27.02.2009., petak
Pa ti reci
|
Muškarci žene odjevene u crveno smatraju ljepšima i poželjnijima, češće ih pozivaju na izlaske na kojima potroše više novca nego kad izađu s ženama odjevenim u druge boje, znanstveno je dokazano na sveučilištu Rochester. Ondje su muškarcima pokazivali fotografije "umjereno atraktivnih" mladih žena. Mijenjane su boje okvira slika i bluze žena u pet boja (crvena, plava, zelena, siva i bijela). U svim slučajevima najatraktivnija je muškarcima bila žena u crvenom. Navodno muškarce u ovom slučaju vodi stari instinkt u kojem crvenu boju asociraju sa seksom. Ispitani muškarci tvrde kako njihov izbor nije imao veze s bojom. |
26.02.2009., četvrtak
|
Šef HT-a Ivica Mudrinić i premijer Sanader posvađali su se jučer na sjednici Ekonomskog vijeća, piše HRT, oko prijedloga uvođenja trošarina na usluge mobilne telefonije, uključujući tu i SMS-ove. Simpatizeri ideje kažu da bi 10 lipa po SMS-u u proračun donijelo milijardu kuna, dok Mudrinić kontrira brojkom od 300.000 dioničara HT-a koji bi dobili manje dividende. Nakon navodne svađe Mudrinić je otišao do predsjednika Mesića i podržao njegovo veće uključivanje u rješavanje problema krize. E ako je meni išta jasno. Odnosno sve mi je jasno. SMS šalju ljudi. Jer im se reklo da bez SMS-a ne mogu . Jer im govorilo da mobitel moraju imati. Jer SMS-om šalju rođendanske čestitke. Pa šalju božične čestitke u zadnji čas. Pa šalju razne poruke i porukice. I misle da će ostati "nekažnjeni". Misle da je to baš kul. Da ne bi morali kupovati čestitke, lijepit marke, pisati adrese, da ne bi morali sebi komplicirati život prihvatili se posla i šalju SMS-ove.. I sad se dioničari i vlada kolju oko toga kome će ići taj novac koji napravili neki drugi ljudi. Po meni neizmjerno naivni. Prvo ih navuklo. Zatim ih naviklo. Sad kad su navučeni sad će i dalje biti pritisak na njih. Jer očito je da taj novac treba. Mudriniću ili Sanaderu. Bitno to nije. Bitno je da me baš zanima što bi se dogodilo kad bi ljudi, obični, ti koje se navuklo rekli : ma neću slati SMS! Pa od SMS-a ne bi bilo prihoda. Meni ovo tako transparentno. Jedni rade, drugi uzimaju. A oni koji rade ne vide dalje od vlastitog nosa. |
25.02.2009., srijeda
Led
24.02.2009., utorak
|
Jučer sam čula jednu interesantnu priču. Meni interesantnu jer obično ne znam kako da se nosim sa nasiljem i agresivnošću. Ne da mi se svađati, ne da mi se nadvikivati pa se obično povučem. U svoj neki mir. Što naravno nije pametno jer agresivni ne staju na jednom napadu nego idu dalje, pa kad - tad moraš pokazati zube i napraviti sve ono što sam već nabrojala. Čeka te to hoćeš nećeš. Zato mi priče o načinima kako odgovoriti na agresiju budu zanimljive. Ovo je jedna od njih. Istinita. Dogodila se negdje u Metropoli. Nije ništa posebno značajna, a opet. Neki je čovjek negdje, ni sama nisam shvatila točno gdje, u kojem dijelu grada, na nekoj pustopoljini počeo saditi biljke. Kukuruz koliko sam shvatila no to i nije važno za priču. Pustopoljina je tipa da nikada neće biti na njoj ništa izgrađeno. Ničije vlasništvo. Sad što je čovjek tamo imao ne znam ali to što je posadio raslo je. I jednoga dana sve je bilo posječeno. Srezano. E sad meni dolazi lijep dio priče. (Ispričali su mi to prijatelji koji tamo šeću psa. ) Idućeg dana osvanula je tabla na kojoj je pisalo : "Prijatelju. Ako tebi ovo pomaže da se izliječiš, ja ću i dalje saditi. Saditi ću toliko dugo koliko treba da bi ti postao zdrav". Meni ovo fenomenalno! Moj najveći domet u toj "borbi" protiv agresivaca za sada je kad uspijem posramiti nekoga tko je nogom išao na Malog Psa. Obično pitam "jel se sada osjećate bolje? ". U 50% slučajeva ne dobijem odgovor nego okretanje glave od sebe. Ja to smatram nekom svojom malom "pobjedom". Neš ti hrabrosti ići nogom na 5 kila dlake.  I neš ti dometa posijeć tuđi usjev. |
23.02.2009., ponedjeljak
|
Da ispričam o svom kaputu. Taj sam kaput kupila ma nema dva mjeseca. Na akciji. Za 50% . Dakle bio je 12 tisuća eura ja sam ga dobila za 6 tisuća. Mislim, tako ja kupujem. Dobro de, nije baš bilo tako. Ja sam nudila 6 tisuća eura, nisam znala kud bi s njima no je prodavačica bila odlučna! "Ne" rekla je odrješito, "kaput je na akciji i košta toliko". I što sam mogla što pitam ja vas? Kupila sam ga dakle za cca nešto oko 700 kuna na sniženju. Nije bio moj prvi izbor, ali je bio jedini koji je mogao stati na mene. Ostali su me prekrivali. Nisam se vidjela iz njih. Broj koji ja nosim više odgovara dječjem odjelu – djeca od 12 do 14 godina, no tu i tamo, ako si uporan moš nešto naći za mene i u odjelima za odrasle. U svakom slučaju, naletila sam na tu akciju i kupila taj kaput jer mi se na kraju krajeva ipak dopadao. Što ga više nosim to mi se više sviđa. Nnnnda. U svoj toj priči bila sam zaboravila da doma imam jednu zvijer koja voli skakati po ljudima i šire. Najviše voli skočiti na tebe a zatim se lagano, ispružnih kanži sklizati prema dole. A najviše od najvišeg voli skočiti na mene kada ja dođem doma već na vratima. Vratimo se sada na moj kaput. Koji je pred dva mjeseca izgledao dosta dobro i izgledao je nov. Sada on izgleda kao da su ga krave žvakale eto tako on sada izgleda. Prošlu subotu dala sam si truda. Stavila sam kaput na vješalicu, uzela škare i pokušala dovesti u red to što je od kaputa ostalo. Znači, škarama sam rezala sve izvučene dijelove kaputa pritom psujući malu zvijer. „Rep ću ti iščupati čuješ li me“, bilo je moje autoritativno obraćanje njoj. Zvjerčica me je gledala onim svojim šarmirajuće-nevinim okicama, okrenuvši glavu malo na koso kao da mi govori „Pa nisam to ja“, no nisam se dala . Nisam pala na njene „zaboga nisam ja ništa kriva“ štoseve. Druga zvijer promatrala je čitavu scenu u stavu „aha, neka se vidi tko je tu DOBAR a tko LOŠ. Lijepo sam rekao da ne dovodimo to čudovište u kuću ali kad me nitko ne sluša..“. Dakle, poskidala sam to što je izvirivalo iz kaputa, zatim sam uzela četku pa ga svega dobro i lijepo pročetkala i stavila na balkon neka dobije malo svježine. I sve je bilo dobro kojih dva tri dana. Danas dolazim na posao i o svijete imam što vidjeti. Opet sam kao očerupana kokoš. Sad dobro je to da me ujutro nitko ne gleda, jer na posao idem po nekom blatu , tamo di nitko neće ići tamo ja idem. Zato jer parkiram bogu iza leđa i ondak moram hodati po šumama i gorama da bih stigla na posao. A kad idem doma pokušati ću se priljubiti uz neku zgradu jer ako me netko vidi takvu izgubit ću posao sto posto. Jerbo će reći „vidi ova si ni kaput ne može kupiti, njoj ne treba posao, očito ne zna što da radi sa plaćom“ tako će mi nekako reći. A kad dođem doma isčupati ću rep onoj zvijeri. I uši ću joj iščupati ne zvala se ja Levant!!! |
|
NNNda. Bila sam uzela dva dana godišnjeg e da bih malo odmorila svoje staro umorno tijelo i bolne mi kosti. Od odmora naravno nije bilo ništa, jerbo kad si doma svi te nešto zovu i svi sve nešto traže i ondak se mislim "idem na posao da se malo odmorim". Ipak. Uspijela sam se naspavati a to je već veliki pomak u odnosu na isto stanje na primjer prošle godine. Počistila sam neke repove u stanu a bome i u svojoj glavi. A i to je već nešto. Sada očekujem da mi netko ponudi plaćeni dopust od cca 3 mjeseca. Ovako bi to izgledalo : "Levant draga, idi uzmi godišnji 3 mjeseca najmanje. Zaslužila si. Ne brini, mi ćemo napraviti sve, ti samo odmori. Naravno biti će ti plaćeno!". Eto to čekam. Svaki dan bi se to moglo dogoditi, pa stoga ako se ne javim, znači da se i dogodilo . I kako sam se naspavala tako sam bila nekako veselija. I srela sam jednu poznatu koja mi je rekla "dobro izgledaš. Ne izgledaš iscrpljeno i umorno KAO OBIČNO"  Pa ti reci! Sad ne znam jel bi to uzela kao kompliment ili ... |
18.02.2009., srijeda
Jeste li znali?
17.02.2009., utorak
|
Što ne volim. Ne volim što sama točim benzin na benzinskoj. Vani hladno, onaj se grije u svojoj kućici. Onda moram otići k njemu i plaćati mu uslugu koju mi nije pružio. Ondak mi često dođe da mu kažem da ako sam sebi radiš uslugu da je to 10% manje od cijene. A onda se sjetim da će me pogledati pogledom teleta i reći :"ja vam to ne određujem , određuje netko drugi". Pa prešutim. Ne volim švedske stolove. Nisam kvalificirana da si juhu donesem sama do obično najudaljenijeg stola u sali. Nisam i bok. Ne treba mi konobar koji će stajati do mene, gledati me kako radim i govoriti mi ŠTO da jedem jer to znam i sama. Ono što ne znam je donijeti to za stol a da bude neproliveno. Ne znam i bok! To su dvije stvari koje ne volim. U cijeni proizvoda kojeg dobijam ukalkulirana je i usluga. Budući da ju nisam dobila, uslugu mislim, držim da bi bilo normalno da se cijena spusti za 10%. Nokako živimo u 16. stoljeću to ću se morati još malo strpiti. Strpljenje je majka mudrosti! Ili nije? |
16.02.2009., ponedjeljak
|
Gospodin Ebrang opet u akciji poboljšanja društva. Nemoš ti tu ništa , njemu je karmički izgleda određeno da uređuje društvo. U ovom mu života pripalo naše i nema nama izlaza.  Dobro je znati da isti rekao da žena bez muža ne treba imati dijete. Dobro je znati da postoje ljudi koji misle o drugima. Promišljaju. Shvaćaju! Blago nama uz takve. Ne moraš mislit sam. Samo pročitaš što su promišljatelji rekli i miran si . Sretan. Zadovoljan . Hvala nebesima da nam je poslalo jednog takvog. kategorija : post zahvalnosti. |
13.02.2009., petak
Rat!
|
Kod nas u kući vodi se rat do istrebljenja! Sad, štovano čitateljstvo odmah je pomislilo znam, da ratuju mali psi. Ali ne. Štovano je čitateljstvo posve u krivu. Rat se vodi između mene i jednog kućanskog aparata. Rat koji će završiti istrebljenjem. Onog drugog! No idemo redom. Odkad znam za sebe ja sam svoju vjernost poklonila struji. Ne plinu. Plin me ne impresionira. Baš naprotiv, na živce mi ide. Struja je moja ljubimica, ona je moja odabranica. Ona je moj vječni pratilac u životu ako mogu birati. Struja je moj izbor! Znam. Sve znam. Bilo kakav komentar koji bi sad bio rečen poznat mi je. Od onoga "ti nisi normalna", preko onoga "pa na plin je brže" do onoga "daj uzmi plin nemoj biti primitivna". Sve mi je poznato. No ja se nedam. Kad poklonim svoju vjernost to je onda zauvijek. I tako. Ušli smo u novi stan a stara vlasnica rekla je nekako ovako "Štednjak vam ne ostavljam,samo će ovdje ostati dok ga ne dam svekrvi". I kad smo uselili štednjak je bio dakle tamo. Nazvali smo i pitali "Štednjak je tu, dokle će biti?". "Ma da, dati ću ga svekrvi samo da organiziram kombi". Tako da mog ljubimca, štednjak na struju, nismo imali kuda staviti. Mislim , da ti u kući budu dva štednjaka nije nešto zgodno. Nije mi baš to neka vrhunska ideja da imam doma dva štednjaka. Pak smo stoga prihvatili taj "dat ću ga svekrvi" plinski štednjak, pa dok ga svekrva ne dobije a pitaj dragog Boga da li ga uopće i hoće, na njega sam osuđena ja. Sad, to što ga moram gledati nije mi prevelik problem. A da vam pravo kažem ružan je. Veći mi je problem što ga moram koristiti o svijete. Plin je očito shvatio da ga ne volim. Ne znam kako ali shvatio je. I rekao "e ako me ne voliš ti primitivna i nazadna Levant onda neću voljeti ni ja tebe. Ja sam entitet koji radi preko ljubavi. Ti za mene nemaš ljubavi, ne moram je imati niti ja za tebe". Tako je rekao i krenuo u akciju. Akciju zvanu "levant, levant, sad ćeš vidjeti što znači mene uvrijediti.". Pa je prvi počeo! Rekao je "skurit ću te svaki puta kada me pokušaš upaliti". Kako rekao tako napravio. Ja sam na to odgovorila potezom : kupujem pištolj za paljenje. On je na to preko svojih veza i vezica pištolj za paljenje pokvario. Ja sam na to odgovorila drugim. Ali da. Ima on još aduta u rukavu. Idući mu je potez bio "gumb koji pritisneš nikada neće biti onaj pravi". Ja sam na to odgovorila inteligencijom. Pravo da vam kažem pokušala sam odgovoriti inteligencijom ali tu me je dobio. što zbog toga što mi IQ nizak, što opet što ima veza i vezica. Onda mi je rekao : "kad staviš đezvicu za kavu ona će pasti. iskrenut će se ". Ja sam na to odgovorila "pa kupit ću gore one držače". Međutim je on, svojim vezama povukao sve držače iz svih dućana. Onda je rekao "pećnicu kad koristiš prvo ću te skurit a onda ću ti skurit svako jelo". Ja nisam vjerovala da on to može. Ali može!!! Oni prvi (i do sada jedini) gosti jeli su blago pougljenjene tople sendviče. MOJI topli sendviči, napravljeni na struji su bogovsko jelo. Moji topli sendviči, napravljeni na plinu bili su jad i bijeda. Goste više ne pozivam u kuću.  Onda sam se malo primirila. Pa sam si rekla "čuj, pametniji popušta. Ako ovaj neće svekrvi morati ćeš se prilagoditi". Tako sam si rekla. Pa sam to pokušala. Prilagoditi se mislim. No što ti je. Neki dan eto pokušam palačinke zgrijati. Sebi . Jerbo sam gladna bila. Palačinke su bile gotove samo hladne. Neću detaljno govoriti što je bilo samo ću reći koji su rezultati : lijepo je jesti pougljenjene palačinke spečenim prstima. Užitak je to. Samo što ugljen nije kaloričan. A i prsti me bole! Stoga sam objavila rat! Do istrebljenja! Ili on ili ja!!! Update : u našoj kući kuha i Muškarac. A on je od onih koji spadaju u suprotni, neprijateljski tabor. Onaj koji govori "ja baš volim plin". Pa imam dva neprijatelja!!!!!! |
12.02.2009., četvrtak
Nagradno pitanje
|
Koja je životinja izabrana kao simbol Izraela? |
11.02.2009., srijeda
|
Inače , jučer smo bili na snimanju.Za "kućne ljubimce". Padala je kiša i doma smo došli skroznaskroz mokri. Jer nam nije palo na pamet da uzmemo kišobran.  Glavna glumica bila je nemirna i nije htjela gledati u kameru. Nego okolo. I još smo sreli jednog poznatog kokera.  Crnog. Pa je Mala Psica i njega šarmirala. Onako usput.E da mi je njezina narav.  Usput smo prošli i pored mjesta gdje se Mali Pas šiša. Kad prolazimo pored tog mjesta Mali se Pas ukopa i neće dalje. Nego moramo sve zaobilaziti. Raditi krugove. Ne prilaziti bliže od 20 metara. Ići okolo naokolo i produžiti si put za barem 10 minuta. Ovoga puta, možda zbog kiše, možda zbog toga što je shvatio da je neko vrijeme miran budući da je friško ošišan ,prošli smo bezbolno. Hrabro i bez obaziranja, bez ukopavanja ,prošli smo pored šišaone! Pa ti reci da mi nismo jedan hrabar pas! |
10.02.2009., utorak
|
Tja. Prošao me prvi šok pa sada mogu bez stresa opisati situaciju koja se dogodila. A treba mi. Opis situacije mislim. Da si posložim kockice u glavi. Naimekae. Moja je firma ionako je to dobro poznato vrlo vrlo primitivna. No nije svjesna toga. Da je primitivna. A to je ono najgore. Najgori ti je primitivac koji to o sebi ne misli. Koji misli da je svjetski lik. A firma koja o sebi misli da je svjetska a u stvari je primitivna je tragedija na kub kubova. I naravno, budući da firmu čine ljudi, to proizlazi da ovdje radi puno likova-frikova. Koji žive u stoljeću sedmom. Nadam se. Možda su i od prije nove ere, ne znam, nisam tada živjela pa to ne mogu procijeniti. A o stoljeću sedmom znam, jer mi precjednik bivši to govorio. I dao mi da se osjetim kao krava za rasplod. "Množite se hrvatice" govorio je. Lijepo od njega da mi je dao bar neku funkciju. Množenja i umnožavanja. U svakom slučaju,radim dosta dugo i mijenjala sam firme pak eto imam s čime usporediti. Pak nisam ni ja od prekjučer. Ne može mi se soliti pamet. Ne mogu mi se prodavat muda pod bubrege. Ne može mi se govorit "ja sam svjetski lik" jer znam što je svjetski lik. Vrlo dobro znam. A znam i što je primitivac. I tako. Primitivni ljudi su oni muški likovi koji žene vide kao da ih ove ugrožavaju. Ne vidi da žena koja radi, ne radi zato da bi ugrozila njega, već zato što mora plaćati režije. I hranu. I sebe obuć. I pomoći drugima ako je moguće. I zato što ako ona ne radi nitko joj neće dati. Nitko joj na dlanu neće pružiti i reći "evo ovo je tvoje, ti samo sjedi i odmaraj". Nitko neće doći sam od sebe i reći joj "ja ću ti platiti režije, daj malo odmori". Neće, vjerujte mi. Stoga žena koja radi nije išla raditi zato jer je rekla "doooosadno mi je, idem malo raditi i ugrožavati muške likove. Idem ubiti 8 sati svakoga dana". E sad, još bi žena koja radi možda i prošla kraj likova da je na primjer neobrazovana. I tupa. I da nema visoku stručnu spremu. I da nema dugogodišnje iskustvo (rada) iza sebe. Takva bi se mogla provuć kroz ušicu igle. Imala bi neku sitnu plaćicu, svi bi se na njoj ispucavali i time ne bi ugrožavala likove-frikove. Čak bi se stalno smješkala. Pa bi ih tetošila. Pa bi stalno kimala glavom i govorila ono što oni hoće čuti. I govorila im kako su oni divni. I što je najvažnije imala bi manju plaću od likova . A kod ove žene to nije slučaj. A i kod mnogih drugih žena. Pa ti sad reci! Godinu dana slušam ispucavanja svog kolege. Slušam i šutim. Njegove ispade. Njegovu agresiju. Njegove napade. Šutim. Šutim zato što znam da sa takvima ne možeš ništa. Kad me vidi ja sam mu kao crvena krpa biku. Budući da mi se neda nikoga u životu odgajati niti preodgajati to se radije maknem jer inače sve su to čorava posla. Preodgajat nekoga mislim. Niti mu išta govoriti. Maknula sam se od njega. Prođem, pozdravim, budem ljubazna i to je sve što se mene tiče. Smirujem jer vidim da je definitivno isfrustriran. U restoranu dole gledam kako ga moja kolegica pere. I govori mu "nikad više da nisi sjeo za moj stol. nikada čuješ li me!". tu već vrišti. Ja to ne želim. Želim ostati izvan toga ako je moguće. Ne diraju me njegove riječi jer ih ni ne čujem. Ali me dira ona energija koju dobijem u sebe i u svoj prostor njegovim agresivnim napadima. Jer me uništi. Bude mi mučno tri dana poslije. I postavljam si pitanje "što je to u meni da u tebi izaziva toliku agresiju?" Moja je savjest mirna. "Ako me ne voliš to je tvoje pravo" mislim se u sebi. I još se mislim "granice sam ti postavila, vidiš dokle možeš ići". Sve ja to napravim. Ali ne moš ti sa tima koji žive u stoljeću sedmom. Koji smatraju da je žena niža vrsta. Koji smatraju da je ona tu da se na nju ispucava. I tako sam šutjela, štiteći sebe, svoje živce i svoj mir. Dok mi nije bilo dosta! Do prošlog napada prije tjedan dana! Kada sam popucala. I pokazala zube! I prijavila. E sad, ono što me oduševljava kod likova je slijedeće. Od kada sam pokazala zube taj lik prolazi pored mene duboko uvrijeđen. Ne pozdravi. (ljubaznosti radi). Ne vidi me. Duri se ( o svijete..). Sad. Meni to svejedno. I bolje je tako. Svako na svoju stranu. Ali se pitam, kako to da oni koji imaju agresivne porive, oni koji si dozvoljavaju da se deru i viču, da ti svašta govore, da se na tebi ispucavaju, da ti govore bljuvotine koje pas s maslom ne bi pojeo, ti isti nađu se uvrijeđenima kada staneš tome na kraj. Mizerno. Jadno. I pravi odraz našega društva. Mizerija do mizerije. Bijedno. Hrvatska stvarnost. |
Tuđe nećemo svoje nedamo!
09.02.2009., ponedjeljak
Dan osobne higijene
Neki su bili na šišanju. Pa se prave važni. Jako se prave važni. U međuvremenu su neki drugi dok su čekali da se neki prvi vrate sa šišanja , prali zube . Čistoća je pola zdravlja  : |
06.02.2009., petak
|
Jučer sam bila u jednoj zgradi. Mislim bila sam u stanu u jednoj zgradi. No do stana treba doći, na drugom katu je, pak sam prije toga prošla čitavo stubište. Navodno da je to zgrada nekog arhitekte. Moji prijatelji stanuju na drugom katu u toj kući tog arhitekte. I što? Cijelo stubište, ofarbano je u prekrasnu žutu boju. Kad dođeš na ulazna vrata dočeka te prekrasno zabavno vedra slika. Nešto kao kolaž. Imaš sve vedre boje na njoj. No budući da nemaš vremena stajati i gledati to ti kreneš dalje ali se prije toga osmijehneš nekako veselo. I onda na svakom katu, ma što na svakom katu, na svakom zidu prate te takve slike. Ma fenomenalno. To su kao neki kolaži, nisam stala i nisam proučavala tehniku. Velike su . Vedre. Vesele. Vitalne. Ma fenomenalno! Osjećaj je odličan. Ne moš biti tmuran i da hoćeš. Da si se sa nekim kladio da ćeš cijeli dan biti tmuran, kad dođeš tamo , nasmiješiš se, duša ti se nekako bez da te pita sama otvori i jebat ga izgubio si okladu. Svaka čast tom arhitektu. Eto tako. To mi je jučer popravilo dan. Još i sad se smješkam. Koliko malo je potrebno... |
05.02.2009., četvrtak
|
A što. Jučer dođem na posao a radijatori hladni. Stavila sam ruku na njega i ruka mi ostala zaljepljena toliko su hladni bili. Ondak sam upalila klimu, jerbo klimu imamo, ali daj ti zagrij klimom. Negdje oko 13 sati bilo je ugodno toplo. Do 13 sam hodala.. Danas opet radijatori hladni ali gospodin Sunce čuo je moje vapaje pa je izašao da me pozdravi. Ruku sam danas pokupila sa radijatora, hvala na pitanju, namjestila ju natrag i sad je sve u redu. Godišnji odmor. To je ono što čekam. |
04.02.2009., srijeda
Zima zima e pa šta je, ako je zima nije lav, zima....
|
S obzirom na okolnosti, koje su radne, nemogu pisati post. Osim toga ni grijanja danas nemamo, pak hodam gore dole da zagrijem noge smrznute. U tim i takvim okolnostima misao genijalna u glavu ne dolazi. Nikako ne dolazi. Idem hodat. |
03.02.2009., utorak
|
Društveni mi život pao na zavidno nisku razinu. U stvari, zapravo, društveno uopće i ne živim. Društvo su mi psi . I majstori. Telefonski. Bojlerski. Društvo su mi ostali šetači pasa. Sa starim, ofucanim pričama. Sve te priče već znam. Društvo sam sama sebi. Najbolje. I to mi je taman. Život u novom naselju polako, mic po mic , ulazi u smirenije vode. Mic-po mic kažem, jerbo postoje samo naznake tog smirenja. Ali i to je dobro. Bolje nego ono ludilo do prije dva tjedna. Ludilo je i dalje, ali tu i tamo ima trenutaka opuštanja. Susjedi mi ok za sada. Ali to je zbog mene , jerbo se pravim mutava. Tako ja uvijek. Kad dođem u neku novu sredinu pravim se mutava. Ne otvaram se. Šutim. Promatram. Skeniram. Slažem kockice. To mi u prirodi tako, uvijek sam bila takva. Nikad nisam istrčavala, uvijek sve sa zadrškom. Treba mi vremena. I prostora. Treba mi da ide polako da bih se mogla prilagoditi. Pa onda vjerojatno susjedima djelujem ko mrgud. Ali bolje mi je tako. Jedan stalno puši vani pred stubištem. Često ga srećemo, mali psi i ja kad krenemo u šetnju. Šuti i puši. Ja šutim i prolazim. Ipak, neki dan smo poveli neki razgovor. I što? Odmah sam čula sve što ima reći na temu pasa. A to mi nije trebalo, nikako mi nije trebalo, jer nije rekao ništa originalno, ništa svoje. Rekao je ono što već godinama slušam. "Ja volim pse ali..." i onda je na taj ali krenuo vesti. Svoju dosadnu i zamornu priču. Pomislila sam da mi je stvarno najbolje da ispadnem mutava. Pomislila sam da ću si napisati na papirić "ne čujem, ne znam govoriti". I taj papirić zalijepiti sebi na kaput. Pa me ondak nitko neće daviti pričama koje su totalno i potpuno nezanimljive. I zato ću dalje nastaviti biti mutava. Sa svim susjedima. Neka pričaju "ona ti je neki mrgud". Baš me briga. Dok god sam mrgud imam svoju slobodu. Jedini kontakt dakle koji smo stvorili u novom okruženju je sa susjedima nasuprot. E ti su ok. Odlični da odličniji ne mogu bit. I kad bi na tome ostalo ja zadovoljna. |
