Lasica

Imala sam jednom psa, bio je moj najbolji prijatelj.
Ne pretjerujem, ne podsmjehujem, zaista je to bio.
Moj jedini prijatelj od sedme do dvanaeste.
A onda je moj prijatelj nastradao, sa sestrom sam ga pronašla mrtvog.
Uz još poneke nevesele trenutke mog života, ono što sam zapamtila je ono što me on poučio. Kako biti čovjek.
Zaboravila sam tokom godina među ljudima kako da to budem. Mačke, ta malena, prpošno prkosno mekano dlakava klupka, i drugi životinjski prijatelji učili su me drugim stvarima.
Čovjekov najbolji prijatelj, život je namjestio da mi dođe ponovo, onda kad treba.
Zove se Tika.
Ima tople, okrugle, tamne oči na veselom licu, razdragan dodir, čitava pršti.
Nju sam prvu ugledala, njoj sam prvoj prišla.
Rekli su da je zauzeta, pa slobodna, pa ipak obećana...ali onda su rekli da je- naša.
I mi smo njeni.
Sutra dolazi kući, u svoj novi, četveročlani čopor.

Treba mi nešto lijepo
rumeno, oblo, toplo
da me povuče sa sobom
u meko i krotko

Lijepo da me miluje
dodirom da odnese
sve muklo i tamno
što godina donese

Treba mi smiraj plamena
Srce kad kuca tiše
Misao tad jasnije diše
Želje s lakoćom riše

Treba mi duša u duši
nevino da me srećom guši
svo trebanje moje da sruši

Lijepo, sa sobom, da me miluje
umireni plamen u mojoj duši

Sunovraćali smo se dvadeset dvije sekunde. Pitao me kasnije- kako znam, kako sam mogla brojati dok je trajalo? On je također brojao, ali, ne sekunde.
Pobrojavao je trenutke, one životne, jedan po sekundi, procijenila sam, dok je opisivao sve čega se mogao sjetiti.
Kao da ako kaže meni to neće zauvijek nestati.
A hoće, nestati.

Nitko u povijesti ljudskog roda nije zapamćen. Sve su to samo odjeci i krive interpretacije, iskustvo i doživljaj bivanja tobom, nikad se nigdje, igdje ikad- neće ponoviti. Doživjeti.
Samo ti baš sada i nikada više- to možeš iskusiti. Osjetiti.
Gotovo kao da ne postojimo od trenutka kad postanemo, jer smo uvijek sada, u neuhvatljivoj sadašnjosti.

Ne živim u prošlosti a ne znam živjeti u sadašnjosti. Sve što znam je gledati u budućnost.

Budući da sam se sunovraćala s devetmetarske litice u ishlapjelu, kamenu rijeku, nisam mogla zamisliti budućnost, barem ne onu u kojoj živim i djelujem.
Pa sam brojala sekunde da ne izazovem mišlju i time sumnjom ugasim, onaj vječno iskreći plamičak nade kako ipak neću, nekim čudom, skršiti kosti o tvrdi kamen.

Sve što sam doista znala i čemu sam se mogla prepustiti u tim sekundama je bila činjenica, da nakon dvadeset, ukoliko poživim, mora doći dvadeset jedan.

- O čemu si razmišljala, ne vjerujem da si brojala sekunde? Čak ni ti nisi toliki robot.
- Mmmm...ma da, zezam se, prolazilo mi kroz glavu kako već dvije godine nije pala kiša a baš bi bila dobrodošla, pa bismo, umjesto u ovaj pakao, propali u meku, mirnu rijeku.
- Hmmm, da, ali, nije ni važno kad pogledaš. Znaš što je aparat za kavu rekao kad smo stigli na selekciju. Još malo i dolazi Sudnji dan, a onda ćemo se svi zajedno točati, baš kao na Zemlji dok smo bili živi.

Obožavala sam njegov optimistični realizam.

Pomaknula sam lijevim stopalom piranu s desnog lista, desnim stopalom se učvršćujući u mulju, tješeći se kako imam vječnost pred sobom da se sjetim barem jedne jebene sekunde prošlosti i mog života prije smrti, sekunde u koju mogu beskonačno upadati, zaboravljajući da više nemam pluća ni srce ni želuca, jer ti tu ionako nisu potrebni, zaboravljajući kako sam najsnažniji osjećaj pripadnosti ljudskom rodu doživjela nakon shvaćanja kako ćemo svi stići- tu, svi smo isti.

Svi smo mi- ljudi.

Sudeći, doslovno, po aparatu za kavu koji se predstavio kao bog, izgledno je da ćemo čoporativno umjesto pojedinačno- naglo svi (zajedno) zakopati stopala u mulj, i, s glavom nad površinom, diviti se neodoljivom prizoru neznanog nam planeta negdje daleko kroz galaksije, dok nam pirane ispod čistog zrcalnog odsjaja, čupkaju meso i grickaju kosti, plove i prevrću se kroz naša šuplja tijela, radosno zahvaljujući Stvoritelju na obilju kojim ih je počastio.

Skuhala sam topli kakao netom prije nego je započelo. 

Uz čokoladne mirise zasjela sam u udobnu fotelju, ušuškala se pod meku dekicu i vrlo kratko, ali svejedno i dalje snažno, osjetila, uz zvukove pucketanja vatrice i vijuk sve jačeg vjetra, potpuni mir.

A onda je krenulo, neobičan zvuk, između dva udara vjetra, netko je jasno trgao robu sa zategnute žice, grubo, divlje.
Mir se naglo razbio i uslijedila je nervoza i strah koji se uvjerljivo sakrio pri dnu kralježnice nakon što je tutnjeći istrčao iz želuca.
Romantično ugodna vatrica i vijuci sada su mi smetali da bolje čujem i samouvjerim se kako se to samo ptica privremeno zaplela o isprepletenu mrežu grana loze.

Naposlijetku, oduzetog izbora, sakupila sam mrvice klecajuće hrabrosti i izletjela, što sam brže mogla, na terasu gdje su se sušile jastučnice, krpe, ručnici i plahte, okupane zadnjim, već prohladnim zrakama Sunca.

Bila sam u pravu.

Nešto, pored vjetra, je trgalo mirišljavu plahtu, nešto ne pretjerano krupno, ali, jezovito ljudsko, sakriveno iza duge tkanine, nekakvim...ručicama, grabilo je i treslo, nasilno izazivajuće, uz tihi jecavi cerek kontinuirane vibracije istovremeno je stenjalo i režalo povlačeći lijevo pa desno.
Obuzela me nezamisliva nelagoda, kako sam se približavala, srce mi je sve jače bubnjalo i jedino što mi je davalo prividan osjećaj moći u posve neznanoj situaciji, bila je sjekira koju sam na izlazu s ulaza dohvatila, čvrsto okovala dlanovima, u drvo i željezo prelivši svu hrabrost i volju, iscijedivši mišiće do dna nabreklo kolajućih vena.

Uhvativši zadnji korak ka izvoru strave, upravo da ću iznenaditi biće koje mi trese plahtu i srce, kad ono iznenadi mene i strgne ne jednu već dvije u jednom potezu, prikazujući svoj sivi bezlično androgeni oblik nakratko, prije nego brzo otklizi, zajedno s plahtama, niz ogradu, preko susjedove bodljikave žice gdje je na čeličnom trnu izgubilo jednu plahtu, pa poskakujući i vijoreći s drugom krene preko izorane zemlje, potopi se u visokoj livadnoj travi dok ne izmili ponovo na ulazu u Šumu i potom nestane, prateći svoj nestašni podvig smijehom kao da se neopisivo zabavlja.

Kad sam bila sigurna da je nestalo, drhteći sam se spustila niz stepenice i prešla travnati seoski put do susjedove žice, desnom rukom ne puštajući sjekiru, očiju uprtih u udaljena stabla, lijevom rukom iščupala sam plahtu i, hodajući što je moguće više unazad, ne skidajući nijednog osjeta s potpuno utihnule okoline, odnijela je u kuću.

No, pravo iznenađenje tek me čekalo pri pogledu na plahtu.
Nepoznati, cerekajući mališa očigledno je bio umjetnik jer je na tkanoj površini kričao prizor do srži potresne apokalipse, jer kako to drugačije nazvati, gorućih vrhova šumskih stabala, zavitih u dim ispred livade pocijepane na pola, dubokom brazdom što seže do vulkanski užarenih paklenih vrata, uz susjedovu žicu natopljenu komadićima krvavog mesa dok preko vlažne zemlje, ustiju raširenih u nemogućnosti udisaja, valjajući bolne opekotine, klize napola izgorena, naga, ružičasta ljudska tijela umrljana znojem, sluzi i blatom.

Dok sam došla sebi, vatra se ugasila, kakao se ohladio, vjetar je podivljao a selo je obavila prijelazna tama onog trenutka što spaja dan i noć, kad je nebo prazno, mračno i nepoznato, bez ijedne zvijezde.
Ukočeno i odsutno sam se uhvatila još jednom tog dana ložiti vatru, dočekujući noć i predstojeću hladnoću, diveći se modernom izumu kocke za potpalu da izbjegnem misli o upravo doživljenom.

Zaključanih vrata i zatvorenih škura, između zagrijanih zidova, drhturila sam ispod dekice, koristeći google da umiri moju nevjericu.
Prvo sam se sa sobom kladila da sam halucinirala, izmislila, od vjetra umislila umjetnički nastrojeno sivo biće...ali, sa stola, fino razmotana i mirišljava, bivala je položenom plahta kao dokaz, kričavo oslikana bobicama, lišćem, raznobojnim plodovima, travom i korjenjem koje nikad nisam pronašla, miješajući mirise omekšivača s prirodnim.

Nakon dubokog koncentriranja za željom da pobjegnem od trzaja na svaki zavinuti škripac usahlog gorućeg drva polomljenog u žar, saslušala sam google koji je ispričao kako je to malo biće ili vanzemaljac ili vilenjak.
Odabrah vilenjaka kao moguću i na neki drevno zemaljski način, poznatiju opciju pa sklopih oči dok je vani vjetar posustajao davajući prvenstvo zvukovima prve sove od mnogih koje razgovaraju s Mjesecom za vrijeme njegove punine tokom tako bistre noći kao što je bila ta, čista zimska noć.

Probudila me hladnoća zanemarene peći dok je tiho odobravajuće krckala na prvim, rosno toplim zrakama Sunca, miješajući svoj škripac s pjesmom jutarnjih ptičica koje su veselo oblijetale kamene krovove skrivene između razgolićenih voćki, svježe zemlje i zimzelena, grabeći kljunovima kapljice s cvjetova posutih po okolnjim livadama, odakle su ponovo započinjale svoj racvrkutani, lepršavi let.

Skuhala sam kavu.

Ispijajući te...prve, mekano mliječno slatkasto duboko crne gutljaje, odlučila sam polovicu jutra provesti uz motrenje točke nestanka malog bića, tražeći po unutrašnjim pretincima zaostale izdančiće hrabrosti koji bi me ponukali na pobliže istraživanje tog mjesta, shvaćajući kako je krajnje neizgledno da napravim bilo što više od toga, kao što je koračanje unutar i između stabala Šume.

Uz bljeskove jučerašnjeg dana i prisjećanje kasnonoćnih misli, polaganim samosmirujućim pokretom skupljala sam ručnike, još tri plahte i krpe, suhe od jutarnjeg kupanja i ugrijane tim toplim idućim danom.

Još tek nekoliko tako toplih dana i pokoji kišni i stići će i onaj zadnji topli dan, koji je pri svom kraju bio lišen svakog živog zvuka, ostavljajući za sobom tek resku jeku kamenja koja se uz tešku muku, topot i riku odvajaju od svojih stijena i započinju svoj muklo gromki pad niz bezbrojne planine i brežuljke, do prve udoline koja će ih primiti na svoja prsa.

Jedino što je na ovom svijetu preživjelo nakon bliještećeg zvuka na koji me vanzemaljski vilenjak pokušavao upozoriti svojim ekspresivnim načinom izražavanja bio je ne-život sam, ništa doli stijena i kamenja u neumornom plesu neprestanog međusobnog mrvljenja, satirući bez milosti svaki prašnjavi trag nekadašnjeg života.

Smrt je napokon izašla iz sjene da je Život dobro promotri prije potpune predaje i konačnog nestanka.

Zauvijek ću pamtiti taj topli kakao, od kojeg sam otpila tek miris, zadnji miris svježeg mlijeka, skuhanog na drvenoj vatri, zvuk vjetra, prazno nebo na prijelazu dana u noć.

Pamtiti taj sumrak okupan svježinom čiste tkanine, zapomaganje i frustraciju koje zvučalo je kao smijeh sivog bića, dijela svih onih energija koje su kasnijim danima u vihoru prasnule sagorijevajući do mekane utrobe planeta, nezaštićene i nemoćne da pobjegnu, dok smo nas nekolicina ljudi, ludim slučajem odabranih uslijed kolapsa sistema, sa sigurne udaljenosti iz svemirskog broda, mada bez ideje o budućnosti, promatrali Veliki Požar kako natapa našu rodnu zemlju i čini od nje kamen.

Nikada ne nestajući, vrijeme samo pomakne sa strane slike okrutnog uništenja našeg doma urezane u našu memoriju, ali, naša budućnost ste postali vi- djeca, koja pamtite, učite i preoblikujete tako da je po mjeri (i) čovjeku, koji plovi vječno prepunim nebom u potrazi za nekim drugim i drugačijim životom, prilagođavajući se svemirskim strujama, naginjući krila, čuvajući i prenoseći dalje ono jedino što mu je, zauvijek, preostalo, trepereći u dubini svakog čovjeka i raznovrsnog života tih zadnjih dana sakupljenog, kucajući tamo gdje grije srž Zemlje.

-Život.

Zaključilo je dijete, prodorno me promatrajuć, isijavajuć gotovo pa nalik sivoj ekscentričnoj energiji bića skrivenog u Šumi, duše jasno prelivene preko svježe oprane plahte koja, još uvijek neoprana, čuči kao dokaz na dnu jedne škrinje o našoj povijesti.

   

Mi nismo djeca.
Mi nismo tamo.
Mi nemamo gdje.

Mi smo ljudi.
Zar ne?

Prelazila je cestu polaganim korakom, ne skrivajuć razočaranost prazninom na koju je naišla, na trenutak je zastala i osluhnula, uhom tražeći poznat zvuk- ritam poskakujućeg motora.
Lijeno, izazivajući, nastavila je hod preko ceste.
Ništa se nije dogodilo.

Pogledala je u jednu kuću ružičastog odsjaja na zalasku Sunca.
Približila se i dotaknula zidanu, mirnu površinu. Kuća je disala, vidjelo se to kroz nevidljive pukotine, brazdice žbuke.
Ništa, ipak, nije rekla, uživajući u ljeskanju na onim zadnjim, lelujajućim zrakama svjetla.

U vrtu, ispred kuće, rastao je divlji badem, granama milujući limun.
Kupus se upravo pretvorio u cvat.
Gredice selena širile su se u slobodi, prozračnim mirisom natapajuć kameni puteljak prema ulaznim vratima.
Neće ući unutra. Ne još.

Voljela je ići desno, lijevo je bilo bolno. Tako je svakog dana u svojoj obaveznoj, samo-propisanoj šetnji, uporno već godinu dana, svaki put, prvo išla desno.

Desno prema mostu kojim se prelazi more. Življe no ikad.
Ispod površine, tamo gdje vrijeme stoji, tamo gdje je nepomična olupina, tamo je bezbroj jata, bezbroj riba. Bezbroj života.
A tu, iznad, tu gdje je ona, sve mrtvo.

Ne sve.
Samo mi- ljudi.

To je svaki put čeka, na kraju šetnje.
Uvijek završava tamo lijevo. Da se sjeti nas, da ne zaboravi tko smo bili, da nastavi biti čovjek.
Strahovala je kako se rasplinjuje u nepovrat dok vrijeme i život posve ne satru i najmanji tračak njenog postojanja.

Znala je što bi uslijedilo.
Kupus bi istrunuo. Badem bi obolio. Limun bi se u vihoru nezaštićen polomio a kuću bi progutao mrak.
Cestu bi okupala vegetacija i onda više nitko, baš nitko, ne bi mogao pronaći put do nas.
Mi, u kostima, tamo lijevo, gdje je čistina još od onda kad je nastala smrt.

Bezbroj nas.
Bezbroj smrti.

Mi?
Mi smo ništa.