Dnevnik dostojnog života umirovljenika
22.04.2009., srijeda
Kaljuža ljudske psihe
|
– Dobro jutro – poželio nam je Novi od klupe probudivši se. odmaknuo je od sebe novinski list i sjeo na klupu na kojoj je netom prije sjedenje spavao. S očiju je brisao krmelje. Uzvratili smo mu želju za dobrim jutrom. – Kako sunce lijepo sja! – rekao je Novi od klupe. – I potočić žubori – začuo se Štef od boce koji je u grmlju piškio. – I u kontejneru se sve zeleni – oglasila se Marija od kontejnera naginjajući se nad kontejner i vadeći iz njega zelenu vinsku bocu. Nisam znao što bih ja rekao, no kako sam osjećao potrebu da se pridružim njihovim izjavama svojom izjavom pogledao sam na sat i na njemu ugledao da je danas 22. travnja, te se sjetivši, uzviknuo: – Majko zemljo, sretan ti Dan! Svi su pogledi bili uprti u mene. – Ti si sin zemlje? – zapitao me je Novi od klupe – kad ti je majka zemlja? – Jesam – rekao sam ponosno. – Volim sve što je od zemlje. – I blato? – zapitao me je Štef od boce. – I kaljužu? – upitala me i Marija od kontejnera. Klimnuo sam. Novi se kratko zamislio. – Svi smo mi u blatu. Svima smo ogrizli u kaljužu ljudske psihe. – I alkoholnih para – dodao je Novi od boce. – I PVC otpadaka – pridodala je Marija od kontejnera. – I PVC otpadaka – složio sam se zamislivši se. Nekako nesvjesno sam izustio: – Zemlju treba čuvati. I zato: sretan ti Dan! – Sretan ti Dan! – Štef od boce skinuo je kapu s glave i kao što se odaje počast pokojniku pogledao na zemlju, a kapu prislonio plućima. Kao nekim dogovorom zašutjeli smo. I šutjeli i više od minute. – Nek Zemlji bude laka zemlja! – izustila je Marija od kontejnera. – Nek joj bude! – izustili smo i svi ostali. |
