Lasica

petak, 20.11.2020.

Priča o (nekom) postanku

Skuhala sam topli kakao netom prije nego je započelo. 

Uz čokoladne mirise zasjela sam u udobnu fotelju, ušuškala se pod meku dekicu i vrlo kratko, ali svejedno i dalje snažno, osjetila, uz zvukove pucketanja vatrice i vijuk sve jačeg vjetra, potpuni mir.

A onda je krenulo, neobičan zvuk, između dva udara vjetra, netko je jasno trgao robu sa zategnute žice, grubo, divlje.
Mir se naglo razbio i uslijedila je nervoza i strah koji se uvjerljivo sakrio pri dnu kralježnice nakon što je tutnjeći istrčao iz želuca.
Romantično ugodna vatrica i vijuci sada su mi smetali da bolje čujem i samouvjerim se kako se to samo ptica privremeno zaplela o isprepletenu mrežu grana loze.

Naposlijetku, oduzetog izbora, sakupila sam mrvice klecajuće hrabrosti i izletjela, što sam brže mogla, na terasu gdje su se sušile jastučnice, krpe, ručnici i plahte, okupane zadnjim, već prohladnim zrakama Sunca.

Bila sam u pravu.

Nešto, pored vjetra, je trgalo mirišljavu plahtu, nešto ne pretjerano krupno, ali, jezovito ljudsko, sakriveno iza duge tkanine, nekakvim...ručicama, grabilo je i treslo, nasilno izazivajuće, uz tihi jecavi cerek kontinuirane vibracije istovremeno je stenjalo i režalo povlačeći lijevo pa desno.
Obuzela me nezamisliva nelagoda, kako sam se približavala, srce mi je sve jače bubnjalo i jedino što mi je davalo prividan osjećaj moći u posve neznanoj situaciji, bila je sjekira koju sam na izlazu s ulaza dohvatila, čvrsto okovala dlanovima, u drvo i željezo prelivši svu hrabrost i volju, iscijedivši mišiće do dna nabreklo kolajućih vena.

Uhvativši zadnji korak ka izvoru strave, upravo da ću iznenaditi biće koje mi trese plahtu i srce, kad ono iznenadi mene i strgne ne jednu već dvije u jednom potezu, prikazujući svoj sivi bezlično androgeni oblik nakratko, prije nego brzo otklizi, zajedno s plahtama, niz ogradu, preko susjedove bodljikave žice gdje je na čeličnom trnu izgubilo jednu plahtu, pa poskakujući i vijoreći s drugom krene preko izorane zemlje, potopi se u visokoj livadnoj travi dok ne izmili ponovo na ulazu u Šumu i potom nestane, prateći svoj nestašni podvig smijehom kao da se neopisivo zabavlja.

Kad sam bila sigurna da je nestalo, drhteći sam se spustila niz stepenice i prešla travnati seoski put do susjedove žice, desnom rukom ne puštajući sjekiru, očiju uprtih u udaljena stabla, lijevom rukom iščupala sam plahtu i, hodajući što je moguće više unazad, ne skidajući nijednog osjeta s potpuno utihnule okoline, odnijela je u kuću.

No, pravo iznenađenje tek me čekalo pri pogledu na plahtu.
Nepoznati, cerekajući mališa očigledno je bio umjetnik jer je na tkanoj površini kričao prizor do srži potresne apokalipse, jer kako to drugačije nazvati, gorućih vrhova šumskih stabala, zavitih u dim ispred livade pocijepane na pola, dubokom brazdom što seže do vulkanski užarenih paklenih vrata, uz susjedovu žicu natopljenu komadićima krvavog mesa dok preko vlažne zemlje, ustiju raširenih u nemogućnosti udisaja, valjajući bolne opekotine, klize napola izgorena, naga, ružičasta ljudska tijela umrljana znojem, sluzi i blatom.

Dok sam došla sebi, vatra se ugasila, kakao se ohladio, vjetar je podivljao a selo je obavila prijelazna tama onog trenutka što spaja dan i noć, kad je nebo prazno, mračno i nepoznato, bez ijedne zvijezde.
Ukočeno i odsutno sam se uhvatila još jednom tog dana ložiti vatru, dočekujući noć i predstojeću hladnoću, diveći se modernom izumu kocke za potpalu da izbjegnem misli o upravo doživljenom.

Zaključanih vrata i zatvorenih škura, između zagrijanih zidova, drhturila sam ispod dekice, koristeći google da umiri moju nevjericu.
Prvo sam se sa sobom kladila da sam halucinirala, izmislila, od vjetra umislila umjetnički nastrojeno sivo biće...ali, sa stola, fino razmotana i mirišljava, bivala je položenom plahta kao dokaz, kričavo oslikana bobicama, lišćem, raznobojnim plodovima, travom i korjenjem koje nikad nisam pronašla, miješajući mirise omekšivača s prirodnim.

Nakon dubokog koncentriranja za željom da pobjegnem od trzaja na svaki zavinuti škripac usahlog gorućeg drva polomljenog u žar, saslušala sam google koji je ispričao kako je to malo biće ili vanzemaljac ili vilenjak.
Odabrah vilenjaka kao moguću i na neki drevno zemaljski način, poznatiju opciju pa sklopih oči dok je vani vjetar posustajao davajući prvenstvo zvukovima prve sove od mnogih koje razgovaraju s Mjesecom za vrijeme njegove punine tokom tako bistre noći kao što je bila ta, čista zimska noć.

Probudila me hladnoća zanemarene peći dok je tiho odobravajuće krckala na prvim, rosno toplim zrakama Sunca, miješajući svoj škripac s pjesmom jutarnjih ptičica koje su veselo oblijetale kamene krovove skrivene između razgolićenih voćki, svježe zemlje i zimzelena, grabeći kljunovima kapljice s cvjetova posutih po okolnjim livadama, odakle su ponovo započinjale svoj racvrkutani, lepršavi let.

Skuhala sam kavu.

Ispijajući te...prve, mekano mliječno slatkasto duboko crne gutljaje, odlučila sam polovicu jutra provesti uz motrenje točke nestanka malog bića, tražeći po unutrašnjim pretincima zaostale izdančiće hrabrosti koji bi me ponukali na pobliže istraživanje tog mjesta, shvaćajući kako je krajnje neizgledno da napravim bilo što više od toga, kao što je koračanje unutar i između stabala Šume.

Uz bljeskove jučerašnjeg dana i prisjećanje kasnonoćnih misli, polaganim samosmirujućim pokretom skupljala sam ručnike, još tri plahte i krpe, suhe od jutarnjeg kupanja i ugrijane tim toplim idućim danom.

Još tek nekoliko tako toplih dana i pokoji kišni i stići će i onaj zadnji topli dan, koji je pri svom kraju bio lišen svakog živog zvuka, ostavljajući za sobom tek resku jeku kamenja koja se uz tešku muku, topot i riku odvajaju od svojih stijena i započinju svoj muklo gromki pad niz bezbrojne planine i brežuljke, do prve udoline koja će ih primiti na svoja prsa.

Jedino što je na ovom svijetu preživjelo nakon bliještećeg zvuka na koji me vanzemaljski vilenjak pokušavao upozoriti svojim ekspresivnim načinom izražavanja bio je ne-život sam, ništa doli stijena i kamenja u neumornom plesu neprestanog međusobnog mrvljenja, satirući bez milosti svaki prašnjavi trag nekadašnjeg života.

Smrt je napokon izašla iz sjene da je Život dobro promotri prije potpune predaje i konačnog nestanka.

Zauvijek ću pamtiti taj topli kakao, od kojeg sam otpila tek miris, zadnji miris svježeg mlijeka, skuhanog na drvenoj vatri, zvuk vjetra, prazno nebo na prijelazu dana u noć.

Pamtiti taj sumrak okupan svježinom čiste tkanine, zapomaganje i frustraciju koje zvučalo je kao smijeh sivog bića, dijela svih onih energija koje su kasnijim danima u vihoru prasnule sagorijevajući do mekane utrobe planeta, nezaštićene i nemoćne da pobjegnu, dok smo nas nekolicina ljudi, ludim slučajem odabranih uslijed kolapsa sistema, sa sigurne udaljenosti iz svemirskog broda, mada bez ideje o budućnosti, promatrali Veliki Požar kako natapa našu rodnu zemlju i čini od nje kamen.

Nikada ne nestajući, vrijeme samo pomakne sa strane slike okrutnog uništenja našeg doma urezane u našu memoriju, ali, naša budućnost ste postali vi- djeca, koja pamtite, učite i preoblikujete tako da je po mjeri (i) čovjeku, koji plovi vječno prepunim nebom u potrazi za nekim drugim i drugačijim životom, prilagođavajući se svemirskim strujama, naginjući krila, čuvajući i prenoseći dalje ono jedino što mu je, zauvijek, preostalo, trepereći u dubini svakog čovjeka i raznovrsnog života tih zadnjih dana sakupljenog, kucajući tamo gdje grije srž Zemlje.

-Život.

Zaključilo je dijete, prodorno me promatrajuć, isijavajuć gotovo pa nalik sivoj ekscentričnoj energiji bića skrivenog u Šumi, duše jasno prelivene preko svježe oprane plahte koja, još uvijek neoprana, čuči kao dokaz na dnu jedne škrinje o našoj povijesti.

   
- 16:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.