Jučer sam bila u jednoj zgradi. Mislim bila sam u stanu u jednoj zgradi. No do stana treba doći, na drugom katu je, pak sam prije toga prošla čitavo stubište.
Navodno da je to zgrada nekog arhitekte. Moji prijatelji stanuju na drugom katu u toj kući tog arhitekte. I što? Cijelo stubište, ofarbano je u prekrasnu žutu boju. Kad dođeš na ulazna vrata dočeka te prekrasno zabavno vedra slika. Nešto kao kolaž. Imaš sve vedre boje na njoj. No budući da nemaš vremena stajati i gledati to ti kreneš dalje ali se prije toga osmijehneš nekako veselo.
I onda na svakom katu, ma što na svakom katu, na svakom zidu prate te takve slike.
Ma fenomenalno. To su kao neki kolaži, nisam stala i nisam proučavala tehniku. Velike su . Vedre. Vesele. Vitalne. Ma fenomenalno!
Osjećaj je odličan. Ne moš biti tmuran i da hoćeš. Da si se sa nekim kladio da ćeš cijeli dan biti tmuran, kad dođeš tamo , nasmiješiš se, duša ti se nekako bez da te pita sama otvori i jebat ga izgubio si okladu.
Svaka čast tom arhitektu.
Eto tako. To mi je jučer popravilo dan. Još i sad se smješkam.
Koliko malo je potrebno...
Post je objavljen 06.02.2009. u 08:18 sati.