Lasica

Postoje oni trenutci u zivotu za koje shvatiš da ih uporno povlačiš iz djetinjstva, noseći  kao korijenje uspomene kojima oblikujemo prve impresije života u obitelji. Često odbacujući ono ružno i nelagodno, hvatajući se mirisima, okusima, pokretima, riječima pa i djelima, za ono lijepo, ugodno. Djetinje.

U suštini, željela sam pisati o hrani i njenoj pripremi. Ali kako odvezati hranu od doživljaja, od svega što je utjecalo na moje današnje pokrete, izbore spajanja okusa, način doticanja osjetila, kako odvojiti to što radim od sebe i mog bića?

Nikako, eto kako.

Jučer ujutro sam naložila špaker (podsjetnik- opet treba očistiti fumar), ovdje gdje vrijeme leluja ali stoji u nekakvom međuprostoru stvarnosti. Brzo sam i ogladnila i prvo što mi je palo na pamet napraviti za jesti, bilo je nešto iz mog djetinjstva.
Tada, kad je bilo još hladnije nego danas, kad je bura lomila sve na svakom putu umjesto današnje sporadičnosti, kad sam kroz refule čula zavijanje vukova, vještica i sveg ostalog što dječja čula naglašeno osjećaju tokom takvih, hirovitih dana, otac bi, isto kao ja danas, naložio špaker pa čekao da padne do žara. Do tada bi već pripremio jedan dugi "pirun" na koji bi stavljao komadić kruha, malo pancete i bokun sira, a kad bi žerava bila spremna, tek par minuta je bilo dovoljno za jedan takav, sitan ali ukusan zalogaj.
Što god sam kuhala, pekla, pržila na vatri, imalo mi je miris zdravog.

Pripremati hranu sam počela s nekih osam, možda devet godina, praveći sa (malo) starijom sestrom ono što smo zvale "nešto slatko". Bio je to pokušaj palačinki koje smo radile po sjećanju i onome što bi, kao, logički trebalo ići u smjesu.
Stavile bismo nekih tri jaja, malo mlijeka, brašna i strašno puno šećera pa pržile na staroj tavi koja se uporno lijepila, uz jednostavno previše ulja. Takve, debele i masne "palačinke" smo posipale šećerom i to je bilo to. Nešto slatko.

Par godina kasnije, nakon savladavanja osnovnih priprema kao što je jaje, krumpir, kuhanje manistre, bacila sam se na pečenje. Uzela sam sve začine koje sam pronašla i fino istrljala koku, namazala je iznutra i vani, špikala s pancetom pa ubacila u pećnicu, kasnije dodavajući i krumpire. Nije da je bilo loše ispečeno, ali i dan danas ne podnosim ružmarin, bosiljak, majčinu dušicu, timijan i još poneki začin. Iskustvo s pečenom kokom na mene je utjecalo tako da sam dugo minimalizirala uporabu začina na sol i papar. Trebale su mi godine dok se ne oporavim i polako ohrabrim ponovo na spajanje primjerice lista lovora s mnogo umjerenije začinjenom pečenkom.

Šalša s kvasinom i kečapom je došla s nekih šesnaest godina a prvo "pravo" kuhanje započelo je s devetnaest godina, kad sam počela živjeti s voljenim muškarcem.
Bilo je mljeveno meso, bolognese u pitanju, nešto što danas zatvorenih očiju skuham i smatram onom "quick and economic to prepare" hranom, tada je bio pothvat na koji sam bila ponosna maltene kao da sam pašticadu skuhala.
Ponukana relativnim uspjehom nedugo potom imala sam jedan od dva najveća gafa u mojoj kulinarskoj karijeri.
Palo mi na pamet dinstati riblju konzervu s povrćem i u to ukuhati rižu. Rezultat je bio stravičan.
Nakon toga, dok sam još gledala turske sapunice, odlučih se za palačinke punjene mljevenim mesom, a iz kojeg razloga sam napravila slatku smjesu, ni danas mi nije poznato.
Palačinke od tada jedem gotovo isključivo sa slatkim punjenjem, jer ne trpim teksturu palačinke pomiješanu sa slanim okusom, čak i kad je neutralna smjesa.

Kuham i danas kao i tada, bez recepta, bez omjera-odoka po slobodnoj procjeni, prisutna u osjećaju onoga što radim, poput rituala čijeg nijednog dijela se ne mogu niti želim riješiti, skratiti, ubrzati. Od početnog oštrenja noža, čišćenja i često mariniranja mesa, preko beskonačnog usitno sjeckanja povrća pa do točno određenih koračića, dinstanja, miješanja, odabira začina, postepenog dodavanja vode, vodim se mišlju kako sve ima svoje vrijeme i mjesto, količinu, oblik i način manifestacije najboljeg-najgoreg, i, prosječnog.
Dok kuham za druge ljude, pazim na raspoloženje jer će se i ono odraziti kroz jelo. Ne kuham ljuta, ako sam ljuta na osobu kojoj kuham. Uz svo nepoštovanje koje sam hrani tokom godina pokazala, držim je nečim svetim- u tome vidim poveznicu svih živih bića, osjećam pripadanje svemiru na neki način. Svako živo biće preferira određeno jelo, okus, miris, mineral. Svako živo biće se mora hraniti i time stvoriti svoj odnos s hranom. Svako živo biće mora uništavati da bi živjelo.

Mogla bih još pisati o iskustvu i odnosu s hranom kroz osobnu povijest, kako svako jelo koje odabirem kuhati ili jesti ima svoju priču u pozadini, kako svaki okus i miris drži i uspomenu ili barem osjećaj. Mogla bih pisati koliko toga hrana govori o meni, o ljudima, o svijetu. Hrana nije samo hrana, hrana, pripremljena, pojedena, zapamćena, uživana ili izbjegavana, hrana reflektira pristup ka životu.

A život?
Život te uči, zamijesi meso s ostalim sastojcima, oblikuje kao polpete, blago te pobrašni i nježno-pažljivo poprži sa svih strana tek toliko da uhvatiš koricu ali zadržiš sočnost iznutra prije nego te zalije sokom od pomidore i pusti da se skrčkaš uz vrlo oprezno miješanje tako da se poput krhke polpete ne raspadneš u vrelom sosu.

there was and might still be
a village on the far southern end
where the rusty soft houses 
on the wind they bend
people called it mercy
saying you'll have a time well spent
today they call for mercy
when they look at the size of the rent
there was a house
not in new orleans
but on the far northern end
where the sun doesn't rise
and every plant hastily dies
all christians were in that house
in the winter
when the houses start to bend
but never the one 
on the far northern end
so our story begins in the time of the lent.
there was a young man next to the western door
he didn't like to starve so he always called for more
the man hated lent and didn't have a time well spent
when the lent began he ran
to the eastern barn the young man went 
there he killed their only goat
skinned 
ripped 
seasoned 
grilled 
he ate half (of) the goat and went to his northern house
hid the rest for awhile beneath his only good blouse
when his father went to the barn
there was no goat, just one mouse
the young man was scared he'll be caught
but a rushing thought
to his mind was brought
he saw her last winter in a black forest pitch
she scared him when she tried to run away
so he said it was her fault she-wolf, that bitch
christians were furious, she ate their goat
how did she dare, they'll throw her in a ditch
and as the wind blew more and more
the young man's soul was getting sore
all the people from all the houses took their time
to find that bitch and make her pay
the plan was to later throw her in the middle of the bay
they found the she-wolf all alone
happily chewing on an old bone
the wolf saw the christians but decided to stay
it was her only meal in such a long day
she will try to protect the bone
thinking they want her meal
trying with her eyes 
to make them a good deal
not understanding their whisper
we'll make you squeal...
the young man's soul was by now gone
he was the first
the one who broke her every bone
then they took her to the middle of the bay
telling her she still didn't pay
they threw her later down the ditch
joyfully screaming
we got rid of the bitch
yelling with a smile
the bitch is dead 
now let's go to bed
but as they killed the wolf
the ground froze
the wind stopped to blow
and the clouds arose
it snowed for three months straight
killed half the christians and one hare
the young man felt guilty
suddenly he wanted to share
it was all too much for him to bare
he took half the goat from the salt
where he kept his meal safe
gave it to his father by illness chained to bed
and while the man finally peacefully slept
the father started to cry 
his eyes looking through the walls
asking why
the bitch is dead.
before he died
he wept

Una cobarde verdadera

Anda!
Porfavor
Porque no sepas hablar
Normalmente
Porque
No te calles
Finalmente
Porque
Te comportas tan
Violente
Que a tu lado
no tengas
Ninguna gente

Que no eres
Valiente

Mi smo prijatelji.
Mi smo prijatelji?
Kakve okrutne riječi.

Riječi u rijeci ne žele više teći.

Ne žele doći
Ne žele proći

Prijatelji smo.
Bezosjetno je to reći.

Prijatelji mi nismo.

Ljubav je kao med.

Kad stoji sama je preslatka, teška iako hrani, kad se uključi u dodatne okuse i mirise života, nadopunjuje u točno takvu kakva treba biti harmoniju, dražest za istančana nepca, nepresušne palete mogućnosti, ili, nijansi, koje možemo odabrati.

S limunadom i limunom, u zimskom čaju, u keksima kao Medvjeđe šape, u biskvitu, u šugu, po pečenki, u likeru, na dvopek, može i uz tanki premaz maslaca.

Ljubav jest(i) kao med.

Nema roka trajanja, za razliku od svih dodataka.

Živim u zemlji Vila.

Obraćaju mi se u snovima, navodeći moj duh da posjeti njihova plesna polja. Ljudi su pomoćnici vila, iako nas one smatraju sužnjevima, ponajprije vlastitih poriva.
Tako i onog za hranom poradi kojeg su prokrčili šume i kamenjem omeđili krugove, granicama pretvarajući kaos u cjelinu- red.
Mjesto na kojem se u Jesen i na Zimu Vile puštaju slobodno a svjesno, da ritmično kolaju sržima svojih bića.

U miru. Bez straha.


Vilinska srž i njihov oblik, čista je energija koja se mora kretati da bi postojala.
Trče bešumno Vile i Šumom, posve nesputano ali nedovoljno slobodno.
U kaosu bez reda, barijerama bez strukture, izbjegavajući u strahu stamena stabla, njihova srž često nastrada zabijajući se u nepokolebljiva debla, uz samo životinjama čujan vrisak.
Mnoge su vile tako izginule, raspršene tamo, unutar debele, drvene kore, progutane i proždrijete korijenjem nemilosrdnih prepreka.
Ljeti i na Proljeće, dok su polja bila zauzeta hranom, plele su se u šumsko grmlje i zelenilo što je bujajući prijetilo urednim poljima, ublažavajući padove pri svojim (s)kretanjima, svako toliko zamalo smrtno prestajuć svoj obavezan porivni tok.


Ljudska polja posuta po Šumama, davala su vilama priliku, da se harmonično, o krug, u krug, svijaju, i, bez prestanka, nastave energijom pjevati između tonova, redova, linija i granica.

Čujem povremeno taj zvuk, vilinske pjesme...njena formula krije se u brojevima.
Kad energija u krugu proteče, poklope se minute sa satima a unutar tišine začuje se...to.
Poput zvona u pozadini daleke pozadine, koja odjekuju zlokobnom radošću.

Živim u zemlji Vila.

I san se počeo stapati sa stvarnošću.

Jučer smo šetale. Tikvica i ja.
Kad smo došle do vode, odabrale smo desni put. Prošli put, dok je i On bio tu, odabrao je lijevi put. Put Zemlje jer od nje je sazdan, put koji stabilno i uredno vodi kući.
Ovaj put odabrala sam desni put, složila se bez prigovora. Moj put.
Put Vode. Jer od nje sam protekla.
Put koji je magijom, vijugajući kao rijeka, zaokrenuo i odveo nas kući.
Jedino što sam mogla zaključiti nakon kratkotrajnog desnog hoda, jest da živim u zemlji Vila.


Širokom stazom obrubljenom starim, mahovinom zaraslim hrastovljem, spustile smo se do ulegnute poljane posute mrazom. Kao šećer u prahu, kao sol kad škripi.
Udolina zaokružena brežuljcima s mladim, vitkim i gustim brezolikim linijama ispresijecanih pokojim starim, otvrdlo mekanim stablom čija podnožja kriju pretince koji čuvaju vodu.
Idealno za žedna pasja usta.


Mjesto je to koje sam sanjala prije kojih mjesec dana, u tri sata ujutro, na samom izmaku "vještičjeg sata".
Jučer sam, po prvi put u životu s fizičkim očima, gledala upravo u to mjesto.
Može li itko zamisliti moje čuđenje? Zapanjenost, plutajući um potopljene logike, u iščekivanju specijalne poruke?


A san je išao nekako ovako:

Ima ta neka, posebna atmosfera, kad se sjetim ponavljajućih uspomena. To su one koje pobrojavaju rutinu, a svako doba nosi svoju.
Tako sam pri kraju srednje škole imala naviku dvaput tjedno, mnogo vremena, provoditi po ili, u, klubovima i barovima.
Pamtim, pa tako i u snu, osjećaj koji se proteže kroz većinu, zajednička nit van strukturalne kategorizacije u vidu imena, tipa i- lokacije.
Mrak u kutevima, prigušene svjetlosti u sredini uz postojanu onu na šanku, rastezljivo talasanje tjelesa, nadobudno neudobno usko i visoko za bolna stopala.

U snu jednog takvog osjećaja susrela sam bliske osobe za proslavu mog rođendana.
Iako svoje rođendane ponajviše zbog nekakve korjenite unutrašnje nelagode ne podnosim osobito, u snu, sve je teklo mirno, lijepo, uz žamor ljudi i glazbu čiju melodiju prepoznajem.
Bio je to klub mog voljenog.
Nazdravljali smo svi troje i čekali još njega, četvrtog, koji je najavio kašnjenje kad smo, nas dvije, ženstveno otprhnule na zrak.

Za našim leđima ostala je kućica kao ulaz u podzemni klub, izišle smo nesigurno, nogama upadajuć u maglovito sivu, mekanu travu.
Pored nas, još tri dame, izduženih, mršavih tijela, pokrivenih kričavom plastikom, trljajući hladna sivkasta ramena, iako nije bilo hladno...ni toplo, niti ikako drugačije, zbunjeno su propadajući nabadale po livadi, gotovo pa ne shvaćajući gdje se nalaze.

Na snovitoj poljani ispred tanke Šume nedaleko od koje, u međutonovima, zvoni radosno potočić.

Prije nego sam i sama izrekla tu jednostavnu činjenicu, između naših tijela, prošuštalo je nešto sivo i bezlično, bez ikakve muke ili dodira uzimajući svaki, pa i najmanji, komadić naše odjeće.

Djevojke su zaplakale, sve tri, u trenutku nalik jedna drugoj, uznevjereno se pokrivajuć pred međusobnim pogledima.
Ona moja je nestala bez traga pojavljujući se tek na kraju s rečenicom koja mi je, isprva, ulila svu jezu onog svijeta poput heroinske šprice, ravno u vene.

Oduvijek sam vitez, pa tako ni ovog puta nije bilo drugačije. Prizor slomljenih, nježnih djeva skupocjene šminke razmazane u jeftinim potočićima preko satenskih, blijedih obraza, nagnao me na ljutnju.
Pogledala sam prema Šumi, kojoj se sivkasto biće poprilično približilo, noseći u ručicama našu odjeću, i pustila bijes da me vodi.
Potrčala sam bez razmišljanja o nagosti, ili bi bolje bilo reći, dominirajuće misli o nebitnosti takvog fragmenta očitog sna u kojem te ionako gledaju samo stabla i ostale žene.

Što sam dolazila bliže to sam jače čula potok a sve jači je bio i strah sivog bića, osjetila sam kako sam se primicala, cijeđenje volje do maksimuma u želji da pobjegne, ne iz prkosne šale već čistog nagona za preživljavanje.
Moja ljutnja bivala je sve snažnijom ali biće je umaklo iza vitkih stabala, propadajući unutar Šume, kojoj nijedan bijes nije ravan.
Zastala sam dok mi se biće podrugljivo nasmiješilo i zamaklo za sve gušćom drevnom maglom.

Pomalo pokunjeno sam se vratila, na vrijeme da vidim svoju domalo nestalu, kako se mačkasto proteže sjedeći u mekoj travi posve odjevena, i, zijevajući, zbunjeno, širom otvorenih očiju, upućuje mi rečenicu zbog koje me, isprva, prošla jeza.

I zato je jasno zašto sam bila poprilično iznenađena da svojim, svjesnim očima, gledam u mjesto na kojem je u snu, između ukočenih tijela, plesalo sivo biće, u želji da nas, svih, probudi, trgne, natjera da osjetimo i nekamo se pokrenemo.
Barem bih voljela vjerovati u tako altruističan razlog, kojim bih donekle opravdala i umirila strah koji osjećam upravo sada.

Dok sjedim na vilinskom polju i čekam da utonem u san.

Rekla mi je ona moja, tada u snu; kad sam se probudila, to je došlo za mnom.

Kad se probudim, sivo biće će i mene zasigurno slijediti, i stići u stvarnost.

Živim u zemlji vila, a one su varljive, nepredvidljive i često surove.

Zato sam, za svaki slučaj, ponijela kesu punu odjeće.

Oznake: šuma, priroda

Imala sam jednom psa, bio je moj najbolji prijatelj.
Ne pretjerujem, ne podsmjehujem, zaista je to bio.
Moj jedini prijatelj od sedme do dvanaeste.
A onda je moj prijatelj nastradao, sa sestrom sam ga pronašla mrtvog.
Uz još poneke nevesele trenutke mog života, ono što sam zapamtila je ono što me on poučio. Kako biti čovjek.
Zaboravila sam tokom godina među ljudima kako da to budem. Mačke, ta malena, prpošno prkosno mekano dlakava klupka, i drugi životinjski prijatelji učili su me drugim stvarima.
Čovjekov najbolji prijatelj, život je namjestio da mi dođe ponovo, onda kad treba.
Zove se Tika.
Ima tople, okrugle, tamne oči na veselom licu, razdragan dodir, čitava pršti.
Nju sam prvu ugledala, njoj sam prvoj prišla.
Rekli su da je zauzeta, pa slobodna, pa ipak obećana...ali onda su rekli da je- naša.
I mi smo njeni.
Sutra dolazi kući, u svoj novi, četveročlani čopor.

Treba mi nešto lijepo
rumeno, oblo, toplo
da me povuče sa sobom
u meko i krotko

Lijepo da me miluje
dodirom da odnese
sve muklo i tamno
što godina donese

Treba mi smiraj plamena
Srce kad kuca tiše
Misao tad jasnije diše
Želje s lakoćom riše

Treba mi duša u duši
nevino da me srećom guši
svo trebanje moje da sruši

Lijepo, sa sobom, da me miluje
umireni plamen u mojoj duši

Sunovraćali smo se dvadeset dvije sekunde. Pitao me kasnije- kako znam, kako sam mogla brojati dok je trajalo? On je također brojao, ali, ne sekunde.
Pobrojavao je trenutke, one životne, jedan po sekundi, procijenila sam, dok je opisivao sve čega se mogao sjetiti.
Kao da ako kaže meni to neće zauvijek nestati.
A hoće, nestati.

Nitko u povijesti ljudskog roda nije zapamćen. Sve su to samo odjeci i krive interpretacije, iskustvo i doživljaj bivanja tobom, nikad se nigdje, igdje ikad- neće ponoviti. Doživjeti.
Samo ti baš sada i nikada više- to možeš iskusiti. Osjetiti.
Gotovo kao da ne postojimo od trenutka kad postanemo, jer smo uvijek sada, u neuhvatljivoj sadašnjosti.

Ne živim u prošlosti a ne znam živjeti u sadašnjosti. Sve što znam je gledati u budućnost.

Budući da sam se sunovraćala s devetmetarske litice u ishlapjelu, kamenu rijeku, nisam mogla zamisliti budućnost, barem ne onu u kojoj živim i djelujem.
Pa sam brojala sekunde da ne izazovem mišlju i time sumnjom ugasim, onaj vječno iskreći plamičak nade kako ipak neću, nekim čudom, skršiti kosti o tvrdi kamen.

Sve što sam doista znala i čemu sam se mogla prepustiti u tim sekundama je bila činjenica, da nakon dvadeset, ukoliko poživim, mora doći dvadeset jedan.

- O čemu si razmišljala, ne vjerujem da si brojala sekunde? Čak ni ti nisi toliki robot.
- Mmmm...ma da, zezam se, prolazilo mi kroz glavu kako već dvije godine nije pala kiša a baš bi bila dobrodošla, pa bismo, umjesto u ovaj pakao, propali u meku, mirnu rijeku.
- Hmmm, da, ali, nije ni važno kad pogledaš. Znaš što je aparat za kavu rekao kad smo stigli na selekciju. Još malo i dolazi Sudnji dan, a onda ćemo se svi zajedno točati, baš kao na Zemlji dok smo bili živi.

Obožavala sam njegov optimistični realizam.

Pomaknula sam lijevim stopalom piranu s desnog lista, desnim stopalom se učvršćujući u mulju, tješeći se kako imam vječnost pred sobom da se sjetim barem jedne jebene sekunde prošlosti i mog života prije smrti, sekunde u koju mogu beskonačno upadati, zaboravljajući da više nemam pluća ni srce ni želuca, jer ti tu ionako nisu potrebni, zaboravljajući kako sam najsnažniji osjećaj pripadnosti ljudskom rodu doživjela nakon shvaćanja kako ćemo svi stići- tu, svi smo isti.

Svi smo mi- ljudi.

Sudeći, doslovno, po aparatu za kavu koji se predstavio kao bog, izgledno je da ćemo čoporativno umjesto pojedinačno- naglo svi (zajedno) zakopati stopala u mulj, i, s glavom nad površinom, diviti se neodoljivom prizoru neznanog nam planeta negdje daleko kroz galaksije, dok nam pirane ispod čistog zrcalnog odsjaja, čupkaju meso i grickaju kosti, plove i prevrću se kroz naša šuplja tijela, radosno zahvaljujući Stvoritelju na obilju kojim ih je počastio.

Skuhala sam topli kakao netom prije nego je započelo. 

Uz čokoladne mirise zasjela sam u udobnu fotelju, ušuškala se pod meku dekicu i vrlo kratko, ali svejedno i dalje snažno, osjetila, uz zvukove pucketanja vatrice i vijuk sve jačeg vjetra, potpuni mir.

A onda je krenulo, neobičan zvuk, između dva udara vjetra, netko je jasno trgao robu sa zategnute žice, grubo, divlje.
Mir se naglo razbio i uslijedila je nervoza i strah koji se uvjerljivo sakrio pri dnu kralježnice nakon što je tutnjeći istrčao iz želuca.
Romantično ugodna vatrica i vijuci sada su mi smetali da bolje čujem i samouvjerim se kako se to samo ptica privremeno zaplela o isprepletenu mrežu grana loze.

Naposlijetku, oduzetog izbora, sakupila sam mrvice klecajuće hrabrosti i izletjela, što sam brže mogla, na terasu gdje su se sušile jastučnice, krpe, ručnici i plahte, okupane zadnjim, već prohladnim zrakama Sunca.

Bila sam u pravu.

Nešto, pored vjetra, je trgalo mirišljavu plahtu, nešto ne pretjerano krupno, ali, jezovito ljudsko, sakriveno iza duge tkanine, nekakvim...ručicama, grabilo je i treslo, nasilno izazivajuće, uz tihi jecavi cerek kontinuirane vibracije istovremeno je stenjalo i režalo povlačeći lijevo pa desno.
Obuzela me nezamisliva nelagoda, kako sam se približavala, srce mi je sve jače bubnjalo i jedino što mi je davalo prividan osjećaj moći u posve neznanoj situaciji, bila je sjekira koju sam na izlazu s ulaza dohvatila, čvrsto okovala dlanovima, u drvo i željezo prelivši svu hrabrost i volju, iscijedivši mišiće do dna nabreklo kolajućih vena.

Uhvativši zadnji korak ka izvoru strave, upravo da ću iznenaditi biće koje mi trese plahtu i srce, kad ono iznenadi mene i strgne ne jednu već dvije u jednom potezu, prikazujući svoj sivi bezlično androgeni oblik nakratko, prije nego brzo otklizi, zajedno s plahtama, niz ogradu, preko susjedove bodljikave žice gdje je na čeličnom trnu izgubilo jednu plahtu, pa poskakujući i vijoreći s drugom krene preko izorane zemlje, potopi se u visokoj livadnoj travi dok ne izmili ponovo na ulazu u Šumu i potom nestane, prateći svoj nestašni podvig smijehom kao da se neopisivo zabavlja.

Kad sam bila sigurna da je nestalo, drhteći sam se spustila niz stepenice i prešla travnati seoski put do susjedove žice, desnom rukom ne puštajući sjekiru, očiju uprtih u udaljena stabla, lijevom rukom iščupala sam plahtu i, hodajući što je moguće više unazad, ne skidajući nijednog osjeta s potpuno utihnule okoline, odnijela je u kuću.

No, pravo iznenađenje tek me čekalo pri pogledu na plahtu.
Nepoznati, cerekajući mališa očigledno je bio umjetnik jer je na tkanoj površini kričao prizor do srži potresne apokalipse, jer kako to drugačije nazvati, gorućih vrhova šumskih stabala, zavitih u dim ispred livade pocijepane na pola, dubokom brazdom što seže do vulkanski užarenih paklenih vrata, uz susjedovu žicu natopljenu komadićima krvavog mesa dok preko vlažne zemlje, ustiju raširenih u nemogućnosti udisaja, valjajući bolne opekotine, klize napola izgorena, naga, ružičasta ljudska tijela umrljana znojem, sluzi i blatom.

Dok sam došla sebi, vatra se ugasila, kakao se ohladio, vjetar je podivljao a selo je obavila prijelazna tama onog trenutka što spaja dan i noć, kad je nebo prazno, mračno i nepoznato, bez ijedne zvijezde.
Ukočeno i odsutno sam se uhvatila još jednom tog dana ložiti vatru, dočekujući noć i predstojeću hladnoću, diveći se modernom izumu kocke za potpalu da izbjegnem misli o upravo doživljenom.

Zaključanih vrata i zatvorenih škura, između zagrijanih zidova, drhturila sam ispod dekice, koristeći google da umiri moju nevjericu.
Prvo sam se sa sobom kladila da sam halucinirala, izmislila, od vjetra umislila umjetnički nastrojeno sivo biće...ali, sa stola, fino razmotana i mirišljava, bivala je položenom plahta kao dokaz, kričavo oslikana bobicama, lišćem, raznobojnim plodovima, travom i korjenjem koje nikad nisam pronašla, miješajući mirise omekšivača s prirodnim.

Nakon dubokog koncentriranja za željom da pobjegnem od trzaja na svaki zavinuti škripac usahlog gorućeg drva polomljenog u žar, saslušala sam google koji je ispričao kako je to malo biće ili vanzemaljac ili vilenjak.
Odabrah vilenjaka kao moguću i na neki drevno zemaljski način, poznatiju opciju pa sklopih oči dok je vani vjetar posustajao davajući prvenstvo zvukovima prve sove od mnogih koje razgovaraju s Mjesecom za vrijeme njegove punine tokom tako bistre noći kao što je bila ta, čista zimska noć.

Probudila me hladnoća zanemarene peći dok je tiho odobravajuće krckala na prvim, rosno toplim zrakama Sunca, miješajući svoj škripac s pjesmom jutarnjih ptičica koje su veselo oblijetale kamene krovove skrivene između razgolićenih voćki, svježe zemlje i zimzelena, grabeći kljunovima kapljice s cvjetova posutih po okolnjim livadama, odakle su ponovo započinjale svoj racvrkutani, lepršavi let.

Skuhala sam kavu.

Ispijajući te...prve, mekano mliječno slatkasto duboko crne gutljaje, odlučila sam polovicu jutra provesti uz motrenje točke nestanka malog bića, tražeći po unutrašnjim pretincima zaostale izdančiće hrabrosti koji bi me ponukali na pobliže istraživanje tog mjesta, shvaćajući kako je krajnje neizgledno da napravim bilo što više od toga, kao što je koračanje unutar i između stabala Šume.

Uz bljeskove jučerašnjeg dana i prisjećanje kasnonoćnih misli, polaganim samosmirujućim pokretom skupljala sam ručnike, još tri plahte i krpe, suhe od jutarnjeg kupanja i ugrijane tim toplim idućim danom.

Još tek nekoliko tako toplih dana i pokoji kišni i stići će i onaj zadnji topli dan, koji je pri svom kraju bio lišen svakog živog zvuka, ostavljajući za sobom tek resku jeku kamenja koja se uz tešku muku, topot i riku odvajaju od svojih stijena i započinju svoj muklo gromki pad niz bezbrojne planine i brežuljke, do prve udoline koja će ih primiti na svoja prsa.

Jedino što je na ovom svijetu preživjelo nakon bliještećeg zvuka na koji me vanzemaljski vilenjak pokušavao upozoriti svojim ekspresivnim načinom izražavanja bio je ne-život sam, ništa doli stijena i kamenja u neumornom plesu neprestanog međusobnog mrvljenja, satirući bez milosti svaki prašnjavi trag nekadašnjeg života.

Smrt je napokon izašla iz sjene da je Život dobro promotri prije potpune predaje i konačnog nestanka.

Zauvijek ću pamtiti taj topli kakao, od kojeg sam otpila tek miris, zadnji miris svježeg mlijeka, skuhanog na drvenoj vatri, zvuk vjetra, prazno nebo na prijelazu dana u noć.

Pamtiti taj sumrak okupan svježinom čiste tkanine, zapomaganje i frustraciju koje zvučalo je kao smijeh sivog bića, dijela svih onih energija koje su kasnijim danima u vihoru prasnule sagorijevajući do mekane utrobe planeta, nezaštićene i nemoćne da pobjegnu, dok smo nas nekolicina ljudi, ludim slučajem odabranih uslijed kolapsa sistema, sa sigurne udaljenosti iz svemirskog broda, mada bez ideje o budućnosti, promatrali Veliki Požar kako natapa našu rodnu zemlju i čini od nje kamen.

Nikada ne nestajući, vrijeme samo pomakne sa strane slike okrutnog uništenja našeg doma urezane u našu memoriju, ali, naša budućnost ste postali vi- djeca, koja pamtite, učite i preoblikujete tako da je po mjeri (i) čovjeku, koji plovi vječno prepunim nebom u potrazi za nekim drugim i drugačijim životom, prilagođavajući se svemirskim strujama, naginjući krila, čuvajući i prenoseći dalje ono jedino što mu je, zauvijek, preostalo, trepereći u dubini svakog čovjeka i raznovrsnog života tih zadnjih dana sakupljenog, kucajući tamo gdje grije srž Zemlje.

-Život.

Zaključilo je dijete, prodorno me promatrajuć, isijavajuć gotovo pa nalik sivoj ekscentričnoj energiji bića skrivenog u Šumi, duše jasno prelivene preko svježe oprane plahte koja, još uvijek neoprana, čuči kao dokaz na dnu jedne škrinje o našoj povijesti.