BIBLIOGRAFSKI PODATCI: Sarajevo 1977. godine
BILJEŠKE O PISCU:
Slavko Kolar je hrvatski pisac i dramatik. Rođen je 1891. u Garešnici, a umro 1963. u Zagrebu. Po zanimanju je bio agronom pa je radio u raznim krajevima Hrvatske. Sudjelovao je u II. svjetskom ratu, nakon kojeg se povukao u mirovinu. Najvažnija prozna djela su mu Nasmijane pripovijesti, Ili jesmo – ili nismo, Mi smo za pravicu, Svoga tijela gospodar, Glavno da je kapa na glavi i druga. Kroz svoje likove prikazuje socijalne i ekonomske odnose na selu, a probleme oslikava s blagom dozom humora. Pisao je također drame i filmske scenarije.
BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:
- već sama priča počinje tragično, Janica je svakoga dana sve gore i gore, a njeno dijete je umrlo. Jako mi ga je žao i pitam se je li to još jedan razlog zbog čega je Janici sve lošije?
« Umrlo joj u vrijeme i dijete. Vidjelo siroče da za nj nema života i da je samo na nepriliku. Mati ga nije mogla više dojiti, a krvavo mlijeko nije mu ni malo prijalo. Došli užasni grčevi i mala se curica preselila na drugi svijet, prije nego li je pravo ovaj i zagleda. Uostalom pravo je učinila! Svi su joj to odobrili, jer šta će tu bez matere!? Janici međutim sve gore. Oslabila toliko, te već ni glave nije mogla podići, ni žlice u ruci držati.» ( cit. 6. str. )
- koliko sam uspjela shvatiti čini mi se da su jako teška vremenai da se mora puno raditi pa ne bih nikome zamjerila što želi biti na Janičinom mjestu, ali mislim da ipak Janica ne uživa u svemu tome i da bi radije sada bila na kiši i na polju nego tu nepokretno ležala.
« Samo Janica nije rekla ni riječi. Lijepo ti je biti malko bolestan! Tek toliko da čovjek od rada nešto odahne, da umorne kosti protegne i ogrije, i da se malo naspava.» ( cit. 7 . str. )
- pitam se zašto nitko ne voli Janicu jer meni se čini jako vrijednom ženom te zašto nitko ne primjećuje tu nepravdu, zašto joj nitko ne želi pomoći, čak ni njen muž Marko, stalno samo spava « ko' top», a za ženu ni ne pita.
« Spava i Jaga, žena dragog Mikinog sina, koji je u vojsci. Nju stara kata ne goni jer ona tobože kućne poslove obavlja, a u stvari njih dvije složno drže protiv Janice. Drugi mikin sin oženio se pu no prije od starijeg brata Marka, pa tako njegova žena ima prvenstvo. I nju je svekrva prije gnjavila, ali otkako je došla Janica, složile se njh dvije protiv Janice i postale prisne prijateljice.»
( cit. 8. str. )
- sada se stvarno pitam je li Marko zaista volio Janicu ili ju je za ženu uzeo, pošto je bio služben i poslovan čovjek, samo kako bi ugodio gospodinu nadšumaru kojem se oko zaustavio na Janici.
« Bio je Marko čovjek služben, pa tako je valjda došlo, pa je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi gospodinu nadšumaru i da se pogizda pred drugom gospodom. Inače bijaše on svjetski čovjek, a pomalo i stariji momak.» (cit. 9. str.)
- mislim da Janica osjeća da Marka baš ne brine njeno zdravstveno stanje jer on umjesto da sada daje Janici svu svoju podršku upravo u trenutcima u kojim ona vapi za njim uporno ga dozivajući on se pravi kao da se već pet tjedana ništa ne događa.
« Pogotovu, kad Marko kao da svega toga ne vidi. Inače bio je on prilično dobar, tek malo strog, kako i treba da je pravi čovjek. Ćušio je Janicu u ovu godinu dana samo jedamput, kako zajedno žive. Pa i tu je ona bila kriva, priznala je i sama, jer koji ju je đavo gonio, da se na nj otresa, kad je vidjela da je malo, ko reći pijan.» ( cit. 10. str.)
- mislim da ova dvojba staroga Mike i njegove žene Kate nema nikakva smisla, neka se već jednom jednostavno ostave volova i dasaka, pa Janica još nije ni mrtva, a oni joj već lijes prave, pa i ako sve govori da će umrijeti stari ljudi kažu da ne treba ništa unaprijed pripremati.
« Stari se Mika nekako teško otpravljao na put. Ne što on ne bi volio koji put da odmakne od kuće ili što bi mu bilo teško gaziti ono debelo jesensko blato, nego jer se nikako nije mogao odlučiti, da li da uzme volove, pa da odmah doveze i daske za mrtvačku škrinju ili da to odgodi, kad mu snaha doista umre. Istina, očita da joj spasa nema, ali opet ženskom čeljadetu nije nikad vjerovati. Može se najedanput predomisliti.» ( cit.11. str.)
- istini na volju, čini se da je Marko Labudan uzeo Janicu za ženu da bi dokazao profinjenost svog ukusa gospodinu nadšumaru kojem je Janica zapela za oko jer su ugled i svatovi Marku važniji od Janice.
« Najbolje bi mi išlo na račun kad bi pričekala dar dvije-tri nedjelje, pa onda umrla, ako već umrijeti mora. Ili da umre odmah! Samo da mu ne bi pokvarila svatove, jer zbogom onda barjaktarija, zbogom ono veselje, pa gospodsko društvo ( jer bit će tamo sigurno gospogin bilježnik, blagajnik, učitelj, a možda i sam velečasni), zbogom onda dobra večerica i ono fino Žugečićevo vino.» ( cit. 12. str.)
- mislimda je svima stalo samo do toga da Janica što prije umre, jedni zbog karmina, a drugi jer misle ako što prije umre neće im više biti na teret i na trošak,a zamisli što bi se dogodilo da još uz svećenika dovedu i doktora pa mu i konje još napoje, možeš misliti, zar nečiji život vrijedi manje od novca? Koje, grozne « škrtice»!
«Ima li na priliku, smisla zvati doktora? Pomoći joj neće, to je sigurna stvar, samo će biti više troška. Ako je voz doktoru, umrijet će putem, pa još slušaj njegove prigovore...» ( cit. 13. str.)
- mislim da je Janici sasvim svejedno hoće li više živjeti ili umrijeti, ali ako već mora umrijeti sve što želi je samo još jednom, posljednji puta na ovozemaljskom životu vidjeti i osjetiti toplinu Markova pogleda i njegovu blizinu, reći mu poslijednji zbogom.
« Pravo peći, Janici zadnjih dana nije bilo ni do razgovora ni do utjehe... Ležala je nemoćno, sa zakopljenim očima, disala kratko i teško, dok su kroz onu malu njenu glavicu sporo prolazile neke mutne misli, čudne i neobične slike, neodređene i nejasne želje. Nije njoj do posjeta. Jedino da joj Marko dođe, ali inače bi najvoljela mir. Samo mir i tišinu.» (cit.15.str.)
- pitam se što će sve te žene ovdje s Janicom ionako su sve beskorisne! Neprestano zapitkuju, ali mislim da jedva čekaju da umre i oslobodi Marka, ne bi li koja od njih ugurala svoju kćer Marku.
« Žene se na sve to ne obaziru. One posjedaju po krevetima, jedna do druge, kao kokoši na grani. U posljednje ih vrijeme naročito interesira da li ih i koju od njih još Janica pozna...» (cit.16.str.)
- čini se da je ovo bio posljednji Janičin vapaj da pozove Marka kako bi mu uputila posljednji pogled i pozdravila se s njim.
« Zagledala se Janica u vrata, neće li Marko doći. O, koliko je tuge, koliko deskrajne žalosti i najnježnije čežnje bilo u onim divno plavim, djetinjskim, a tako umornim očima! Ali Marko nije dolazio.»(cit.18.str.)
- čini se da je Janica umrla ne čekajući ni svećenika, ni doktora pa čak ni svijeću, već samo Marka kojem je za uspomenu ostavila suzu koja joj je kanula niz obraz.
« Ali Janica, kao da se nije na to osvrtala. Njen je pogled bivao sve tvrđi, sasvim ukočen. Njene su ruke klonule, slabašne i prozirne, a iz lijevog oka odronila se jedna bistra suzica. Kad se svijeća našla bilo je već kasno. Janica je bila umrla.» (cit.19.str.)
- mislim da Marku nije bilo potrebno reći da je Janica mrtva jer je on to opazio kada je ugledao bijelu golubicu koja je upravo odlijetala sa krova kuće, a u njemu su se tada probudili posebni osjećaji za koje možda nije ni znao da ih posjeduje u svom srcu za Janicom, osjetio ih je iako ih nije želio osjećati, iako se pokušao praviti hladnim i ravnodušnim svo ovo vrijeme, možda on to dosada nije shvatio, ali je, čini se, jako volio Janicu.
« Kako u čitavom selu nitko nije imao bijelih golubova, Marko se odmah dosjetio što se dogodilo. Znao je on da je to bila dušica njegove Janice... Oko njenih malih usana opazio je neki čudni podsmjeh. Neki smješak, pun žalosti i prijekora. Spustio je glavu niže, a oči upro u pod, dok su mu usne automatski šaputale «očenaš»...» (cit.20.str.)
- činise da je stari Mika jedini volio i razumio Janicu iako to nije možda izravno pokazivao, ipak mu je bilo žao što je Janica otišla na put s kojeg se nikada više neće vratiti.
« Itak mi je dobra bila! Vedra je bila, bog joj daj dušici lehko! Kuliko je puti mesto mene blago nahranila i očistila, štalu osnažila...» (cit.24.str.)
- mislim da nikoga iskreno nije zanimala svadba i sreća mladenaca, već samo dobro jelo i vino.
« Večera je bila izvrsna. Bilo je doduše i tu deset čorba, ali je bilo u njima i obilje mesa, bijaše i kolača za ženskadiju, a svi od bijelog brašna. Bilo je i vina, pa se oštro pilo...»( cit.26.str.)
- nakon što se Marko potukao mislim da mu je najpametnije bilo to što je pobjegao i uspio spasiti živu glavu jer su svi pijani, a mislim da ni on nije baš puno trijezniji.
« Majistor je bio Marko! Mada mu se mutilo od silna vina, on je znao, da mora spasiti živu glavu. Zavitlao stolicu, srušio lampu, jednu, pa drugu, pa onda kroz marak, mlateći oko sebe, rušio sve što mu je bilo na putu i sretno ispao napolje.»(cit.28.str.)
- mislim da se sada Marku od silna pića priviđa Janičin lik
« Da li je šutjela ili je nešto šaptala ili je to šuštalo lišće- toga nije mogao Marko razabrati. Samo, on se ukrutio, odrvenio, pa ni makac. Koljena klecnuše, grkljan se stisnuo, srce se steglo, pa onda ludo zakucalo, zatreptalokao da će kroz grlo.»(cit.30.str.)
- mislim da je Marko stvarno jako volio Janicu, breza ga je pdsjećala na nju jer je jednako krhka kao i Janica pa je zato i vidio njezin lik.
«Zadrhta mu ruka i nemoćno se spusti. Okrenu se naglo Marko, ispane iz šume, pa udari kući. Sve je bilo tako nejasno, tako mutno i mračno u njegovoj glavi, te mu se još većma zamutiše one njegove nekoć slavne, jasne sokolove oči. Objesio se, tužno i nemarno, onaj još jučer gizdavi brk.»(cit.32.str.)
BILJEŠKE NAKON ČITANJA:
DOJAM:
Ovo je tragična priča. Ona duboko uranja u ponore ljudskih slabosti, ona pokazuje svu tragediju kako čovjek može poniziti sebe i druge. Ona istovremeno upozorava da je čovjek nemoćan ispraviti svoje pogreške ako dozvoli da mu vrijeme izmakne iz njegove kontrole. U ovom našem svijetu jedinstven primjer za to bio je život i smrt princeze Diane. Pripovjetka «Breza» me pomalo podsjetila na tu suvremenu tragediju. Dok je živjela, Diana je trpjela svakakva poniženja, nerazumijevanja i ogovaranja. Obitelj u koju je došla izolirala ju je zbog toga što je bila drugačija od njih, a to oni, opterećeni vlastitim ograničenjima, nisu mogli prihvatiti. Tek je njena smrt podsjetila čitav svijet, ali i njenu obitelj, na njenu istinsku vrijednost. Tako nas i ova pripovijetka «Breza» podsjeća na vječne istine o čovjeku i time dokazuje koliko je ova tema prisutna u svakom vremenu i svakoj sredini.
VRSTA DJELA:
- pripovijest
TEMA:
Težak život i smrt mlade Janice
MJESTO I VRIJEME RADNJE:
Hrvatsko Zagorje (cit. 5.- 32.str.)
KOMPOZICIJA:
UVOD: Janica je bolesna i sve je gore
ZAPLET: Janica umire, a Marko vidi bijelu golubicu i shvati da je umrla
VRHUNAC: Marko odlazi u svatove,potuče se i napije i u šumi umjesto brze vidi Janicu
RASPLET: Marko odlazi posjeći brezu, ali ne može
STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA:
EPITETI:
- nasmijanim, malim usnicama (cit.9.str.)
- dobra večerica (cit.12.str.)
- mutnom jesenskom nebu (cit.19.str.)
USPOREDBE:
- kao breza (cit.9.str.)
- kao kip (cit.15.str.)
- kao da u dimnjaku spava (cit.16.str.)
- kao magla (cit.20.str.)
METAFORA:
- jasne sokolove oči
ODLOMAK KOJI TI SE NAJVIŠE SVIDIO I ZAŠTO:
«Zaustavio se Marko pred brezom i pljunuo u dlavove. Posjeći će je da ga više ne sjeća sramote, da ga više ne plaši… Omjeri je krvavim okom, a ona stoji visoka, vitka i prava. Bezazleno mu se učini to fino, nježno drvo s bijelom, tankom, skoro svilenom korom. Tako je bila mila ta breza, tako fina i lijepa. Kao neka svetica … Nije li to ipak njegova pokojnica, Janica?» (cit.30.str.)
To je trenutak kada se Marko Labudan, ne samo suočava s uspomenom na Janicu, već i sa svojim vlastitim osobinama. Suočen je sa činjenicom da je do tada mislio da se može ponašati kako mu se prohtije i da može sve popraviti kad god želi. Sama činjenica da je bio pobijeđen duhom svoje Janice probudila je u njemu savjest i pokazala mu sve njegove slabosti. On se povlači posramljen i utučen.
KRATKI SADRŽAJ:
Na početku priče upoznajemo Janicu i njenog muža te ostale stanovnike sela, saznajemo da je Janica rodila dijete. Marko Labudan je zaokupljen svime, samo ne svojom ženom. Kata i Mika Labudan, Janičini svekrva i svekar, tjeraju Janicu na rad neposredno nakon poroda. Uz teške poslove, njeno krhko zdravlje vremenom se sve više pogoršava dok na kraju nije više mogla iz kreveta. Nažalost, i dijete je umrlo. Marka se to nije odviše ticalo, jer je bio zaokupljen sastavljanjem nekakve patentne klopke. Želio je zadiviti svog šefa, gospodina nadšumara. Cijelo je selo shvatilo kako Janici nema pomoći i pribojavali su se onog najgoreg. Iako su je sažaljevali, njena tragedija je većini bila samo teret. Marko i dalje nije obraćao mnogo pozornosti na nju. Na kraju je sirota Janica umrla. Janicu su pokopali, a već nakon 8 dana Marko je otišao na svadbu sina Tome Žugečića. Tamo se posvađao i potukao sa suseljanima te je uvrijeđen otišao svojoj kući. Tik pred svojim domom ugledao je Janičin lik. Zapravo, on je onako mamuran ugledao brezu koja ga je neodoljivo podsjećala na pokojnu ženu. U prvi mah ju je htio posjeći, ali mu savjest nije dopustila da na taj način iskali svoj bijes. Njegova pokojna Janica tek je tada potakla Marka na razmišljanje o tome što je učinio i izgubio.
LIKOVI:
- Janica, Marko, Mika, Kata...
OSOBINE LIKOVA:
MARKO:
PSIHOLOŠKA I SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA:
Marko Labudan je čovjek za kojeg bi se moglo reći da je bezdušan, ograničen i misli samo na sebe i vlastitu korist. Njegova se bezdušnost pokazuje u površnom i nezainteresiranom odnosu prema njegovoj ženi koja ga je istinski voljela. On se njome oženio samo da bi podigao svoj ugled kod onih koji su Janicu doživljavali kao izuzetnu osobu.
«Bio je Marko čovjek služben, pa tako je valjda došlo te je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi g.nadšumaru i da se pogizda pred drugom gospodom!» (cit.9.str)
Njegova primitivnost i ograničenost u razmišljanju prikazana je kroz njegovo ulizivanje i nametanje bogatijima u selu i onima koji uživaju ugled u toj seoskoj sredini. Međutim, puno toga je uvjetovano njegovim odgojem, načinom života u kojem živi i time što je zapravo nemoćan i nesposoban da tu nešto promijeni. Tek ga smrt njegove Janice na kraju podsjeti koje su to istinske vrijednosti koje čovjek ima u životu.
«Lijepo ti je biti bolestan dva – tri dana, onako ko od šale, ali ležati četiri – pet tjedana na tvrdom krevetu, u neprestanoj i nepodnošljivoj žari, tako da se čovjeku pamet muti, kad utroba hoće od grčeva i boli da se iskida i izgori, e to je muka velika, jad golem! Pogotovu kad Marko kao da svega toga ne vidi.» (cit.10.str.)
Breza ostaje kao vječna uspomena na njegovu Janicu koju nije dovoljno cijenio i koja će ga navesti da se pokaje.
«Zadrhta mu ruka i nemoćno se spusti. Okrenu se naglo Marko, ispane iz šume, pa udari kući. Sve je bilo tako nejasno, tako mutno i mračno u njegovoj glavi, te mu se još većma zamutiše one njegove nekoć slavne, jasne sokolove oči. Objesio se, tužno i nemarno, onaj još jučer gizdavi brk.»(cit.32.str.)
JANICA:
- slabašna, visoka
«Tanka je ona i slabašna.Ali visoka i strojna» (cit. 7. str.)
- otmjena, sretna, ponosna
« Gotovo bih rekao: otmjena pojava!
Od silne sreće i ponosa zadrhtala...» (cit.11.str.)
OSNOVNA MISAO:
Ne možeš birati kako ćeš i kada umrijeti; jedino možeš izabrati kako ćeš živjeti u ovom trenutku.
PORUKA:
Tko počne trčati za srećom, vidjet će da ona od njega bježi.
Post je objavljen 08.02.2008. u 23:12 sati.