Tja.
Prošao me prvi šok pa sada mogu bez stresa opisati situaciju koja se dogodila. A treba mi. Opis situacije mislim. Da si posložim kockice u glavi.
Naimekae.
Moja je firma ionako je to dobro poznato vrlo vrlo primitivna. No nije svjesna toga. Da je primitivna. A to je ono najgore. Najgori ti je primitivac koji to o sebi ne misli. Koji misli da je svjetski lik. A firma koja o sebi misli da je svjetska a u stvari je primitivna je tragedija na kub kubova.
I naravno, budući da firmu čine ljudi, to proizlazi da ovdje radi puno likova-frikova. Koji žive u stoljeću sedmom. Nadam se. Možda su i od prije nove ere, ne znam, nisam tada živjela pa to ne mogu procijeniti.
A o stoljeću sedmom znam, jer mi precjednik bivši to govorio. I dao mi da se osjetim kao krava za rasplod. "Množite se hrvatice" govorio je. Lijepo od njega da mi je dao bar neku funkciju. Množenja i umnožavanja.
U svakom slučaju,radim dosta dugo i mijenjala sam firme pak eto imam s čime usporediti. Pak nisam ni ja od prekjučer. Ne može mi se soliti pamet. Ne mogu mi se prodavat muda pod bubrege. Ne može mi se govorit "ja sam svjetski lik" jer znam što je svjetski lik.
Vrlo dobro znam.
A znam i što je primitivac.
I tako.
Primitivni ljudi su oni muški likovi koji žene vide kao da ih ove ugrožavaju. Ne vidi da žena koja radi, ne radi zato da bi ugrozila njega, već zato što mora plaćati režije. I hranu. I sebe obuć. I pomoći drugima ako je moguće. I zato što ako ona ne radi nitko joj neće dati. Nitko joj na dlanu neće pružiti i reći "evo ovo je tvoje, ti samo sjedi i odmaraj". Nitko neće doći sam od sebe i reći joj "ja ću ti platiti režije, daj malo odmori".
Neće, vjerujte mi.
Stoga žena koja radi nije išla raditi zato jer je rekla "doooosadno mi je, idem malo raditi i ugrožavati muške likove. Idem ubiti 8 sati svakoga dana".
E sad, još bi žena koja radi možda i prošla kraj likova da je na primjer neobrazovana. I tupa. I da nema visoku stručnu spremu. I da nema dugogodišnje iskustvo (rada) iza sebe.
Takva bi se mogla provuć kroz ušicu igle. Imala bi neku sitnu plaćicu, svi bi se na njoj ispucavali i time ne bi ugrožavala likove-frikove. Čak bi se stalno smješkala. Pa bi ih tetošila. Pa bi stalno kimala glavom i govorila ono što oni hoće čuti. I govorila im kako su oni divni. I što je najvažnije imala bi manju plaću od likova .
A kod ove žene to nije slučaj. A i kod mnogih drugih žena.
Pa ti sad reci!
Godinu dana slušam ispucavanja svog kolege. Slušam i šutim. Njegove ispade. Njegovu agresiju. Njegove napade. Šutim.
Šutim zato što znam da sa takvima ne možeš ništa. Kad me vidi ja sam mu kao crvena krpa biku. Budući da mi se neda nikoga u životu odgajati niti preodgajati to se radije maknem jer inače sve su to čorava posla. Preodgajat nekoga mislim. Niti mu išta govoriti.
Maknula sam se od njega. Prođem, pozdravim, budem ljubazna i to je sve što se mene tiče. Smirujem jer vidim da je definitivno isfrustriran. U restoranu dole gledam kako ga moja kolegica pere. I govori mu "nikad više da nisi sjeo za moj stol. nikada čuješ li me!". tu već vrišti.
Ja to ne želim. Želim ostati izvan toga ako je moguće.
Ne diraju me njegove riječi jer ih ni ne čujem. Ali me dira ona energija koju dobijem u sebe i u svoj prostor njegovim agresivnim napadima. Jer me uništi. Bude mi mučno tri dana poslije.
I postavljam si pitanje "što je to u meni da u tebi izaziva toliku agresiju?"
Moja je savjest mirna. "Ako me ne voliš to je tvoje pravo" mislim se u sebi. I još se mislim "granice sam ti postavila, vidiš dokle možeš ići".
Sve ja to napravim.
Ali ne moš ti sa tima koji žive u stoljeću sedmom. Koji smatraju da je žena niža vrsta. Koji smatraju da je ona tu da se na nju ispucava.
I tako sam šutjela, štiteći sebe, svoje živce i svoj mir.
Dok mi nije bilo dosta!
Do prošlog napada prije tjedan dana!
Kada sam popucala.
I pokazala zube!
I prijavila.
E sad, ono što me oduševljava kod likova je slijedeće. Od kada sam pokazala zube taj lik prolazi pored mene duboko uvrijeđen. Ne pozdravi. (ljubaznosti radi). Ne vidi me. Duri se ( o svijete..).
Sad. Meni to svejedno. I bolje je tako. Svako na svoju stranu.
Ali se pitam, kako to da oni koji imaju agresivne porive, oni koji si dozvoljavaju da se deru i viču, da ti svašta govore, da se na tebi ispucavaju, da ti govore bljuvotine koje pas s maslom ne bi pojeo, ti isti nađu se uvrijeđenima kada staneš tome na kraj.
Mizerno.
Jadno.
I pravi odraz našega društva.
Mizerija do mizerije.
Bijedno.
Hrvatska stvarnost.
Post je objavljen 10.02.2009. u 11:53 sati.