Lasica

Ljubav je kao med.

Kad stoji sama je preslatka, teška iako hrani, kad se uključi u dodatne okuse i mirise života, nadopunjuje u točno takvu kakva treba biti harmoniju, dražest za istančana nepca, nepresušne palete mogućnosti, ili, nijansi, koje možemo odabrati.

S limunadom i limunom, u zimskom čaju, u keksima kao Medvjeđe šape, u biskvitu, u šugu, po pečenki, u likeru, na dvopek, može i uz tanki premaz maslaca.

Ljubav jest(i) kao med.

Nema roka trajanja, za razliku od svih dodataka.

Živim u zemlji Vila.

Obraćaju mi se u snovima, navodeći moj duh da posjeti njihova plesna polja. Ljudi su pomoćnici vila, iako nas one smatraju sužnjevima, ponajprije vlastitih poriva.
Tako i onog za hranom poradi kojeg su prokrčili šume i kamenjem omeđili krugove, granicama pretvarajući kaos u cjelinu- red.
Mjesto na kojem se u Jesen i na Zimu Vile puštaju slobodno a svjesno, da ritmično kolaju sržima svojih bića.

U miru. Bez straha.


Vilinska srž i njihov oblik, čista je energija koja se mora kretati da bi postojala.
Trče bešumno Vile i Šumom, posve nesputano ali nedovoljno slobodno.
U kaosu bez reda, barijerama bez strukture, izbjegavajući u strahu stamena stabla, njihova srž često nastrada zabijajući se u nepokolebljiva debla, uz samo životinjama čujan vrisak.
Mnoge su vile tako izginule, raspršene tamo, unutar debele, drvene kore, progutane i proždrijete korijenjem nemilosrdnih prepreka.
Ljeti i na Proljeće, dok su polja bila zauzeta hranom, plele su se u šumsko grmlje i zelenilo što je bujajući prijetilo urednim poljima, ublažavajući padove pri svojim (s)kretanjima, svako toliko zamalo smrtno prestajuć svoj obavezan porivni tok.


Ljudska polja posuta po Šumama, davala su vilama priliku, da se harmonično, o krug, u krug, svijaju, i, bez prestanka, nastave energijom pjevati između tonova, redova, linija i granica.

Čujem povremeno taj zvuk, vilinske pjesme...njena formula krije se u brojevima.
Kad energija u krugu proteče, poklope se minute sa satima a unutar tišine začuje se...to.
Poput zvona u pozadini daleke pozadine, koja odjekuju zlokobnom radošću.

Živim u zemlji Vila.

I san se počeo stapati sa stvarnošću.

Jučer smo šetale. Tikvica i ja.
Kad smo došle do vode, odabrale smo desni put. Prošli put, dok je i On bio tu, odabrao je lijevi put. Put Zemlje jer od nje je sazdan, put koji stabilno i uredno vodi kući.
Ovaj put odabrala sam desni put, složila se bez prigovora. Moj put.
Put Vode. Jer od nje sam protekla.
Put koji je magijom, vijugajući kao rijeka, zaokrenuo i odveo nas kući.
Jedino što sam mogla zaključiti nakon kratkotrajnog desnog hoda, jest da živim u zemlji Vila.


Širokom stazom obrubljenom starim, mahovinom zaraslim hrastovljem, spustile smo se do ulegnute poljane posute mrazom. Kao šećer u prahu, kao sol kad škripi.
Udolina zaokružena brežuljcima s mladim, vitkim i gustim brezolikim linijama ispresijecanih pokojim starim, otvrdlo mekanim stablom čija podnožja kriju pretince koji čuvaju vodu.
Idealno za žedna pasja usta.


Mjesto je to koje sam sanjala prije kojih mjesec dana, u tri sata ujutro, na samom izmaku "vještičjeg sata".
Jučer sam, po prvi put u životu s fizičkim očima, gledala upravo u to mjesto.
Može li itko zamisliti moje čuđenje? Zapanjenost, plutajući um potopljene logike, u iščekivanju specijalne poruke?


A san je išao nekako ovako:

Ima ta neka, posebna atmosfera, kad se sjetim ponavljajućih uspomena. To su one koje pobrojavaju rutinu, a svako doba nosi svoju.
Tako sam pri kraju srednje škole imala naviku dvaput tjedno, mnogo vremena, provoditi po ili, u, klubovima i barovima.
Pamtim, pa tako i u snu, osjećaj koji se proteže kroz većinu, zajednička nit van strukturalne kategorizacije u vidu imena, tipa i- lokacije.
Mrak u kutevima, prigušene svjetlosti u sredini uz postojanu onu na šanku, rastezljivo talasanje tjelesa, nadobudno neudobno usko i visoko za bolna stopala.

U snu jednog takvog osjećaja susrela sam bliske osobe za proslavu mog rođendana.
Iako svoje rođendane ponajviše zbog nekakve korjenite unutrašnje nelagode ne podnosim osobito, u snu, sve je teklo mirno, lijepo, uz žamor ljudi i glazbu čiju melodiju prepoznajem.
Bio je to klub mog voljenog.
Nazdravljali smo svi troje i čekali još njega, četvrtog, koji je najavio kašnjenje kad smo, nas dvije, ženstveno otprhnule na zrak.

Za našim leđima ostala je kućica kao ulaz u podzemni klub, izišle smo nesigurno, nogama upadajuć u maglovito sivu, mekanu travu.
Pored nas, još tri dame, izduženih, mršavih tijela, pokrivenih kričavom plastikom, trljajući hladna sivkasta ramena, iako nije bilo hladno...ni toplo, niti ikako drugačije, zbunjeno su propadajući nabadale po livadi, gotovo pa ne shvaćajući gdje se nalaze.

Na snovitoj poljani ispred tanke Šume nedaleko od koje, u međutonovima, zvoni radosno potočić.

Prije nego sam i sama izrekla tu jednostavnu činjenicu, između naših tijela, prošuštalo je nešto sivo i bezlično, bez ikakve muke ili dodira uzimajući svaki, pa i najmanji, komadić naše odjeće.

Djevojke su zaplakale, sve tri, u trenutku nalik jedna drugoj, uznevjereno se pokrivajuć pred međusobnim pogledima.
Ona moja je nestala bez traga pojavljujući se tek na kraju s rečenicom koja mi je, isprva, ulila svu jezu onog svijeta poput heroinske šprice, ravno u vene.

Oduvijek sam vitez, pa tako ni ovog puta nije bilo drugačije. Prizor slomljenih, nježnih djeva skupocjene šminke razmazane u jeftinim potočićima preko satenskih, blijedih obraza, nagnao me na ljutnju.
Pogledala sam prema Šumi, kojoj se sivkasto biće poprilično približilo, noseći u ručicama našu odjeću, i pustila bijes da me vodi.
Potrčala sam bez razmišljanja o nagosti, ili bi bolje bilo reći, dominirajuće misli o nebitnosti takvog fragmenta očitog sna u kojem te ionako gledaju samo stabla i ostale žene.

Što sam dolazila bliže to sam jače čula potok a sve jači je bio i strah sivog bića, osjetila sam kako sam se primicala, cijeđenje volje do maksimuma u želji da pobjegne, ne iz prkosne šale već čistog nagona za preživljavanje.
Moja ljutnja bivala je sve snažnijom ali biće je umaklo iza vitkih stabala, propadajući unutar Šume, kojoj nijedan bijes nije ravan.
Zastala sam dok mi se biće podrugljivo nasmiješilo i zamaklo za sve gušćom drevnom maglom.

Pomalo pokunjeno sam se vratila, na vrijeme da vidim svoju domalo nestalu, kako se mačkasto proteže sjedeći u mekoj travi posve odjevena, i, zijevajući, zbunjeno, širom otvorenih očiju, upućuje mi rečenicu zbog koje me, isprva, prošla jeza.

I zato je jasno zašto sam bila poprilično iznenađena da svojim, svjesnim očima, gledam u mjesto na kojem je u snu, između ukočenih tijela, plesalo sivo biće, u želji da nas, svih, probudi, trgne, natjera da osjetimo i nekamo se pokrenemo.
Barem bih voljela vjerovati u tako altruističan razlog, kojim bih donekle opravdala i umirila strah koji osjećam upravo sada.

Dok sjedim na vilinskom polju i čekam da utonem u san.

Rekla mi je ona moja, tada u snu; kad sam se probudila, to je došlo za mnom.

Kad se probudim, sivo biće će i mene zasigurno slijediti, i stići u stvarnost.

Živim u zemlji vila, a one su varljive, nepredvidljive i često surove.

Zato sam, za svaki slučaj, ponijela kesu punu odjeće.

Oznake: šuma, priroda