povjerim neće biti obavljen savršeno i (puno) duže će trajati obavljanje zadatka, ali Ona se osjeća važnom, aj aneometano radim što mi je, taj tren, u planu.
3. Organizirajte se. Isplanirajte dan: što ćete raditi, kada... tako da odvojite i, barem, sat vremena u kojima ćete se, isključivo, posvetiti djeci.
4. Ne dozvolite da vas rodbina, prijatelji, poznanici uključuju u aktivnosti koje ne žalite obaviti ili za koje nemate vremena. Mene su znale cure nazvati, u stilu, «stavi vodu za kavu, dolazimo» jer su pretpostavljale, da ako sam cijeli dan doma, imam vremena za sve i svakoga. Naučila sam reći «ne, sada ne mogu, ali bilo bi lijepo kada biste došle tada i tada» ili «dogovorimo se za neko vrijeme sutra». Beba ima svoj ritam, poštujte ga (za vas koji nenadano dolazite u posjete baš u vrijeme dojenja, spavanja, kupanja...).
5. Priuštite si, ako je moguće svaki dan, drušvo nekog odraslog. Cjelodnevno druženje s bebom može biti zatupljujuće. Isplanirajte kavu s prijateljicom, druženje s roditeljima u parku, dječjoj igraonici i sl.
6. Kad god je moguće kuhajte veće obroke i zamrznite ostatke hrane. Super će vam doći u one kada kada vam dijete poremeti raspored i ne stignete skuhati ručak.
7. Podijelite kućne poslove sa suprugom, majkom, svekrvom, sestrom...Ako vam ponude svoju pomoć. Ne glumite wonderwomen.

Za kraj, zapamtite da je biti kući i odgajati dijete zahtjevan, stresan posao, možda i više nego neki drugi. Bebi ne možeš reći neka pričeka i dat ćeš joj jesti, piti, presvući...je kasnije.
Ja sam se, ponekad, osjećala kao da radim u nuklearnoj elektrani i kada se Kćer oglasi to je kao da se upalilo crveno svjetlo i cijeli svijet će otići k'vragu ako ne reagiram odmah.
Međutim, na ovom «poslu» ćete biti nagrađivani na način na koji vas nigdje drugdje ne bi nagradili i niti jedna druga nagrada vam ne bi više značila: prvi smješak, prvi korak, riječi ma-ma, toplina i miris bebine kože kada se privine uz vas, mama vojim te...
Naravno, ima lakših i težih dana. Neke stvari volite raditi npr.šetnja s djetetom, a neke biste, najrađe, da se obave same npr.presvlačenje pokakanih pelena.
Kao i na svakom poslu, trebat će vam slobodni dani..Hmm..bolje reći sati...Dijete će se šetati s tatom, nonom, kumom...a vi se posvetite aktivnostima u kojima uživate.
I budite ponosni na svoju karijeru roditelja!!!

Evo i nas u drugom tromjesječju.
Sada bi umor, mučnine i neugodne nuspojave «zatrudnjivanja» trebale biti iza nas «Juuuuupiiii».
Nekako se baš dobro osjećam ovih dana.
Valjda proljeće, sunce, hormoni, Muž na godišnjem...
Počela sam dobivati kmplimente tipa «baš dobro izgledaš, nešto mi je na tebi drugačije, ali ne znam, točno, šta...»..Eh, eh, nije NA meni već U meni.
Dobila sam i ozbiljnu ponudu za posao. Zvala me bivša kolegica, sada menadžerica jedne poznate banke, i rekla, u kratkim crtama, kako mi nudi posao psihologa u kadrovskoj službi.
Posao mrak, plaća mrak, mogućnost napredovanja mrak...i sve će ostati na mogućnosti jer sam joj rekla za svoje drugo stanje.
Novi posao bi uključivao i selidbu u Zagreb što nije nemoguće izvesti itd, itd...Ali ništa od toga.
Čak mi nije žao. Bilo mi je super kako se baš mene sjetila. I još kada je pitala ako joj mogu preporučiti neku, svoju, kolegicu, ali ako je «kao i ja»....Meni nos do plafona : )
Šuška se da me čeka napredovanje i u ovoj, sadašnjoj, firmi...Znam da ništa od toga kada, nakon slijedećeg pregleda, kažem sretnu vijest...
Stvarno niti jedan posao nisam dobila «preko veze»..Baš ništa mi nije išlo «preko veze» i super mi je kada sam zapažena zbog vlastitih sposobnosti, ličnosti....
Ja sam, čak, prva, u obitelji, završila fax, bez da me itko na išta tjerao...I sve pohvale, nagrade, osvojila sam sama uz veliku i nezanemarivu podršku obitelji.
Znam i vjerujem da će i nakon ovog porodiljnog iskrsnuti neki posao za mene.
Neki dan sam rješavala test i saznala da sam 88% feminina, a samo 12% maskulina. Možda se, zbog toga, na laktarim, probijam, nisam, pretjerano, ambiciozna, agresivna...
Mislim da bih, na kraju života, žalila za obitelji, djecom, kada bih se posvetila, samo, karijeri više nego što bih žalila za karijerom...

Možda sam i zbog toga sklona analiziranju. Ženska strana me «tjera» na to.
Jučer me kolega nasmijao do suza, ali sam se i zamislila, kada mi je rekao (parafraziram):
Kada ti ja kažem-baš si, jutros, lijepa ti me, najprije, pitaš, ili makar razmišljaš, o tome od kada do kada meni traje jutro. Nakon toga se pitaš koje kriterije ljepote ja koristim: klasične-grčke, rimske ili one iz modernih modnih časopisa. Nakon svega se još i naljutiš na mene jer zaključuješ kako se popodne poružnuješ, ali bi, naravno, prije toga provjerila postoji li riječ «poružnjivanje»....
Nekada, namjerno, dovodim, u verbalnom prepucavanju svoju prirođenu sklonost analizi, igri riječima, do ekstrema, do apsurda...Ali trudim se više živjeti, a manje razmišljati. Tako je lakše i ljepše.

Kada sam bila dijete željela sam biti «netko».
Željela sam «ostaviti trag».
Nisam željela karijeru i slavu koja sa sobom nosi brdo love, status...Željela sam napisati neke knjige, željela sam otkriti nešto novo, nešto što će pomoći ljudima, što će se svidjeti...Što će učiniti svijet boljim mjestom.
Bila sam sanjar, idealista...I ostala sam takva.
Život mi je na dječjem licu ostavio bore realnosti i sjedine stvarnosti, ali, i dalje, vjerujem u «nešto»...Da ću napraviti nešto veliko.
Manična psihoza!? Ma, neeeeee....
Čak je dovoljno da imam zdravu obitelj, da sam ja zdrava, da smo zadovoljni, da se volimo i poštujemo, da smo zajedno..To je, nažalost, u našem svijetu nešto iznimno i nešto veliko.
Prijatelji su nam počeli odvojeno živjeti. Razvode se.
Braća se svađaju oko podjele nekretnina...Iskre zavisti, ljutnje, frcaju svugdje oko nas.
Bratić mi je, u djetinjstvu, rekao, nakon što sam mu ispričala svoje snove, kako će se, eventualno, neka ulica ili trg zvati mojim imenom i to, tek, nakon moje smrti, a on želi uživati ovdje i sada.
Živi u Italiji. Podigao je sav novac, roditelja, s banke, stavio im restoran pod hipoteku i nestao sa starijom ženom u nenom privatnom avionu. Od tada se nije javljao. Otac mu je doživio moždani udar.
Uživa li?
Usprkos njegovim izokrenutim vrijednostima, ne vjerujem.
Možda privremeno, ali iskreno vjerujem da, prije ili kasnije, sve dođe na naplatu savijesti.
Baš sam, danas, u raspravi skolegicom, rekla kako bi obitelj trebala biti utočište. Jedino, sigurno, mjesto gdje možeš opušteno plakati, smijati se, biti ljut, zabrinut...
Obitelj bi nam trebala biti mama kod koje dođemo da nam da pusu na ono mjesto gdje nas je lupio život i glasom, nježnim, u čijem tonu razabireš sigurnost kako će sve biti u redu, kaže «Nije to ništa, sada buba, ali proći će!».
Ali sve je, nekako, izokrenuto...Obitelj se uzima zdravo za gotovo. Izgubila je na vrijednosti.
Nadam se da ćemo se trznuti dok su nam još svi članovi na okupu.

Bili smo, u petak, kod doktorice.
Bebač lijepo napreduje.
Maše rukicama, nožicama, vrti se, okreće, sve u šesnaest...
Taman mi doktorica želi pokazati mokraćni mjehur ili želučić ili kralježnicu, a mali zvrk se odmah pomakne.. : )
Ma, mogu vjerovati u svašta, u svašta vidljivo, nevidljivo, svakakva svjetska čuda, vanzemaljce, čudovišta, vile...jer mi je, totalno, zbunjujuće, zadivljujuće, kako jedan spermij, tako malecki da ga ne vidiš golim okom. i jedna jajna stanica mogu napraviti malo čudo!!!!
Ne morate mi objašnjavati biologiju, poznato mi je kako se stanice spoje pa dijele pa zigota pa embrij pa fetus...Pa mali čovjek! Ali sve mi to, svejedno, izgleda kako mađioničarski trik.
Još ne znamo što je, prerano je.Tek sam u dvanestom tjednu trudnoće računajući od prvog dana zadnje menstruacije, ali doktorica već sumnja...Ja osjećam da je dečko. Iako bih na trenutak radije curicu pa onda dečkića pa curicu...
Koliko god puta sam čula, koliko god zvuči otrcano, kliše...I ja ću ponoviti, shvaća me svaka mama, bitno da je beba živa i zdrava.
Mislila sam da je prvi porod, prvi put vidjeti svoje dijete, neponovljivo i bio mi je žao mlađe djece koja se rode nakon prvog djeteta....
Sada uviđam kako je svaka trudnoća, svaki porod, neponovljiv i veselim se trenutku kada ću bebu staviti na prsa i gedati kako sisa. Totalna nirvana!
Čak osjećam kako još više volim Kćer nakon što sam, opet, zatrudnila.
Eh, da, što se tiče krvne slike i povišene razine željeza (siguno zanima Papija što je bilo s tim :) )...Doktorica kaže da imam super krvnu sliku i da se ne trebam zabrinjavati. Kroz par mjeseci ponovit ćemo nalaz.
Što se tiče one, recimo-ljubavne, poruke poslane na moj broj: poslala sam poruku da je broj krivi, ali nitko nije, ništa, odgovorio.
Nisam niti očekivala neki dramaturški obrat mada bi bilo lijepo.
Muž je napunio perilicu suđa, ja sam ispeglala košulje, Kćer spava od šest i pol jer popodne nije spavala, samo sam je probudila da joj obučem piđamicu i dam čokolino, odmah je tražila «Mama, nosi Lolu u kjevet, nanat...»...Sada «polovica» gleda utakmicu i sanja bogatstvo bez puno truda koje će stići direktno iz sportske kladionice, a ja ovo tipkam i nakon postanja idem i ja dijektno u kjevet...
Laku noć!

Već na samom početku veze počinju se definirati pravila.
Ona mogu biti jednostavna: muškarac inicira seks, žena pere suđe, ili obrnuto...Dapače!
Neka pravila su prešutna, podrazumijevaju se, o drugima se partneri dogovaraju npr.kada smo ljuti nećemo vikati...
Pravila nam pomažu da se osjećamo sigurno, znamo kako treba reagirati u nekom trenutku, ona nas vode kroz vezu.
Međutim pravila su utemeljena, najčešće, na prethodnim iskustvima. Ona su efikasna u jednoj situaciji, dok u drugoj je, možda, bolje pronaći neki novi način riješavanja problema. Neko novo pravilo.
Super je ona uzrečica «pravila su da se mijenjaju».
Pravila, načini kako treba reagirati u određenom momentu, mogu biti jako korisni u svakodnevnim situacijama, ali mogu biti, isto tako, jako štetni kada ih primijenimo na situaciju koja je drugačija, kada nastanu problami, «nevolje u raju».
Pravila smanjuju opcije, a kada se nalazimo u problemima poželjno je imati što više otvorenih, mogućih opcija.
Pravila onemogućavaju promjene, čak i one promjene na bolje.
Što psiholozi savjetuju ako ste nezadovoljni, trenutnim, stanjem u vezi? Iznenadite partnera promjenom ponašanja!
I male promjene mogu dovesti do velikog poboljšanja odnosa.
Možete npr. odjednom, nenajavljeno, promijeniti neko pravilo: inicirajte seks, učinite nešto što, obično, čini partner npr.iznesite smeće i/ili nemojte učiniti nešto na što je vaš partner navikao npr.nemojte skuhati ručak i naručite pizzu, ili izađite u pizzeriju.
Učinite, stvarno, nešto drugačije, a ne, samo, blage varijacije u, uobičajenom, ponašanju. Okrenite se za 180 stupnjeva!
Ako se partner odupire, nekoj, promjeni, ne forsirajte. Pokušajte nekim drugim načinom koji neće izazivati sukobe.
Baš razmišljam koje ću pravilo, uobičajeni način ponašanja promijenit ikod sebe.
Ne želim stagnaciju u vezi.
Jadnom je nekto rekao da je veza kao morski pas, ako joj ne daš da pliva, ako ne ide naprijed-ugiba.
Aha! Neću zvati Muža kada će doći, konačno, kući...pa što ako ručak bude hladan, krumpir se bude, još, kuhao...Njegova šteta. Neka se sam javi ako želi da ga dočeka spremno jelo.
I neću gunđati ako kasni.
Ja gunđam jer volim da zajedno jedemo, sama ne volim hladnu hranu pa pretpostavljam da i Muž ne želi jesti hladno...
Ja ću se brinutio za sebe, a On neka se pobrine za sebe.
Možda ću, čak, i biti ekstra nježna kada bude kasnio i očekivao «paljbu».
Zbunit će se, sigurno!!!!
I još nešto: bitno je usmjeriti se na ono što je dobro u vezi, a ne, stalno, govoriti o lošem i tražiti ono što ne valja jer puno je lakše nadograditi kat na kući nego graditi je, ispočetka, nakon što je srušimo do temelja.

Za Dan žena radila sam skraćeno.
Naravno, samo, žene su kraće radile i izlazak im se vidio pod «službeno».
Muškarci su ostali raditi puno radno vrijeme.
Hehehe!
Vrijeme je bilo prekrasno. Skoro pa proljeće.
Kada sam saznala radosnu vijest o skraćenom radnom vremenu odmah sam nazvala frizerku i uspijela se «uvaliti» na šišanje i farbanje.
Napravila sam par «krugova» Korzom, pogledala izloge, srela nekoliko prijateljskih lica (tko zna, možda i neke od blogera iako ih nisam prepoznala)....
Inače, od kolega, sam dobila ljubičice, valjak za tijesto, šalicu za kavu i nekoliko bombonjera.
Super je kada su ti kolege, uglavnom, dečki, a k tome i gentlemani.
Na frizuri sam čitala o erotskoj masaži penisa. Kada sam ispričala Mužu zabrinuo se gdje «si ti to bila i pokupila informacije» pa se sav ozario kada je, u mojoj torbi, vidio baby ulje : )
Dušo, draga, imamo Dijete, a i majka se «macka» baby uljem. Ako zaslužiš, tko zna...? ;)
Od Muža sam dobila, isto, čokolatine.
Predvečer sam bila naručena kod ginekologice.
Kćer se veselila kao će vidjeti Bebu.
Kada sam je pitala bi li htjela da beba ima piku ili pišu rekla mi je «Mama ima veliku piku, Lola maju, a Beba nema ništa!». Eto! : )
Pa i ne vidi se još ništa. Možda drugi mjesec... Pametno Dijete : )
Na kraju, pregled, nisam obavila jer je sestra nešto «sprčkala» i nisam bila nigdje upisana.
Uz brdo isprika upisala me za petak u 18 i 30.
A, događa se...
Kćer me ugodno iznenadila: kada je bila prijateljica s bebom bila je, skroz, pažljiva prema bebi. Davala mu je dudu, oprala kada je pala na pod, nosila mu svoje igračke...Čak se rasplakala kada sam, nakon što sam, malo, nosila bebu, vratila bebu mami «Neeeee, teta Nina, vjati mami bebu!!!!». Bila je sretna kada sam JA nosila bebu!!!
Čim dođem s posla poljubi trbuh, pomazi ga...I jedva čeka petak i da ide vidjeti Bebu na ultrazvuk.
Ne očekujem bajku i idilu kada se Beba, stvarno, rodi, ali, možda, i ne bude velikih ispada. Postoje neke naznake za tu opciju : )

NE NISI BIO SI. NEMA VEZE. NIJE NAM SUDJENO.
Sinoć, oko 23 sata, došla je poruka na moj mobitel.
Nepoznat broj. Očito je osoba pogriješila.
Ja kronično nemam «kunelića» na mobitelu. Bježe mi, baš kao zečevi, uz moje esemesiranje...
Inače bih javila, vlasniku nepoznatog broja, da je poruka stigla na «krivu adresu».
Tko zna, možda je, nečije, prijateljstvo, veza u pitanju.
Kako mi se nije spavalo, motala sam si po glavi kako ta činjenica da poruka nije stigla onome kome je namijenjena može utjecati na daljnji tijek događaja.
Podsjetilo me na onaj film s Cameron Diaz....U jednoj varijanti vidi kako je dečko vara, a u drugoj ne...Zove se Sliding door, ne znam kako smo to preveli.
U jednoj varijanti vidim livadu, mamu, tatu i dječicu, a u drugoj par koji nikada više ne progovori ni riječi.
Pretjerujem, znam, ali fora mi je bilo slagati različite kombinacije.
Prvo mi je palo na pamet kako poruka koja prethodi ovoj glasi, nešto kao: «NISAM BIO TAMO. VJERUJ MI.», ona piše, bez zareza na poruci pa se može protumačiti različito kao i ona Pitijina «IĆI ĆEŠ POGINUTI NEĆEŠ VRATITI SE». Ovisno o zarezu mijenja se značenje. Uglavnom ne vjeruje mu i «zna» da je bio tamo.
Odmah se poziva na sudbinu.
Možda niti ne želi biti s tim dečkom. «Sudbinom» se može manipulirati ovisno o svojim željama.
Ja sam npr.razmišljala hoću li nazvati nekog dečka ili neću...Podsvjesno ga želim nazvati, ali mi treba potvrda sudbine. Šetam gradom i kažem sebi «Ako se dok nabrojim do tri na semaforu upali zeleno, nazvat ću ga...» i onda otežem s brojanjem...Ili smislim novi izazov za sudbinu npr.ako u roku od 15 min sretnem nekog poznatog...I tako sve dok se ne poklopi situacija s mojom željom.
Baš me zanima što se, dalje, dogodilo nakon što je cura (mislim da je cura) poslala ovu poruku.
Znate što bi bila sudbina? Da ona, ili on, čita ovaj blog.
Ona shvati da dečko, koji se nije javio, nakon njene poruke, nije niti dobio poruku.
Ili on shvati da ona nije, baš tako, ljuta, bezobrazna ili štogod, jer mu se nije javila nakon sms-a nego je poruku poslala na krivi broj.
I izmire se.
Nije mi, samo, jasno, zbog čega ga nema u memoriji. Možda je bila, skroz, ljuta pa ga je izbrisala iz mobitela!?
Ah, tko zna, tko zna...

Otkrila sam, osim, ovog, novog stanja, još jedan mogući razlog umora, pospanosti...
Željezo! Fe!
Krvna slika je pokazala da sa željezom, nešto, baš, ne štima.
Ne, ne, nisam anemična. Imam ga previše!
One granične vrijednosti željeza «nano nečega po litri krvi» koje se, uobičajeno, kreću od cca 10-cca 26, ja sam «probila» svojom brojkom 36.
Socijalna ginekologica nije ni pogledala nalaze, samo je rekla «Vi i tako imate svog privatnog ginekologa koji će vam sve objasniti».
Nije mi ni dala ispričnicu jer sam zbog vađenja krvi kasnila na posao, a to je, kod nas u firmi, dosta strogo i za sve moraš imati papir. Rekla mi je «Nije smo u školi!».
Naime, žena je kokoška i bezobrazna prema onima koji kod nje imaju karton «pro forme», a odlaze kod privatnog ginekologa.
U utorak sam naručena za kontrolu, kod svoje doktorice pa ću vidjeti što će mi reći.
Do tada sam prestala piti Prenatal, da ne unesem još više željeza u tijelo.
Na Internetu nigdje ništa o trudnoći i višku željeza. Svugdje se spominje, samo, anemija.
Hemoglobin i eritrociti su u normali. Srednje vrijednosti.
Je li netko od vas imao višak željeza u trudnoći?
Ako me želite na kavi samo nabavite malo veći magnet i vaša sam : )

Vidim, čujem, kako moje mlade mame i tatice imaju problema s održavanjem seksualnog života, koliko-toliko, na životu.
I mi mu trebamo, s vremena na vrijeme, dati umjetno disanje.
Nama je bilo super kada je Kćer bila beba i kada je, donedavno, išla spavati do devet sati.
Sada, Kćer, ne želi u krevet sve dok i mi ne legenemo.
Kada je spavanje u pitanju tata joj i nije tako bitan. Može proći i bez njega. On ostane gledati TV, meni Malena donese piđamu i, hoću-neću, moram u krevet. Onda tamo i ostanem. Nemam energije, ponovo, ustati. I tak oje riječ o deset, jedanaest sati.
Doduše, ovih par mjeseci čim legnem zaspem. Čak i prije Kćeri tako da mi to ne pada teško.
I, sada, kako, ugurati seks u dnevni raspored?
Naravno, solo seksualne igrice se ne računaju : )
Kako je i Mužu i meni libido «na nivou» smišljamo raznorazne načine.
Očajni ljudi su najkreativniji : )
Meni hormoni divljaju, cice su narasle, truha još nema pa to valja iskoristiti : )
Žao mi je što se «to» uvijek dogodi «na brzaka».
Prije smo sami birali hoćemo li «na brzaka» ili ćemo maraton. Sada, najčešće, nema izbora.
Dijete još napola pospano, u krevetiću, mi pokriveni dekom, hop-cup i gotovo.
Ili pobjegnemo u mračnu sobu, Ona gleda TV, slaže kockice u boravku, i dok shvati da nas nema, dok dođe do nas, dok joj se okice naviknu na mrak-gotovo.
Za sada nas, još, nije skužila. Možda je nešto i vidjela čim misli da je tata popapao mlijeko koje je bilo u cicama : )
Ponekad se razigram ma Mužu ispišem brdo sexy SMS-ova, pošaljem koju sličicu, On sav sretan doleprša kući, a Kćer ni čut da nas malo ostavi same ili da ide spavati.
I što onda učini isfrustriran čovjek? Mene isfrustrira jer znam što se događa dok se čuje šum tuša u kupaoni!
Čak smo se dogovorili da ćemo, vikendom, naviti budilicu, negdje oko 3, 4 kada Malena spava, malo se pomaziti i natrag zaspati.
I tako Kćer, vikendom, odspava malo duže....