BIBLIOGRAFSKI PODATCI:
Zagrebačka stvarnost, Zagreb, 2001.g.
BILJEŠKE O PISCU:
August Šenoa je rđe1838. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Studirao je pravo u Zagrebu i Pragu. Kratko je boravio u Beču. Od 1866. godine stalnu živi u Zagrebu, gdje je i umro 1881. godine.
Uz pisanje Šenoa je obavljao i mnoge druge dužnosti: bio je građanski bilježnik, senator, dramaturg zagrebačkog kazališta, urednik književnih novina... Bio je svestran i obrazovan, a poznavao je i nekoliko svjetskih jezika ( engleski, francuski, njemački, ruski, talijanski) te pratio društvena zbivanja u Hrvatskoj i izvan nje.
Pojavom njegovih književnih djela hrvatska je književnost počela svoj brzi uspon. Pisao je pjesme, pripovjetke, romane, kritike, feljtone. U svakom od tih djela ističe se njegova ljubav prema domovini i borba protiv nepravde. U nekim svojim djelima prikazao je društvo svojega doba: Branka, Prosjak Luka, Prijan Lovro, a u nekim prošlost hrvatskog naroda: Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se Senjske ruke, Diogenes, Kletva.
Šenoa je jedan od najznačajnijih hrvatskih pisaca, o čemu svjedoči i podatak da se razdoblje od dvadesetak godina u kojem je djelovao naziva «Šenoino doba».
BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:
- svidjelo mi se kako je Šenoa opisao neslogu ljudi iz sela i grada, njihovu obostranu antipatiju i njihovo osuđivanje jednim jedinim pogledom kojim bi građani rekli « Ti si seljačina, manje si vrijedan od nas» i tako ih sudili bez ikakvih dokaza. No ja mislim da su ti ljudi tako postupali jer su bili neobrazovani i nisu znali cijeniti jedni druge te biti ujedinjeni, tada još nisu ni slutili koliko je to važno za daljnji razvoj zemlje.
«Jeljenje je blizu grada, Jelenjani zalaze često u grad. Ondje im je oblast, ondje sud; no ne nose iz grada dobrote, već sramotu. Na dobro slijepi, na zlo su oštrovidni. Pravdaši su, ljudi nemirne, zle krvi, za brazdicupoklala bi se rođena braća.» (cit. 9. str.)
- mislim da Luka preburno reagira, ne znam trenutno tko je tu u pravu jer svatko vodi svoju priču i po ovome ispada da se svađaju zbog nekih gluposti ili zbog ljubomore.
« Koji te bjes za to pita, brbljalo jedno? Jesmo li za to amo došli da se pravdamo za kozju bradu, je l'? žao vam je mojih krvavih groš,a? Da, tigrošići su rasli na mojem dlanu, i moja torba nije rešeto. Jesam li ja kriv da vam džepovi nemaju dna, da je vaše grlo suh pjesak? Nijesam li te svaki put pošteno platio za svako pismo? A koliko si se puta, reci, Janko, napio na moj račun za taj tvoj križ?
(cit.12.str.)
- mislim da prosjak dobro govori, da bi nešto zaradili i imali u životu, trebaju se udružiti, surađivati i jako puno raditi.
«Da vam kažem. Treba zasukati rukave. Svaki će dobiti svoj posao. Jedan će brati, drugi sijati, treći braniti, a žnjeti ćemo svi. Ti si, Mikice, neoprezna jezičina, gora nego pandurska šiba. Ti našm slavni magistrat kada dođeš među seljake.»
(cit.15.str.)
- mislim da Luka ne smije tako razmišljati o sebi i svome životu jer jednostavno takav njegov stav primjećuju i drugi ljudi, kao da to osjete iako on za to ne zna i mislim da je to jedan od razloga zbog kojega ga ljudi izbjegavaju, mislim da ga se boje, zamisli samo kada vidiš nekog smrknutog čovjeka na ulici, ne prolazeli te tada trnci, ne zapitaš li se što će se dogoditi ako mu se obratiš, hoće li se naljutiti i izderat na tebe i onda pomisliš ma dat ću mu koju kunu pa neka se veseli, možda će sutra na njegovu licu biti maleni smješak...
«Bilo je Luku gotovo stid. A on, šta je on? Zašto je na svijetu? Kako je ugledao svijet? Pao je na svijet kao zrno tuče što padne s neba. Stražar gradski nađe nekog jutra golišavo novorođenče na ulici, dignu ga, ponese ga na varošku kuću. To bijaše on.» (cit.19.str.)
- žao mi je što Luku, kao djete, nisu naučili, niti pokušali naučiti da radi neki posao, nego je on potajno slušao njihove prosjačke razgovore i to je jedino naučio, naučio je prositi i kao prosjak živjeti ovim bijednim životom, nadajući se da će sutra osvanuti ljepši dan, da ga neće nazivati kopiletom i da će moći biti običan, prosječan čovjek.
« Da, da žena je mislila da je prosjak. Zar je Luka znao što je prosjak? I kako! Na stotine ih je viđao u gradskoj kući, slušao njihov razgovor. To bijaše dobra škola. Osobiti jedan, hromi matko iz Resnika, bijaše majistor. Ponedjeljkom bi ga stražar obično doveo u varošku kuću jer se nedjeljom napio bio u «prosjačkoj krčmi» u Ilici...» (cit.21.str.)
- mislim da je Mato prošao već puno toga u životu i da je luki sve to govorio u prenesenu značenju, mislim da je svaka njegova riječ bila izrečena s velikom gorčinom, a svaka njegova rečenica je nosila jednu od njegovih životnih poruka.
« Luka je svog novog oca gledao u čudu, slušao u čudu. Čovjek zapalio je sam svoj krov! Kršteni ljudi da su zmije, vukovi! Možda jest tako, možda nije? Možda je Mato poludio, možda je govorio pravo? Mnogo je Luka o tom razmišljao, u misli usno ležući u šušnju pod prosjakovim krovom od kuruzinja. I snilo mu se o tom, mutno mu se snilo. Šta je on znao šta li da je svijet, šta li ljudi? Šta da je dobra, šta li zlo?» (cit.25.str.)
- jako mi je žao što je Mato umro, a on i Luka bili su tako dobri zajedno, pitam se kako će to Luka podnijeti, nakon starčeve smrti opet će biti sam, potišten i mučen pitanjima o svojoj prošlosti.
«U taj par provali krv na starčeva usta, i mrtav klonu pred Luku. Mladića je zeblo. Nije bio strašivica, ali pred njim ležaše bjelokos, bradat starac, blijeda lica, mrtav. U ukočenim očim, okrenut prema mjesečini, treptaše varavo svjetlilo noćno hineći život i poslije smrti. (cit.29.str.)
- pa čini mi se da se Mikica jako boji Luke, prava je kukavic,dovoljno je da Luka baci pogled i Mikica radi sve što Luka želi...
« Da mi ne ideš kroz sela, već poljem. Sutra da si mi ovdje u zoru i trijezan jer će inače batina posla imati. Sutra ujutro ćeš u grad u gruntovnicu, pa vidi koliko ima kum Martin duga na svojoj kući i komu je šta dužan. Sve lijepo ispiši pa mi donesi amo.» (cit.34.str.)
- zaista me začudilo što se Luka želi oženiti, a nikada prije to nije spominjao, mislila sam da će i dalje ići svijetom prosjačiti, ali njegova želja da postane običan čovjek, zaprepastila me.
« Da! Zašto ne bih? Je l' mi sila povlačiti se po crnoj zemlji kao zmija, na žegi se pržiti, na mrazu drhturiti, glođati kost koju drugi bacaju? Ja hoću sjediti kod tople peći, hoću vina piti, bijela kruha jesti,ženu ljubiti kao i drugi, ja hoću da budem čovjek,da, čovjekom hoću biti.» (cit.36.str.)
- pa čini mi se da je Luka zakasnio na «lovu» na Maru jer ona očigledno ima drugog udvarača koji joj osvaja srce i u kojega je ona ludo zaljubljena već tri godine... jadni Luka...
« Drugi su šaptali da je Andro ovakav i onakav, da je njegova vjera pljesniva, a soldat da je šaren kao što je njegova haljina. No ja sam mučala i trpjela, i trpeći Boga molila za te – za vas. Nek laju,rekoh, ja znam što znam, a srce mi veli da Andro ne može biti takva grešna duša da bi se mogao obrnuti kao dlan.» (cit.44.str.)
- e, sad mi je stvarno dosta, zar se na više od pet stranica mora opisivati kako se dva susjeda svađaju oko jedne šljive, neka više odluče kome će pripasti jer mi sada to ide na živce, ne mogu više vjerovati da se zbog toga svađaju, neka je već jednom grom udari i zapali ako baš mora.
« Ne, ne, ne. Nije tako. Ne pita se za šljivu, već za pravo. Jer dajte danas šljivu, sutra ćete vrt, preksutra polje, a najzad i kuću. Ne vjerujte vi Martinu. Velika je ono lisica.» (cit.49.str.)
- dobro jer taj Martin toliko zao ili su to ljudi s kojima živi toliko licemjerni, dvolični i ljubomorni, svi su se urotili protiv njega, uključujući i onu šljivu o kojoj se JOŠ UVIJEK priča, stvarno su dosadni, još mu samo i tu vračaru trebaju dovesti da mu i ona malo zagorča život...
« Vidiš, to mi je žao. Ne trpim ga. Ohol je, misli, gospodin je, ta prosa mužetina i gleda sve nas ostale kao da smo njegove psine. No, velim ti,ne trpim ga i ne trpim ga.» (cit.55.str.)
- mislim da Andro ispravno govori, zar je ŠLJIVA morala posvađati dva dobra, stara prijatelja, morala je spriječavati ljubav dvoje mladih ljudi, podići ogradu koju neće isplatiti ni za deset godina, pa neka je onda grom zapali i gotovo, a i meni će biti lakše što više neću morati čitati o njoj jer je već prešla u naviku razgovaranja.
« Šljiva, vražja ona šljiva, grom je zapalio. Je l' potreba bila ograditi se, plot podizati, kojiviše stoji nego cijela šljiva? Bogzna koliko je već ljeta obrodila i nitko nije pitao čija je. Brali smo je zajedno ja i Mara, a što je ostalo, pojele su guske i kokoši. Vjere, da sam znao da će je jednom obirati fiškali, bio bih je potpalio ili navrtao nek pogine bez traga. Je l' to vrijedno, je l' pošteno da se dvaod starine prijatelja i susjeda grizu i kolju radi kržljave šljive, da čemere srce i griješe dušu, da hrane fiškale i pisare, da otkidaju milo od dragoga? Oče, dragi znate šta? Eto, ako se oženim Marom, šljiva bit će Martinova i vaša, bit će naša, ili, kada vam je tolik trn u peti, posjecimo je, pak je pravdi kraj.» (cit.61.str.)
- pa mislim da će Mikica sada morati donijeti odluku na čijoj je strani jer neće još dugo moći sjediti istovremeno na dvije stolice jer bi mu se jedna uskoro mogla izmaknuti...
« Čuj, Mikice! Ja sam soldat, ja se ne šalim. Ako te nađem u kvaru na tom putu, ako zabode i mali prst u moje poslove, Boga mi moga, zdrobit ću ti pasju glavu...» (cit.62.str.)
- mislim da je Mikica jako ljubomoran na Luku i da sve to skupa neće dobro završit, uh, da bar saznaju da je on naredio da se Martinu nanosi zlo, da mu je on ubio krave...
« Da, da, još će me onaj prosjak gledati preko ramena, mene koji sam pismen čovjek, koji znam kako je u svijetu. Zašto se može prosjak iskopati, zašto ne mogu ja? Jer ima novca, a ja ih nemam. On, da mi se ruga! Ne, ne i sto puta ne, toga neće biti. Da vidimo zašto imam pamet!» (cit.71.str.)
- mislim da ljudi više stvarno nisu «fer» prema martinu, svi su oni samo ljubomorni i zbog toga mu nanose toliko zla, prvo mu ubiju krave, a onda mu nabiju pod nos i jednu jadnu šljivu zbog koje završi i na sudu...
« Tužni bijahu to dani po Martina, svi ga računi prevariše, ljuto prevariše. Koliko je on toga smišljao, zasnovao bio. Radio je kao mrav, kupio kao pčela, a opet ne bijaše čovjek tvrda srca; to je svaka Božja duša u selu znala, za to se je čulo i dalje od sela, pače u gradu.» (cit.77.str.)
- sada je više nego očito da Mikicaželi iskorititi luku za vlastitu korist i mislim da to sada još samo Luka ne shvaća, a kada bude shvatio, bojim se da će tada biti prekasno.
« Pzi, kume, da ne budeš i gavranima krma, da ne budem ja ona živina koj aće se tvojom krmom hraniti! Razumijem ja finog Luku. Jednu forintu daje meni, a devet ih zadržava za sebe, jer mu trebakućicu kupiti. Da, da. Čuvaj samo lijepe grošiće, naći će se tkogod koji će ih potrošiti.» (cit.86.str.)
- pa, čini mi se da se u ovom selu samo još «budale» slušaju, a narod, po običaju, samo klima ili odmahuje glavom, jako slična situacija kao i u mom razredu.
« I nijesu. Kada su vaši djecaci mali, vuku ih u školu, gdje su učitelji skupo plaćeni, a ništa ne znaju, a vi kod svoga gospodarstva nemate nikoga; a kad dječaci prirastu, vuku ih u soldate.» (cit.93.str.)
- mrzim ove latinske riječi i izreke kojih je puna knjiga i zbog toga stalno moram gledati u riječnik, to mi se nikako ne sviđa!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
« Bene amice! Ha! Ha! Ha! Vana sine viribus ira! Crvenih sto, bijelih osamdeset. Tvoja ašešorija, moja šenatorija u džepu. Sutra ćemo mi ovdje sjediti.»
(cit.115.str.)
- izgleda da je i Mikicu zahvatila ruka pravde, taj odvratni prevarant, lopov i ne znam kako da ga više opišem jer mi svaka njegova riječ digne živce, ono što je dobio to je i zaslužio, neka pati taj odvratn................
« Samo jedan čovjek nije ga nikako zaboraviti mogao – Mikica Ribarić. Svi mu mudri i hitri računi pođoše po zlu. Htio je ujesti Luku , ali nije ga htio otjerati, ta Luka davao mu je zasluge, od njega je živio, Luka je imao punu torbu novca na koje je Mikica vrebao. Sve mu izmaknu ispred nosa, i dođoše žalosni, vrlo žalosni dani po ćelavog pisara. Katkada prođoše dan, prođoše dva, ni da je korice vidio.» (cit.12.str.)
- drago mi je što je osmjeh djeteta promijenio Lukinu odluku i što ga je odlučio ostaviti da živi s ljubavlju svojih roditelja, ako je Luka imao grozno, tragično djetinstvo, zašto bi te sudbine moralo biti i ovo dijete, zašto bi i na njebovu imenu bila «naljepnica» na kojoj bi pisalo: «kopile».........
« Zašto da pati čedo sve one muke koje je on pretrpio, da ga hladna srca baci u ponor iz kojega se sam nije podignuti mogao, jer je kušao zlim postići dobro! Ne, ne, ne! Jecaše njegova duša iz dubine svoje! Sam ću nositi tu kletvu, nitko drugi nek je ne nosi, nikomu na svijetu ne želim toga. Ne, crviću moj! Rasti sretno među svojima.» (cit.136.str.)
- sada shvaćam Lukinu bol koju je mnogo godina skrivao gledajući stotine sretnih ljudi koji su imali obitelj, kojima su dani ispunjeni ljubavlju i srećom, on to nikada nije osjetio i zbog toga sve želi kupiti novcem, čak i ljubav, ali to je nemoguće, također je nemoguće to njemu objasniti...
« Stoga, sjedio je nijem na hladnu kamenu naprama mirnoj kući, naprama nedoživljenoj želji. Prosjak se dignu i pogleda prema kući kanda će je očima blagosloviti; iz oka pade mu suza, ali pade na kamen. Luka okrene lice i stupiše brzo prema Savi.» (cit.143.str.)
- drago mi je što je Luka platio Mrtinu za to što je zbog njega umrla njegova stoka, žao mi je što se ubio, ali možda će sada živjeti u svom svijetu snova, svijetu punom ljubavi, A JOŠ MI JE DRAŽE ŠTO JE MIKICA NPOKON MRTAV, taj odurni prevarant i što sve već nije bio.........
« Tiho teče Sava uz vrbinje gdje su nekada ciganski šatori stajali i tekući šumi tajno i muklo, tiho teče Sava i šapće još i danas kroz noć pjesmicu o prosjaku Luki koji je htio postati čovjekom.» (cit.152.str.)
BILJEŠKE NAKON ČITANJA:
DOJAM:
Kniga mi se ne sviđa jer je preduga, prepuna nepotrebnih opisa i ima previše likova. Mislim da nema potrebe da se na pedesetak stranica opisuje izgled neke šljive oko koje se neprestano svađaju dva susjeda. Znam da je pisac pokušao opisati i oslikati život ljudi 19. stoljeća i u tome je uspio, ali meni se to ne sviđa, znam što se sve događalo u prošlosti i isto tako znam da nije sve bilo baš tako dobro, on je pisao knjige o vremenu u kojemu je živio i obrađivao je, naravno, probleme toga vremena, koji mene, barem zasada, ne zanimaju!
VRSTA DJELA:
- pripovijetka
TEMA:
- Život prosjaka Luke koji je htio postati čovjekom.
VRIJEME RADNJE:
- 19. stoljeće
MJESTO RADNJE:
- selo Jelenje kod Zagreba (cit.12.str.)
- u seoskoj krčmi (cit.139.str.)
KOMPOZICIJA:
UVOD: Lukino bolno djetinjstvo
ZAPLET: Luka upoznaje Matu i postaje prosjak
VRHUNAC: Mato umire, Luka se zaljubljuje i želi postati čovjekom
RASPLET: Luka ne uspjeva u svojoj namjeri, ostaje prevaren i ubija se
STILSKA IZRAŽAJNA SREDSTVA:
PERSONIFIKACIJA:
- «Voda bije o niske bregove, zajada se u zemlju, šumi grmljem, struže preko bijelih prudina.» (cit. 9. str.),
- «svaki cvjetić je drhtao i disao» (cit.122.str.)
EPITETI:
- bijela magla (cit.14.str.)
- klapaste uši (cit.8.str.)
- papreno lice (cit. 56.str.)
- bosonogi pastiri (cit. 95.str.)
USPOREDBE:
- gledahu novce kao pseto (cit.56.str.)
- oči crne kao kupinice (cit. 65.str.)
- u sumraku kao klupko (cit.10.str.)
KONTRAST:
- život – smrt
ODLOMAK KOJI TI SE NAJVIŠE SVIDIO I ZAŠTO:
« Tiho teče Sava uz vrbinje gdje su nekada ciganski šatori stajali i tekući šumi tajno i muklo, tiho teče Sava i šapće još i danas kroz noć pjesmicu o prosjaku Luki koji je htio postati čovjekom.» (cit.152.str.)
Ovaj odlomak odabrala sam zato što mi je drago što je Luka platio Mrtinu za to što je zbog njega umrla njegova stoka, žao mi je što se ubio, ali možda će sada živjeti u svom svijetu snova, svijetu punom ljubavi, svijetu nade, možda će sada imati sve što mu je potrebno.
KRATKI SADRŽAJ:
Uz rijeku Savu nalazilo se malo selo Jelenje. Ljudi su bili nepošteni, bili su varalice. U tom selu živio je i Luka. Još kao dječak ostao je bez roditelja i zbog toga je zaovjek na sebi imao mrlju zvanu siroče. S vremenom je upoznao Matu, pametno, starog prosjaka s kojim je zajedno prosio po svijetu. Mato je bivao sve stariji i nakon nekog vremena umro. Luka je opet ostao sam. Tada je odlučio postati čovjekom, želio je ženu, želio je obitelj. Zaljubio se u Maru i svojim novcem želio kupiti njenu ljubav. Plaćao je Mikici, čovjeku kojemu je vjerovao, ali Mikica ga je iznevjerio, pokrao ga je, a Mara se udala za Andriju dok je Luka lutao po svijetu nakon što ga je Mikica iznevjerio. Nakon nekog vremena se vratio u Jelenje, oprostio se sa svimai bacio u Savu, ubio se. Svi koji su ga pozbavali brzo su ga zaboravili, ali nakon godine dana Mara i Martin dobili su poziv za sud. Došli su u grad i svećenik im je rekao da im je Luka ostavio 800 forinti i da to prihvate zbog toga što je on djelomice kriv za smrt Martinovih krava i zamolio ih je da jednom godišnje mole za njega i njegovu dušu...
LIKOVI:
- Luka, Mara, Martin, Andrija, Mato...
OSOBINE LIKOVA:
Martin:
- dobar, darežljiv:
- « Ljudi smo, dragi susjede, od Boga je svim pošteno, a ako ste me uvrijedili čim, bilo vam prosto od mene, ako sam ja vas čim uranio u srce, oprostite i vi meni.» (cit.110.str.)
Luka:
- ustrajan, uporan, iskren
- «Vidiš, janijesam prosjak, ja ću imati kuću i kućište, ja ću imati sve, ja ću čovjek biti, al ti me pridigni svojom rukom.» (cit.119.str.)
- neobrazovan
- « Nehotice dignu Luka rukuda se i on prekrsti, ali nije pravo ni znao kako se čovjek krsti...» (cit.132.str.)
Mara:
- radoznala, dobra, zaljubljena
- «Ha! Ha! Ha! Jest pravo! Jest pravo, dragi oče – nasmija se djevojka kroz plač prihvativ se rukom stola da se nesruši od teške radosti.» (cit.112.str.)
OSNOVNA MISAO/PORUKA:
Bez tvog pristanka nitko u tebi ne može izazvati osjećaj manje vrijednosti!
