Dnevnik dostojnog života umirovljenika
29.03.2008., subota
Post
|
U Hrvatskoj ima: 400 evidentiranih beskućnika, 2000 skupljača boca (većina njih prehranjuje svoje obitelji), što bi htjelo reći da 1600 skupljača boca ima krov nad glavom. A Marija ima sve veću konkurenciju u skupljanju boca. A i bombe postavljaju u kontejnere. I vađenje iz kontejnera zabranjuju. Broj beskućnika se glede toga povećava... Buš dolazi... A ja postim dok pišem post... |
27.03.2008., četvrtak
Format
|
Krenuo sam s vrećicom smeća da je odložim u kontejner. Kod kontejnera bilo je društvo. I Marija od kontejnera je bila tu. (srce mi je ubrzano zakucalo). I Štef od boce je bio tu. I novi stanar obližnje klupe. I kaže taj prosjedo-proćelavi novi: – Eh, jeste li vidjeli što sve ljudi bacaju u taj glomazni otpad? – Što? – zapitao sam u hipu pogledavši u smjeru njegovog kažiprsta. Ispred kontejnera je bio glomazni otpad, a ispred nas kutija iz koje su se nazirale knjige. – I stvari koje vrijede i one koje su još upotrebljive – uzdahnuo je – i knjige! – Knjige?! – frknuo je nosom Štef. – Kome još knjige koriste? – Kako to misliš: kome koriste? Koriste svima. To je duhovna hrana. – Ja više volim nekaj konkretno – oglasila se i Marija. – Ali knjige su trajna vrijednost! Mogli su ih pokloniti nekoj knjižnici. – A što će knjižnici knjige? – upitao je Štef. – Pa… – uzbudio se novi. – Knjižnicama trebaju knjige – upro je kažiprst prema nebu i zamahnuo njime (mislim kažiprstom, ne nebom) – kao tebi boca! A onda sam ugledao u hrpi novina požutjeli primjerak Vjesnika. I taman kad sam ga htio uzeti, preduhitrio me je novi i stavivši Vjesnik pod mišku rekao: – To je pravi format! – Format? – zainteresirala se je Marija. – Kakav format? – Pravi – sjetno je nastavio novi: – Dovoljno velik da se pod njime pokriješ kao da se pokrivaš plahtom. – Nekad je bilo sve veće – uzdahnula je Marija. – Je bome je – potvrdio je i Štef. – Nekad su bile litrenke, a sad gle ovo – više nije neka vještina naiskapiti bocu – rekavši prislonio je na donju usnicu bocu, grlić stavio u usta, nagnuo bocu prema nebu i gutnuo do kraja. Pri tome niz neodržavanu bradu mu je procurilo nekoliko kapi. Pogledao sam na sat. «Za tri minute počinje repriza moje omiljene sapunice!», kimnuvši im u znak pozdrava krenuo sam prema kući. |
25.03.2008., utorak
Teška filozofija bez jutarnje kave
|
Ako to što mislim znači da postojim, onda neću misliti da ne bih postojao, jer mene zapraf i nema i ne to nisam ja. To lice koje je zapravo beslično jer mi se ne vidi od izmaglice na ogledalu nastale od topline vode kojom sam se netom tuširao, koje ište da obrišem ogledalo kako bih ga vidio krmeljavim očima, želi se predstavljati mojim licem. A uopće mi se ne sviđa, i u mom sjećanju ono zapraf potpuno drukčije izgleda i ja ga svako jutro poželim vidjeti. A nema ga. I svako jutro s duboka uzdahnem i upitam se: Što je čovjek bez lica? I jel obraz i lice isto? I jel se ja sjećam svog obraza ili lica? Jedino što shvaćam jest – teška je to filozofija bez jutarnje kave... |
23.03.2008., nedjelja
Vuzmena čestitka
|
Uskrsnul je Isusek, zazbiljam. Aleluja! Srečni i blagoslovljeni Vuzem želiju Vam Marija od kontejnera, Štef od boce i moja malenkost! |
21.03.2008., petak
Imovinska kartica
|
U Jutarnjem piše: Sutkinja Prekršajnog suda u novoj imovinskoj kartici nije prijavila: 1. Kredit 2. Plaću supruga 3. Vlasništvo dionica 4. Udjel u financijskim fondovima i jasno mi je sve, al ono pod stavkom dva nikako mi ne ide u glavu. I zabrinulo me je. Ako se Marija od Kontejnera alias Eva od Izvoda i ja uzmemo pred Bogom i prstenujemo, tad ću morati prijaviti Marijinu plaću. A Marija više ne može poslovati. Zabranili vađenje iz kontejnera kao da se vadi šupalj zub pravde (a i kad je mogla poslovati nije znala koliko će boca izvaditi kroz mjesec dana). A Mariji se znalo tu i tamo zalomiti i nepovratna boca. A najgore su nepovratne. Izgledaju ko povratne, al ih ne uzimaju i ne plaćaju 50 lipa. Eh, vađenje takve boce iz kontejnera je kao pucanje ćorcima. Iska istu količinu vremena i snage, a lov jalov. No, da se vratim temi – jel ću tad morati upisati i ono što ne znam – a to jest Marijinu plaću? U velikoj sam dilemi. I sudba mi je ko kava gorka, makar sam u nju stavio dva sladila (mislim u kavu, ne u sudbu) |
19.03.2008., srijeda
Sretan
|
Sretan rođendan mi, sretan rođendan mi, sretan rođendan meni, sretan rođendan mi... Puhao sam u svjećicu i poželio: da mi bar mirovina bi dostatna za počastiti Mariju i potraje još dva dana... A onda dan posta, pa je Uskrs, pa ću negdje nać mrs... |
17.03.2008., ponedjeljak
Fatanje
|
Dok jednom ne smrkne, drugome ne svane, iliti energija je uvijek jednaka, samo mijenja oblik, iliti… A to se upravo zbilo. Ukinuli su ZERP kao vodozaštitno područje, a uveli ZERP kao kontejnerozaštitno područje. I sad glede energije: recimo primjer: Talijan, turist na našem jadranu. E, takvi Talijan može doć kočaricom i fatat ribe. A recimo, on je kao velik zavodnik oženjen, ima burmu. I on tako fata ribu bez zaštite od Lijepe naše, al kad baci ostatke neupotrebljive ribe u kontejner, a ni to što baca nije zaštićeno od Lijepe naše, al kak je Talijan oženjen, a ruke mu do laktova sve masno, tak mu burma sklizne u kontejner u koji baca ribu. I on ugura ruke u kontejner kako bi naša svoju burmu. E, al tu se Talijan zaje… ko Turci dolje kod Sigeta – Lijepa naša zaštitila je kontejner od vađenje iz kontejnera – kontejner je u Lijepoj našoj ko crna rupa – što u njeg uđe, bez ovlaštene osobe (u ovom slučaju smetlara) ne izađe! I tako jadni Talijan «zaglavi» zbog svoje burme. I pravda je zadovoljena – jer, kad neće Talijan ZERP-u, ZERP hoće Talijanu! A i tko je Talijanu kriv što misli da je sve u Lijepo našoj nezaštićeno i dostupno ko galebovima turistkinje na plaži ili ribe na gradele? |
15.03.2008., subota
Registar
|
Kažu da nisu za objavljivanje Registra branitelja. Nek naprave Registar umirovljenika i ostalih korisnika prava stječenih sudjelovanjem u Domovinskom ratu. Mam, će bit za Registar branitelja. Jer tupu iglu je lakše sakriti u plastu, nek među iglama. |
13.03.2008., četvrtak
O Vlasti...
|
Gledam TV. Sude generalima. Kažu: »zbog prekoračenja ovlasti«. O Vlasti, a ja tu Vlastu ne poznajem. Al, alko zbog njihova prekoračenja Vlaste ja danas imam tako malu mirovinu, pitam se: »Dal da im tad sude po zapovjednim odgovornostima ili zato što su se borili za tajkune, a tajkuni su prekomjerno bombardirali tvornice djelidbom radnih knjižica i pretvarajući velika postrojenja u trgovačke centre?« Nikad u Lijepoj našoj nije bilo toliko trgovačkih centara, a tako malo kupovne moći. Ili laički rečeno: Hrvatska je uvijek imala višak osloboditelja, a manjak slobode. Što mi sad vrijedi što mi je nadohvat pogleda roba s markom, kada mi nije nadohvat novčanika iznos koji se treba odvojiti za tu, za oko, ugodnu robu. Ako su nas generali za takvu svakodnevicu oslobađali, tad se pitam: »treba li im suditi po zapovjednim odgovornostima!« (jer odgovorni su i za kopanje po kontejnerima i donošenje zakona o kažnjavanju kopanja po kontejnerima, zbog čega je Marija, dok vadi boce iz kontejnera, nezaštićena ko lički mrkli miš) O, samo da je ne uhite ovi što su o Vlasti… |
11.03.2008., utorak
Ledena kocka vedrine
|
Rastopila se kocka. Kažu planirali su da će trajati 21 dan, a rastopila se samo u nešto manje od 10 – kao moja mirovina – Mirovinski zavod planira da mi traje 31 dan, a rastopi se samo u nešto manje od 16. Sve u 16! Onaj tko je pogodio trenutak rastapanja kocke dobiva zlatnu polugu vrijednu 130.000 kuna. A dobiva li štogod onaj tko pogodi trenutak rastapanja mirovine potrebite za dostojan život umirovljenika? |
09.03.2008., nedjelja
Eva od izvoda
|
Rekli su na vijestima da je kažnjivo vaditi stvari iz kontejnera, te da će kazniti onoga koga zateknu pri vađenju. Tak je moja Marija od kontejnera prešla u ilegalu, a kontejner je dobio kodno ime: izvod. Marija ima i konspirativno ime – Eva. A ja sam sav u brizi: Što ak Mariju, konspirativno zvanu Eva uhiti policija? Odvest će je daleko od mene, u Gradišku Staru. Tad će mi Marija biti daleko od očiju. A ljudi kažu: daleko od očiju, daleko od srca… Možda se Marija u Gradišci Staroj zaljubi u čuvara narodnog poretka i čudoreštva? Ne znam što da radim? A Marijino zanimanje je postalo opasno. Kao da je u najmanju ruku kriminalka… Ili profiterka… Specificirana u istu kategoriju ko oni što su u pretvorbi postali tajkuni. Ili još gore!? Joj, mene je strah… (od kad sam tu vijest čuo svakim trenutkom sam sve zabrinutiji za moju Mariju od kontejnera, ovaj Evu od izvoda)... Naprosto ne znam što da radim?! A ne mogu biti skrštenih ruku, moram nešto poduzeti. Samo što? Ja malen ispod velikih zvijezda... |
07.03.2008., petak
Na sto muka ...
|
Sutra je Dan žena. I ja sam sav na sto muka: Što podariti bljutifuj Mariji? Mislio sam cvijetak. Cvijet bi joj rekao sve ono što osjećam prema Mariji, al gdje nać cvjetić kad u vrtovima ga ni. Mraz je i studen tolika da mi se glavom vrzma misao kako ćemo ove godine imati bijeli Uskrs. Nekad smo imali bijeli Božić. Ah, kud ide ovaj svijet? Onda sam mislio darovat ću joj kašetu praznih pivskih boca koju ću zdipiti iz obližnje birtije u kojoj je Štef od boce stalni eksponant. Al, ni kašeta ni. Više ih ne drže ispred stražnjeg ulaza, već ih zaključavaju u vanjskoj, za tu potrebu na vrzinu sklepanoj, kolibici. Potom sam mislio Mariju povesti u pučku kuhinju na objed. Al, svakim danom red je sve veći i strah me da ju ne dovedem pred prazne tanjure. A onda sam mislio… Zapraf… još mislim, al nikak da smislim… Sutra je Dan žena. I ja sam sav na sto muka: Što podariti bljutifuj Mariji? |
05.03.2008., srijeda
Za sreću je potrebno...
|
Štef je izašo iz bolnice. I tad se zbilo čudo. Nisu Štefa izliječili od boce, već pravo, pravcato čudo. Ko u Fatime kod Jajca. A čudo se zbilo kad je Štef izvadil pohabanoga (mislim: novčanika) i pital muškobanjastu sestru na šalteru: – Koluke platim? – Ništa – uzvrati mu sestra šalterica. – Nikaj? – i ja sam si naćulio uši. – Participacije više ni – objasnila je sestra uprvši vrhom penkale na natpis koji je bio napisan na A–4 formatu bijelog papira koji je bio zalijepljen za staklo. – Pročitajte si sami. Pismeni jeste, zar ne? – Jesam, jesam. I čitajući PARTICIPACIJE VIŠE NEMA sjenice su nam se produžile. A na usnama nam je zatitrao osmijeh. Bili smo sretni: Štef ko da mu je netko poklonil punu bocu rakije, a ja kao da sam dobio povišicu na mirovinu dostatnu za dostojan život umirovljenika. |
03.03.2008., ponedjeljak
Ni ničeg mi ni...
|
Upravo sam se vrnul iz kupovine. Al nikaj nisam kupil. I nikaj nisam dobil. Sem depresije. A sve je počelo ovak: Štefeka od boce su hitnom odvezli u bolnicu, u Vinogradsku bolnicu. Ljubazno sam se osmjehnul i pital bolničara smem li i ja ić sa Štefom, kao najbolji prijatelj. Pozitivno mi je odgovorio i tak smo krenuli. Štefek ka doktoru, vozač ka bolnici i ja, kak bi se to reklo – da mi rit vidi puta. A ne samo da mi je rit vidjelo put, već i oči cijene u izlozima. A vidjelo ih je jerbo je Štef morao dugo čekati, pa sam ja odlučil malo produžiti noge i šetati se po obližnjim ulicama. A Ilica je tak blizu i bio bi grijeh ne posjetiti je. A ja ne volim spravljati grijehove. I tak sam mam vidjel u izlozima, a bilo bi bolje da nisam, velike svote koje iščeju za obleku. A još uz to pišeju: RASPRODAJA, i još dadavljaju 50%. I uz tu rasprodaju i uz tih 50% cijena je ostala tak visoka da bum maltene trebal kredita, i to onog namjenskog za kupnju najobičnijih cipela ili krpica koje bih navleko na sebe. I mam sam shvatil: Hvala Bogu kaj postoji Karitas! Al ni postojanje Karitasa me nije spasilo od depresije. Kad sam se vrnul pri Štefeku, Štefek me zabrinuto pital: – Zakaj si tak bled ko duh? – A kak ne bih bil – slegao sam ramenima – kad je sve tak skupejše i skupejše kak da serem novac i to kovanice od 25 kuna koje sam jedanred vidjel da postoje. I onda je Štef zakolutal očima i zaključil: – I pijaču su poskupjeli! I mi smo šutjeli. I ja još i sad šutim. Nekak mi ni do priče. Zapraf, ni mi do ničega! I ničega mi ni! |
