Dnevnik dostojnog života umirovljenika
27.04.2008., nedjelja
Daje se na znanje
|
Tište me bolovi ko da su volovi zapnuti na oranju kože na boranju. Rado bih ju odbolovao darovao pošto-poto al bol nije za to. A ja bolujem od boli ludujem... |
25.04.2008., petak
Oda mirovini
|
Stojim ispružena dlana pamtim i boljih dana nemam ni kune, imam minuse pune od mirovine... Nije dugo trajala, sva je dotrajala... Duši joj spokoj, meni pokoj... |
23.04.2008., srijeda
Priča za trenutak izvan vremena
|
– Vidim, vidim! – ushićeno je uskliknuo Josip. A onda se zamislio. Ta svjetlost, koja se nazire s drugog kraja tunela odnekud mu je bila poznata. Bio je siguran da je čuo za nju. I ne samo jedanput. A onda je na kraju tunela vidio i obraz žene kako mu pruža ruke. Iako je slijep od rođenja, osjećao je dao mu je ta žena odnekud poznata. Dodirnuvši ju, u hipu mu postade jasan dodir s pokojnom majkom. Bijela svjetlost, pokojna majka i ostvarenje najveće životne želje bilo je dovoljno da izdahne s osmjehom na licu. |
21.04.2008., ponedjeljak
De ža vi
|
Jutros je policijska opohodnja lisicama vezanih ruku , na osnovi anonimne prijave, u pratnji liječnice, koja se telefonski konzultirala sa Centralom, odvela Novog u Vrapče zbog toga što je: hrkao spokojno spavajući na klupi, pokriven Nacionalom, pri čemu je hrčeći remetio javni red i mir. Kad je to vidio Štef od boce, komentirao je: – De ža vi. |
19.04.2008., subota
Za Mariju
|
19 je moj sretan broj, jer ja sam tvoj Bljutifuj Marija, o bljutifuj srce miruj... |
17.04.2008., četvrtak
Dilema
|
Je li rano ili je kasno? |
15.04.2008., utorak
Sjeta
|
Nekad je bilo gore! Skoro pa sve. Osim nje! |
13.04.2008., nedjelja
Nedjeljna misa
|
– Crkva bi štela ukinuti rad nedjeljom – pročitao je Novi iz novina s kojima se sinoć pokrivao. – Zar nije svećeniku održavanje mise njegov rad, to jest spada u svećenički opis poslova? – zapitala se Marija vadeći bocu iz kontejnera. – Jel tad crkva za ukidanje nedjeljnih misa? – upitao sam se ja, a Štef od boce se uplašio: – Zar si nedjeljom, kao pri svakoj misi, svećenik ne bu spil vinčeka? Zašutjeli smo kao pri nedjeljnoj misi. |
11.04.2008., petak
Što volim plavo...
|
Crvenome iznosu minusa na tekućem računu pridružio se plavi iznos mirovine. Al, miješanjem crvenog i plavog iznosa, na tekućem računu i dalje ostaje crveni iznos. |
09.04.2008., srijeda
Odustajanje
|
Tražio sam pogledom. Puna livada djetelina. Ni jednu ne vidjeh s četiri lista. Odustah od traženja sreće: "Kada me sreća neće..." |
07.04.2008., ponedjeljak
Pitalica
|
Pridruži nam se Novi i pita nas: - Kak se zovu oni što su za Busha? Mi stanemo razmišljati. Novi krene dalje izgovarajući: - Zabushanti. |
05.04.2008., subota
Minuta šutnje
|
Novi čita: Jučer: Kažu: od aedroma (Pleso) do hotela (Westin) Bušu i njegovoj pratnji trebalo je 17 minuta. Objašnjavaju: vozili su brzinom većom i od sto kilometara na sat. (A na cesti su poredani znaci o ograničenju brzine. Maksimalno do 80 kilometara). - prekršaj prekoračenja brzine! Danas: Buš održava govor za narodne mase (očekuje se i više tisuća ljudi) na Markovom trgu. (A na Markovom trgu zakonom je zabranjeno javno okupljanje) - prekršaj nepoštivanje zakona. - A tek smo dobili pozivnicu za NATO - uzdiše Štef. - Što će tek biti kad uđemo? - bojažljivo sam se upitao na glas. - Za Amerikance ni naši zakoni neće biti bitni - zaključuje Marija. Zašutjeli smo kao da minutom šutnje odajemo počast duši Lijepe naše... |
03.04.2008., četvrtak
Ručak s dušom
|
– Jeste li čuli za ručak? – pitao nas je novi. – Ručak? Gdje? – zainteresirao se Štef od boce. – Eto tu – pokaže novi kažiprstom na tekst u novinama koje su bile zgužvane od pokrivanja novog njima. – Buš poziva na uglednike da ručaju s njime. – Kad bi bar pozvao i nas… – uzdahnuo je Štef zaneseno. – Sigurno će biti i kvalitetnih pića… Nekoliko trenutaka smo proveli u šutnji. A onda je Marija poduzetno predložila: – Ak on ne poziva nas, pozovimo mi njega! Zagledali smo joj se u lice. – Je, što me gledate!? – A gdje ćemo ga odvesti? – pitao sam ja. – Što ćemo jesti? – pitao je novi, a i Štef je dodao: – A što popiti? Marija je, kao da je danima o tome razmišljala, bez zastajkivanja odgovorila: – Odvest ćemo ga u javnu kuhinju – gdje i mi jedemo; jest će ono što i mi jedemo; pit će ono što i mi pijemo. Novi je negodujući u sebi zatresao glavom. – Al, ne može tak! Buš je predsjednik! – Pa što? – zagledala mu se Marija u oči. Novi je ustuknuo, a Štef pitao: – A kako ćemo ga pozvati? – Treba mu adresirati pozivnicu! – znalački je rekao novi. Marija je tad pogledala mene. – To ćeš ti srediti – rekla je pokroviteljskim tonom. Upitno sam je pogledao. – Tebi jedinom nisu iskopčali struju, sad kad je bio obračun struje. A i pismen si… – Ali?… Marija me je gledala točno u zjenice. Oborio sam pogled. – Ali… – počeo sam pobunjeničkim tonom. – Ja to ne mogu! Pa, to je ozbiljna stvar…. Marija me gledala. – Učini to radi mene… A kad Marija tako cakano gleda, tako umilno moli, tko sam ja da joj odbijem nešto? Doduše, mogu joj odbiti, al to tad ne bih bio ja – ludo zaljubljen u Mariju. A protiv sebe, kontra Marije, ne mogu. – Onda je sve dogovoreno… – zaključila je Marija završivši ovu temu kao što se završava čitanje posta. |
01.04.2008., utorak
|
Bit će bolje! ----------- šala mala |
