Marketing
Jučer sam čula jednu interesantnu priču. Meni interesantnu jer obično ne znam kako da se nosim sa nasiljem i agresivnošću. Ne da mi se svađati, ne da mi se nadvikivati pa se obično povučem. U svoj neki mir. Što naravno nije pametno jer agresivni ne staju na jednom napadu nego idu dalje, pa kad - tad moraš pokazati zube i napraviti sve ono što sam već nabrojala. Čeka te to hoćeš nećeš.
Zato mi priče o načinima kako odgovoriti na agresiju budu zanimljive.
Ovo je jedna od njih. Istinita. Dogodila se negdje u Metropoli. Nije ništa posebno značajna, a opet.
Neki je čovjek negdje, ni sama nisam shvatila točno gdje, u kojem dijelu grada, na nekoj pustopoljini počeo saditi biljke. Kukuruz koliko sam shvatila no to i nije važno za priču. Pustopoljina je tipa da nikada neće biti na njoj ništa izgrađeno. Ničije vlasništvo. Sad što je čovjek tamo imao ne znam ali to što je posadio raslo je.
I jednoga dana sve je bilo posječeno. Srezano.
E sad meni dolazi lijep dio priče. (Ispričali su mi to prijatelji koji tamo šeću psa. )
Idućeg dana osvanula je tabla na kojoj je pisalo :
"Prijatelju. Ako tebi ovo pomaže da se izliječiš, ja ću i dalje saditi. Saditi ću toliko dugo koliko treba da bi ti postao zdrav".
Meni ovo fenomenalno!
Moj najveći domet u toj "borbi" protiv agresivaca za sada je kad uspijem posramiti nekoga tko je nogom išao na Malog Psa. Obično pitam "jel se sada osjećate bolje? ". U 50% slučajeva ne dobijem odgovor nego okretanje glave od sebe. Ja to smatram nekom svojom malom "pobjedom".
Neš ti hrabrosti ići nogom na 5 kila dlake.
I neš ti dometa posijeć tuđi usjev.
Post je objavljen 24.02.2009. u 13:32 sati.