Lasica

Mi nismo djeca.
Mi nismo tamo.
Mi nemamo gdje.

Mi smo ljudi.
Zar ne?

Prelazila je cestu polaganim korakom, ne skrivajuć razočaranost prazninom na koju je naišla, na trenutak je zastala i osluhnula, uhom tražeći poznat zvuk- ritam poskakujućeg motora.
Lijeno, izazivajući, nastavila je hod preko ceste.
Ništa se nije dogodilo.

Pogledala je u jednu kuću ružičastog odsjaja na zalasku Sunca.
Približila se i dotaknula zidanu, mirnu površinu. Kuća je disala, vidjelo se to kroz nevidljive pukotine, brazdice žbuke.
Ništa, ipak, nije rekla, uživajući u ljeskanju na onim zadnjim, lelujajućim zrakama svjetla.

U vrtu, ispred kuće, rastao je divlji badem, granama milujući limun.
Kupus se upravo pretvorio u cvat.
Gredice selena širile su se u slobodi, prozračnim mirisom natapajuć kameni puteljak prema ulaznim vratima.
Neće ući unutra. Ne još.

Voljela je ići desno, lijevo je bilo bolno. Tako je svakog dana u svojoj obaveznoj, samo-propisanoj šetnji, uporno već godinu dana, svaki put, prvo išla desno.

Desno prema mostu kojim se prelazi more. Življe no ikad.
Ispod površine, tamo gdje vrijeme stoji, tamo gdje je nepomična olupina, tamo je bezbroj jata, bezbroj riba. Bezbroj života.
A tu, iznad, tu gdje je ona, sve mrtvo.

Ne sve.
Samo mi- ljudi.

To je svaki put čeka, na kraju šetnje.
Uvijek završava tamo lijevo. Da se sjeti nas, da ne zaboravi tko smo bili, da nastavi biti čovjek.
Strahovala je kako se rasplinjuje u nepovrat dok vrijeme i život posve ne satru i najmanji tračak njenog postojanja.

Znala je što bi uslijedilo.
Kupus bi istrunuo. Badem bi obolio. Limun bi se u vihoru nezaštićen polomio a kuću bi progutao mrak.
Cestu bi okupala vegetacija i onda više nitko, baš nitko, ne bi mogao pronaći put do nas.
Mi, u kostima, tamo lijevo, gdje je čistina još od onda kad je nastala smrt.

Bezbroj nas.
Bezbroj smrti.

Mi?
Mi smo ništa.