Kada sam bila dijete željela sam biti «netko».
Željela sam «ostaviti trag».
Nisam željela karijeru i slavu koja sa sobom nosi brdo love, status...Željela sam napisati neke knjige, željela sam otkriti nešto novo, nešto što će pomoći ljudima, što će se svidjeti...Što će učiniti svijet boljim mjestom.
Bila sam sanjar, idealista...I ostala sam takva.
Život mi je na dječjem licu ostavio bore realnosti i sjedine stvarnosti, ali, i dalje, vjerujem u «nešto»...Da ću napraviti nešto veliko.
Manična psihoza!? Ma, neeeeee....
Čak je dovoljno da imam zdravu obitelj, da sam ja zdrava, da smo zadovoljni, da se volimo i poštujemo, da smo zajedno..To je, nažalost, u našem svijetu nešto iznimno i nešto veliko.
Prijatelji su nam počeli odvojeno živjeti. Razvode se.
Braća se svađaju oko podjele nekretnina...Iskre zavisti, ljutnje, frcaju svugdje oko nas.
Bratić mi je, u djetinjstvu, rekao, nakon što sam mu ispričala svoje snove, kako će se, eventualno, neka ulica ili trg zvati mojim imenom i to, tek, nakon moje smrti, a on želi uživati ovdje i sada.
Živi u Italiji. Podigao je sav novac, roditelja, s banke, stavio im restoran pod hipoteku i nestao sa starijom ženom u nenom privatnom avionu. Od tada se nije javljao. Otac mu je doživio moždani udar.
Uživa li?
Usprkos njegovim izokrenutim vrijednostima, ne vjerujem.
Možda privremeno, ali iskreno vjerujem da, prije ili kasnije, sve dođe na naplatu savijesti.
Baš sam, danas, u raspravi skolegicom, rekla kako bi obitelj trebala biti utočište. Jedino, sigurno, mjesto gdje možeš opušteno plakati, smijati se, biti ljut, zabrinut...
Obitelj bi nam trebala biti mama kod koje dođemo da nam da pusu na ono mjesto gdje nas je lupio život i glasom, nježnim, u čijem tonu razabireš sigurnost kako će sve biti u redu, kaže «Nije to ništa, sada buba, ali proći će!».
Ali sve je, nekako, izokrenuto...Obitelj se uzima zdravo za gotovo. Izgubila je na vrijednosti.
Nadam se da ćemo se trznuti dok su nam još svi članovi na okupu.
Post je objavljen 14.03.2005. u 13:30 sati.