Lasica

Sunovraćali smo se dvadeset dvije sekunde. Pitao me kasnije- kako znam, kako sam mogla brojati dok je trajalo? On je također brojao, ali, ne sekunde.
Pobrojavao je trenutke, one životne, jedan po sekundi, procijenila sam, dok je opisivao sve čega se mogao sjetiti.
Kao da ako kaže meni to neće zauvijek nestati.
A hoće, nestati.

Nitko u povijesti ljudskog roda nije zapamćen. Sve su to samo odjeci i krive interpretacije, iskustvo i doživljaj bivanja tobom, nikad se nigdje, igdje ikad- neće ponoviti. Doživjeti.
Samo ti baš sada i nikada više- to možeš iskusiti. Osjetiti.
Gotovo kao da ne postojimo od trenutka kad postanemo, jer smo uvijek sada, u neuhvatljivoj sadašnjosti.

Ne živim u prošlosti a ne znam živjeti u sadašnjosti. Sve što znam je gledati u budućnost.

Budući da sam se sunovraćala s devetmetarske litice u ishlapjelu, kamenu rijeku, nisam mogla zamisliti budućnost, barem ne onu u kojoj živim i djelujem.
Pa sam brojala sekunde da ne izazovem mišlju i time sumnjom ugasim, onaj vječno iskreći plamičak nade kako ipak neću, nekim čudom, skršiti kosti o tvrdi kamen.

Sve što sam doista znala i čemu sam se mogla prepustiti u tim sekundama je bila činjenica, da nakon dvadeset, ukoliko poživim, mora doći dvadeset jedan.

- O čemu si razmišljala, ne vjerujem da si brojala sekunde? Čak ni ti nisi toliki robot.
- Mmmm...ma da, zezam se, prolazilo mi kroz glavu kako već dvije godine nije pala kiša a baš bi bila dobrodošla, pa bismo, umjesto u ovaj pakao, propali u meku, mirnu rijeku.
- Hmmm, da, ali, nije ni važno kad pogledaš. Znaš što je aparat za kavu rekao kad smo stigli na selekciju. Još malo i dolazi Sudnji dan, a onda ćemo se svi zajedno točati, baš kao na Zemlji dok smo bili živi.

Obožavala sam njegov optimistični realizam.

Pomaknula sam lijevim stopalom piranu s desnog lista, desnim stopalom se učvršćujući u mulju, tješeći se kako imam vječnost pred sobom da se sjetim barem jedne jebene sekunde prošlosti i mog života prije smrti, sekunde u koju mogu beskonačno upadati, zaboravljajući da više nemam pluća ni srce ni želuca, jer ti tu ionako nisu potrebni, zaboravljajući kako sam najsnažniji osjećaj pripadnosti ljudskom rodu doživjela nakon shvaćanja kako ćemo svi stići- tu, svi smo isti.

Svi smo mi- ljudi.

Sudeći, doslovno, po aparatu za kavu koji se predstavio kao bog, izgledno je da ćemo čoporativno umjesto pojedinačno- naglo svi (zajedno) zakopati stopala u mulj, i, s glavom nad površinom, diviti se neodoljivom prizoru neznanog nam planeta negdje daleko kroz galaksije, dok nam pirane ispod čistog zrcalnog odsjaja, čupkaju meso i grickaju kosti, plove i prevrću se kroz naša šuplja tijela, radosno zahvaljujući Stvoritelju na obilju kojim ih je počastio.