Dnevnik dostojnog života umirovljenika
16.02.2010., utorak
Kabina uzdaha
|
– Eh – sa smiješkom na usnama prisjećao se moj stari svoje mladosti – bila su to vremena … – I sad su vremena – rekao sam. – Jesu, ali nisu kao onda. – Dobro – posustao sam. – Vi ste tad na Tuheljske išli biciklima, a mi danas autima. – I nije samo to. – Nije? – Mi smo se tad družili. Jeli smo jeger i pili direktora, a vi danas imate te hamburgere i pive. – Imamo, no to su nijanse. – A mi smo imali i kabine za presvlačenje. – I danas ih imamo. – Imate, no ne kao mi. – Kao vi? Tata se obazrivo okrenuo prema kuhinji u kojoj je mama spremala ručak, plašeći se da ga mama ne čuje. Kažiprstom mi je pokazao da mu se približim i kada sam mu se primaknuo, šapnuo je: – Mi smo imali kabine uzdaha. – Uzdaha? – glasno sam rekao. Tata je prislonio kažiprst na usne i ponovno se osvrnuo prema kuhinji. – Jesi li ti normalan? – pitao me je. – Zašto? – začudio sam se. – Hoćeš li da te mama čuje? – Ovaj … – slegnuo sam ramenima. Uočivši da tata ne želi da nas mama čuje, uzvratio sam mu: – Naravno da ne ću. – Onda budi tiši! – Bit ću! – prisegnuo sam i odmah ga šapatom upitao: – Uzdaha kažeš? Tata je potvrdno klimnuo glavom. Vragolasto se osmjehnuo. – Ženske i te stvari … Zagledao sam mu se točno u zjenice. – Što me gledaš? I u moje vrijeme je bilo ženskih. I u moje vrijeme je sve frcalo od seksa. Možda čak i više nego danas! – uvidjevši da je pretjerao odmah se ispravio: – doduše, što se tiče seksa i danas je situacija ista, ali tada si do p… – prislonio je kažiprst na usne – došao jeftinije. – Jeftinije? – Nisi je trebao voziti autom, pa si uštedio na benzinu, nisi je trebao odvesti na skupi hambi, u birtiju, pa si i na tom uštedio. Sumnjičavo sam ga gledao. – Pa kako si je onda upoznao? Došao u Tuhelj? – Upoznao si ju na faksu, pa biciklom, il si je upoznao tamo, pa se nisi ni trebao voziti s njom, a piće – direktora i hranu – jeger nosili smo sa sobom. A ni kupanje nije bilo tako skupo kao što je sad. Sve u svemu za siću si mogao jebat da je sve prštilo od seksa. – Uh, to su bila vremena – pomislio sam. – A onda, kad si s njom ušao u Tuhelj, u svlačionicu, ma, skoro su sve kabine odzvanjale od uzdaha. Uh, kak se praskalo do praskozorja! Sve sam više s ponosom gledao tatu. A tata se sve više osvrtao prema kuhinji plašeći se da ga mama ne čuje. Smjelo je nastavio prebirući po sjećanju: – Bila je jedna mala. Ljiljana se zvala. Kakvo je tijelo imala. A tek sise. Male ko koštice, ali slatke ko šumske jagodice. Guzove ko lubenice – zagledao se negdje u daljinu. Na usnama mu je zatitrao osmijeh – Tko zna što je sada s njom … – Tko zna … – Bila je kao nešpricana jabuka – sjetno je izustio tata – rumenog lica. Nekoliko smo trenutaka proveli šuteći. Zamišljao sam Ljiljanu. U mojoj predodžbi kao u tatinom sjećanju bila je ljepotica. Prava istinska ljepotica. – Sjećam se kako smo bili mladi, poletni … A drvena klupa u kabini tako se lijepo prianjala uz goli guz da je bila milina na njoj obrihtavati. Čak nije ni škripala. A Ljiljana je tako lijepo dahtala kao da mačka prede. A bili smo sinhronizirani kao kazaljke na satu – vragolasto se osmjehnuo – moj je bio velika kazaljka, a njezina mala. Slušajući tatu poželio sam posjetiti Tuheljske toplice. Pozvati Željku da pođe sa mnom i isprobati kabinu. – Jednom sam poslije dobrog fuka džepnim nožićem na lijevi, ne desni zid kabine – zamislio se: – nisam više siguran jel lijevi il desni … – Nije ni važno … – Kako nije? – zagledao mi se u oči. Trenutak-dva nijemo smo se promatrali ni ne trepnuvši – Uostalom, u pravu si – uzdahnuo je – No, znam da je bio tik uz klupu, jer sam sjedio dok sam urezivao svoje ime i datum. Mama je ušla u sobu i zatražila od tate: – Štopaj dvanaest minuta – a onda se zapovjednim tonom obratila i meni: – Postavi stol! Tata je pogledao na sat, a ja sam ustao i krenuo postavljati stol. Iako je tatina priča završila, u meni je počela stvarati požudu za isprobavanjem kabine. Samo, Tuheljske su daleko i nitko više u njih ne ide s biciklom. Ni Željka se neće zadovoljiti s jegerom. Ni direktora više nema. Recesija je, pa ni novaca nema. Ali požuda je sve veća. I već ću nešto smisliti da ju ugasim ostvarujući naum. Pa i Željka može posuditi auto od svoje mame, ne moram uvijek ja žicati starog. A i to bi mogao biti izlet. Ionako je Željka počela gunđati da ju nikud ne izvodim. Kabina bi mogla biti sjajan izlazak. I ulazak. U Željku, mislim. |
