|
Da ispričam o svom kaputu. Taj sam kaput kupila ma nema dva mjeseca. Na akciji. Za 50% . Dakle bio je 12 tisuća eura ja sam ga dobila za 6 tisuća. Mislim, tako ja kupujem. Dobro de, nije baš bilo tako. Ja sam nudila 6 tisuća eura, nisam znala kud bi s njima no je prodavačica bila odlučna! "Ne" rekla je odrješito, "kaput je na akciji i košta toliko". I što sam mogla što pitam ja vas? Kupila sam ga dakle za cca nešto oko 700 kuna na sniženju. Nije bio moj prvi izbor, ali je bio jedini koji je mogao stati na mene. Ostali su me prekrivali. Nisam se vidjela iz njih. Broj koji ja nosim više odgovara dječjem odjelu – djeca od 12 do 14 godina, no tu i tamo, ako si uporan moš nešto naći za mene i u odjelima za odrasle. U svakom slučaju, naletila sam na tu akciju i kupila taj kaput jer mi se na kraju krajeva ipak dopadao. Što ga više nosim to mi se više sviđa. Nnnnda. U svoj toj priči bila sam zaboravila da doma imam jednu zvijer koja voli skakati po ljudima i šire. Najviše voli skočiti na tebe a zatim se lagano, ispružnih kanži sklizati prema dole. A najviše od najvišeg voli skočiti na mene kada ja dođem doma već na vratima. Vratimo se sada na moj kaput. Koji je pred dva mjeseca izgledao dosta dobro i izgledao je nov. Sada on izgleda kao da su ga krave žvakale eto tako on sada izgleda. Prošlu subotu dala sam si truda. Stavila sam kaput na vješalicu, uzela škare i pokušala dovesti u red to što je od kaputa ostalo. Znači, škarama sam rezala sve izvučene dijelove kaputa pritom psujući malu zvijer. „Rep ću ti iščupati čuješ li me“, bilo je moje autoritativno obraćanje njoj. Zvjerčica me je gledala onim svojim šarmirajuće-nevinim okicama, okrenuvši glavu malo na koso kao da mi govori „Pa nisam to ja“, no nisam se dala . Nisam pala na njene „zaboga nisam ja ništa kriva“ štoseve. Druga zvijer promatrala je čitavu scenu u stavu „aha, neka se vidi tko je tu DOBAR a tko LOŠ. Lijepo sam rekao da ne dovodimo to čudovište u kuću ali kad me nitko ne sluša..“. Dakle, poskidala sam to što je izvirivalo iz kaputa, zatim sam uzela četku pa ga svega dobro i lijepo pročetkala i stavila na balkon neka dobije malo svježine. I sve je bilo dobro kojih dva tri dana. Danas dolazim na posao i o svijete imam što vidjeti. Opet sam kao očerupana kokoš. Sad dobro je to da me ujutro nitko ne gleda, jer na posao idem po nekom blatu , tamo di nitko neće ići tamo ja idem. Zato jer parkiram bogu iza leđa i ondak moram hodati po šumama i gorama da bih stigla na posao. A kad idem doma pokušati ću se priljubiti uz neku zgradu jer ako me netko vidi takvu izgubit ću posao sto posto. Jerbo će reći „vidi ova si ni kaput ne može kupiti, njoj ne treba posao, očito ne zna što da radi sa plaćom“ tako će mi nekako reći. A kad dođem doma isčupati ću rep onoj zvijeri. I uši ću joj iščupati ne zvala se ja Levant!!! |