lektiros

BIBLIOGRAFSKI PODATCI:

Matica hrvatska Osijek 2003.godine


BILJEŠKE O PISCU:


Stjepan Tomaš rođen je 2. siječnja 1947. godine u Novoj Bukovici ( kod Slatine). Osnovnu je školu završio u Đurđenovcu, gimnaziju u Našicama, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Šest godina radio je kao srednjoškolski profesor hrvatskog jezika u Belom Manastiru. Od 1977. živi i radi u Osijeku.
Tomaš piše pripovjetke, romane, radio igre za djecu te drame za odrasle.Dosad je objavio dvadesetak knjiga, od kojih šest za djecu. To su romani:

- Moljac i noćni čuvar
- Dobar dan tata
- Halo, ovdje komandosi
- Moj tata spava s anđelima
- Mali ratni dnevnik
- Pas koji je čitao s usana

Tekstovima za djecu zastupljen je u nekoliko antologija, pregleda i priručnika te u osnovnoškolskoj čitanci i lektiri.
Mali ratni dnevnik preveden je na talijanski jezik (Milano 1994.g.) te na slovački (Bratislava 1997.g.).


BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:


- začudilo me to što mama i tata Matić provode tako malo vremena sa svojom djecom. Čini mi se jako malo sastajati se zajedno samo svake druge nedjelje. Mislim da bi roditelj morali biti duže sa svojom djecom i pratiti i kontrolirati njihove postupke te im tako ukazati na njihove pogreške kako ih slijedeći put ne bi ponovili.
« Tek je svaka druga nedjelja dan koji potpuno pripada obitelji Matić, dan kada nema dežurstva za tatu Matića u bolnici, ni znanstvenog rada za mamu Matić na poljoprivrednom fakultetu, pa ni dolaska kućne pomoćnice Branke.»
(cit. 5. str.)
- ne mogu vjerovati da Leonovi roditelji Leona nisu vidjeli već skoro tri dana jer su toliko bili zaokupljeni svojimposlom da se nisu ni upitali gdje im je i što im radi sin, je li u nekakvim nevoljama ili možda nešto slično. Mislim da su i njemu i njegovoj sestri Ivani trebali, unatoč silnom poslu, posvetiti ipak malo više vremena pričajući s njima ili nešto slično.
« Roditelji su se netremice promatrali shvativši, u djeliću sekunde, koliko su oboje nemarni i krivi. Dva dana ni jedno od njih, zaokupljeno svojim poslom, nije vidjelo svog dvanaest i pol godišnjeg sina, i ni jedno se nije upitalo gdje im je dijete. Teško je bilo jednome optužiti drugo. Trebalo je početi sa samooptužbama, a za to ni jedno nije bilo spremno. Ali još uvijek su se nadali da će se njihov sin odnekud, nenadano pojaviti i razjasniti ovu malu zbrku pa će njihov strah ostati neopravdan.»
( cit. 7. str.)
- prma svemu sudeći, zahvaljujući roditeljskoj nepažnji, čini se da se Leonu možda dogodilo nešto neočekivano i strašno. Što ako se pokušao osamostaliti ili možda ako je i otet? Sve je moguće!
« Izgovori to i pohita uza stepenice, u Leonovu sobu. Uznemirenija prije nego što je bila prije nekoliko minuta, nestrpljivo je skakutala pogledom po sinovoj sobi: krevet, stol, polica za kjige, kompjutor, portabal-televizor, radio- nigdje nikakve poruke. Samo svakodnevni nered i sve bolnija slutnja da mu se nešto dogodilo.» (cit. 9. str.)
- mislim da su se Leonovi roditelji prvo trebali konzultirati sa policijom, a tek onda ići dati oglas u novine jer ipak se radi o čovjeku, a ne o nekakvoj životinji. Preko oglasa će odmah svi saznati, ali što ako se radi o otmici, zar misle vlastito dijete dati pred kušnju otmičarima?
« Kćerkica je Ivana sutradan saznala o čemu su roditelj zabrinuto šaputali. U mederovačkom Dnevnom listu pročitala je: Prije dva dana otišao je od kuće, u nepoznatom smjeru, dvanaestogodišnji dječak. Visok je155 cm, plave kose i smeđih očiju. Bio je odjeven u izlizane traperice i bijelu majicu s natpisom «MUPPET BABY», na prsima. Molimo onoga tko bilo što sazna o nestalom dječaku, da nam se hitno javi, uz nagradu, na telefon: 27-516, Matić.» (cit. 11. str.)
- ipak su se ispunile moje sumnje kada je poslano ucjenivačko pismo, a to se i
očekivalo jer postoji nekoliko razloga:
1. Obitelj Matić je dobro situirana, a to je otmičarima najvažnije
2. Otmičari dobro znaju da obitelj Matić ne vodi previše brige o svojoj djeci, a to
olakšava otmicu.
« VAŠ SIN LEON NALAZI SE U NAŠIM RUKAMA. ŽIV JE I ZDRAV. AKO ŽELITE DA VAM SE TAKAV I VRATI, UČINITE SLIJEDEĆE; U OBIČNU, PLASTIČNU VREĆICU , U OBIČAN NOVINSKI PAPIR SPAKIRAJTE 100 000 KUNA I ČEKAJTE DALJNJE UPUTE. NE OBAVJEŠTAVAJTE NIKOGA O OVOME, OSOBITO NE POLICIJU - AKO NE ŽELITE DA VAM UBIJEMO SINA!
KOMANDOSI!» (cit. 16. str.)
- mislim da je sada kasno za plakanje jer Leonovi roditelji moraju prihvatiti činjenicu da nisu vodili dovoljno brige o svojoj djeci i sada moraju prihvatiti ono što se dogodilo da bi mogli u miru razgovarati, ali i odlučiti kako će dalje postupiti jer sada Leonov život ovisi o njihovoj odluci.
« Tata Matić strpljivo je čekao da mu se supruga isplače pa da započne s njom ozbiljn razgovor o situaciji u kojoj su se našli. Mama je šmrcala neutješno i bijelim papirnatim rupčićem, zgužvanim u šaci, otirala suze ispod vidljivih podočnjaka.» (cit. 18. str.)
- mislim da bi sa što većim mjerama sigurnosti trbalo javiti policiji za Leonov nestanak tj. otmicu samo je pitanje koliko su se otmičari osigurali, koliko su zapravo u svemu tome iskusni i što su kadri učiniti tj. jesu li doista spremni izvršiti prijetnje koje su napisali u pismu, ali kako sve to znati?
« Zašto bi što loše učinili ako glatko dobiju novac? Njima je do novca, a ne do djeteta ni do problema... Ako ga odmah ne vrate,jasno je da se boje posljedica... U svakom slučaju, ovako činimo najviše što možemo, da se kasnije ne bismo kajali. Tako je najsigurnije.» (cit. 19. str.)
- jako mi se sviđa što je svatko iznio vlastito mišljenje i stajalište u vezi sa Leonovom otmicom i također što dalje učiniti. Mislim da unatoč velikom riziku otmicu treba prijaviti policiji i postupati prema njihovim uputama iako se to nekome ne sviđa mislim da tata Matić dobro postupa.
« Oboje su zašutjeli ( čulo se zveckanje čaša u kuhinji). Iznijeli su svatko svoje razloge, predložili svoj put do zajedničkog cilja, ali tata Matić je odlučio krenuti svojim, a ne njezinim putom. Mama je prešutno pristala. Ako potraga krene loše, moći će beskrajno dugo vikati na njega i prigovarati mu jer, da je nju poslušao, sve bi drugačije završilo.» (cit. 20. str.)
- kada je Leon nazvao i rekao da je dobro začudilo me, ali me je još više začudilo kako je majci mogao tako tromo i hladnokrvno odgovarati na pitanja koja kao da se njega nisu ticala i kao da mu je čudno zašto ga to ona uopće pita. Misli da bih i ja kao i njegova majka mislila da se nalazi u nekakvoj rupi, bez kontakta sa svijeto uz nešto malo hrane i jako lošem stanju.
« - Kako si sine moj?
- Dobro sam.
- Kako dobro?
Nije mogla vjerovati da mu je dobro. Zamišljala je sina u mračnom podrumu, do gležnjeva u hladnoj vodi, okruženog četvoricom, petoricom razbojnika, naoružanih do zuba; ispretučenog i u zavojima natopljenim krvlju, otečenih usana, izgladnjelog i izmučenog.» (cit. 22. str.)
- mislim da će tatu Matića malo obradovati vijest da je Leon zvao te da je rekao da je on dobro iako je to majci bilo malo sumnjiv jer se ipak sada radi o otmici, a otmičari misle samo na sebe i svoje probleme. Njih zanima samo novac, a što će netko drugi patiti, moglo bi se reći, da im je to samo još jedan užitak.
« Pogleda na sat. Oko podne bi trebalo da se Ivana vrati od bake iz predgrađa. Po zvuku automobila, koji se zaustavio ispred kuće, znala je da se vratio tata. Požurila mu je ususret, ali ne da ga upita za cijene na tržnici, odakle se tata Matić vraća, već da mu saopći mnogo važniju vijest, da ih je nazvao njihov sin, Leon.
(cit. 24. str.)

- mislim da kućna pomoćnica obitelji Matić nije kriva što je Leon otet , kako smatra mama Matić, jer su roditelji ti koji trebaju voditi rigu o svojoj djeci. Matićevi su mislili da je dovoljno ostaviti kućnu pomoćnicu koja će ih čuvati, ali nisu ni pomislili da bi oni svoju ljubav češće trebali davati svojoj dijeci te biti otvoreniji prema njima jer i oni imaju svoje vlastite osjećaje i osjete kada im nedostaje roditeljska pažnja, ljubav i interes za njih pa stoga mislim da je ljutnja i kazna za kućnu pomoćnicu prevelika i neopravdana.
« Nije joj željela reći telefonom da je neoprostivo to što se javljs nakon što već dva dana ne znaj za Leona, i da za njezinu nebrigu ne može biti opravdanje ni studij, ni učenje, ni bolesna majka, ni momak, i da će se vjerojatno vidjeti još, samo jedanput u kući Matićevih- kada bude došla po svoje stvari...» (cit. 27. str.)
- mislim da tata Matić nije trbao tako zamišljati policijsko traženje Leona jer se prije toga moraju poduzeti sve mjere opreza. Samo jedna pogriješka može stajati Leonova života ako je doista riječ o otmici i ako su otmičari kadri učiniti sve što je navedeno u ucjenivačkome pismu zato je najbolje malo se strpjeti i saslušati policijsko stručno mišljenje.
«Tata Matić teško de suzdržao da ne plane. Očekivao je da će već nakon njegove prve riječi inspektor pritisnutinevidljivo dugme na stolu i da će odmah dotrčati policajci, sa svih strana, sjuriti se u vozila, brzi poput vatrogasaca, i pohrliti u grad, u potragu za njegovim sinom Leonom.» (cit. 31. str.)
- mislim da inspektor ipak nije trebao tako olako prihvatiti otmicu maloga Leona. Ucjenjivačko pismo zvuči uvjerljivim i ne bi se s njime trbao šaliti. Možda to i jesu amateri, ali opreza nikada dosta.
« A policije se boje, naravno (to mu je godilo)...... i kako su se samo ptpisali: «KOMANDOSI!» Ne bih ni pomislio da su MUPPET BEBE....... Već vidim da se radi o amaterima.» (cit. 33. str.)
- Mislim da bih se ja na Ivaninu mjestu isto tako osjećala jer i ja imam starijeg brata, kao i Ivana, s kojim se ponekad ne slažem i često sam zaželjela da samo na trenutak nestane, ali čim bi otišao na neko dulje putovanje ili nešto slično jedva bih čekala da ga opet vidim i dam mu jedan veliki zagrljaj.
« Ivana koja se do tisuću puta bila naljutila na brata i isto toliko puta poželjela da ga nema, da netragom nestane, sada- kada se to dogodilo na tako neobičan način, osjećala je koliko joj zapravo brat nedostaje. Željela je s majkom razgovarati o njemu, ali je osjećala da ne treba dirati tu ranu......
(cit. 35. str.)
- nisam znala, ali se nisam ni začudila kada sam saznala da KOMANDOSI nadgledaj obitelj Matić, a isto tako znaju da je bio na policiji, pa to je barem očito, mislim da bi sada obitelj Matić morala biti još opreznija, isto kao i policija, žele li natrag Leona živa i zdrava.
« Doktore Matić, mi vas pratimo jer znamo što sve možemo od vas očekivati. Mi vas ne potcjenjujemo, ali vi NAS potcjenjujete. Znači, ne znate što sve možete oda nas očekivati. Pa znajte, SVE NAJGORE!. Glas je zvučao prijeteće. Na čelu tate Matića pojavile su se kapljice znoja.» (cit. 40. str.)
- baš su zakomplicirali predaju novca, ali ne bih se začudila ako bi to bila zamka kako bi provjerili bi li to tata Matić doista napravio ili možda jer su pretpostavili da će policija sigurno nekako saznati za to te da će onda policija stražu stacionirati na tržnicu,no ako najednom dojave tati Matiću da će predaju novca izvršiti negdje dalje uhvatiti će policiju nespremnom te imati i veće izglede da prođu nekažnjeno.
« Tata kaže da ga stavite u običnu plastičnu vrećicu i da odete na tržnicu... Tamo se motajte lijevo-desno, šetkajte uokolo, a zatim se zaustavite kod prodavača u drugom redu, kod drugog stola... zatražite kilogram voća ili povrća, kupite nešto... ili samo razgledajte... pružite svoju vrećicu s novcem. Prodavač će je uzeti i vratiti vam drugu... u toj drugoj je ceduljica, a na ceduljici gdje vas čeka sin Leon.... Jeste li upamtili?????» (cit. 45. str.)
- upravo se dogodilo ono što sam i pretpostavila. Otmičari su u zadnji tren promjenili mjesto predaje novca, ali i mjesto je upravo onakvo kakvo treba biti jer je puno ljudi. Igrati će se utakmica, biti će gužva i vjerojatno nitko neće primjetiti zamjenu novca i nadam se da će sada biti sve kako su otmičari rekli nadam se da će sada igrati «FER PLAY»
« Namrštio se. Otmičarisu zaista oprezni. Nisu ga zapravo iznenadili njihovi zahtjevi. O takvim postupcima već je čitao u kriminalističkim romanima. Pa i ova promjena mjesta, u posljednji čas, tipična je za slične situacije i upučuje na zaključak da se odista radi o profesionalcima. Odlučni su u svom poslu i opasni. Valjda će biti i od riječi.» (cit.53.str.)
- mislim da tata Matić ima pravo jer sada imaju i dječaka, i novac, ali ne i ono najdrabocjenije, a to je njihov najljepši, najdraži im i jedini sin Leon sada kada su sve trebali saznati ustanovili su da zapravo nemaju ništa i mislim da bih i ja isto kao i tata Matić bila u tom trenutku jako zbunjene, uplašena i nesretna jer tko zna što će biti dalje,
« Doktor Matić ostane zabunjen, nesretan, sluteći da sve to neće dobro završiti: policajci su mu spasili novac, uhitili su dječaka koji je došao po njega, ali se time nisu ni milimetar približili Leonu. Vjerovao je, štoviše, da su od njega dalje nego do sada.» (cit. 60. str.)
- sada ni meni više ništa nije jasno, kao tao da Leon nije otet, pa to je nemoguće NEEEE, NNNE, NEEEE i NNNNEEEEEEE, pa ne mogu vjerovati da je to sa komandosima bila jedna obična dječja igra PA TO NIJE MOGGGGUUUUUUUĆEEEEEEEEEE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Tko bi se to tako pametan poigravao sa nečijim živcima, a osim toga da su tajnovac i dobili što će im, što će ta djeca raditi s njim više ne znam jesam li ja ovdje luda ili ipak Stjepan koji je to sve zakuhao, sada sam stvarno LJUTA, pa baš sam se pripremala za utbudljivi završetak i onda se dogodi ovo što se upravo sada dogodilo, Leon je u Bukovici ko bake i djeda.
« - Kojim otmičarima Ivana? O čemu govoriš?
- Pa zar te nisu oteli?
- Tko?
- Otmičari. « KOMANDOSI»!
- Ništa te ne razumijem. Ali to je valjda zato što smo krenuli od kraja, a ne od početka. Čuj, o kakvim otmičarima govoriš' Tko kaže da me itko oteo.........
(cit. 63. str.)
- Činilo mi se da je sve to Leonu zvučilo kao dječja igra: majka i otac se o tebi jako malo brinu i zatim jednostavno nestaneš, odeš od kuće, daš oglas u novine da se traži taj i taj dječak, zatim stigne ucjenjuvačko pismo tako uvjerljivo da uvjerivljivije ne može biti, pripremiš 100 000 kn u gotovini i zatim jednostavno ispadneš jedna velika velika «BUDALA» kada shvatiš da je to bila jedna neslana šala klinaca koji su tvoj oglas o nestanku dječaka pročitali u novinama i na osnovu toga članka planirali zaraditi puno novca.


« - Traži se Leon Mtić..... kao u kaubojskim filmovima.
- Možeš se ti time šaliti.
- Koliko vrijedim? Pitam te najozbiljnije.
- Sto tisuća kuna.
- Samo toliko? Sad mi je žaošto nisam zaista otet. Baš me zanima bi li stari Matić skupio toliku lovu za mene.
- Skupio je.
- Još samo reci da je dao.
- Rekla sam ti da je otišao na satdion «GRAFIČARA» da ga preda otmičarima i ucjenjivačima. Tamo je sastanak. Govorim ti to ali ti mene ne slušaš, a što i čuješ, ne shvaćaš ozbiljno. Novac je već sigurno da.» (cit. 66. str.)
- KOMANDOSI» tj. djeca koja su se igrala komandosa stvarno su jako
zapaprili slučaj napisavši to ucjenivačko pismo kada su saznali iz «Dnevnog
lista», kako kaže vođa Mario, da je Leon nestao, a ni oni sami nisu znali .
gdje se nalazi.
«Prije nekoliko dana pročitali smo u «Dnevnom listu» kratki oglas o tome kako je Leon otišao od kuće u nepoznatom smjeru, a njegov je otac molio sve koji nešto znaju o dječaku da mu to, uz nagradu, jave...... U napisu je bilo navedeno da je Leon dvanaest godina star, kako je odjeven i ostalo.....» (cit. 77. str.)
- bilo mi je sasvim jasno zašto se inspektor Đorđević osjećao kao žedan kamen na studencu jer mislim da bi i samnom bilo tako kada bih uvidjela da su se cijelo vrijeme samnom poigravala nekakva djeca i to sa tako ozbiljnom i opasnom stvari kao što je otmica i umjesto da postaneš nešto veći zapravo si se još više smanjio jer su te preveslala djeca kojoj je sve to bila neslana šala.
« Istražitelj Đorđević osjećao se kao trkač koji je pobijedio, a poslije trke ne osjeća pobjedničko zadovoljstvo. Osjećao se kao «žedan kamen na studencu».....
(cit. 81. str.)
- pitam se zašto je mario tako oduševljen tim stvarima koje Jupiter prima od svoga oca mislim da bi se Mario češće trebao upitati jeli Jupiter zadovoljan svim tim super stvarima ili bi on možda sve te stvari zamjenio za iono što je bio nekada.
« Tata mu stalno šalje poklone, super-igračke. Ima avion na daljinsko upravljanje, sat s video-igrom, kompjutor, video-rekorder, soba mu je ludnica od tehnike. Poslao mu je čak i komandsko odijelo, američko....» (cit. 90. str.)
- iako su djed i Leon zakasnili na autobus Leon je ipak pronašao rješenje kao što mu je to uvijek polazilo za rukom, ta zašto bi čekao kada postoji brže rješenje za taj problem.
« Nekoliko automobila ne smsnjujući brzinu, ali Leona to nije obeshrablilo. I zaista. Nije prošlo ni nekoliko minuta, a uz njega se zaustavio «MERCEDES». U vozilu dva mladića, očigledno jako dobro raspoloženi.......»
(cit. 100. str.)
- nije me začudilo zašto je Leonovoj majci stalno u uhu odzvanjala riječ OTET jer sada je to bilo stvarno takoi jer sada to nisu bile neslane šale nestašne djece.
« Suvozač je još nešto govorio. Mama Matić je čula njegov glas, ali nije razabirala smisao riječi. Posljednja koja joj je odzvanjala u uhu, i zaglušivala sve ostale, bila je: OTET!!!!!!!!!! (cit. 106. str.)


KRAJ!!!!!!


BILJEŠKE NAKON ČITANJA:


DOJAM:

Ovaj roman govori o tome kako su roditelj ponekad toliko zaokupljenisvojim brigama i «brigama» da zaboravljaju na mladi naraštaj, čak i na svoju djecu, oduzimaju im ljubav, nježnost, slobodno vrijeme i prostor za igru, a tek kada se dogodi tragedija, primjećuju nebrigu za mlade, ali također govori i o dječjim ludostima što mi se sviđa.

VRSTA DJELA:

- kriminalistički dječji roman


TEMA:

Leonov nestanak


MJESTO I VRIJEME RADNJE:

U Mederovcu (cit. 10. str.), u Bukovici (cit. 101. str.), u policijskoj stanici (cit. 33. str.)


KOMPOZICIJA:

UVOD: Leona nema kod kuće.
ZAPLET: Leon je otet.
VRHUNAC: policija uhvati ucjenivače, ali to su samo djeca koja ne znaju ništa o
Leonu.
RASPLET: Leon se vraća kući, ali na putu je sada zaista otet.


STILSKA IZRAŽAJNA SREDTSTVA:

USPOREDBE:

- kao i obično (cit. 9. str.), brzi poput vatrogasaca (cit. 31. str.), kao i mama (cit. 67. str.), klinac kao klinac (cit. 71. str.), kao na dlanu (cit. 47. str.)......
-

EPITETI:

- plavu izblijedjelu košulju (cit. 7. str.), službene kape (cit. 30. str.), neizbrijan nasilnik
(cit. 71. str.), Zlatni vrtni pauk (cit. 47. str.).......

ODLOMAK KOJI TI SE NAJVIŠE SVIDIO I ZAŠTO:

« - Traži se Leon Mtić..... kao u kaubojskim filmovima.
- Možeš se ti time šaliti.
- Koliko vrijedim? Pitam te najozbiljnije.
- Sto tisuća kuna.
- Samo toliko? Sad mi je žaošto nisam zaista otet. Baš me zanima bi li stari Matić skupio toliku lovu za mene.
- Skupio je.
- Još samo reci da je dao.
- Rekla sam ti da je otišao na satdion «GRAFIČARA» da ga preda otmičarima i ucjenjivačima. Tamo je sastanak. Govorim ti to ali ti mene ne slušaš, a što i čuješ, ne shvaćaš ozbiljno. Novac je već sigurno da.» (cit. 66. str.)


Ovaj odlomak odabrala sam zato što sam uvidjela da Leon to sve shvaća kao neslanu šalu npr. ovako: majka i otac se o tebi jako malo brinu i zatim jednostavno nestaneš, odeš od kuće, daš oglas u novine da se traži taj i taj dječak, zatim stigne ucjenjuvačko pismo tako uvjerljivo da uvjerivljivije ne može biti, pripremiš 100 000 kn u gotovini i zatim jednostavno ispadneš jedna velika velika «BUDALA» kada shvatiš da je to bila jedna neslana šala klinaca koji su tvoj oglas o nestanku dječaka pročitali u novinama.


KRATKI SADRŽAJ:

Dječak Leon je vrlo osjećajani hiroiti dječak željan roditeljske pažnje i ljubavi. Jedne nedjelje roditelji ga nisu našli kod kuće, zabrinuli su se i dali odlas u novine o Leonovu nestanku. Nakon davanja toga oglasa u novine stiglo je ucjenjivačko pismo u kojemu se tražila otkupnina za Leona jer je otet. Tata Matić je to prijavio pliciji i policija je preuzela stvar u svoje ruke. Prilikom predaje novca policija je uhvatila dječka koji je trebao odnijeti novac, ali se utvrdilo da je zapravo i on vođa toga ucjenjivanja tj. da se radilo o neslanoj šali grupe djece koja su pročitala oglas u novinama i izmislili otmicu, ali nisu znali gdje je Leon. U međuvremenu Leon je nazvao kući i priznao da je otišao k baki i djedu u Bukovicu. Pri povratku zakasne na autobus i stopira, ali ga usput otmu. I sada se doista radilo o otmici!!!!!!!!!!!!!!



LIKOVI:

Mario
Leon
Mama
Tata
Ivana
Inspektor Đorđević
Jupiter

OSOBINE LIKOVA:

LEON

- hladnokrvan, šaljiv:

« - Traži se Leon Mtić..... kao u kaubojskim filmovima.
- Možeš se ti time šaliti.
- Koliko vrijedim? Pitam te najozbiljnije.
- Sto tisuća kuna.
- Samo toliko? Sad mi je žaošto nisam zaista otet. Baš me zanima bi li stari Matić skupio toliku lovu za mene.
- Skupio je.
- Još samo reci da je dao.
- Rekla sam ti da je otišao na satdion «GRAFIČARA» da ga preda otmičarima i ucjenjivačima. Tamo je sastanak. Govorim ti to ali ti mene ne slušaš, a što i čuješ, ne shvaćaš ozbiljno. Novac je već sigurno da.» (cit. 66. str.)

- zabrinut, pošten:

« - Dao? Poklonio! I to kome? Prevarantima!
- Ne znam kome. Znam da je samo od kuće otišao s novcem. (cit. 67. str.)


INSPEKTOR ĐORĐEVIĆ:

- samouvjeren:

« A policije se boje, naravno (to mu je godilo)...... i kako su se samo ptpisali: «KOMANDOSI!» Ne bih ni pomislio da su MUPPET BEBE....... Već vidim da se radi o amaterima.» (cit. 33. str.)

- inteligentan, pametan:

« Inspektor se iskašlja i prinese voki-toki ustima.
- Ovdje Zlatni vrtni pauk! Ovdje Zlatni vrtni pauk, da li me čujete? Prijem.
- Ovdje Zeleni pauk! Ovdje Zeleni pauk, odlično vas čujemo. Prijem.»
(cit. 47. str.)

MAMA MATIĆ:

- zabrinuta:

« Izgovori to i pohita uza stepenice, u Leonovu sobu. Uznemirenija prije nego što je bila prije nekoliko minuta, nestrpljivo je skakutala pogledom po sinovoj sobi: krevet, stol, polica za kjige, kompjutor, portabal-televizor, radio- nigdje nikakve poruke. Samo svakodnevni nered i sve bolnija slutnja da mu se nešto dogodilo.» (cit. 9. str.)
MARIO:

- ponosan, neustrašiv, miran:

« Zaboravi tu lijepu misao i duboko uzdahne vračajući se u crnu stvarnost. Ispred njega dječak, klinac kao klinac, visok, mršav, nepotšišan, neobično miran. Ne gleda u stranu, ne grize suhe usne, ne lomi prste. Promatra istražitelja kao da jedva čeka da odgovorina njegovo prvo pitanje.» (cit. 71. i 72. str.)

TATA MATIĆ:

- zabrinut, zbunjen:

« Doktor Matić ostane zabunjen, nesretan, sluteći da sve to neće dobro završiti: policajci su mu spasili novac, uhitili su dječaka koji je došao po njega, ali se time nisu ni milimetar približili Leonu. Vjerovao je, štoviše, da su od njega dalje nego do sada.» (cit. 60. str.)



OSNOVNA MISAO/PORUKA:

Pažnja i roditeljska ljubav najvažniji su djelovi dječjega života trenutak nepažnje i možda ih već komandosi sačekaju iza ugla.

BIBLIOGRAFSKI PODATCI: Sarajevo 1977. godine


BILJEŠKE O PISCU:


Slavko Kolar je hrvatski pisac i dramatik. Rođen je 1891. u Garešnici, a umro 1963. u Zagrebu. Po zanimanju je bio agronom pa je radio u raznim krajevima Hrvatske. Sudjelovao je u II. svjetskom ratu, nakon kojeg se povukao u mirovinu. Najvažnija prozna djela su mu Nasmijane pripovijesti, Ili jesmo – ili nismo, Mi smo za pravicu, Svoga tijela gospodar, Glavno da je kapa na glavi i druga. Kroz svoje likove prikazuje socijalne i ekonomske odnose na selu, a probleme oslikava s blagom dozom humora. Pisao je također drame i filmske scenarije.


BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:


- već sama priča počinje tragično, Janica je svakoga dana sve gore i gore, a njeno dijete je umrlo. Jako mi ga je žao i pitam se je li to još jedan razlog zbog čega je Janici sve lošije?
« Umrlo joj u vrijeme i dijete. Vidjelo siroče da za nj nema života i da je samo na nepriliku. Mati ga nije mogla više dojiti, a krvavo mlijeko nije mu ni malo prijalo. Došli užasni grčevi i mala se curica preselila na drugi svijet, prije nego li je pravo ovaj i zagleda. Uostalom pravo je učinila! Svi su joj to odobrili, jer šta će tu bez matere!? Janici međutim sve gore. Oslabila toliko, te već ni glave nije mogla podići, ni žlice u ruci držati.» ( cit. 6. str. )
- koliko sam uspjela shvatiti čini mi se da su jako teška vremenai da se mora puno raditi pa ne bih nikome zamjerila što želi biti na Janičinom mjestu, ali mislim da ipak Janica ne uživa u svemu tome i da bi radije sada bila na kiši i na polju nego tu nepokretno ležala.
« Samo Janica nije rekla ni riječi. Lijepo ti je biti malko bolestan! Tek toliko da čovjek od rada nešto odahne, da umorne kosti protegne i ogrije, i da se malo naspava.» ( cit. 7 . str. )
- pitam se zašto nitko ne voli Janicu jer meni se čini jako vrijednom ženom te zašto nitko ne primjećuje tu nepravdu, zašto joj nitko ne želi pomoći, čak ni njen muž Marko, stalno samo spava « ko' top», a za ženu ni ne pita.
« Spava i Jaga, žena dragog Mikinog sina, koji je u vojsci. Nju stara kata ne goni jer ona tobože kućne poslove obavlja, a u stvari njih dvije složno drže protiv Janice. Drugi mikin sin oženio se pu no prije od starijeg brata Marka, pa tako njegova žena ima prvenstvo. I nju je svekrva prije gnjavila, ali otkako je došla Janica, složile se njh dvije protiv Janice i postale prisne prijateljice.»
( cit. 8. str. )
- sada se stvarno pitam je li Marko zaista volio Janicu ili ju je za ženu uzeo, pošto je bio služben i poslovan čovjek, samo kako bi ugodio gospodinu nadšumaru kojem se oko zaustavio na Janici.
« Bio je Marko čovjek služben, pa tako je valjda došlo, pa je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi gospodinu nadšumaru i da se pogizda pred drugom gospodom. Inače bijaše on svjetski čovjek, a pomalo i stariji momak.» (cit. 9. str.)
- mislim da Janica osjeća da Marka baš ne brine njeno zdravstveno stanje jer on umjesto da sada daje Janici svu svoju podršku upravo u trenutcima u kojim ona vapi za njim uporno ga dozivajući on se pravi kao da se već pet tjedana ništa ne događa.
« Pogotovu, kad Marko kao da svega toga ne vidi. Inače bio je on prilično dobar, tek malo strog, kako i treba da je pravi čovjek. Ćušio je Janicu u ovu godinu dana samo jedamput, kako zajedno žive. Pa i tu je ona bila kriva, priznala je i sama, jer koji ju je đavo gonio, da se na nj otresa, kad je vidjela da je malo, ko reći pijan.» ( cit. 10. str.)
- mislim da ova dvojba staroga Mike i njegove žene Kate nema nikakva smisla, neka se već jednom jednostavno ostave volova i dasaka, pa Janica još nije ni mrtva, a oni joj već lijes prave, pa i ako sve govori da će umrijeti stari ljudi kažu da ne treba ništa unaprijed pripremati.
« Stari se Mika nekako teško otpravljao na put. Ne što on ne bi volio koji put da odmakne od kuće ili što bi mu bilo teško gaziti ono debelo jesensko blato, nego jer se nikako nije mogao odlučiti, da li da uzme volove, pa da odmah doveze i daske za mrtvačku škrinju ili da to odgodi, kad mu snaha doista umre. Istina, očita da joj spasa nema, ali opet ženskom čeljadetu nije nikad vjerovati. Može se najedanput predomisliti.» ( cit.11. str.)
- istini na volju, čini se da je Marko Labudan uzeo Janicu za ženu da bi dokazao profinjenost svog ukusa gospodinu nadšumaru kojem je Janica zapela za oko jer su ugled i svatovi Marku važniji od Janice.
« Najbolje bi mi išlo na račun kad bi pričekala dar dvije-tri nedjelje, pa onda umrla, ako već umrijeti mora. Ili da umre odmah! Samo da mu ne bi pokvarila svatove, jer zbogom onda barjaktarija, zbogom ono veselje, pa gospodsko društvo ( jer bit će tamo sigurno gospogin bilježnik, blagajnik, učitelj, a možda i sam velečasni), zbogom onda dobra večerica i ono fino Žugečićevo vino.» ( cit. 12. str.)
- mislimda je svima stalo samo do toga da Janica što prije umre, jedni zbog karmina, a drugi jer misle ako što prije umre neće im više biti na teret i na trošak,a zamisli što bi se dogodilo da još uz svećenika dovedu i doktora pa mu i konje još napoje, možeš misliti, zar nečiji život vrijedi manje od novca? Koje, grozne « škrtice»!
«Ima li na priliku, smisla zvati doktora? Pomoći joj neće, to je sigurna stvar, samo će biti više troška. Ako je voz doktoru, umrijet će putem, pa još slušaj njegove prigovore...» ( cit. 13. str.)
- mislim da je Janici sasvim svejedno hoće li više živjeti ili umrijeti, ali ako već mora umrijeti sve što želi je samo još jednom, posljednji puta na ovozemaljskom životu vidjeti i osjetiti toplinu Markova pogleda i njegovu blizinu, reći mu poslijednji zbogom.
« Pravo peći, Janici zadnjih dana nije bilo ni do razgovora ni do utjehe... Ležala je nemoćno, sa zakopljenim očima, disala kratko i teško, dok su kroz onu malu njenu glavicu sporo prolazile neke mutne misli, čudne i neobične slike, neodređene i nejasne želje. Nije njoj do posjeta. Jedino da joj Marko dođe, ali inače bi najvoljela mir. Samo mir i tišinu.» (cit.15.str.)
- pitam se što će sve te žene ovdje s Janicom ionako su sve beskorisne! Neprestano zapitkuju, ali mislim da jedva čekaju da umre i oslobodi Marka, ne bi li koja od njih ugurala svoju kćer Marku.
« Žene se na sve to ne obaziru. One posjedaju po krevetima, jedna do druge, kao kokoši na grani. U posljednje ih vrijeme naročito interesira da li ih i koju od njih još Janica pozna...» (cit.16.str.)
- čini se da je ovo bio posljednji Janičin vapaj da pozove Marka kako bi mu uputila posljednji pogled i pozdravila se s njim.
« Zagledala se Janica u vrata, neće li Marko doći. O, koliko je tuge, koliko deskrajne žalosti i najnježnije čežnje bilo u onim divno plavim, djetinjskim, a tako umornim očima! Ali Marko nije dolazio.»(cit.18.str.)
- čini se da je Janica umrla ne čekajući ni svećenika, ni doktora pa čak ni svijeću, već samo Marka kojem je za uspomenu ostavila suzu koja joj je kanula niz obraz.
« Ali Janica, kao da se nije na to osvrtala. Njen je pogled bivao sve tvrđi, sasvim ukočen. Njene su ruke klonule, slabašne i prozirne, a iz lijevog oka odronila se jedna bistra suzica. Kad se svijeća našla bilo je već kasno. Janica je bila umrla.» (cit.19.str.)
- mislim da Marku nije bilo potrebno reći da je Janica mrtva jer je on to opazio kada je ugledao bijelu golubicu koja je upravo odlijetala sa krova kuće, a u njemu su se tada probudili posebni osjećaji za koje možda nije ni znao da ih posjeduje u svom srcu za Janicom, osjetio ih je iako ih nije želio osjećati, iako se pokušao praviti hladnim i ravnodušnim svo ovo vrijeme, možda on to dosada nije shvatio, ali je, čini se, jako volio Janicu.
« Kako u čitavom selu nitko nije imao bijelih golubova, Marko se odmah dosjetio što se dogodilo. Znao je on da je to bila dušica njegove Janice... Oko njenih malih usana opazio je neki čudni podsmjeh. Neki smješak, pun žalosti i prijekora. Spustio je glavu niže, a oči upro u pod, dok su mu usne automatski šaputale «očenaš»...» (cit.20.str.)
- činise da je stari Mika jedini volio i razumio Janicu iako to nije možda izravno pokazivao, ipak mu je bilo žao što je Janica otišla na put s kojeg se nikada više neće vratiti.
« Itak mi je dobra bila! Vedra je bila, bog joj daj dušici lehko! Kuliko je puti mesto mene blago nahranila i očistila, štalu osnažila...» (cit.24.str.)
- mislim da nikoga iskreno nije zanimala svadba i sreća mladenaca, već samo dobro jelo i vino.
« Večera je bila izvrsna. Bilo je doduše i tu deset čorba, ali je bilo u njima i obilje mesa, bijaše i kolača za ženskadiju, a svi od bijelog brašna. Bilo je i vina, pa se oštro pilo...»( cit.26.str.)
- nakon što se Marko potukao mislim da mu je najpametnije bilo to što je pobjegao i uspio spasiti živu glavu jer su svi pijani, a mislim da ni on nije baš puno trijezniji.
« Majistor je bio Marko! Mada mu se mutilo od silna vina, on je znao, da mora spasiti živu glavu. Zavitlao stolicu, srušio lampu, jednu, pa drugu, pa onda kroz marak, mlateći oko sebe, rušio sve što mu je bilo na putu i sretno ispao napolje.»(cit.28.str.)
- mislim da se sada Marku od silna pića priviđa Janičin lik
« Da li je šutjela ili je nešto šaptala ili je to šuštalo lišće- toga nije mogao Marko razabrati. Samo, on se ukrutio, odrvenio, pa ni makac. Koljena klecnuše, grkljan se stisnuo, srce se steglo, pa onda ludo zakucalo, zatreptalokao da će kroz grlo.»(cit.30.str.)
- mislim da je Marko stvarno jako volio Janicu, breza ga je pdsjećala na nju jer je jednako krhka kao i Janica pa je zato i vidio njezin lik.
«Zadrhta mu ruka i nemoćno se spusti. Okrenu se naglo Marko, ispane iz šume, pa udari kući. Sve je bilo tako nejasno, tako mutno i mračno u njegovoj glavi, te mu se još većma zamutiše one njegove nekoć slavne, jasne sokolove oči. Objesio se, tužno i nemarno, onaj još jučer gizdavi brk.»(cit.32.str.)


BILJEŠKE NAKON ČITANJA:


DOJAM:

Ovo je tragična priča. Ona duboko uranja u ponore ljudskih slabosti, ona pokazuje svu tragediju kako čovjek može poniziti sebe i druge. Ona istovremeno upozorava da je čovjek nemoćan ispraviti svoje pogreške ako dozvoli da mu vrijeme izmakne iz njegove kontrole. U ovom našem svijetu jedinstven primjer za to bio je život i smrt princeze Diane. Pripovjetka «Breza» me pomalo podsjetila na tu suvremenu tragediju. Dok je živjela, Diana je trpjela svakakva poniženja, nerazumijevanja i ogovaranja. Obitelj u koju je došla izolirala ju je zbog toga što je bila drugačija od njih, a to oni, opterećeni vlastitim ograničenjima, nisu mogli prihvatiti. Tek je njena smrt podsjetila čitav svijet, ali i njenu obitelj, na njenu istinsku vrijednost. Tako nas i ova pripovijetka «Breza» podsjeća na vječne istine o čovjeku i time dokazuje koliko je ova tema prisutna u svakom vremenu i svakoj sredini.


VRSTA DJELA:

- pripovijest


TEMA:


Težak život i smrt mlade Janice



MJESTO I VRIJEME RADNJE:


Hrvatsko Zagorje (cit. 5.- 32.str.)

KOMPOZICIJA:

UVOD: Janica je bolesna i sve je gore
ZAPLET: Janica umire, a Marko vidi bijelu golubicu i shvati da je umrla
VRHUNAC: Marko odlazi u svatove,potuče se i napije i u šumi umjesto brze vidi Janicu
RASPLET: Marko odlazi posjeći brezu, ali ne može


STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA:

EPITETI:

- nasmijanim, malim usnicama (cit.9.str.)
- dobra večerica (cit.12.str.)
- mutnom jesenskom nebu (cit.19.str.)

USPOREDBE:

- kao breza (cit.9.str.)
- kao kip (cit.15.str.)
- kao da u dimnjaku spava (cit.16.str.)
- kao magla (cit.20.str.)

METAFORA:

- jasne sokolove oči




ODLOMAK KOJI TI SE NAJVIŠE SVIDIO I ZAŠTO:


«Zaustavio se Marko pred brezom i pljunuo u dlavove. Posjeći će je da ga više ne sjeća sramote, da ga više ne plaši… Omjeri je krvavim okom, a ona stoji visoka, vitka i prava. Bezazleno mu se učini to fino, nježno drvo s bijelom, tankom, skoro svilenom korom. Tako je bila mila ta breza, tako fina i lijepa. Kao neka svetica … Nije li to ipak njegova pokojnica, Janica?» (cit.30.str.)


To je trenutak kada se Marko Labudan, ne samo suočava s uspomenom na Janicu, već i sa svojim vlastitim osobinama. Suočen je sa činjenicom da je do tada mislio da se može ponašati kako mu se prohtije i da može sve popraviti kad god želi. Sama činjenica da je bio pobijeđen duhom svoje Janice probudila je u njemu savjest i pokazala mu sve njegove slabosti. On se povlači posramljen i utučen.





KRATKI SADRŽAJ:


Na početku priče upoznajemo Janicu i njenog muža te ostale stanovnike sela, saznajemo da je Janica rodila dijete. Marko Labudan je zaokupljen svime, samo ne svojom ženom. Kata i Mika Labudan, Janičini svekrva i svekar, tjeraju Janicu na rad neposredno nakon poroda. Uz teške poslove, njeno krhko zdravlje vremenom se sve više pogoršava dok na kraju nije više mogla iz kreveta. Nažalost, i dijete je umrlo. Marka se to nije odviše ticalo, jer je bio zaokupljen sastavljanjem nekakve patentne klopke. Želio je zadiviti svog šefa, gospodina nadšumara. Cijelo je selo shvatilo kako Janici nema pomoći i pribojavali su se onog najgoreg. Iako su je sažaljevali, njena tragedija je većini bila samo teret. Marko i dalje nije obraćao mnogo pozornosti na nju. Na kraju je sirota Janica umrla. Janicu su pokopali, a već nakon 8 dana Marko je otišao na svadbu sina Tome Žugečića. Tamo se posvađao i potukao sa suseljanima te je uvrijeđen otišao svojoj kući. Tik pred svojim domom ugledao je Janičin lik. Zapravo, on je onako mamuran ugledao brezu koja ga je neodoljivo podsjećala na pokojnu ženu. U prvi mah ju je htio posjeći, ali mu savjest nije dopustila da na taj način iskali svoj bijes. Njegova pokojna Janica tek je tada potakla Marka na razmišljanje o tome što je učinio i izgubio.



LIKOVI:

- Janica, Marko, Mika, Kata...


OSOBINE LIKOVA:


MARKO:

PSIHOLOŠKA I SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA:
Marko Labudan je čovjek za kojeg bi se moglo reći da je bezdušan, ograničen i misli samo na sebe i vlastitu korist. Njegova se bezdušnost pokazuje u površnom i nezainteresiranom odnosu prema njegovoj ženi koja ga je istinski voljela. On se njome oženio samo da bi podigao svoj ugled kod onih koji su Janicu doživljavali kao izuzetnu osobu.
«Bio je Marko čovjek služben, pa tako je valjda došlo te je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi g.nadšumaru i da se pogizda pred drugom gospodom!» (cit.9.str)
Njegova primitivnost i ograničenost u razmišljanju prikazana je kroz njegovo ulizivanje i nametanje bogatijima u selu i onima koji uživaju ugled u toj seoskoj sredini. Međutim, puno toga je uvjetovano njegovim odgojem, načinom života u kojem živi i time što je zapravo nemoćan i nesposoban da tu nešto promijeni. Tek ga smrt njegove Janice na kraju podsjeti koje su to istinske vrijednosti koje čovjek ima u životu.
«Lijepo ti je biti bolestan dva – tri dana, onako ko od šale, ali ležati četiri – pet tjedana na tvrdom krevetu, u neprestanoj i nepodnošljivoj žari, tako da se čovjeku pamet muti, kad utroba hoće od grčeva i boli da se iskida i izgori, e to je muka velika, jad golem! Pogotovu kad Marko kao da svega toga ne vidi.» (cit.10.str.)
Breza ostaje kao vječna uspomena na njegovu Janicu koju nije dovoljno cijenio i koja će ga navesti da se pokaje.
«Zadrhta mu ruka i nemoćno se spusti. Okrenu se naglo Marko, ispane iz šume, pa udari kući. Sve je bilo tako nejasno, tako mutno i mračno u njegovoj glavi, te mu se još većma zamutiše one njegove nekoć slavne, jasne sokolove oči. Objesio se, tužno i nemarno, onaj još jučer gizdavi brk.»(cit.32.str.)


JANICA:

- slabašna, visoka

«Tanka je ona i slabašna.Ali visoka i strojna» (cit. 7. str.)

- otmjena, sretna, ponosna
« Gotovo bih rekao: otmjena pojava!
Od silne sreće i ponosa zadrhtala...» (cit.11.str.)



OSNOVNA MISAO:


Ne možeš birati kako ćeš i kada umrijeti; jedino možeš izabrati kako ćeš živjeti u ovom trenutku.


PORUKA:


Tko počne trčati za srećom, vidjet će da ona od njega bježi.

BIBLIOGRAFSKI PODATCI: Znanje 1994.g.


BILJEŠKE O PISCU:

Richard Bach, suvremeni američki pisac rođen je u SAD. Po zanimanju je bio vojni pilot, a bavio se i akrobacijama športskim avionima. Pozornost čitatelja privukao je modernom bajkom Galeb Jonathan Livingston, u kojoj je došla do izraza autorova ljubav prema plavim visinama . U njegovom životu i književnom djelu Richarda Bacha ima mnogo sličnosti s francuskim pilotom i književnikom Antoineom Saint-Exuperyjem i njegovim djelom Mali princ. Tragovi toga djela prepoznaju se i u Galebu Jonathana Livingstona.


BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:

- jako mi se svidjela Jonathanova upornost da nauči nekakav bolni okret u zraku i da leti bolji i ljepše od svih galebova bez ičije pomoći jer izgleda takve stvari nisu zanimale niti jednog galeba iz jata.
« A galeb Jonathan Livingston, ne stideći se, raširi krila i ponovi onaj isti drhtav težak okret – usporavajući sve više let, još jednom izgubi brzinu – jer nije bio obična ptica.» ( cit. 10. str.)
- razalostilome to što nitko ne obraća pažnju na galeba Jonathana Livingstona i njegovu sposobnost letenja jer je to prava šteta zato što bi ih Jonathan mogao naučiti raznim stvarima koje još ne znaju, a posebno me je naljutio stav njegovih roditelja jer umjesto da mu pruže podršku i budu ponosnina sina oni ga sažaljevaju.
« Takav način razmišljanja, uvidio je, ne pridonosi popularnosti među pticama. Čak su i njegovi roditelji očajavali promatrajući Jonathana kako provodi dane osamljen, uvježbavajući niske letove, eksperimentirajući.» ( cit. 11. str.)
- čini se da Jonathan mudro donosi zaključke, pa on je pametniji nego što sam mislila, on jednostavno nije ni sličan ostalim galebovima jer je on veliki sanjar i najposebniji galeb cijeloga jata jer ima vlastite ciljeve do kojih pošto-poto želi stići i ostvariti ih bez obzira na sve prepreke s kojima se susretne na putu.
« S visine od trista metara, zamahujući krilima najsnažnije što je mogao, munjevito se sunovratio ravno prema valovima, tada je shvatio zašto galebovi ne zamahuju krilima pri strmom poniranju. Već za šest sekundi postigao je brzinu os sto trideset kilometara na sat, brzinu pri kojoj krila gube sigurnost kod ponovnog letenja.» ( cit. 14. i 15. str.)
- bila sam jako sretnašto je Jonathan uspio u onome što jr tako dugo priželjkivao, ono na čemu je vježbao cijele dane od jutra do mraka, ali koliko god to bilo teško i naporno on nikada nije odustao, ali ovaj let koji je upravo izveo bio je jako opasan zbog toga što je početnik i mogao ga je « stajati glave».
« Pokuša još jednom s visine od šest stotina metara, zaroni u dubinu, istegne kljun nadolje, raširi i stisne krila onog časa kada prijeđe brzinu od sto kilometara. Zahtjevalo je to silnu snagu, ali je uspio. Za deset sekundi dosegne brzinu od šezdeset pet kilometara na sat. Jonathan je postigao svjetski rekord u brzinskom letu za galebove! Ali, radost je bila kratka vijeka. Onog trenutka kada se pokušao izviti, onog trenutka kada je promjenio nagib krila- pri brzini od šezdeset pet kilometara – osjeti udar kao od eksplozije. Jonathan prsne usred zraka i surva se u more, koje mu se učini tvrdo poput stijene.» ( cit. 18. str. )
- mislim da Jonathan neće još dugo ostati pri toj svojoj brzopleto donesenoj odluci, mislim da će mu ubrzo dosaditi ponovno biti samo običan galeb jer sam sigurna da i on zna, da i on osjeća da nije samo običan galeb jer je on galeb koji želi slobodu, galeb pun neostvarenih životnih ciljeva, galeb koji ne posustaje zbog prva neuspjela leta.
« Glas umukne, a Jonathan se suglasi s njim. Noću je galebu mjesto na obali. Zareče sam sebi da će ubuduće biti običan galeb. Svi će biti zato sretniji. Umorno se otisne od tamne vode i poleti prema obali iznad same vode, sretan zbog svega što je naučio o niskim letovima.» ( cit. 22. str.)
- kao što sam i pretpostavila, Jonathan jednostavno ne može biti obični galeb njegove misli neprestano žele slobodu, on ne posustaje jer je njegova strastza letenjem veća od svega, a vjerujem da će na kraju ostvariti svoj san zahvaljujući svojoj upornosti i znatiželji kao što je to sada učinio, njegova želja za uspjehom u letenju veća je i važnija od njegova jata jer zna da će oni vjerojatno jednoga dana, jedan po jedan, dolaziti k njemu na poduku.
« Vjetar muje zaglušeno hučao oko glave. Sto trideset kilometara na sat, sto šezdeset, dvjesto dvadeset, i još brže... Pri brzini od dvjesta šezdeset kilometara na sat nije osjećao opterećenja krila ni približno onako snažno kao nekad pri brzini od trideset kilometara. Sasvim blago skrenuvši vrhove krila, izvi se i sunu iznad valova, nalik na sivo topovsko tane obasjano mjesečinom.» ( cit. 26. str.)
- neizmjerno mi je drago što je Jonathan tako sretan zbog postignute brzine s kojom je čini se postavio svjetski rekord u letenjuu tom jatu, a vjerujem da će mu to još više dati samopouzdanja za napredak i, nadam se, tako poboljšati svoj stil letenja.
« Likovao je. Krajnja moguća brzina! Galeb koji leti trista dvadeset kilometara na sat! Bio je to rekord, jedinstven, velik trenutak u povijesti jata, trenutak koji označava početak novog razdoblja u Jonathanovu životu. Leteći prema svom osamljenom vježbalištu savi krila, spreman za novi spust s visine od dvije tisuće četiristo metara, i odluči da danas savlada i skretanje.» ( cit. 30. str. )
- Jonathan postaje i akrobatni letač, to je stvarno veliki napredak za njega, a osim toga opet je nekako došao i do nova zaključka za razliku od ostalih galebova iz jata kojima je život samo jedi, obleti koji krug oko barke i spavaj, ponekada mi se taj njihov svijet čini užasno dosadnim.
« Ponekad samo jednog perca sa vrška krila dva – tri centimetra u stranu, može se postići, shvati, glatko i široko skretanje pri vratolomnoj brzini. Međutim, prije toga je naučio, ako pri toj brzini pomakne više od jednog perca, zavrtjet će se poput puščanog taneta... i tako je Jonathan postao prvi galeb koji izvodi akrobatske letove. Tog dana nije tratio vrijeme na razgovore s drugim galebovima – letio je sve do sumraka. Otkrio je petlju, polagani valjak, leđni kovit i letenje na nož.» ( cit. 36. str. )
- mislim da se starješina nije dobro ponio prema Jonathanu Livingstonu jer ga on jednostavno ne razumije ili ga jednostavno ne želi razumjeti jer je tvrdoglav ko' magarac i vječito je u tim svojim glupim zakonima i priči da galebovi žive samo zato da jedu i opstanu što je moguće više....pppfffhhh koje «bedastoće».
«... Jednog ćešdana, Jonathane Livingstone, shvatiti da se neodgovornost ne isplati. Život je neizvjestan i nespoznatljiv, a mi smo stvoreni samo da jedemo i da opstanemo što dulje možemo.» ( cit. 39. str. )
- pa čini mi se da Jonathan nakon izopćenja uopće nije nesretan, a niti sam kako je to njegovo jato mislilo jer mislim da će ta dva stranca koja su pronašla Jonathana postati njegovi prijatelji i odvesti ga u njegov pravi dom gdje svi galebovi imaju isti cilj: naći savršenstvo letenja.
« - Dobro- reče. – Tko ste vi?
- Mi smoiz tvog jata Jonathane. Mi smo tvoja braća. – Riječi su zvučale snažno i mirno. – Došli smo da te povedemo još više, da te odvedemo kući.
- Nemam ja kuće. Nemam ni jata. Ja sam prognanik. Sad nas nosi veliki planinski vjetar. I ja svoje ostarjelo tijelo ne mogu podići još više od stotinjak metara.
- Možeš, Jonathane, možeš. To sinaučio. Završio si jednu školu, i sad je vrijeme da stupiš u drugu.» ( cit. 43. str. )
- Jonathan polaskom u novu školu otkriva mnogo toga novoga na sebi, otkriva sve ono što nije znao da posjeduje mnogo ranije, sada iako je biostariji to je značilo samo da sada ima mnogo više iskustva i da će sada moći naučiti još neke stvari o čaroliji letenja.
« Pri toj brzini od dvjesta sedamdeset pet kilometara na sat osjeti da se približava najvećoj brzini koju je ikad postigao u horizontalnom letenju. Pri brzini od petsto pet kilometara shvati da leti najbrže što može, pa ipak bijaše malko razočaran. Znači da je i njebovo novo tijelo ograničeno. Iako je premašio svoj raniji rekort u horizontalnom letenju, znao je da bi iziskivao veliki napor da ga obori. «Na nebu,» pomisli, « ne bi trebalo biti ograničenja.» ( cit. 48. str.)
- Jonathan očigledno nije mogao dobiti bolji dom za život. Iako je prezren od prvog jata ovo drugo jato nije mu bilo ni približno slično jer je to jato željelo isto što i on: pronaći savršenstvo letenja.
« Samo na drugi način. Ovdje su galebovi mislili kao i on. Svaki od njih smatrao je najvažnijim u životu doseći i dotaknuti savršenstvo u onom što su najviše voljeli – u letenju. Te veličanstvene ptice provodile su sate i sate uvježbavajući letove i usavršavajući arobatiku u zraku. «( cit. 52. str. )
- za razliku od prvog ovaj je starješina bio mudar i začudo obožavao je voditi razgovore sa svojim učenicima, pa tako i sa Jonathanom, mislim da je on najviše od svega želio prije smrti podjeliti sve svoje znenje koje je stekao životom svojim učenicima.
« Dodirnut ćeš nebo, Jonathane, kad dosegneš savršenu brzinu. To ne znači letjeti tisuću kilometara na sat, ni milijun, niti letjeti brzinom svjetlosti. Jer, svaki je broj ograničen, a savršenstvo nema granica. Savršena brzina, dijete moje, znači biti ondje... «( cit. 57. str. )
- čini mi se da Jonathan shvaća i pozorno sluša svaku Čjangovu riječ, ali mislim da to ne radi samo mozgom i ušima, već ih sluša srcem jer samo galeb koji sluša srcem, koji želi slobodu i savršenstvo letenja, samo takav galeb može u potpunosti razumjeti pravi smisao Čjangovih riječi.
« Po Čjangovim riječima, stvar je u tome da se oslobodiš osjećaja da si sputan ograničenim tijelom kojem je raspon krila metar i pet centimetara i da su ti mogućnosti točno određene. Stvar je u tome da znaš da je tvoja prava priroda, savršena kao i neispisan broj, istovremeno svugdje u vremenu i prostoru.» ( cit. 64. str. )
- jako me rastužila smrt starog Čjanga jer je ipak on bio starješina toga jata, on je skupio sve te galebove željne savršena letenja, a zahvaljujući njemu Jonathan je naučio mnogo stvari koje dosad nije znao, ali dirnulo me Čjangovo posljednje obraćenje Jonathanu.
« Dok je govorio, perje mu je postajalo sve sjajnije i sjajnije, a na kraju je postalo tako blistavo da ga ni jedan galeb nije više mogao gledati.
- Jonathane – odjeknuše njegove posljednje riječi – proučavaj i dalje ljubav!
Kad su ponovno otvorili oči Čjanga više nije bilo.» ( cit. 68. str. )
- mislim da je Jonatha odlučio biti kao Čjang, želio je podučavati i prenijeti svo svoje znaje koje je stekao sam ili pomoću Čjanga na ostale galebove koji su izopćeni iz jata baš onako kako je to bio i ona, mislim da je to pravi razlog povratka na Zemlju, ali mislim da se nada da će tamo pronaći i svoje jato iz kojeg će možda dobiti i nove učenike.
« Zbogom, Sully! Do viđenja!
Tim riječima se Jonathan oprosti i prenese u mislima među veliko jato galebova, na obalu nekog drugog vremena, i shvati s uvježbanom lakoćom da nije samo kost i perje, već ničim neograničen, savršen simbol slobode i leta.» ( cit. 72. str.)
- mislim da je Jonathan upravo našao svog prvog učenika kojega će podučavati, mladog galeba Flatchera Lynda, a nadam se da će ih biti još.
« Nije mogao lagati tom čarobnom vještom biću, ma koliko bio ponosan i povrijeđen.
- Želim – reče tiho.
- Dakle, Flatcher – nastavi sjajno stvorenje vrlo blagim glasom – počnimo horizontalnim letenjem.» ( cit. 74. str. )
- čini mi se da će taj starješina zauvijek ostati tvrdoglav kao magarac do kraja života, ali mislim da bi on to sve rado probao samo što ne želi priznati jer ga sputavaju njegovi zakoni koje ne želi prekršiti....ppffhhhh.....
« Tek nakon sat vremena odjeknuše riječi starješine.
-Ne osvrćite se na njih. Galeb koji razgovara s prognanikom i sam će biti prognan. Galeb koji se divi prognaniku krši zakon jata.» ( cit. 87. str. )
- Jonathan je svojom sposobnošću letenjaprivlačio mnoge galebe iz jata. Svaki galeb ga je želio nešto pitati, ali su , čini se, svi bili prevelike kukavice da prijeđu k njemu.
« Pogledajte Flatchera! Lowella! Charles-Rollanda! Judy Lee! Zar su i oni osobite, obdarene i nadnaravne ptice? Ništa više nego svi vi, ništa više nego ja. Razlika je samo u tome, jedina razlika, što su svi oni shvatili što zaista jesu i počeli to provoditi u djelo.» ( cit. 94. str. )
- Jonathan nikada nije zaboravio na Čjanga jer upravo je sada izgovorio riječi koje ostavlja Flatcheru koji će sada također postati učitelj drugim galebovima kojima je san letjeti slobodno i savršeno.
« Jadni Flatche! Ne vjeruj svojim očima. Njihove su mogućnosti ograničene. Gledaj pomoću razumjevanja, istraži ono što već znaš i tada ćeš shvatiti kako se leti.» ( cit. 102. str. )
- prvo je Jonathan učio od Čjanga, pa Flatcher od Jonathana, a sada Flatcherovi učenici od Flatchera, njihovo znanje neprestano kruži i nastavi li tako zauvijek će ostati.
« Nema granica Jonathane. E, pa onda će uskoro doći vrijeme kad ću se iznenada pojaviti na tvojoj obali i pokazati ti kako se leti!
Iako se trudio da bude strog prema svojim učenicima, u jednom ih trenutku Flatcher ugleda onakvima kakvi su zaista bili – a to što je vidio uistinu je volio.
- Nema granica Jonathane? – pomisli još jednom smješeći se. I tako započne njebova trka za znanjem.» ( cit. 105. str. )




BILJEŠKE NAKON ČITANJA:


DOJAM:

Knjiga je prekrasna. Galeb Jonathan je ono što bismo svi željeli biti: uporan, hrabar, samopouzdan i plemenit. Divno je što je njegova odlučnost nagrađena otkrićem savršenog svijeta. Zahvaljujući slobodi izbora i upornosti dostigao je svoj najvažniji cilj: slobodu i sreću.


VRSTA DJELA:

- pripovjetka ( bajka)


TEMA:

Galeb Jonathan želi savršenstvo i slobodu leta


MJESTO I VRIJEME RADNJE:

Na hridinama ( cit. 31. str.), na obal ( cit. 50. str. )……..




KOMPOZICIJA:

UVOD: Jonathanova strast za letenjem
ZAPLET: Jonathan je izopćen iz jata, pronalazi nove prijatelje
VRHUNAC: Čjang podučava Jonathana, ali ubrzo umire, Jonathan se vraća na
Zemlju, upoznaje Flatchera.
RASPLET: Jonathan i Flatcher nauče savršeno letjeti i postaju učitelji leta


STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA:

EPITETI:

- mlado sunce ( cit. 9. str. ), čarobnom vještom biću ( cit. 74. str. ), prekrasno nebo ( cit. 43. str. )..........

USPOREDBE:

- nastojao se vladati kao ostali galrbovi ( cit. 14. str. )
- ja sam galeb kao i svaki drugi i letjet ću kao i ostali. ( cit. 22. str.)

PERSONIFIKACIJA:

- Jadni Flatche! Ne vjeruj svojim očima. Njihove su mogućnosti ograničene. Gledaj pomoću razumjevanja, istraži ono što već znaš i tada ćeš shvatiti kako se leti.» ( cit. 102. str. )
- Nema granica Jonathane? – pomisli još jednom smješeći se. I tako započne njebova trka za znanjem.» ( cit. 105. str. )


ODLOMAK KOJI TI SE NAJVIŠE SVIDIO I ZAŠTO:

«Koliko je život sada bogatiji! To je smisao života, a ne ono sumorno vucaranje do ribarskih brodica i natrag! Možemo se uzdići iz neznanja, možemo postati umješna, pametna i savršena bića. Možemo biti slobodni! Možemo naučiti letjeti!» ( Cit. 37. str.)


Jonathan je želio svakom galebu objasniti smisao života, naučiti ih novome i da otkrivaju nova prostranstva , do savršenstva i dalje. Kad to nauče , to trebaju prenositi "s koljena na koljeno" narednim generacijama. Želio je dokazati da galebovi nisu samo stvoreni za traženje hrane, jer im u tom slučaju ne bi trebala krila. Oni trebaju iskoristiti taj prirodni dar za dostizanje novih ciljeva.


KRATKI SADRŽAJ:

Galeb Jonathan Livingston nije bio kao ostali galebovi. Bio je buntovnik i nije mario za ostale galebove. I dok su ga roditelji molili da bude kao ostali galebovi i da se brine kako doći do hrane, on je samo želio postati letački virtouz. Bio je mršav, no letenje je volio više od hrane. Ni manje nesreće koje je imao u zraku nisu ga pokolebale. Napornim vježbanjem uspio je postići brzinu od 396 km/h. To je bio rekord jata i Jonathan je očekivao pohvale od Starješine. Međutim, Starješina ga je ukorio i protjerao iz jata. No, Jonathan je bio uvjeren da slijedi viši cilj života. Bio je protjeran na daleke hridi, ali on je odletio mnogo dalje. Boljelo ga je što njegova braća nisu htjeli ni čuti ni vidjeti što je naučio. A onda, jedne noći Jonathanu se približe dva druga galeba sjajna poput zvijezda. I oni su bez imalo muke izvodili sve akrobacije koje im je Jonathan zadao. Kad je vidio da je našao ravne sebi, Jonathan ih je upitao tko su. Odgovorili su mu da su njegova braća i da ga vode kući, pravoj kući. Jonathan je bio spreman, tada su tri galeba nestala u tamnom nebu. Jonathan je sve lakše izvodio svoje akrobacije, tijelo mu je postalo blistavo, oči sjajne. Otkrio je da može letjeti brzinom od 500 km/h. Iznenada dva galeba su nestala. Jonathan je sletio na obalu gdje ga je dočekalo desetak drugih galebova. Ubrzo je saznao da je došao u zajednicu u kojoj je svima stalo da svoju tehniku letenja dovedu do savršenstva. Dobio je instruktora galeba Sullivana. Jedne večeri saznao je od starješine Čjanga da nebo nije ni u kojem vremenu , ni na kojem mjestu, nebo je savršeno i može biti bilo kad i bilo gdje. Naučio je i da se snagom misli može stići gdje god se želi. Jonathan je naporno vježbao tu vještinu i tako je sa Čjangom došao na neki čudni planet. Još je samo trebao naučiti kontrolirati novostečenu vještinu. No, jedne večeri Čjang je nestao, umro je.
Jonathan he sve više razmišljao o Zemlji. Sullivan ga je nagovarao da ostane, no Jonathan je ipak otišao. Na nebo se mogao vratiti u svakom trenutku jer je svladao vrijeme i prostor. Na Zemlju je otišao zato jer je želio naučiti letjeti ostale galebove koji su protjerani kao što je bio i on zbog letenja. Prvi mu je učenik bio galeb Fletcher Lynd, mladi i neobuzdani galeb koji je težio letačkom savršenstvu. A Jonathan je u to vrijeme bio najljepši i najsavršeniji galeb na svijetu. Uskoro je dobio još šest učenika i sa njima i sa Fletcherom želio se pokazati svom starom jatu. Isprva je opet bio odbacivan, no malo-pomalo na tisuće galebova okupljalo se oko njega i željelo postati kao on. Jednog dana Fletcheru se dogodila nesreća. Pri velikoj brzini udario je u stijenu i ništa mu nije bilo. Jonathan je tada vidio da je Fletcher ovladao snagom misli i prepustio mu podučavanje jata, a sam je otišao među druga jata .
Fletcher je shvatio da ne postoje granice, da je sve moguće. Tada je počeo njegov lov za Jonathanom, za utjelovljenjem savršenstva i njegova utrka sa znanjem. U toj utrci nije mogao pobjediti jer znanje nema granica.





LIKOVI:

Galeb Jonathan Livingston, Fletcher Lynd, Sullivan, Čjang.....






OSOBINE LIKOVA:


JONATHAN:


- željan znanja :

- “A ovog galeba nije zanimalo jelo, već let. Galeb Jonathan Livingston najviše je volio letjeti. ” ( Cit. 11. str. )

- Uporan:

- “Čak su i njegovi roditelji očajavali promatrajući Jonathana kako provodi dane osamljen, uvježbavajući niske letove, eksperimentirajući”
( cit. 21. str.)

- hrabar:

- “ Bio je živ, jedva je primjetno drhtao od oduševljenja, ponosan što je savla-dao strah. ” ( cit. 28. str.)

- samopouzdan:

- “Nije ga toliko boljela samoća koliko spoznaja da njegove braća nisu htjela povjerovati u uzvišenost letenja; nisu htjela da otvore oči i vide.” ( cit. 40. str.)

- odgovoran:

- “Sate i sate Jonathan je pratio svoje učenike leteći uz njih, pokazujući im i tumačeći , vodeći ih i bodreći često na još veće podvige. ” ( cit. 91. str.)

- plemenit:

- Treba učiti da se spozna istinski galeb, ono dobro u svakom galebu i pomoći im da i sami to vide u sebi. ”


FLATCHER:

- Samopouzdan:


- « Nema granica Jonathane. E, pa onda će uskoro doći vrijeme kad ću se iznenada pojaviti na tvojoj obali i pokazati ti kako se leti!» ( cit. 105. str. )


- uvjeren:

- Baš me briga što misle. Pokazat ću ja njima što znači letjeti. Bit ću prvi prognanik, ako baš tako žele. A poslije će im biti žao. ( cit. 73. str.)



OSNOVNA MISAO/ PORUKA:

Ne vjeruj svojim očima. Njihove su mogućnosti ograničene. Gledaj pomoću razumjevanja, istraži ono što već znaš i tada ćeš shvatiti kako se leti.»

BIBLIOGRAFSKI PODATCI: Mladost, Zagreb 1981.g.


BILJEŠKE O PISCU:

Miroslav Krleža rodio se 1893. u Zagrebu, gdje je završio pučku školu i nižu gimnaziju. Polazio je kadetsku školu u Pečuhu, a zatim poznatu vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, koju je bijegom napustio. Između prvog i drugog svjetskog rata pokretao je i uređivao razne časopise ( “Plamen”, “Danas”, “ Književna republika”). Krleža je kao novelist bio vezan za prvi svjetski rat i malograđanski rat. Zbirka pripovijedaka Hrvatski bog mars snažna je slika ratnog bezumlja i tragičnih sudbina ljudi. Osim ratne novelistike značajan je i ciklus Krležinih drama s ratnom tematikom Vučijak, U logoru. Umro je krajem 1981. godine. Ostala najveća djela su mu Na rubu pameti, Povratak Filipa Latinovicza , Zastave, Leda, U agoniji, Gospoda Glembajevi, Deset krvavih godina i drugo.


BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:


- sviđa mi se što je pisac namjenio ovu knjigu u počast palim domobranima Madžarsko-hrvatske nagodbe1868. godine.
« Ova historija jednoga detalja bitke kod Bistrice Lesne napisana je u počast pokojnog gospodina desetnika Peseka Mate i šestorice mrtvih domobrana drugog bataljona druge satnije, i to: Trdaka Vida, Blažeka Franje, Loborca Štefa, Lovreka Štefa, Pecaka Imbre i Križa Matije, koji su pali kod junačke navale na kotu broj tristatrinaest, prolivši tako svoju kraljevsku ugarsku domobransku krv u slavu hiljadu-godišnjeg kraljevstva Sazent Istvana, u smislu Madžarsko-hrvatske nagodbe od godine 1868. Počivali u miru!» (cit.7.str.)
- mislim da su se ljudi jako mučili kako bi imali što pojesti u hladne dane i onda im dođu nasilni habsburgovci i unište sve svi tim nemoćnim i vrijednim ljudima.
« Sva ta bijedna zagorska, prigorska i kalnička sela i naselja, rasuta po šumama i jarugama, doživjela su u svojoj prošlosti mnogo i mnogo katastrofa, i taj posljednji habzburški rat, što je ujahao u selo jednog predvečerja, kada se žito mlatilo i mašinali i sva seoska gumba odzvanjala od muklog nagibanja, taj nesretni rat nije bio za ove ljude ni prva ni posljednja nesreća.» (cit.9.str.)
- mislim da su «sedmorica junaka» znali više stvari od čitava sela jer su uvijek imali svoje ja i nisu htjeli popustiti jer kada bi pametniji uvijek popuštali svijetom bi samo budale vladale.
« I gospodin pričuvni desetnik Pesek Matko i domobrani Trdak vid, Blažek Franjo, Loborec Štef, Pecak Imbro, Križ Matija počeli su tu stvar ratovanja ovako idilično, s drmešom u nedjelju poslije podne, ali stvar je kasnije bome narasla i zapalila se kao rana, i bogme su ti naši junaci mnogo stotina i stotina kilometara proputovali vozom i pješke i mnogo se najaukali po špitalima i zatvorima i mnogo istina spoznali, do onog nedjeljnog jutra, kada im je bilo suđeno da padnu jedan za drugim kod Bistrice Lesne, u navali na kotu tristatrinaest.» (cit.11. i 12.str.)
- mislim da doktor želi pomoći Trdaku Vidu, ali ne da bi primio njegovu djecu i tako postao «baby siter» već da bi mu pomogao napisati žalbu za povećanje potpore.
« P pisat ćemo mi već svima! Svima, kume! I na kotar i na županiju! Urgirat ćemo, da vam se povisi potpora! Sada će i onako biti previše potpore. Eto! Sada ćemo lijepo zapisnik sastaviti s vama, kume pak će sve biti dobro!»
(cit.14.str.)
- žao mi je što su Štefa Loborca svi ismijavali i rugali mu se, a on je želio samo malo poštenja i suosjećanja, ali je to došao tražiti na krivom mjestu, u krivo vrijeme.
« Ali su ga iz bataljona izjurili nogom, rekli su da je lepoglavčan, pseto, vol, svinja i tat! Neka samo pazi da ga ne objese još do jutra.» (cit.15.str.)



- ne mogu vjerovati da se vojnici i prije bitke ubijaju zbog toga što netko nije dobio kavu, pa što će onda biti u borbi, olakšat će već ionako labavo stanje tako što će se međusobno poubijati.
« Loborec Štef je čuo nešto, da navodno jednom Madžaru nije dospjela porcija njegove crne kave, i da su Madžari unijeli u kolodvorsku čekaonicu blatan zahodski lonac, a na to je zapovjednik stanice ustrijelio jednog momka; ukratko: pobili se vojnici.» (cit.17.str.)
- mislim da je Rucner pomalo bio neshvaćeni filozof jer je želio ljudima dokazati neke stvari koje su jednostavno za njh neprihvatljive i nerazumne i mislim da bi ga zbog toga svi jednoglasno prozvali luđakom bez ikakve sumnje, u to sam sigurna.
« Taj naš Rucner pročitao ju u životu nekoliko knjiga o tome da boga nema i da će demokracija bezuslovno i sigurno spasiti svijet, i sve se to u njegovom mozgu zaplelo; on je mnogo sebi razbijao glavu, kako zapravo stoji s tim Bogom i s tom demokracijom?» (cit.19.str.)
- mislim da je nepravedno što se svi rugaju Vida Trdaku jer on je samo čovjek koji je zabrinut za svoju obitelj, koji želi da njegova djeca prežive ako on već mora umrijeti.
« Rugali su se iza Vida Trdaka ljudi bataljonskom zidaru Viktoru, koji je dobio od gospodina majora dopust jedino pod tim uslovom, da pođe kući ustrijeli ženu kao kuju, jer ga je ona na najpodliji način prevarila sa starim mlinarom( dok je on bio na fronti krvario, ostavila je žena kuću i preselila se na mlin), pa se eto Viktor vraća natrag bez rezultata.» (cit.21.str.)
- mislim da je Rikard Weisersheimb previše samouvjeren i olako shvaća jačinu neprijateljevu, a ajoš nije ni vidio kolika je jačina neprijateljove vojske.
« Idiot! Da je onu svoju kazanjsku brigadu, što mu se jučer tu raskrvarila, bacio u liniju dvadeset i četiri sata prije, sve bi se bilo dogodilo obrnuto! Ali ovako!pokazat ćemo mi tome paceru tko smo i što smo.» (cit.22.str.)
- čIni mi se da je vidu zbog nečega jako loše ako ne lažu riječi ove rečenice u kojima piše da krvari na usta.
« Lovrek je čuo topove i bio se napeo sav od znatiželje hoće li opet da opali kada ga je Trdak Vid uhvatio grčevito, kao da se utapa. Loovrek je samo osjetio to, kao je Trdak Vid mekan i nekamo puže k zemlji i krv mu lopti na usta i teče mu po rukama.» (cit.24.str.)
- mislim da se iz slučajnosti ne može pogađati stalno isti čovjek, netko je naciljao Loborca i neće odustati dok ga ne ubije jer stalno metci i bombe lete oko njega.
«To netko baš po meni strijelja, mater mu krvavu» domislio se Loborec i posegnuo za svojom puškom. Njegove puške nije bilo nigdje, ona je ostala u jarku, i on je tu, zaklonjen nečijom lešinom, ležao bez puške, još uvijek u mislima, da bi bilo mnogo plemenitije da je ostao u bistričkoj gnojnici nego da se tu na oranici da zaklati na samu božju nedjelju.» ( cit.28.str.)



- drago mi je što bar još netko nije zaboravio svoje anjmilije poginule, pa i u pismu.
« Sjediti tu u praznoj školskoj sobi i čitati čitave noći kako Eva Katančencova šalje pokojnom domobranu Blaženku tri goluba. Prvi ti je za ljubav, drugi ti nosi pošticu, a tretji nosi ružicu ja sam znala sve kaj je bilo v goricaj s Janicom Goričančevom i zakaj ti meni ne pišeš zbogom.»
(cit.31.str.)
- mislim da je mrtvozornik savršeno predvidio svoju sudbinu koja će ostati takvom sve dok u ovome svijetu bude nepravde i rata koji odnosi milijune nevinih života i uništava milijune sretnih obitelji ostavljajući za sobom samo nepodnošljivu bol.
« Eto vani stupaju zagorski rudari, što su čitav svoj život gutali ćađu i smrad i otrovne plinove, ustali su iz jednog groba, zapalili svoje uljenice i idu tiho u dvoredu u drugu jamu i u nepovrat. I vinogradi podravski i težaci stubički, unuci Matije Gupca, svi oni stupaju vani u tami i svi će se oni vratiti natrag ovamo na njegov mrtvozornički stol. I on će čitati njihova ljubavna pisma, molbenice, gledati one strašne barbarske fotografije, listati dokumentima, i nikada tome neće biti kraja.» (cit.33.str.)




BILJEŠKE NAKON ČITANJA:


DOJAM:

Knjga mi se sviđa zbog toga što se radi o bitci u kojoj je mnogo ljudi poginulo, ali ne bezrazložno, umrli su hrabro, borili su se do posljednje kapi krvi, nisu pobjegli kao kukavice i u nekim djelovima ako se zamislite možete suosjećati s njima.


TEMA:

Hrabrost kod Bistrice Lesne


VRSTA DJELA:

- novela



KRATKI SADRŽAJ:


Pisac djelo započinje posvetom. Posvećuje ga šestorici palih domobrana i njihovom desetniku. Nastavlja opisom teškog života u to doba te opisom sudbina šestorice domobrana. Vid Trdak, jedan od domobrana, ostao je bez žene te sam sa svoje dvoje djece. Pred odlazak u rat traži pomoć od vlade u vezi s djecom koju nema kome ostaviti, no, kao i mnogi seljaci tog doba nalazi nerazumijevanje i odlazi potišten. Loborec Štef bijaše ponižen od kraljevske vlasti koja ga nije željela ni saslušati. Takav odnos u seljaku budi gnijev, mržnju, ali i veliku nemoć opiranju vladi. Još jedan od poginulih domobrana doživljava nepravdu. Nakon teška ranjavanja ponovo ga šalju na bojište oduzimajući mu šest tjedana odmora. U trenucima borbe domobrani neprestano misle o ucinjenoj nepravdi. Matija Križ je tragokomičan lik o kojemu se sve saznaje iz dva pisma koja su njegova jedina ostavština, a u njima se ocrtava sav jad i siromaštvo zagorskih seljanki. Knjiga završava opisom bitke kod Bistrice Lesne. To je najtragičniji dio u kojem se mješaju blato, suze i krv. Svi domobrani pogibaju u teškim mukama doživljavajući grozote koje ni jedan čovijek nebi trebao doživjeti.


VRIJEME RADNJE:

19.stoljeće


MJESTO RADNJE:

- Selo u Zagorju (cit. 7 – 20. str.)
- Bistrica Lesna (cit. 21 – 31. str.)


KOMPOZICIJA:

UVOD: težak život seljana Zagorja
ZAPLET: priprema za bitku kod Bistrice Lesne
VRHUNAC: teška bitka kod Bistrice Lesne
RASPLET: poraz i pogibija sedam domobrana kod Bistrice Lesne





STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA:

EPITETI:

- svjetlo dana (cit.7.str.)
- prosta svinja (cit.12.str.)
- telefonske zapovjedi (cit.18.str.)

USPOREDBE:

- kao žalosno velo (cit.7.str.)
- kao zastave (cit.11.str.)
- kao životinja (cit.18.str.)

SIMBOLI:

- 7 - savršenstvo, jedinstvo...
- golub – mir, dobrota, ljubav, nada...


ODLOMAK KOJI TI SE NAJVIŠE SVIDIO I ZAŠTO:


« Eto vani stupaju zagorski rudari, što su čitav svoj život gutali ćađu i smrad i otrovne plinove, ustali su iz jednog groba, zapalili svoje uljenice i idu tiho u dvoredu u drugu jamu i u nepovrat. I vinogradi podravski i težaci stubički, unuci Matije Gupca, svi oni stupaju vani u tami i svi će se oni vratiti natrag ovamo na njegov mrtvozornički stol. I on će čitati njihova ljubavna pisma, molbenice, gledati one strašne barbarske fotografije, listati dokumentima, i nikada tome neće biti kraja.» (cit.33.str.)


Ovaj odlomak mi se svidio zato što je mrtvozornik savršeno predvidio svoju sudbinu koja će ostati takvom sve dok u ovome svijetu bude nepravde i rata koji odnosi milijune nevinih života i uništava milijune sretnih obitelji ostavljajući za sobom samo nepodnošljivu bol.









LIKOVI:

Pesek Mato, Trdak Vid, Blažeko Franjo, Loborc Štef, Lovrek Štef, Pecak Imbra i Križ Matija......


OSOBINE LIKOVA:

LOVREK ŠTEF:

- vrijedan

« Orali su i kopali, sijali pšenicu i ječam, raž i heljdu, repu i kukuruz...» (cit.8.str.)

- napet, znatiželjan

«Lovrek je čuo topove i bio se napeo sav od znatiželje hoće li opet da opali kada ga je Trdak Vid uhvatio grčevito, kao da se utapa.» (cit.24.str.)


LOBOREC ŠTEF:

- vrijedan

« Orali su i kopali, sijali pšenicu i ječam, raž i heljdu, repu i kukuruz...» (cit.8.str.)

- uporan, odlučan

« Ujakoj vrućini što mu je lizala iz utrobe od neobično silnog tlaka eksplozije, u apsolutnoj trenutačnoj tmini, zatisnuo je Loborec oči rukom i zgrčio se u namjeri da se još dublje zarije u zemlju, kada je sve planulo...» (cit. 27.str.)


TRDAK VID:

- vrijedan

« Orali su i kopali, sijali pšenicu i ječam, raž i heljdu, repu i kukuruz...» (cit.8.str.)


OSNOVNA MISAO/ PORUKA:

Bolje se vratiti i napraviti mrežu, nego se spustiti do rijeke i tek priželjkivati ribu!

BIBLIOGRAFSKI PODATCI: ABC NAKLADA Zagreb 1998.g.


BILJEŠKE O PISCU:

HEMINGWAY, Ernest (1898 - 1961), američki književnik.
Za Prvog svjetskog rata služi kao dobrovoljac na talijanskoj fronti, gdje je ranjen; roman A Farewell to Arms jedno je od istaknutih proturatnih dijela. Dezorijentaciju i duhovnu pustoš anglosaksonskih intelektualnih boema i bogataša u poslijeratnom Parizu prikazao je u romanu The Sun Also Rises. U njemu otkriva i svoju fascinanciju Španjolskom i borbom bikova, što će mu biti tema u nizu novela i u knjizi Death in the Afternoon. Za španjolskoga građanskoga rata svojim reporterskim prisustvom na republikanskoj strani, javnim antifašističkim nastupima, dramom The Fifth Column i velikim romanomo partizanskom ratovanju iza Francovih linija, For Whom the Bell Tolls, pozitivno se angažirao kao umjetnik i kao javna ličnost.
U Drugom svjetskom ratu Hemingway je boravio na kineskoj fronti i među francuskim partizanima, sudjelujući i u oslobađanju Pariza. Poslijeratni roman Across the River and Into the Tress nije na razini njegovih ranijih reagiranja na povjesnu situaciju, ali The Old Man and the Sea, parabola o prkosnom junaštvu čovjeka nasuprot ravnodušnoj okrutnosti prirodnog udesa, osvaja dostojanstvenom jednostavnošću...


BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:

- iako su dječakovi roditelji dječaka odvojili od starca zbog neuspješnih lovidba ribe dječak mu je još uvijek na neki način ostao privrženim možda iz sažaljenja, a možda zato što ga je nešto neprestano vuklo da pomogne tom jadnom, nesretnom starcu.
« Dječaku je bilo žao gledati starca kako se svakog dana vraća čamcem praznih ruku pa je uvijek odlazio dolje da mu pomogne nositi smotane poveze ili kuku ili harpun i jedro omotano oko jarbola. Jedro je bilo pokrpano vrećama od baršuna i, onako omotano, izgledalo je kao zastava vječitog poraza.» ( cit. 19. str. )
- iako su se starac i ribar razišli i zbog dječakovih roditelja više ne mogu ići zajedno ribariti na more, no ipak ih nitko neće moći razdvojiti od njihovih ružnih, lijepih i smješnih uspomena koje su zajedno proživjeli na malenom ribarskom brodu.
« Sjećam se kako je udarala i mlatila repom i slomila klupu i kako si je dotukao palicom. Sjećam se kako si me bacio na pramac gdje su ležale smotane uzice i kako se cijeli čamac ljuljao i kako si je mlatio kao kad se ruši drvo i kako sam sav zaudarao po slatkom zadahu krvi.» ( cit. 21. str. )
- mislim da je starčeva koliba uistinu skromna baš kao i on. U njoj mu leže njegove najdraže i najljepše uspomene i mislim da je on upravo zbog toga ne bi mijenjao ni za najveću vilu ili dvorac na ovome svijetu jer je njemu ovdje sasvim ugodno i bez velike raskoši.
« Koliba bijaše sagrađena od žilave kore pupoljka kraljevine palme zvane guango, a u njoj je bio krevet, stol, samo jedan stolac i mjesto na zemljovidnom podu na kojim se kuhalo drvenim ugljenom. Na smeđim zidovima od prešanog, isprepletenog lišća guana tvrdih vlakana visjela je slika uboji svetog Srca Isusova i slika Blažene Djevice od Cobre. To su bile uspomene na pokojnu ženu.» ( cit. 23. str. )
- čini se da je dječak napeavio cijelu listu onaoga što jeodlučio nabaviti starcu jer je mislio da mu je to potrebno i tu on još više pokazuje svoju privrženost starcu bez obzira što na to rekli njegovi roditelji, on jednostavno obožava tog starca i za njega će učiniti sve što je u njegovoj moći.
« Gdje si se to umio? Pomisli dječak. Gradski je zdenac bio dvije ulice dalje. Moram mu donijeti vode, pomisli dječak, i sapun i dobar ručnik. Kako ništa ne mislim? Moram mu nabaviti još jednu košulju i kaput za zimu i nekakve cipele i još jedan pokrivač.» ( cit. 27. str. )
- mislim da starca i dječaka neće ništa rastaviti jer su i dalje povezani nekom nepoznatom i čvrstom vezom.
« spustili su se cestom do starčeve kolibe. Niz cestu su u mraku silazili bosi ljudi noseći na ramenima jarbole svojih čaaca. Kad su došli do starčeve kuće, dječak je uzeo košaru s namotanim povrazima, harpunu i kuku, a starac je ponio na ramenima jarbol omotan jedrom. ( cit. 30.str. )

- čini se da starac možda ide u još jednu neuspjelu morsku avanturu, ali nikada sam jer prati ga bistar um, nježan pogled i nada u njegovu velikodušnom, istrošenom i otvorenom srcu.
« Namjesti povezice vesla u škerme i, oduprijevši se svom snagom o vesla, počne se u mraku izvlačiti iz luke. I drugi su se čamci otiskivali iz obližnjih uvala i starac je čuo vesla kako pljuskaju po vodi, iako ih nije vidio jer je mjesec bio zašao za brda.» ( cit. 31. str. )
- iako još nema ni traga ribi starac još ne gubi nadu, još je uvijek optimističan, još uvijek čeka svoj trenutak sreće, želi biti spreman kada ga sreća pronađe kako bi je spremno uhvatio.
« Ali ja ih, mislio je starac, držim upravo tamo gdje treba. Samo što nemam više sreće. Ali tko zna? Možda mi se danas posreći. Svaki dan donosi nešto novo. Dobro je kada je čovjek sretne ruke. Ali ja još više volim biti točan. Pa da budem spreman kad sreća dođe.» ( cit. 34. str. )
- napokon je starac nakon puno vremena uspio uloviti svoju prvu ribu iako baš nije nekakav veliki ulov, no to za njega nije važno, ostvario je svoju želju.
« Baš u taj čas zategne se krmeni povez pod njegovom nogom gdje je držao klupko, pa ostavi vesla i osjeti težinu male tune što se koprcala dok je zatezao povraz prije nego što će ga početi izvlačiti. Trzanje se pojačalo dok je izvlačio povraz, a usput je spazio i modra leđa ribe u vodi i zlaćane bokove sve dok je nije izvukao i ubacio u čamac.» ( cit. 38. str. )
- već su prošla četiri sata otkad je riba zagrizla, ali starac ju još uvijek nije uspio izvući na kopno, mislim da bi je trebao pustiti inače bi i on mogao stradati.
« Ovo će je satrati, pomisli starac. Neće moći ovako unedogled. Ali i četiri sata nakon toga riba je i dalje neumorno plivala prema pučini tegleći za sobom čamac, a starac je i dalje bio čvrsto upregnut, s povrazom na leđima.»
( cit. 42. str. )
- mislim da starac još dugo neće odustati od svoje velike lovine koja uporno ne želi izroniti van i dopustiti starcu da ju upeca, kao da zna što je očekuje ako ju starac uspije izvući na brod.
« Pokuša pojačati pritisak, ali je povraz bio toliko napet da samo što nije pukao, najnapetiji otkako je upecao ovu ribetinu. Kad se nagnuo natrag da povuče za povez, osjetio je žestok otpor i pojmio da ga ne može još više zategnuti. Nipošto ne smijem trzati, pomisli. Svakim se trzajem raširi rana od udice pa bi se udica mogla otkvačiti kad izroni iz vode. Kako bilo da bilo, bolje mi je ovako na suncu a ne moram ni gledati u njega.» ( cit. 48. str. )
- starac je uhvatio veliku ribu i sada je pitanje kako da je izvuče na brod? Iako je prije lovio jako velike ribe, kao što je rekao, on nikada nije bio sam, uvijek je imao nekoga tko bi mu priskočio u pomoć,a sada mu je još i ruka, iz nekog razloga, zgrčena.
« Starac je vidio u životu mnoge velike ribe. Vidio je mnoge koje su bile teže od pet stotina kilograma i ulovio je dvije takve ribetine, ali nikad sam. A sad je ovdje sam, daleko od kopna, privezan za najveću ribetinu koju je ikad vidio, veću od svih za koje je ikad čuo, a lijeva mu je šaka još uvijek zgrčena kao pandža u orla.» ( cit. 54. str. )
- iako se starac na moru susreće sa mnogo problema ipak si u svemu tome nađe mjesta za koju kapljicu sanjarenja i nekih stvari koje su mu uz ribolov veliki užitak.
« Bio je već silno umoran i znao je da će uskoro zanoćiti pa je nastojao misliti na druge stvari. Mislio je na Velike lige, koje su za nj bile Gran Ligas, i znao je da «Jenkiji» iz New Yorka igraju s «Tigrovima» iz Detroita.»
( cit. 57. srt. )
- mislim da je starac upravo nadmudrio ribu i upecao je, ali nakon mnogo neprespavanih noći i, svakako, puno truda.
« Kad se riba našla blizu krme se i bacakajući očajnički s jedne strane na drugu, starac se sagne i izvuče na krmu ljeskavu zlatnu ribu s grimiznim točkama. Grčevito je razjapljivala ždrijelo nastojeći naglim se trzajima osloboditi udice i tresla se na dnu čamca svojim dugim plosnatim tijelom, repom i glavom, dok je starac nije dotaknuo palicom po sjajnoj zlatnoj glavi pa se još samo malo tresla i onda smirila.»( cit. 60. str. )
- mislim da je nakon dva i pol dana napokon došlo vrijeme da se starac malo odmori, pa ipak on nije baš tako mlad kao što je bio prije desetak, dvadesetak godina i mislim da bi trebao biti zahvalan Bogu što je doživio ove kasne godine.
« Ali ne zaboravi spavati, pomisli. Prisili se spavati i smisli neko jednostavno i sigurno rješenje za povraze. A sad idi na krmu spraviti lampugu. Bilo bi previše opasno poslužiti se veslima ko kočnicom ako kaniš spavati.»
( cit. 64. str. )
- ta riba je, čini se, strašno uporna i kao da se ne želi pomiriti s tim da postoji netko jači od nje na ovome svijrtu, mislim da se jednostavno ne želi pomiriti s tim da će biti ubijena od starčeve ruke i da će pstati hrana mnogim ljudima.
« Nakon nekog vremena riba je prestala udarati po žičanom prstenu i opet nastavila polako kružiti. Starac je sve više izvlačio povraz. Ali opet ga je hvatala nesvjestica. Zagrabio je malo vode lijevom rukom i polio se po glavi. Onda je zahvatio još malo vode i protrljao njome šiju.»( cit. 70. str. )
- iako dječak sada nije sa starcem, starac neprestano misli na njega i zaziva ga, mislim da mu pomalo nedostaje, a onda se pitam što sada radi dječak, brineli se za starca, je li se zapitao gdje je, zašto nije došao kući, je li mu se nešto dogodilo?
« Uzgleda na nebo, a onda zirne na ribu. Potom se zagleda na sunce. Tek je prevalilo podne, pomisli. A pasat se diže. Sad mi više povrazi nisu važni. S dečkom ću ih već srediti kad se vratim.» ( cit. 75. str. )
- mislim da će se sada starac, nakon ribe, morati suočiti sa velikim, opasnim i oštrim morskim psom.
« Morski pas nije se pojavio slučajno. Izronio je iz morskih dubina kad se tamni oblak krvi razišao i raspršio u moru dubokom oko jedne milje. Izronio je toliko brzo i posve neoprezno da je odjednom izbio na površinu modre vode i našao se na suncu.» ( cit. 78. str. )
- mislim da je starac pomalo zbunjen i pretrpan pitanjima koja ga dosada nisu mučila, ali sada od jednom sva ta pitanja, iz nekog razloga, mu dolaze u glavu.
« Ali on je volio razmišljati o svemu što proživljava a kako nije imao što čitati niti je imao radio, mnogo je razmišljao i nastavio je razmišljati i o grijehu. Nisi ti ubio ribu samo da preživiš i da je prodaš na tržnici, pomisli. Ubio si je iz ponosa i zato što si ribar. Volio si je dok je bila živa, i volio si je i poslije toga. Ako je voliš, nije grijeh ubiti je. Ili je možda zato još veći grijeh?» ( cit. 81. str. )
- da sam ja na starčevom mjestu mislim da bih i ja zaželjela da je sve to bio samo još jedan grozan san jer ipak nakon toliko dana truda i patnje dođe ti neki morski pas i sve ti to za desetak sekundi uništi jednim otvaranjem usta.
« A o čemu da sad razmišljam? pomisli. Ni o čemu. Ne smijem ni o čemu razmišljati nego samo čekati na one druge. Volio bih da sam zbilja sve to sanjao, pomisli. Ali tko bi ga znao? Moglo je i dobro završiti.» ( cit. 85. str.)
- bilo mi je žao starca jer se jako rastužio kada su mu morski psi pojeli ribu koju je toliko žarko želio, koja mu je strašno trebala, ali koju je s ljubavlju i brižnošću lovio.
« Znao je da je sad konačno i neopozivo potučen do nogu pa se vrati na krmu i primjeti da se raskoljen držak dade nekako uglaviti u kormilo pa da može i dalje kormilariti. Namjestio je vreću na leđima i vratio čamac na pravi smjer. Sad je lako jedrio i nije više ništa mislio i osjećao. Sve je bilo prošlo pa je gledao samo kako da se na najpametniji način vrati u luku.» ( cit. 90. str. )
- pa iako je prvi pothvat na ribu bio završio neuspjehom zahvaljujući morskim psima kada su starac i dječak udružili snage ulovili su još veću ribu od predhodne i sada neka se svi dive i pitaju kako mu je to pošlo za rukom i kako je to uspio jedan nemoćan i stari starac zgrčenih ruku i pogrbljena hoda...
« - Što je ono? – upitala je konobarica upirući prstom u dugačku hrptenjaču ribetine koja je sad bila još sam otpad koji čeka da ga odnese more.
- Kitopsina – odgovori joj konobar. – Morski kučak – pokušao joj je objasniti što se dogodilo.
- Nisam znala da morski psi imaju tako prekrasne, lijepo oblikovane repove.
- Nisam ni ja – priklopi njen kavalir.
A gore uz cestu starac je u svojoj kolibi ponovo spavao. Svejednako je ničice ležao, a dječak je sjedio uza nj i promatrao ga. Starac je sanjao lavove.»
( cit. 95. str. )




BILJEŠKE NAKON ČITANJA:


DOJAM:

Premda je to naizgled jednostavna priča, saznala sam mnogo o tom hrabrom starcu. Nježan je prema dječaku, pun poštovanja prema ulovljenoj ribi, opasan za morske pse koji uništavaju ljepotu ribe. Dojmilo me se da ga nikakve nedaće nisu slomile, već kao da su u njemu pokrenule nove snage i želju za borbom. Starac se služio oružjem čovjeka : inteligencijom, hrabrošću i iskustvom, a riba svojim prirodnim osobinama : snagom i nagonom za opstankom.


VRSTA DJELA:

- roman ( za djecu i odrasle)


TEMA:

Poseban odnos čovjeka i prirode, obilježen uzvišenom borbom, ali i međusobnim poštovanjem.


MJESTO I VRIJEME RADNJE:

- malo ribarsko selo na Kubi ( cit. 19. str. ), u starčevoj kolibi (cit.28.str.), na moru ( cit. 52. str. )


KOMPOZICIJA:

UVOD: starčevo bezuspješno pecanje na moru
ZAPLET: starac ne odustaje, isplovljava i osamdeset i četvrti dan iako još nije
nšta upecao
VRHUNAC: starac uhvati ogromnu ribu, ali je pojedu morski psi
RASPLET: starac sa dječakom ulovi najveću ribu i mirno zaspe u kolibi






STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA:

EPITETI:

- nježnim očima ( cit. 21. str. )
- žičani prsten ( cit. 35. str. )

METAFORA:

- nježnim očima ( cit. 21. str. )

USPOREDBE:

- kao zastava ( cit. 19. str. )
- kao i erozije ( cit. 27. str. )
- kao olovka ( cit. 35. str. )

SIMBOL:

- starac - snaga, vjera, upornost , samopouzdanje
- lavovi – snaga, hrabrost
- velika riba – konačni, vrhunski, neponovljivi životni dobitak, rješenje svih problema tj. sreća


ODLOMAK KOJI TI SE NAJVIŠE SVIDIO I ZAŠTO:

“Starac je vidio mnogo velikih riba. Imao je prilike da vidi mnoge teške i preko pet stotina kilograma i ulovio je dvije takve grdosije u toku cijelog svog života. Ali, nikada sasvim sam. Sada, sam i daleko od kopna privezan je za najveću ribu koju je ikada vidio, veću od svih koju je ikada čuo, a lijeva ruka mu je bila još uvijek zgrčena kao kandže u orla. ( cit. 52. str. )


U ovome romanu najzanimljiviji je središnji dio koji opisuje borbu između starca i ribe. Taj dio nosi simboliku čitave pripovjetke, jer nam predočava težinu i bespoštednost borbe čovjeka za opstanak. Zato u tom dijelu dolazi do izražaja starčeve osobine kao što je hrabrost koja se dokazuje upravo ovim odlomkom.


KRATKI SADRŽAJ:

Santiago je bio nesretni stari ribar koji je ribario u Golfskoj struji gotovo tri mjeseca, a nije uspio uloviti ni jednu jedinu ribu. Uz to, prvih čedrdeset dana s njim je bio jedan dječak, Manolo ali je uz nagovor roditelja odustao. Tako je starac Santiago ostao sam.
Jednog je jutra, kao i uvijek, Santiago išao na pecanje, ovaj put išao je još dalje od obale gdje je voda bila još dublja. Mamac je bacio na različite dubine i prepustio se struji. Odjdnom na mamac se nešto uhvatilo i počelo je jako vući. Starac je odmah ragirao i utvrdio da je to jedna ogromna riba, ali ju nije vidio, no kad je skočila iz mora Santiago je ostao bez daha, bila je to ogromna mečarica. Mučio se Santiago s njom tri dana i tri noći da bi na kraju ipak pobijedio. Zavezao ju je na bok barke i pošto se bližila oluja odlučio se za brz povratak na obalu. Međutim na putu pojavili su se morski psi. Santiago se borio s njima, pokušao im je pobjeći, ali nije uspio, pojeli su mu cijelu ribu. Od mečarice ostale su samo glava i kosti.
Iako od ribe nije ostalo gotovo ništa, na obali su se ribari divili, jer je bila najveća do sada.
Slijedećeg jutra kad se starac Santiago probudio uz njega stajao je mladi Manoline koji mu je obećao da će od sad na dalje uvijek ići na pecanje s njim. Sljedeći dan starac i dječak upecali su najveću ribu koju su ribari ikada vidjeli.

LIKOVI:

- starac Santiago, ribari, dječak Manolo...


OSOBINE LIKOVA:


Starac Santiago:

PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Starca možemo opisati kao hrabrog i ustrajnog čovjeka koji se bori za sebe, za svoj opstanak, žestoko se boreći protiv svog neprijatelja, ali istovremeno ga poštujući kao protivnika. Riba je za njega neprijatelj, ali ipak joj se divi, zadivljen je njenom jačinom i veličinom, uzbuđen je i doživljava to kao izazov prirode. Ima veliku vjeru u sebe i hrabro ide u borbu s jačim. Starac je primjer čovjekove snage, vjere, upornosti i samopouzdanja.

“>>Bori se<<, reče on. >>Borit ću se dok ne umrem.<< Ali, sada u noći bez tračka svjetlosti, u prisustvu vjetra i ravnomjernog kloparanja jedra učini mu se da je već možda i mrtav. On sklopi ruke i osjeti svoje dlanove. Nisu pripadali lešu, mogao je da osjeti bol života kad bi ih samo otvorio i stisnuo. On nasloni leđa na dasku, siguran da nije mrtav. Leđa su mu to potvrdila.”
( cit. 89. str. )

“Ribu nisi ubio samo zbog toga da bi uživao i da bi je prodao na pijaci, pomisli on. Ubio si je iz ponosa i zbog toga što si ribar. Volio si je živu, a voliš je i mrtvu. Ako je voliš, nije li grijeh ubiti je. Ili je onda još veći?” ( cit. 82. str.)

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i opekotinu iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali pred očima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je zabrinjavalo.” ( cit. 69. str. )



SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Santiago potječe iz siromašne obitelji i sam je siromašan što vidimo iz njegovog izgleda i unutrašnjosti njegove kuće.

“Starac je bio tanak i suv, s dubokim brazdama na potiljku. Na jagodicama je imao zagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka ne bješe svjež. Oni su bili isto toliko stari kao i erozije u kakvoj pustinji bez riba. Na njemu je sve, osim očiju, izgledalo staro, a oči su mu bile boje mora i sijale vedro i nepobjedivo.” ( cit. 13. str.)

“Koliba je bila sagrađena od žilave kore pupoljka kralevskih palmi, zvane >>guano<<, i u njoj se nalazio krevet, sto, stolice kao i ognjište na zemljanom podu gdje se moglo kuvati na drvenom uglju. Na mrkom zidu od presovanog, isprepletenog lišća žilavog guana visila je slika svetog Isusovog srca u boji kao i slika Gospe od Kobre.” ( cit. 89. str. )


No, znao je kako opstati i to ga je održalo na životu. Starac je duhovno bogat, u snovima doživljava lavove kao simbol snage i hrabrosti. Voli i poštuje druge ljude, posebno mu je drag dječak Manolo a može se reći da su i drugi ljudi njega voljeli. Jako je vezan za dječaka Manola želi ga poučavati ribarenju i drugim životnim stvarima, želi mu uvijek biti prijatelj.

“Dječaku je bilo žao kad bi vidio starca kako se svakog dana vraća svojim malim čamcem praznih ruku. I on je silazio svakodnevno da mu pomogne da iznese užad namotanu u klupčad i kuke za ribe ili harpune, kao i jedro omotano oko jarbola. Jedro bijaše zakrpljeno džakovima od brašna, i savijeno u balu, pa je izgledalo kao zastava poslije beskrajnih poraza.” ( cit. 13. str. )

“Dječak vidje da starac diše i onda ugleda starčeve ruke i poče plakati. Otišao je sasvim tiho da mu donese malo kafe, i plakao je silazeći.” ( cit. 94. str. )


OSNOVNA MISAO:

Čovjek nikada ne smije priznati da je pobjeđen i zato je glupo ne nadati se!


PORUKA:

Čovjek nije stvoren za poraze, može biti uništen, ali ne i pobjeđen.

BIBLIOGRAFSKI PODATCI: HENA COM, Zagreb 2001.g.


BILJEŠKE O PISCU:


Izraelski pisac Ephraim Kishon koji u Izraelu i Švicarskoj, ( rođen 1924. u Budimpešti ) najpoznatiji je suvremeni strani pisac u Hrvatskoj ( baš kao i u Njemačkoj ), bar ako je suditi po broju objelodanjenih djela i izdanja. Dosad mu je izašlo ukupno trinaest knjiga, od kojih neke u više izdanja i u visokim nakladama.
Knjige su prevedene na33 jezika, među ostalim i na frizijski, jedan od jezika kojim danas govori ponajmanje ljudi na svijrtu. Ukupna je naklada njegovih knjiga negdje oko 40 milijuna, od čega je samo u Njemačkoj tiskano oko 28 milijuna.
Kishon se zapravo rodio pod imenom Ferenc Hoffmann. Ime i prezime promijenio je tek nakon dolaska u Izrael 1949. godine. Promijenio mu ga je imigracijski službenik koji je držao da Ferenc Hoffmann ne zvuči dovoljno židovski.



NA SLIKU I PRILIKU:

BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:


- čini mi se da je gospodin Kishon presretan štoje dobio Rafija i da ne želi biti previše skroman u odabiranju rodbine koju će povesti u bolnicu jer još malo i može iznajmiti autobus kojim će svi jedva nekako doći do bolnice.
« Najbolja supruga odlučila je donijeti Rafija na svijet usred noći, tako da sam morao čekati sve do jutra da bih ga mogao vidjeti. Doktor mi je savjetovao da svakako prvi put dođem sam. Stoga nisam poveo nikoga osim svoju majku jer ona je dakako moja majka, a za ravnotežu poveo sam i ženine roditelje jer, na kraju krajeva, i njima se rodio unuk. Nisam mogao izostaviti ni tetu Ilku ni ujaka Jakova jer bi se inače strašno uvrijedili, a ni Zieglerove koji su već poslali prekrasan dar: bijele platnene cipelice, isto takvu kapicu i najljepše hlačice na svijetu, plave poput neba.» (cit.13.str.)
- pa čini mi e da smood krznenog kaputa i dijamantne ogrlice pali na samo buket crvenih karanfila i jednu bananu koja će pripasti Rafiju, zar su baš svi muškarci na ovome svijetu tolike škrtice?
« Na koncu sam joj kupio prekrasan buket crvenih karanfila s bogatom šarenom vrpcom, i bananu za Rafija. A u znak priznanja za sve njene napore – obukao sam tamno odijelo. Neka zna da joj opraštam sve paklene muke koje sam noćas prošao i da joj ništa ne zamjeram.» (cit.14.str.)
- pa teta Ilka je napokon pronašla jedno novorođenče
« U tom času tetka Ilka, koja je, još uvijek uvrijeđena, zaostala za nama, odnekud pobjednički zakliktala.
- Tu je! Eno ga!
Požurismo onamo,kad tamo... na kolicima poput onih za posluživanje ... leži nešto od glave do pete začahureno u bijelo...» (cit.14.str.)
- pitam se što se dogodilo da se teta Ilka onesvijestila kada je uhvatila Rafija, pa nije valjda toliko ružan?!
« Oprezno je podigla pokrivač i onesvijestila se.
Pred nama je ležao Rafi.
Rafi glavom i bradom.
Pravi mali anđeo.» (cit.15.str.)
- ha, ha ha...mislim da je bilo vrijeme da sada svatko povuče sve svoje riječi koje su dali Rafiju, ups, oprostite, kćeri gospođe Mizrahi jer to uopće i nije bio Rafi...
« - Molim vas – upitah je – a gdje je gospođa Kishon?
- Koja gospođa Kishon?
- Pa majka? Zar ovo nije sin gospođe Kishon?
- Ovo? Ni govora.ovo pripada gospođi Mizrahi. Osim toga to je djevojčica – reče sestra i odveze malo čdovište. Stvarno, krajnje je vrijeme da se nešto poduzme protiv anarhije u našim bolnicama.» (cit.16.str.)

BILJEŠKE NAKON ČITANJA:


DOJAM:

Priča mi se jako svidjela zbog preokreta na kraju jer su svi ostali zbunjeni i shvatili su da su se prevarili i kakve su «budale» svi ispali posebno zbog toga što je to još bila i djevojčica, a ne dječak. To me je jako nasmijalo.


VRSTA DJELA:

- pripovijetka


TEMA:

Rođenje malog Rafija


MIJESTO I VRIJEME RADNJE:

- u kući (cit.13.str.)
- u bolnici ( cit.15.str.)


KOMPOZICIJA:

UVOD: rođenje malog Rafija
ZAPLET: polazak u bolnicu
VRHUNAC: rodbina vidi novorođenče i nadmeću se kome je sličnije
RASPLET: krivo dijete


STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA:

EPITETI:
- platnene cipelice (cit.13.str.)
- najljepše hlače (cit.13.str.)
USPOREDBA:
- plave poput neba (cit.13.str.)
METAFORA:
- na sliku i priliku (cit.13.str.)

ODLOMAK KOJI TI SE NAJVIŠE SVIDIO I ZAŠTO:

« - Molim vas – upitah je – a gdje je gospođa Kishon?
- Koja gospođa Kishon?
- Pa majka? Zar ovo nije sin gospođe Kishon?
- Ovo? Ni govora.ovo pripada gospođi Mizrahi. Osim toga to je djevojčica – reče sestra i odveze malo čdovište. Stvarno, krajnje je vrijeme da se nešto poduzme protiv anarhije u našim bolnicama.» (cit.16.str.)

Ovaj odlomak odabrala sam zato što me je najviše nasmijao i tako razbio cijelu monotoniju ove priče učinivši je tako zanimljivijom i privlačnijom za čitanje.


LIKOVI:

Rafi, teta Ilka, gospodin Kishon, rodbina.....


OSOBINE LIKOVA:

TETA ILKA:

- uzbuđena
« U tom času tetka Ilka, koja je, još uvijek uvrijeđena, zaostala za nama, odnekud pobjednički zakliktala.
- Tu je! Eno ga!» (cit.14.str.)

- iznenađena
« Oprezno je podigla pokrivač i onesvijestila se.
Pred nama je ležao Rafi.
Rafi glavom i bradom.
Pravi mali anđeo.» (cit.15.str.)

GOSPODIN KISHON:

- nestrpljiv
« Najbolja supruga odlučila je donijeti Rafija na svijet usred noći, tako da sam morao čekati sve do jutra da bih ga mogao vidjeti.» (cit.13.str.)
- povučen
«Ja ništa ne vidim – rekoh, na što je teta Ilka profrktala da naravno ništa ne vidim, nitko bilo tko drugi može što vidjeti, kad su ga tako umotali.» (cit.15.str.)



KRATKI SADRŽAJ:


Napokon se rodio Rafi. Gospodin Kishon jedva je dočekao jutro i u svoj je auto nakrcao svu rodbinu koja je stala unutra. Dolaskom u bolnicu svi su nestrpljivo dočekali sestru koja ih je zatim uputila dosobe gospođe Kishon. Ušli su u sobu i teta Ilka je odmah pronašla novorođenče koje je, dakako, morao biti Rafi jer je isti kao pokojni djed, isti je kao stric, ma ne , ni to nije to, više liči na pradjeda, ima njegove oči..... Kada je sestra ušla u soburekla im je da to nije Rafi, da to nije čak ni dječak, već djevojčica. Ups, koji «baksuz».


OSNOVNA MISAO/ PORUKA:

Mudar čovjek sam donosi odluke; budala prihvaća javno mišljenje!





TELEKOMPLIKACIJE


BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA


- prema Kishonovim riječima čini mi se da nije baš zabavno biti izraelski putnik, mislim da bih ja umrla od dosade i neznanja da sam na njegovom mjestu.
« Kad putuje po svijetu, izraelski se građanin osjeća kao odsječen od svoje zemlje. Pokatkad na TV-ekranu uspije uhvatiti kartu Sinaja prošaranu točkastim i iscrtanim linijama, ponegdje naleti na prastare izraelske novine, a s vremena na vrijeme dobije pismo od kuće, i kojem obično stoji: Idući put više! I to je sve...» (cit.102.str.)
- mislim da se telefonirati iz New Yorka stvarno ne isplati ako malo ne snize cijenu po minuti, ali čini mi se da izraelski putnici i nemaju previše izbora ukoliko se žele čuti sa svojom obitelji.
« To je naenaplativo! Da, nenaplativo je prava riječ: minuta razgovora na relaciji New York-Tel Aviv stoji punih osam dolara.
Pa neka stoji koliko hoće!» (cit.102.str.)
- mislim da se Renana sva uzbudila jer priča s ocem preko telefona, ali on je ipak u Americi, pa ne ide svakome tata, svaki dan baš ravno u Ameriku i zatim od tamo zove telefonom kuću.
« - Tko je tamo?- Renana će opet. – Halo.
- Ovdje tata.
- Tko?
- Tata, tata ovdje. Je li mama kod kuće?
- A tko je tamo?
- Tata.
- Moj tata?
- Da, ovdje tvoj tata. Daj mi mamu, srce!
- Čekaj malo... tata, slušaj, tata...
- Slušam.
- Kako si?
- Dobro sam, dobro. Gdje je mama?
- Ti si sada u Americi. Zoveš iz Amerike?
- Da zovem iz Amerike i jako mi se žuri...
- Hoćeš li Amira?» (cit.103.str.)
- pa kako stvari stoje, mislim da će tata morati platiti stvarno «debeli» račun jer je on planirao razgovarati samo tri minute, ali, čini se, da mu se plan izjelovio i upravo prolazi osma minuta, a Amir se još ne javlja. Što sada?
« Prošlo je već sedam debelih minuta. Sedam minuta po osam dolara! Djeci bi trebao zabraniti da telefoniraju. Osam minuta. Gdje je sad taj klinac? Amire-e-e!» (cit.103.str.)
- baš kao što sam i pretpostavila nakon razgovora tata će cijelu godinu dana raditi samo da bi otplatio telefonski račun koji je iz sekunde u sekundu sve veći i veći.
« Pred očima mi se ukaže neka vrsta ogromnog taksimetra na kojem brojke zvrandaju bjesomučnom brzinom... Klik... 360 izraelskih funti... Klik: 396... Klik: 432... Klik...» (cit.104.str.)
- gospodin Kishon će tako debelo platiti račun, a sada će još morati dati i sav svoj dodatno ušteđeni novac samo da podmiri telefonski račun o kojem ga je upravo izvijestila telefonistica, ali još je smiješnije što ba je nazvala Mr. Kitchen.
« Linija se prekinula. Možda sam nehotice dotakao vilicu telefona. Spuštam slušalicu. Pogled mi je ukočen, srce mi se steglo, krv mi se ledi. Prokleta sprava veselo zazvoni. Telefonistica reče ljupkim glasom:
- To je 166 dolara i 70 centi, Mr. Kitchen.» (cit.105.str.)




BILJEŠKE NAKON ČITANJA:


DOJAM:

Priča mi se svidjela zbog uzbuđenosti koju osjeća mala Renana i koja će svojim postupkom, vjerujem, svom ocu zagorčati život u sljedećih godinu dana. No, ne smijemo joj zamjeriti jer je njoj to jedno novo iskustvo i ona ne brine za tatin telefonski račun, ali taj će račun otac vjerojatno pamtiti do kraja života.


VRSTA DJELA:

- pripovijetka

TEMA:

Američki telefonski razgovor


MIJESTO I VRIJEME RADNJE:

- Amerika (cit.104.str.)


KOMPOZICIJA:

UVOD: Kishonov dolazak u Ameriku
ZAPLET: Kishonov telefonski poziv iz Amerike
VRHUNAC: Renana prima poziv i od uzbuđenje oduži telefonski razgovor
RASPLET: Kishon završava razgovor te dobije veliki račun i novo ime Mr.
Kitchen


STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTAVA:

EPITETI:

- točkastim linijama (cit.102.str.)
- prastare izraelske novine (cit.102.str.)

USPOREDBE:

- kao odsječen (cit.102.str.)
ODLOMAK KOJI TI SE NAJVIŠE SVIDIO I ZAŠTO:


« Linija se prekinula. Možda sam nehotice dotakao vilicu telefona. Spuštam slušalicu. Pogled mi je ukočen, srce mi se steglo, krv mi se ledi. Prokleta sprava veselo zazvoni. Telefonistica reče ljupkim glasom:
- To je 166 dolara i 70 centi, Mr. Kitchen.» (cit.105.str.)


- Ovaj odlomak odabrala sam zato što će gospodin Kishon tako debelo platiti račun, a sada će još morati dati i sav svoj dodatno ušteđeni novac samo da podmiri telefonski račun o kojem ga je upravo izvijestila telefonistica, ali još je smiješnije što ba je nazvala Mr. Kitchen.

LIKOVI:

- Renana, Amir, gospodin Kishon...


OSOBINE LIKOVA:


RENANA

- zbunjena, iznenađena

« - Tko je tamo?- Renana će opet. – Halo.
- Ovdje tata.
- Tko?
- Tata, tata ovdje. Je li mama kod kuće?
- A tko je tamo?
- Tata.
- Moj tata? (cit.103.str.)

KISHON

- Ljutit

- Čekaj malo... tata, slušaj, tata...
- Slušam.
- Kako si?
- Dobro sam, dobro. Gdje je mama?
- Ti si sada u Americi. Zoveš iz Amerike?
- Da zovem iz Amerike i jako mi se žuri...
- Hoćeš li Amira?» (cit.103.str.)
KRATKI SADRŽAJ:

Gospodin Kishon morao je otputovati u Ameriku. No, unatoč tomu što će tamo doživjeti njemu jako nedostaje obitelj. Stoga ima olan. Minuta razgovora stoji osam dolara, razgovara li tri minute uspjet će doznati što želi. Stoga je okrenuo broj. Javila se njegova kći Renana. Ona je bila toliko uzbuđena da nije vodila brigu o tatinu računu. Kishonu su prolazile minute, prisilno je spustio slušalicu, a kada je stigao račun, ajjjjoooooooj... no, da stvar bude gora još su ga nazvali i
Mr. Kitchen.



OSNOVNA MISAO/ PORUKA:

Tko nikada ne griješi, nikada ništa ne postigne!




ŠUTI I PLIVAJ!


BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:


- na znam zašto se Kishon toliko čudi oko toga što Amir ne želi u vodu jer ga je strah da se ne utopi, nije li takvih problema imao i Kishon kada je trebao prvi puta zaplivati, zar se nikada toga ne sjeti?
« Već punih pola sata pokušavam nagovoriti svog riđokosog potomka da uđe u vodu kako bih ga naučio plivati, ali on se, eto, boji. Od straha plače, zasad doduše još samo potiho, ali zamalo će se derati punim glasom, znam ja njega. Pa ipak mu ne zamjeram.» (cit.63.str.)
- mislim da je Kishon u pravu, pa neće valjda njegov sin koji je imao mogućnost naučiti plivati ostati pravi neplivač koji se boji ući u vodu, a zbog toga će mu se svi stalno smijati.
« Zamislio sam brod koji tone. Svi putnici okupili su se na palubi i disciplinirano, mirno, čekaju kapetanove upute. Samo se mali, zdepasti crvenokosi čovjek gura među žene i djecu kako bi se među prvima dočepao čamca za spasavanje. Taj čovjek je moj sin koga nisam naučio plivati...»
(cit.64.str.)


- čini mi se da bi ispalo puno bolje da Kishon nije ništa pitao čuvara jer je čuvar sada samo još dodatno uprskao stvari i čini mi se da Kishon sada nikada neće natijerati sina u vodu.
« Pošto sam nekako isplivao na površinu, pokušah naći podršku u čuvaru koji nas je ravnodušno promatrao.
- Kažite, molim vas, ovom momsinu da li se itko može utopiti u ovom dječjem bazenu?
- Kako da ne – odvrati mu čuvar ispod slamnata šešira. – Još kako da može!» (cit.64.str.)
- Čini mi se da je Kishon koliko god on volio i obožavao svog sina ipak odlučio primjeniti staru očevu tehniku koja je već ispitana na njemu i koja bi zapravo glasila: ako nećeš milom, onda ćeš silom u vodu.»
« Iskočim iz bazena, a Amir se vrišteći iz sve snage dade u bijeg. Potrčim za njim, uhvatim ga i, držeći ba za kosu, odvučem ga u bazen. Naučit ću ja njega već i plivabju i pameti!» (cit.65.str.)
- Amir se želi riješiti oca i izaći van, pa makar za to morao koristiti sve moguće vrste obrane, ali i kishon je tvrd, svijestan je svoje snage i ne želi popustiti sinu.
« Ugrizao me! Ugrizao ruku koja ga hrani, ugrizao rođenog oca koji se s toliko ljubavi brine o njemu!
Na svu sreću, ja sam ipak jači. Obuhvatim mu bokove željeznim stiskom svojih bedara, uhvatim ga za ruke i naprijed... i natrag... i jeda... i dva... i tri... plivat će on meni već...» (cit.66.str.)
- mislim da je čuvar odlučio da je za danas dosta plivanja i napokon odlučio spasiti Amira svih muka jer je to svima već postalo zanimljivo i nitko ne želi ni prstom mrdnuti.
«Odjednom preko zvučnika začuh glas čuvara bazena.
- Hej vi tamo! Da, da, vi! Pustite već jednom to dijete na miru! Još će se utopiti!» (cit.66.str.)
- čini mi se da je u svemu ovome najviše nastradao Kishon jer prvo se iživcira jer Amir neće u vodu, zatim ga Amir ugrize za ruku, onda ga osramoti čuvar, a sada mu još otkažu ruke i noge pa se, zahvaljujući čuvarovoj pomoći, ne utopi. Stvarno morate imati previše sreće da vam se sve ovo dogodi u jednom danu.
« - Nevjerojatno - reče čuvar bazena pošto me osvjestio umjetnim disanjem. – I takav čovjek još pokušava dijete učiti plivati!» (cit.67.str.)










BILJEŠKE NAKON ČITANJA:


DOJAM:

Priča mi se jako svidjela zbog raznih događaja koji se čovjeku mogu dogoditi u samo jednom danu. Najprije slušate nečije cmizdrenje, a kada mu odlučite pomoći on vas još i ugrize i na kraju samo što se ne utopite.


VRSTA DJELA:

- pripovijetka


TEMA:

Bezuspiješni sati plivanja


MIJESTO I VRIJEME RADNJE:

- na bazenima (cit.65.str.)


KOMPOZICIJA:

UVOD: Amirov strah od plivanja
ZAPLET: Kishon nagovara Amira da uđe u vodu
VRHUNAC: Kishon nasilu gura Amira u vodu, ali čuvar ga spašava
RASPLET: ljutiti Kishon skače u vodu i zamalo se uguši


STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA:

EPITETI:
- punim glasom (cit.63.str.)
- mala kukavica (cit.65.str.)
USPOREDBA:
- poput mlada orla (cit.63.str.)
- kao da su se posvađale (cit.67.str.)
METAFORA:
- željeznim stiskom (cit.66.str.)

ODLOMAK KOJI TI SE NAJVIŠE SVIDIO I ZAŠTO:

« - Nevjerojatno - reče čuvar bazena pošto me osvjestio umjetnim disanjem. – I takav čovjek još pokušava dijete učiti plivati!» (cit.67.str.)

Ovaj odlomak odabrala sam zato što me je jako nasmijao zbog slijeda događanja, naime, prvo je tonuo sin, ali zahvaljujući Kishonovoj ljutnji potonuti je uspio i sam Kishon.


KRATKI SADRŽAJ:

U nekom bazenu otac je učio sina plivati. Uporno ga je uvjeravao da mu se u bazenu ništa ne može dogoditi. Pokušao je svge moguće načine ko što su ucjene, bezuspješni razgovor s čuvarom. . . Nakraju je rekao sinu da uđe u vodu ili večeras nema gledanja televizije. Ovaj je i dalje samo stajao kraj bazena i plakao. Otac mu je i dalje, zaboravivši na prjetnju, pokazivao kako je to jednostavno. Mašeš rukama i broji jedan, dva, tri. Kad je shvatio da od toga nema koristi uzeo je sina i držeći ga iznad vode govoriomu neka maše rukama. Na kraju je čuvar čovjek dovikunuo ocu da pusti djete na miru. Ovaj je ostavio djete na suhome i ponovno otišao plivati. Nije uspio i počeo se utapati. Čuvar ga je uspio izvući i oživiti, ali je i izrazio svoje ćuđenje kako takav čovjek može učiti sina plivati.

LIKOVI I OSOBINE:

AMIR

- bojažljiv, kukavica, bespomoćan
« Već punih pola sata pokušavam nagovoriti svog riđokosog potomka da uđe u vodu kako bih ga naučio plivati, ali on se, eto, boji. Od straha plače, zasad doduše još samo potiho, ali zamalo će se derati punim glasom, znam ja njega. (cit.63.str.)

KISHON

- ljutit
« Iskočim iz bazena, a Amir se vrišteći iz sve snage dade u bijeg. Potrčim za njim, uhvatim ga i, držeći ba za kosu, odvučem ga u bazen. Naučit ću ja njega već i plivabju i pameti!» (cit.65.str.)

OSNOVNA MISAO/ PORUKA:

Riječima «ja to ne mogu», nitko nikada nije postigao ništa; «pokušat ću» stvara čuda.

BIBLIOGRAFSKI PODATCI:

Zagrebačka stvarnost, Zagreb, 2001.g.


BILJEŠKE O PISCU:


August Šenoa je rđe1838. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Studirao je pravo u Zagrebu i Pragu. Kratko je boravio u Beču. Od 1866. godine stalnu živi u Zagrebu, gdje je i umro 1881. godine.
Uz pisanje Šenoa je obavljao i mnoge druge dužnosti: bio je građanski bilježnik, senator, dramaturg zagrebačkog kazališta, urednik književnih novina... Bio je svestran i obrazovan, a poznavao je i nekoliko svjetskih jezika ( engleski, francuski, njemački, ruski, talijanski) te pratio društvena zbivanja u Hrvatskoj i izvan nje.
Pojavom njegovih književnih djela hrvatska je književnost počela svoj brzi uspon. Pisao je pjesme, pripovjetke, romane, kritike, feljtone. U svakom od tih djela ističe se njegova ljubav prema domovini i borba protiv nepravde. U nekim svojim djelima prikazao je društvo svojega doba: Branka, Prosjak Luka, Prijan Lovro, a u nekim prošlost hrvatskog naroda: Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se Senjske ruke, Diogenes, Kletva.
Šenoa je jedan od najznačajnijih hrvatskih pisaca, o čemu svjedoči i podatak da se razdoblje od dvadesetak godina u kojem je djelovao naziva «Šenoino doba».



BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:



- svidjelo mi se kako je Šenoa opisao neslogu ljudi iz sela i grada, njihovu obostranu antipatiju i njihovo osuđivanje jednim jedinim pogledom kojim bi građani rekli « Ti si seljačina, manje si vrijedan od nas» i tako ih sudili bez ikakvih dokaza. No ja mislim da su ti ljudi tako postupali jer su bili neobrazovani i nisu znali cijeniti jedni druge te biti ujedinjeni, tada još nisu ni slutili koliko je to važno za daljnji razvoj zemlje.
«Jeljenje je blizu grada, Jelenjani zalaze često u grad. Ondje im je oblast, ondje sud; no ne nose iz grada dobrote, već sramotu. Na dobro slijepi, na zlo su oštrovidni. Pravdaši su, ljudi nemirne, zle krvi, za brazdicupoklala bi se rođena braća.» (cit. 9. str.)
- mislim da Luka preburno reagira, ne znam trenutno tko je tu u pravu jer svatko vodi svoju priču i po ovome ispada da se svađaju zbog nekih gluposti ili zbog ljubomore.
« Koji te bjes za to pita, brbljalo jedno? Jesmo li za to amo došli da se pravdamo za kozju bradu, je l'? žao vam je mojih krvavih groš,a? Da, tigrošići su rasli na mojem dlanu, i moja torba nije rešeto. Jesam li ja kriv da vam džepovi nemaju dna, da je vaše grlo suh pjesak? Nijesam li te svaki put pošteno platio za svako pismo? A koliko si se puta, reci, Janko, napio na moj račun za taj tvoj križ?
(cit.12.str.)
- mislim da prosjak dobro govori, da bi nešto zaradili i imali u životu, trebaju se udružiti, surađivati i jako puno raditi.
«Da vam kažem. Treba zasukati rukave. Svaki će dobiti svoj posao. Jedan će brati, drugi sijati, treći braniti, a žnjeti ćemo svi. Ti si, Mikice, neoprezna jezičina, gora nego pandurska šiba. Ti našm slavni magistrat kada dođeš među seljake.»
(cit.15.str.)
- mislim da Luka ne smije tako razmišljati o sebi i svome životu jer jednostavno takav njegov stav primjećuju i drugi ljudi, kao da to osjete iako on za to ne zna i mislim da je to jedan od razloga zbog kojega ga ljudi izbjegavaju, mislim da ga se boje, zamisli samo kada vidiš nekog smrknutog čovjeka na ulici, ne prolazeli te tada trnci, ne zapitaš li se što će se dogoditi ako mu se obratiš, hoće li se naljutiti i izderat na tebe i onda pomisliš ma dat ću mu koju kunu pa neka se veseli, možda će sutra na njegovu licu biti maleni smješak...
«Bilo je Luku gotovo stid. A on, šta je on? Zašto je na svijetu? Kako je ugledao svijet? Pao je na svijet kao zrno tuče što padne s neba. Stražar gradski nađe nekog jutra golišavo novorođenče na ulici, dignu ga, ponese ga na varošku kuću. To bijaše on.» (cit.19.str.)
- žao mi je što Luku, kao djete, nisu naučili, niti pokušali naučiti da radi neki posao, nego je on potajno slušao njihove prosjačke razgovore i to je jedino naučio, naučio je prositi i kao prosjak živjeti ovim bijednim životom, nadajući se da će sutra osvanuti ljepši dan, da ga neće nazivati kopiletom i da će moći biti običan, prosječan čovjek.
« Da, da žena je mislila da je prosjak. Zar je Luka znao što je prosjak? I kako! Na stotine ih je viđao u gradskoj kući, slušao njihov razgovor. To bijaše dobra škola. Osobiti jedan, hromi matko iz Resnika, bijaše majistor. Ponedjeljkom bi ga stražar obično doveo u varošku kuću jer se nedjeljom napio bio u «prosjačkoj krčmi» u Ilici...» (cit.21.str.)
- mislim da je Mato prošao već puno toga u životu i da je luki sve to govorio u prenesenu značenju, mislim da je svaka njegova riječ bila izrečena s velikom gorčinom, a svaka njegova rečenica je nosila jednu od njegovih životnih poruka.
« Luka je svog novog oca gledao u čudu, slušao u čudu. Čovjek zapalio je sam svoj krov! Kršteni ljudi da su zmije, vukovi! Možda jest tako, možda nije? Možda je Mato poludio, možda je govorio pravo? Mnogo je Luka o tom razmišljao, u misli usno ležući u šušnju pod prosjakovim krovom od kuruzinja. I snilo mu se o tom, mutno mu se snilo. Šta je on znao šta li da je svijet, šta li ljudi? Šta da je dobra, šta li zlo?» (cit.25.str.)
- jako mi je žao što je Mato umro, a on i Luka bili su tako dobri zajedno, pitam se kako će to Luka podnijeti, nakon starčeve smrti opet će biti sam, potišten i mučen pitanjima o svojoj prošlosti.
«U taj par provali krv na starčeva usta, i mrtav klonu pred Luku. Mladića je zeblo. Nije bio strašivica, ali pred njim ležaše bjelokos, bradat starac, blijeda lica, mrtav. U ukočenim očim, okrenut prema mjesečini, treptaše varavo svjetlilo noćno hineći život i poslije smrti. (cit.29.str.)
- pa čini mi se da se Mikica jako boji Luke, prava je kukavic,dovoljno je da Luka baci pogled i Mikica radi sve što Luka želi...
« Da mi ne ideš kroz sela, već poljem. Sutra da si mi ovdje u zoru i trijezan jer će inače batina posla imati. Sutra ujutro ćeš u grad u gruntovnicu, pa vidi koliko ima kum Martin duga na svojoj kući i komu je šta dužan. Sve lijepo ispiši pa mi donesi amo.» (cit.34.str.)
- zaista me začudilo što se Luka želi oženiti, a nikada prije to nije spominjao, mislila sam da će i dalje ići svijetom prosjačiti, ali njegova želja da postane običan čovjek, zaprepastila me.
« Da! Zašto ne bih? Je l' mi sila povlačiti se po crnoj zemlji kao zmija, na žegi se pržiti, na mrazu drhturiti, glođati kost koju drugi bacaju? Ja hoću sjediti kod tople peći, hoću vina piti, bijela kruha jesti,ženu ljubiti kao i drugi, ja hoću da budem čovjek,da, čovjekom hoću biti.» (cit.36.str.)
- pa čini mi se da je Luka zakasnio na «lovu» na Maru jer ona očigledno ima drugog udvarača koji joj osvaja srce i u kojega je ona ludo zaljubljena već tri godine... jadni Luka...
« Drugi su šaptali da je Andro ovakav i onakav, da je njegova vjera pljesniva, a soldat da je šaren kao što je njegova haljina. No ja sam mučala i trpjela, i trpeći Boga molila za te – za vas. Nek laju,rekoh, ja znam što znam, a srce mi veli da Andro ne može biti takva grešna duša da bi se mogao obrnuti kao dlan.» (cit.44.str.)
- e, sad mi je stvarno dosta, zar se na više od pet stranica mora opisivati kako se dva susjeda svađaju oko jedne šljive, neka više odluče kome će pripasti jer mi sada to ide na živce, ne mogu više vjerovati da se zbog toga svađaju, neka je već jednom grom udari i zapali ako baš mora.
« Ne, ne, ne. Nije tako. Ne pita se za šljivu, već za pravo. Jer dajte danas šljivu, sutra ćete vrt, preksutra polje, a najzad i kuću. Ne vjerujte vi Martinu. Velika je ono lisica.» (cit.49.str.)
- dobro jer taj Martin toliko zao ili su to ljudi s kojima živi toliko licemjerni, dvolični i ljubomorni, svi su se urotili protiv njega, uključujući i onu šljivu o kojoj se JOŠ UVIJEK priča, stvarno su dosadni, još mu samo i tu vračaru trebaju dovesti da mu i ona malo zagorča život...
« Vidiš, to mi je žao. Ne trpim ga. Ohol je, misli, gospodin je, ta prosa mužetina i gleda sve nas ostale kao da smo njegove psine. No, velim ti,ne trpim ga i ne trpim ga.» (cit.55.str.)
- mislim da Andro ispravno govori, zar je ŠLJIVA morala posvađati dva dobra, stara prijatelja, morala je spriječavati ljubav dvoje mladih ljudi, podići ogradu koju neće isplatiti ni za deset godina, pa neka je onda grom zapali i gotovo, a i meni će biti lakše što više neću morati čitati o njoj jer je već prešla u naviku razgovaranja.
« Šljiva, vražja ona šljiva, grom je zapalio. Je l' potreba bila ograditi se, plot podizati, kojiviše stoji nego cijela šljiva? Bogzna koliko je već ljeta obrodila i nitko nije pitao čija je. Brali smo je zajedno ja i Mara, a što je ostalo, pojele su guske i kokoši. Vjere, da sam znao da će je jednom obirati fiškali, bio bih je potpalio ili navrtao nek pogine bez traga. Je l' to vrijedno, je l' pošteno da se dvaod starine prijatelja i susjeda grizu i kolju radi kržljave šljive, da čemere srce i griješe dušu, da hrane fiškale i pisare, da otkidaju milo od dragoga? Oče, dragi znate šta? Eto, ako se oženim Marom, šljiva bit će Martinova i vaša, bit će naša, ili, kada vam je tolik trn u peti, posjecimo je, pak je pravdi kraj.» (cit.61.str.)
- pa mislim da će Mikica sada morati donijeti odluku na čijoj je strani jer neće još dugo moći sjediti istovremeno na dvije stolice jer bi mu se jedna uskoro mogla izmaknuti...
« Čuj, Mikice! Ja sam soldat, ja se ne šalim. Ako te nađem u kvaru na tom putu, ako zabode i mali prst u moje poslove, Boga mi moga, zdrobit ću ti pasju glavu...» (cit.62.str.)
- mislim da je Mikica jako ljubomoran na Luku i da sve to skupa neće dobro završit, uh, da bar saznaju da je on naredio da se Martinu nanosi zlo, da mu je on ubio krave...
« Da, da, još će me onaj prosjak gledati preko ramena, mene koji sam pismen čovjek, koji znam kako je u svijetu. Zašto se može prosjak iskopati, zašto ne mogu ja? Jer ima novca, a ja ih nemam. On, da mi se ruga! Ne, ne i sto puta ne, toga neće biti. Da vidimo zašto imam pamet!» (cit.71.str.)
- mislim da ljudi više stvarno nisu «fer» prema martinu, svi su oni samo ljubomorni i zbog toga mu nanose toliko zla, prvo mu ubiju krave, a onda mu nabiju pod nos i jednu jadnu šljivu zbog koje završi i na sudu...
« Tužni bijahu to dani po Martina, svi ga računi prevariše, ljuto prevariše. Koliko je on toga smišljao, zasnovao bio. Radio je kao mrav, kupio kao pčela, a opet ne bijaše čovjek tvrda srca; to je svaka Božja duša u selu znala, za to se je čulo i dalje od sela, pače u gradu.» (cit.77.str.)
- sada je više nego očito da Mikicaželi iskorititi luku za vlastitu korist i mislim da to sada još samo Luka ne shvaća, a kada bude shvatio, bojim se da će tada biti prekasno.
« Pzi, kume, da ne budeš i gavranima krma, da ne budem ja ona živina koj aće se tvojom krmom hraniti! Razumijem ja finog Luku. Jednu forintu daje meni, a devet ih zadržava za sebe, jer mu trebakućicu kupiti. Da, da. Čuvaj samo lijepe grošiće, naći će se tkogod koji će ih potrošiti.» (cit.86.str.)
- pa, čini mi se da se u ovom selu samo još «budale» slušaju, a narod, po običaju, samo klima ili odmahuje glavom, jako slična situacija kao i u mom razredu.
« I nijesu. Kada su vaši djecaci mali, vuku ih u školu, gdje su učitelji skupo plaćeni, a ništa ne znaju, a vi kod svoga gospodarstva nemate nikoga; a kad dječaci prirastu, vuku ih u soldate.» (cit.93.str.)
- mrzim ove latinske riječi i izreke kojih je puna knjiga i zbog toga stalno moram gledati u riječnik, to mi se nikako ne sviđa!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
« Bene amice! Ha! Ha! Ha! Vana sine viribus ira! Crvenih sto, bijelih osamdeset. Tvoja ašešorija, moja šenatorija u džepu. Sutra ćemo mi ovdje sjediti.»
(cit.115.str.)
- izgleda da je i Mikicu zahvatila ruka pravde, taj odvratni prevarant, lopov i ne znam kako da ga više opišem jer mi svaka njegova riječ digne živce, ono što je dobio to je i zaslužio, neka pati taj odvratn................
« Samo jedan čovjek nije ga nikako zaboraviti mogao – Mikica Ribarić. Svi mu mudri i hitri računi pođoše po zlu. Htio je ujesti Luku , ali nije ga htio otjerati, ta Luka davao mu je zasluge, od njega je živio, Luka je imao punu torbu novca na koje je Mikica vrebao. Sve mu izmaknu ispred nosa, i dođoše žalosni, vrlo žalosni dani po ćelavog pisara. Katkada prođoše dan, prođoše dva, ni da je korice vidio.» (cit.12.str.)
- drago mi je što je osmjeh djeteta promijenio Lukinu odluku i što ga je odlučio ostaviti da živi s ljubavlju svojih roditelja, ako je Luka imao grozno, tragično djetinstvo, zašto bi te sudbine moralo biti i ovo dijete, zašto bi i na njebovu imenu bila «naljepnica» na kojoj bi pisalo: «kopile».........
« Zašto da pati čedo sve one muke koje je on pretrpio, da ga hladna srca baci u ponor iz kojega se sam nije podignuti mogao, jer je kušao zlim postići dobro! Ne, ne, ne! Jecaše njegova duša iz dubine svoje! Sam ću nositi tu kletvu, nitko drugi nek je ne nosi, nikomu na svijetu ne želim toga. Ne, crviću moj! Rasti sretno među svojima.» (cit.136.str.)
- sada shvaćam Lukinu bol koju je mnogo godina skrivao gledajući stotine sretnih ljudi koji su imali obitelj, kojima su dani ispunjeni ljubavlju i srećom, on to nikada nije osjetio i zbog toga sve želi kupiti novcem, čak i ljubav, ali to je nemoguće, također je nemoguće to njemu objasniti...
« Stoga, sjedio je nijem na hladnu kamenu naprama mirnoj kući, naprama nedoživljenoj želji. Prosjak se dignu i pogleda prema kući kanda će je očima blagosloviti; iz oka pade mu suza, ali pade na kamen. Luka okrene lice i stupiše brzo prema Savi.» (cit.143.str.)
- drago mi je što je Luka platio Mrtinu za to što je zbog njega umrla njegova stoka, žao mi je što se ubio, ali možda će sada živjeti u svom svijetu snova, svijetu punom ljubavi, A JOŠ MI JE DRAŽE ŠTO JE MIKICA NPOKON MRTAV, taj odurni prevarant i što sve već nije bio.........
« Tiho teče Sava uz vrbinje gdje su nekada ciganski šatori stajali i tekući šumi tajno i muklo, tiho teče Sava i šapće još i danas kroz noć pjesmicu o prosjaku Luki koji je htio postati čovjekom.» (cit.152.str.)




BILJEŠKE NAKON ČITANJA:


DOJAM:

Kniga mi se ne sviđa jer je preduga, prepuna nepotrebnih opisa i ima previše likova. Mislim da nema potrebe da se na pedesetak stranica opisuje izgled neke šljive oko koje se neprestano svađaju dva susjeda. Znam da je pisac pokušao opisati i oslikati život ljudi 19. stoljeća i u tome je uspio, ali meni se to ne sviđa, znam što se sve događalo u prošlosti i isto tako znam da nije sve bilo baš tako dobro, on je pisao knjige o vremenu u kojemu je živio i obrađivao je, naravno, probleme toga vremena, koji mene, barem zasada, ne zanimaju!


VRSTA DJELA:

- pripovijetka


TEMA:

- Život prosjaka Luke koji je htio postati čovjekom.


VRIJEME RADNJE:

- 19. stoljeće


MJESTO RADNJE:

- selo Jelenje kod Zagreba (cit.12.str.)
- u seoskoj krčmi (cit.139.str.)


KOMPOZICIJA:

UVOD: Lukino bolno djetinjstvo
ZAPLET: Luka upoznaje Matu i postaje prosjak
VRHUNAC: Mato umire, Luka se zaljubljuje i želi postati čovjekom
RASPLET: Luka ne uspjeva u svojoj namjeri, ostaje prevaren i ubija se






STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA:


PERSONIFIKACIJA:

- «Voda bije o niske bregove, zajada se u zemlju, šumi grmljem, struže preko bijelih prudina.» (cit. 9. str.),
- «svaki cvjetić je drhtao i disao» (cit.122.str.)

EPITETI:

- bijela magla (cit.14.str.)
- klapaste uši (cit.8.str.)
- papreno lice (cit. 56.str.)
- bosonogi pastiri (cit. 95.str.)

USPOREDBE:

- gledahu novce kao pseto (cit.56.str.)
- oči crne kao kupinice (cit. 65.str.)
- u sumraku kao klupko (cit.10.str.)

KONTRAST:

- život – smrt


ODLOMAK KOJI TI SE NAJVIŠE SVIDIO I ZAŠTO:

« Tiho teče Sava uz vrbinje gdje su nekada ciganski šatori stajali i tekući šumi tajno i muklo, tiho teče Sava i šapće još i danas kroz noć pjesmicu o prosjaku Luki koji je htio postati čovjekom.» (cit.152.str.)

Ovaj odlomak odabrala sam zato što mi je drago što je Luka platio Mrtinu za to što je zbog njega umrla njegova stoka, žao mi je što se ubio, ali možda će sada živjeti u svom svijetu snova, svijetu punom ljubavi, svijetu nade, možda će sada imati sve što mu je potrebno.


KRATKI SADRŽAJ:

Uz rijeku Savu nalazilo se malo selo Jelenje. Ljudi su bili nepošteni, bili su varalice. U tom selu živio je i Luka. Još kao dječak ostao je bez roditelja i zbog toga je zaovjek na sebi imao mrlju zvanu siroče. S vremenom je upoznao Matu, pametno, starog prosjaka s kojim je zajedno prosio po svijetu. Mato je bivao sve stariji i nakon nekog vremena umro. Luka je opet ostao sam. Tada je odlučio postati čovjekom, želio je ženu, želio je obitelj. Zaljubio se u Maru i svojim novcem želio kupiti njenu ljubav. Plaćao je Mikici, čovjeku kojemu je vjerovao, ali Mikica ga je iznevjerio, pokrao ga je, a Mara se udala za Andriju dok je Luka lutao po svijetu nakon što ga je Mikica iznevjerio. Nakon nekog vremena se vratio u Jelenje, oprostio se sa svimai bacio u Savu, ubio se. Svi koji su ga pozbavali brzo su ga zaboravili, ali nakon godine dana Mara i Martin dobili su poziv za sud. Došli su u grad i svećenik im je rekao da im je Luka ostavio 800 forinti i da to prihvate zbog toga što je on djelomice kriv za smrt Martinovih krava i zamolio ih je da jednom godišnje mole za njega i njegovu dušu...


LIKOVI:

- Luka, Mara, Martin, Andrija, Mato...

OSOBINE LIKOVA:

Martin:

- dobar, darežljiv:

- « Ljudi smo, dragi susjede, od Boga je svim pošteno, a ako ste me uvrijedili čim, bilo vam prosto od mene, ako sam ja vas čim uranio u srce, oprostite i vi meni.» (cit.110.str.)

Luka:

- ustrajan, uporan, iskren

- «Vidiš, janijesam prosjak, ja ću imati kuću i kućište, ja ću imati sve, ja ću čovjek biti, al ti me pridigni svojom rukom.» (cit.119.str.)

- neobrazovan

- « Nehotice dignu Luka rukuda se i on prekrsti, ali nije pravo ni znao kako se čovjek krsti...» (cit.132.str.)

Mara:

- radoznala, dobra, zaljubljena

- «Ha! Ha! Ha! Jest pravo! Jest pravo, dragi oče – nasmija se djevojka kroz plač prihvativ se rukom stola da se nesruši od teške radosti.» (cit.112.str.)


OSNOVNA MISAO/PORUKA:

Bez tvog pristanka nitko u tebi ne može izazvati osjećaj manje vrijednosti!