Živjeti tuđi život je lako, ali živjeti svoj osobni je puno teže, jer baviti se svojim sranjima i svaki dan otkrivati stvari sam o sebi i saznati kakvi ste, e za to treba imati i hrabrosti i muda. Kad tračate o nekome, a u stvari o njemu ne znate ništa vas to ne boli i uopće ne pazite što će te reći, napisati o toj osobi, ali da se samo malo zamislite i razmislite prije tih izgovorenih riječi i da sebe postavite na mjesto te osobe, nikad, ali baš nikad ne biste donosili bilo kakav sud o drugim osobama, pa čak i onim vama bliskim. Društvena sam osoba, ali kako godine idu sve više otkrivam da je lijepo biti sam sa sobom, onda stvarno imate vremena da otkrivate što volite, što ne volite. Nemam predrasuda ili bar mislim da nemam. Često se svađam sama sa sobom, nekad te rasprave traju satima, nikoga ne vrijeđam ili psujem, bar ne na glas i kod mene to funkcionira. Je li to dobro, zdravo, ne bih znala, nisam doktor. Čitam na blogu o slobodi, ali danas biti slobodan je ne moguća misija, jer imate odgovornost prema prvenstveno djeci, pa partneru, užoj obitelji, široj obitelji, kućnom ljubimcu ili morate sve odjebati, skrenuti s pameti i otići meditirati negdje na pusti otok, živjeti sa prirodom i od prirode. Ja za takvu slobodu još nisam spremna, ali imam hrabrosti da živim svoj život i da metem govna ispred svog dvorišta i da mi ne smrde govna od susjeda, stavim masku ako mi smeta ili odem u šumu sa svojim psom, pa se nadišem svježeg zraka. Živim kako znam i umijem i puštam druge da žive, pa i svojoj djeci dozvoljavam da griješe, jer znam da će tako nešto i naučiti. Ništa u životu nije onako kako drugi misle o vama, sve je puno gore.
Post je objavljen 09.01.2016. u 10:34 sati.