Lasica

Postoje oni trenutci u zivotu za koje shvatiš da ih uporno povlačiš iz djetinjstva, noseći  kao korijenje uspomene kojima oblikujemo prve impresije života u obitelji. Često odbacujući ono ružno i nelagodno, hvatajući se mirisima, okusima, pokretima, riječima pa i djelima, za ono lijepo, ugodno. Djetinje.

U suštini, željela sam pisati o hrani i njenoj pripremi. Ali kako odvezati hranu od doživljaja, od svega što je utjecalo na moje današnje pokrete, izbore spajanja okusa, način doticanja osjetila, kako odvojiti to što radim od sebe i mog bića?

Nikako, eto kako.

Jučer ujutro sam naložila špaker (podsjetnik- opet treba očistiti fumar), ovdje gdje vrijeme leluja ali stoji u nekakvom međuprostoru stvarnosti. Brzo sam i ogladnila i prvo što mi je palo na pamet napraviti za jesti, bilo je nešto iz mog djetinjstva.
Tada, kad je bilo još hladnije nego danas, kad je bura lomila sve na svakom putu umjesto današnje sporadičnosti, kad sam kroz refule čula zavijanje vukova, vještica i sveg ostalog što dječja čula naglašeno osjećaju tokom takvih, hirovitih dana, otac bi, isto kao ja danas, naložio špaker pa čekao da padne do žara. Do tada bi već pripremio jedan dugi "pirun" na koji bi stavljao komadić kruha, malo pancete i bokun sira, a kad bi žerava bila spremna, tek par minuta je bilo dovoljno za jedan takav, sitan ali ukusan zalogaj.
Što god sam kuhala, pekla, pržila na vatri, imalo mi je miris zdravog.

Pripremati hranu sam počela s nekih osam, možda devet godina, praveći sa (malo) starijom sestrom ono što smo zvale "nešto slatko". Bio je to pokušaj palačinki koje smo radile po sjećanju i onome što bi, kao, logički trebalo ići u smjesu.
Stavile bismo nekih tri jaja, malo mlijeka, brašna i strašno puno šećera pa pržile na staroj tavi koja se uporno lijepila, uz jednostavno previše ulja. Takve, debele i masne "palačinke" smo posipale šećerom i to je bilo to. Nešto slatko.

Par godina kasnije, nakon savladavanja osnovnih priprema kao što je jaje, krumpir, kuhanje manistre, bacila sam se na pečenje. Uzela sam sve začine koje sam pronašla i fino istrljala koku, namazala je iznutra i vani, špikala s pancetom pa ubacila u pećnicu, kasnije dodavajući i krumpire. Nije da je bilo loše ispečeno, ali i dan danas ne podnosim ružmarin, bosiljak, majčinu dušicu, timijan i još poneki začin. Iskustvo s pečenom kokom na mene je utjecalo tako da sam dugo minimalizirala uporabu začina na sol i papar. Trebale su mi godine dok se ne oporavim i polako ohrabrim ponovo na spajanje primjerice lista lovora s mnogo umjerenije začinjenom pečenkom.

Šalša s kvasinom i kečapom je došla s nekih šesnaest godina a prvo "pravo" kuhanje započelo je s devetnaest godina, kad sam počela živjeti s voljenim muškarcem.
Bilo je mljeveno meso, bolognese u pitanju, nešto što danas zatvorenih očiju skuham i smatram onom "quick and economic to prepare" hranom, tada je bio pothvat na koji sam bila ponosna maltene kao da sam pašticadu skuhala.
Ponukana relativnim uspjehom nedugo potom imala sam jedan od dva najveća gafa u mojoj kulinarskoj karijeri.
Palo mi na pamet dinstati riblju konzervu s povrćem i u to ukuhati rižu. Rezultat je bio stravičan.
Nakon toga, dok sam još gledala turske sapunice, odlučih se za palačinke punjene mljevenim mesom, a iz kojeg razloga sam napravila slatku smjesu, ni danas mi nije poznato.
Palačinke od tada jedem gotovo isključivo sa slatkim punjenjem, jer ne trpim teksturu palačinke pomiješanu sa slanim okusom, čak i kad je neutralna smjesa.

Kuham i danas kao i tada, bez recepta, bez omjera-odoka po slobodnoj procjeni, prisutna u osjećaju onoga što radim, poput rituala čijeg nijednog dijela se ne mogu niti želim riješiti, skratiti, ubrzati. Od početnog oštrenja noža, čišćenja i često mariniranja mesa, preko beskonačnog usitno sjeckanja povrća pa do točno određenih koračića, dinstanja, miješanja, odabira začina, postepenog dodavanja vode, vodim se mišlju kako sve ima svoje vrijeme i mjesto, količinu, oblik i način manifestacije najboljeg-najgoreg, i, prosječnog.
Dok kuham za druge ljude, pazim na raspoloženje jer će se i ono odraziti kroz jelo. Ne kuham ljuta, ako sam ljuta na osobu kojoj kuham. Uz svo nepoštovanje koje sam hrani tokom godina pokazala, držim je nečim svetim- u tome vidim poveznicu svih živih bića, osjećam pripadanje svemiru na neki način. Svako živo biće preferira određeno jelo, okus, miris, mineral. Svako živo biće se mora hraniti i time stvoriti svoj odnos s hranom. Svako živo biće mora uništavati da bi živjelo.

Mogla bih još pisati o iskustvu i odnosu s hranom kroz osobnu povijest, kako svako jelo koje odabirem kuhati ili jesti ima svoju priču u pozadini, kako svaki okus i miris drži i uspomenu ili barem osjećaj. Mogla bih pisati koliko toga hrana govori o meni, o ljudima, o svijetu. Hrana nije samo hrana, hrana, pripremljena, pojedena, zapamćena, uživana ili izbjegavana, hrana reflektira pristup ka životu.

A život?
Život te uči, zamijesi meso s ostalim sastojcima, oblikuje kao polpete, blago te pobrašni i nježno-pažljivo poprži sa svih strana tek toliko da uhvatiš koricu ali zadržiš sočnost iznutra prije nego te zalije sokom od pomidore i pusti da se skrčkaš uz vrlo oprezno miješanje tako da se poput krhke polpete ne raspadneš u vrelom sosu.