Dnevnik dostojnog života umirovljenika
05.12.2008., petak
Samo za taj osjećaj
|
– Ni šibe više nema – sjetno je sjedeći na klupi uzdahnuo Novi. – A nekad ih je bilo i u dvije boje: srebrna i zlatna. – Samo je još nedostajala brončana – prozbori Štef od boce, – pa bi bili kao medalje. – A ni cipela više nema – ponovno je uzdahnuo Novi. – Kak nema? A ovo? – Marija od kontejnera izvadila je iz kontejnera par raspadajućih cipela i uperila ih prema Novom. – Malo su nošene u zadnje vrijeme, ali su dobre. – A kak ćeš ih napuniti, kad su sve šupljikave? – zapitao ju je Novi. – U njih ništ ne stane. – Stane boca – reče kategorički Štef od boce mjerkajući cipele. – Čak i cijela butelja. – A ti bi butelju da ti donese sveti Nikola? – zagledao se Novi od klupe u krmeljive oči Štefa od boce. – Bi, čak i dvije. A ti Marija? – Štef od boce pogledao je Mariju. – Što bi ti htjela da ti donese sveti Nikola? Marija se na tren zamisli, pa poput ljepotice na izboru za MISS uzvrati: – Mir u svijetu – primijetivši na sebi začuđujuće poglede Novog od klupe i Štefa od boce doda: – I više kontejnera! – A ti? – pitao me je Novi čim sam im se pridružio: – Što bi ti da ti donese sveti Nikola? – Božićnicu – rekoh od prve, bez razmišljanja. – Barem bon od dvjesto kuna. – A zašto? – upita me Marija od kontejnera znajući da nisam materijalista, a bon je itekako materijalistički. – Dosta mi je gužve u Konzumu. Ovi što rade, dobivaju bonove, pa ih mogu potrošiti jedino u Konzumu. I troše li ga troše. A mi umirovljenici koji u Konzumu kupujemo samo artikl, dva što je na Božićnoj akciji, moramo čekati i više od sat vremena u redu za blagajnu. I sve to vrijeme gledati kako oni Bonovaši imaju krcata kolica. Kupuju ko pijani lordovi. A mi… – u tom trenutku mi kane suza niz obraz, a glas zadrhti – skromni. Izgleda sa sam im izgledao poput ogoljelog stabla kada su svi utihnuli. Samo je Novi prozborio: – Bit će bolje. Trebamo biti zadovoljni i s ovim što imamo. Štef od boce pogladio je bocu. Marija od kontejnera pogledala je kontejner. Novi od klupe sjeo je na klupu i raširio ruke po dužini ivice naslona. Ja sam umetnuo ruku u džep i dotaknuo kovanicu od pola kune. Kao nekom čarolijom osmjeh nam je zatitrao usnama. – Sretan sveti Nikola! – uzviknula je Marija od kontejnera. – Uskoro će biti neželjenih darova u kontejneru, kao i svake godine, pa ću si moći nešto novo odjenuti. – Bit će omota od darova, pa ću se imati čime pokrivati – rekao je Novi od klupe. – Bit će bačenih i dobrih boca – ozario se Štef od boce. – Neke od njih imat će još nekoliko kapljica… – A i dobre klopice u pučkoj kuhinji… – Tooo! – obradovao se Novi od klupe. – Možda ovaj put dobijem i nešto drugo osim kosti. – Možda toplu juhicu… – oglasila se Marija od kontejnera. – Možda i koju kapljicu… – Možda… Nekoliko trenutaka bili smo ugrijani vatrom svetog Nikole. I čuvali smo taj osjećaj kao kap vode na dlanu, ne želeći da taj osjećaj ode… |
