petak, 22.01.2016.
Ne pokušavaj mijenati me
Ne pokusavaj mijenjat' me
ovo je ipak moja glava
kad joj se budi, nek' joj se budi
kad joj se spava, nek' joj se spava
Ne pokusavaj mijenjat me
ovo su ipak moje ruke
samo mi znamo kako smo skupa
mucili srecu, mucili muke
Ne pokusavaj mijenjat me
ovo je srce oduvijek sa mnom
kol'ko smo samo krvavih puta
isli po brdu, isli po ravnom
Ne daj da tebe mijenja neko
budi do kraja ono sto jesi
a ako mislis da smo daleko
nemoj put mene
bolje ostani gdje si
Znam da ovako mnogim ne godim
al' ja sam citav stao u vene
znam dobro zasto ratove vodim
muski su muski
zene su zene
Ja kad nekog vidim da gubim
zasuzi oko, al' nikad ne placem
onog kog' ljubim do daske ljubim
a znam da se igram ostrim brijacem
Ali kad s torbom naumim negdje
noge mi neces svezati s nicim
nama tih para za moje cijene
priznajem kako ciganu slicim
Ja nosim kicmu, celicnu sinu
ne volim kada glava mi pada
s njom spajam zemlju i visinu
i kad se leti i kad se strada
Ne daj da tebe mijenja neko
budi do kraja ono sto jesi
a ako mislis da smo daleko
nemoj put mene
bolje ostani gdje si
I ne pokusavaj mijenjat me
ovo je ipak moja glava
kad joj se budi, nek' joj se budi
kad joj se spava, nek' joj se spava
Ne pokusavaj mijenjat me
ovo je ipak moja glava
kad joj se budi, nek' joj se budi
kad joj se spava, nek' joj se spava
Miladin Šobić
- 11:01 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
četvrtak, 21.01.2016.
Sama
Sama kao zvijer gonjena
kroz trnje i kaljuže,
pužem slomljena.
Uplakana, ostavljena, zaboravljena,
bez mrvica kruha, kamenčića,
sama sam, uplašena.
Hladno mi je!
Trebam sklonište,
Rupu u drvetu,
jamu u zemlji.
Grob!
Grob je moj krevet,
zemlja je moj pokrivač,
jastuk su moji snovi.
Sanjam!
Lijepo mi je.
Oprostite mi, ja vama opraštam.
- 11:49 -
srijeda, 13.01.2016.
Kopirala!
Imas ti pametnija posla, od plakanja !
Ma hajde bolan. Jebo te vise i bol i tuga i kukanje.
Kunes se u drugarice. Budu tu, isprazne ti ormar, odnesu odjecu pokupe sminku i nikad se vise ne jave. Zoves jedno vrijeme, zoves. Na kraju se postidis sebe same jer trazis svoje – pa prestanes.
Uzajmis ljudima pare, das knjigu na citanje. Vise nikad ne vidis ni njih, ni knjigu. O parama da ne pricam – halali Huso materi.
Zaljubis se, zavolis. Sve pukne i svako ode na svoju stranu. Malo mu psujes mater koja ga rodila, malo ga kunes. Ponekad mu sjebes svu musku liniju u porodici. Poslije prestane sve. I plac i psovka i proklinjanje. Shvatis da si bezveze trosila i vrijeme i suze i rijeci. Odrastes. Uvidis i svoju krivnju u svemu, pa se poklopis. Odjednom podjes pricati realno, kako vam se, jednostavno, nije dalo i kako sve te nesudjene ljubavi treba ostaviti di im je i mjesto – u proslost.
Budu ti tako puna usta nekih prijateljica. Stavljas slike sa njima po fb, pisete jedna drugoj svaku sitnicu. Redovna ispovjedaonica svaku noc na viberu. A onda se ona prestane javljati. Vidis kako se tamo s nekom drugom slika, cekira po kafanama, a tebi ni poruku da pusti. A online, vazda. I zajebes sve te hvalospjeve o prijateljatvu, vjecna zaklinjanja u nekoga batalis i shvatis da moras mijenjati zivotnu parolu iz sadasnje u onu – Acta, non verba.
Nadje se tamo nesto ili neko, ko ti udavi dusu. Ili bar ono sto si mislio da imas na mjestu gdje bi trebala biti ta dusa. Nesto ti od toga slomi srce, al ne osjetis da je ista puklo. Pa se zapitas sta ti je, uopce, slomljeno?! Broji se samo ono sta se vidi.
Gusi te u prsima, tesko spavas, podjes mrsati. Ljudi kazu da je to zato jer su te tamo neki iznevjerili, pa te podsvijest ne pusta na miru. Iznova te podsjeca na izdaju tebi bliskih ljudi. Onda odes doktoru, on ti kaze da si fasovo upalu pluca, jer nam je pored ljudi – vrijeme sjebano jos vise. Udisemo svasta, brate. Cestice prasine i uglja, mikrobi, a ljudske rijeci jos kancerogenije.
I sta imas od toga sto places svaki dan? Zalis se Bogu, ocu, momku, prijateljici da te boli ta dusa koju nemas i krvari to srce koje vise ne osjecas. Nista jarane. Imas jedno veliko nista. Nego zajebi sve te suze, sav taj bol, taj pritisak u grudima i suzne oci. Nego fino ustanite svako jutro s najljepsom slikom o sebi, zagrlite se, poljubite u obraz sebe samog. Opsujte sebi kad zgrijesite, iskritikujte se. Naucite biti objektivni i realni.
Kad vam se nakupi u vama samima, to nesto, cemu ime ne znate – trcite, setajte, pojedite tepsiju kolaca, pustite muziku i plesite, pustite hladan tus. Dodjite sebi prije nego vam drugi dodju glave.
I ne dajte svakome ni da vas u dupe poljubi – a ne da popije kafu s vama. Svim ljudima u vasem zivotu odredite mjesto. Plac, suze, zalovanja, slabosti i gluposti ostavite onima koji u zivotu nemaju pametnija posla – a vi zivite.
- 10:49 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
subota, 09.01.2016.
Tko priznaje pola mu se doda
Živjeti tuđi život je lako, ali živjeti svoj osobni je puno teže, jer baviti se svojim sranjima i svaki dan otkrivati stvari sam o sebi i saznati kakvi ste, e za to treba imati i hrabrosti i muda. Kad tračate o nekome, a u stvari o njemu ne znate ništa vas to ne boli i uopće ne pazite što će te reći, napisati o toj osobi, ali da se samo malo zamislite i razmislite prije tih izgovorenih riječi i da sebe postavite na mjesto te osobe, nikad, ali baš nikad ne biste donosili bilo kakav sud o drugim osobama, pa čak i onim vama bliskim. Društvena sam osoba, ali kako godine idu sve više otkrivam da je lijepo biti sam sa sobom, onda stvarno imate vremena da otkrivate što volite, što ne volite. Nemam predrasuda ili bar mislim da nemam. Često se svađam sama sa sobom, nekad te rasprave traju satima, nikoga ne vrijeđam ili psujem, bar ne na glas i kod mene to funkcionira. Je li to dobro, zdravo, ne bih znala, nisam doktor. Čitam na blogu o slobodi, ali danas biti slobodan je ne moguća misija, jer imate odgovornost prema prvenstveno djeci, pa partneru, užoj obitelji, široj obitelji, kućnom ljubimcu ili morate sve odjebati, skrenuti s pameti i otići meditirati negdje na pusti otok, živjeti sa prirodom i od prirode. Ja za takvu slobodu još nisam spremna, ali imam hrabrosti da živim svoj život i da metem govna ispred svog dvorišta i da mi ne smrde govna od susjeda, stavim masku ako mi smeta ili odem u šumu sa svojim psom, pa se nadišem svježeg zraka. Živim kako znam i umijem i puštam druge da žive, pa i svojoj djeci dozvoljavam da griješe, jer znam da će tako nešto i naučiti. Ništa u životu nije onako kako drugi misle o vama, sve je puno gore.
- 10:34 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
