utorak, 28.12.2004.

Sretna vam Nepismenost i sve najbolje u Godini bez pravopisa

Koliko ste dobili ili vidjeli - po gradu, na telki ili u novinama i casopisima - bozicnih i novogodisnjih cestitki? Vjerojatno desetke, ako ne i stotine. A koliko ih je bilo tocno napisano? Ako smo vidjali iste, pretpostavljam da je rijec o maksimalno desetini. A ostatak? Bolje ne komentirati. Iako pogadjate da cu bas to uciniti - komentirati.

Kaj da vam velim, kad dobijem rukom ispisanu (ili natipkanu) cestitku od neke drage mi osobe trudim se ni ne gledati pravopis (iako moja sitnicavost u kombinaciji s dobro izvjezbanim okom barem usput primijeti takve stvari). Drago mi je da su se ljudi sjetili napisati nekoliko prigodnih rijeci i poslati svoje lijepe zelje i pozitivne vibre. Ako u njihovim cestitkama ima gresaka, trudim ih se trenutno zaboraviti i u tome uglavnom i uspijevam.

Medjutim, dobivam slomove zivaca kad vidim greske na tiskanim cestitkama, na onima koje nam upucuju mediji, firme koje nam pokusavaju uvaljati stosta, politicke stranke i drugi koji nam se prigodno uvlace znate-vec-gdje. Jednostavno ne uspijevam shvatiti da netko posjeduje tiskarsku kucu i zivi od prodaje raznoraznih karata i razglednica, a ne padne mu na pamet provjeriti je li tekst kojeg prodaje tocno napisan ili nije. Mislim, u cemu je catch? Zar je tako tesko platiti tridesetak kuna (toliko, naime, kosta sat studentskog rada) nekom studentu kroatistike i u par minuta rijesiti sve svoje sumnje? Ako ste ambiciozniji, mozete se upustiti cak i u angaziranje pravog lektora, sto vas takodjer nece previse opaliti po dzepu. Lektoriranje cijele kartice teksta kosta kao maloprodajna cijena jedne do dvije cestitke. Ali ne, to je tesko i komplicirano, a u zemlji nepismenih i sasvim nepotrebno.

Ne znam jeste li primijetili da ima bisera koji vam zele sretne Bozicne blagdane, ne sjecajuci se, siroti, da su jos u osnovnoj skoli ucili o tome da se pridjevi pisu malim slovom. Valjda misle da ce Bozic biti manje svecan napisu li bozicne blagdane malim pocetnim slovom.

Ili vam, sto mi je jos bolje, zele cestit Bozic. Mislim, koliko god da nam je taj Bozic bitan, ipak je to samo dan i da se postavim na glavu nemrem skuzit kak to dan moze biti cestit i kakav bi bio dan koji nije cestit? Pokvaren? Zao? Nemoralan? Mislim, kaj fali frazi sretan Bozic?! U zelji za originalnoscu uvijek nekome mozete pozeljeti da mu taj dan bude vedar, veseo, blagoslovljen, miran, raskalasen, you name it, ali u mom svijetu cestiti, posteni, pokvareni, zli, moralni, nemoralni i slicno mogu biti ljudi, no ne i dani. I sto u stvari zelite osobi kojoj napisete cestit Bozic? Da se Bozic ne materijalizira u osobu koja ce mu orobiti kucu, zavesti zenu i ukrasti novi, jos neplaceni tuti? Mislim, znam da je to cest biser, ali njegova ucestalost ne cini ga nimalo pametnijim. Ajde, moram priznati da cak i medju kroatistima ima onih koji podrzavaju varijantu cestitog Bozica, ali i onih koji joj se zestoko protive, tako da uporaba tog pridjeva prema nekim strucnim misljenjima i nije pogresna. Prema drugima pak jest. Nisam kroatistica, ali priklanjam se ovima drugima.

Eh, da. Bozic nam zapravo i ne daje previse mogucnosti za greske. Eventualno jos mozete napisati ime cijelog blagdana malim pocetnim slovom, no takvo sto nisam vidjela vec godinama.

Ali zato su novogodisnje zelje plodno tlo za sve moguce i nemoguce vrste gresaka.

Najcesca je kad vam ljudi pozele srecu, zdravlje, ljubav, lovu i puuuunooooo seksa, ali samo jednog jedinog dana u godini. Naime, napisu zelim ti sretnu Novu godinu. E, pa Nova godina je blagdan kojeg slavimo 1. sijecnja i cije se ime, kao i ime svih blagdana, uostalom, pise velikim pocetnim slovom; zele li nam sretnu Novu godinu, pozeljeli su bas to - srecu 1. sijecnja i ni sekunde duze.

Ja, recimo, svojoj obitelji i frendovima zelim srecu tijekom cijele iduce, nadolazece, nove, sljedece, blabla (primijetite, molim, da su to obicni pridjevi, svi odreda pisani malim slovom) godine, a ne samo tog jednog jedinog dana kojeg se uglavnom nitko ni ne sjeca, jer je obavijen maglom mamurluka, zgaravice i glavobolje ako je docek uspio, a mozda jos i vise ako nije. Kad malo bolje razmislim, ako cu vec biti skrta u svojim zeljama, bolje da im pozelim srecu i cijeli paket na neki drugi dan, neki kojeg ce se bolje sjecati. Recimo, sretan Bozic i sve najbolje za Dan rada. Kaj velite na to? Ono, proljece, lijepo vrijeme, sunceko, pticice pjevaju... Pa nek dodje i srecica. Ili mozda Sretan Bozic i sve najbolje za Dan domovinske zahvalnosti?! Jos bolje. Ljetno sunce przi, cvrcci cvrce, valovi sume, a vi ste sasvim neocekivano dobili svoju porciju lijepih stvari. Nekako mi se ti dani cine mnogo boljim izborom od Nove godine, ali svi koji mi, skrto i sebicno, zele srecu samo jednog dana u godini, obavezno ju usmjere bas na taj 1. sijecnja. Hm. Jedino kuzim kad to napravi neka banka, koja nam, naravno, ima i razloga zeljeti srecu samo dvadeset i cetiri sata u cijeloj godini: naime, ako nam lose krene, morat cemo uzeti kredit, a banke zive od nasih kamata, je l' tako? Stoga iskazujem svekoliko razumijevanje za njihovu umjerenost prilikom izrazavanja lijepih zelja, usput budi receno, ponosno izvjesenih iznad vrata njihove najvecih i najuocljivijih poslovnica. No, ako je u pitanju nepismenost sve moje razumijevanje trenutno nestaje i pitam se pa dobro, zar u takvim etabliranim financijskim institucijama ne postoji barem jedna osoba koja je savladala OSNOVE pravopisa?!

Eh da... Ima i onih koji vam zele srecu u Novoj Godini, a koji je razlog pisanja obicnih pridjeva i imenica usred recenice velikim pocetnim slovima samo oni znaju. Ili, bolje receno, ne znaju, zato tako i pisu. Osobito svecane persone uputit ce vam tekst u stilu zelim ti Sretnu Novu Godinu, jer su vidjele da se na engleskom sve tri rijeci pisu velikim slovom, pa sto ne bi i na hrvatskom. Kajgod.

Kad bolje razmislim, ljudi se pale na velika pocetna slova. Imaju kolektivni fetis. Da mogu i kad ne bi zvucalo presmijesno, predsjednicki, saborski i drugi kandidati rado bi nas bombaridali porukama tipa Zelimo Vama i Vasim Obiteljima Cestit Bozic i Sve Najbolje u Novoj Godini.

Kad smo vec kod ugledanja na engleski, po novinama ima i zelja za sretnom novom 2005 godinom. Da, dobro ste procitali, bez tocke nakon broja godine. Kak bi se to zapravo citalo? Sretna vam nova dvijetisucepet godina? Hm, ne bi islo? Mozda ipak dvijetisucepeta? E, da. Al' to nemrete tak procitati, kad fali tocka. Mala, sitna, nezamjetna digresija: primijetila sam pravu epidemiju izostavljanja tocke iza godine kod pisanja datuma. To valjda djeluje nobl, stranjski i svjedoci da se osoba barem jednom u zivotu susrela s datumom napisanom na nekom stranom jeziku ili je mozda rijec o tome da treba ostaviti dojam osobe koja je toliko zaposlena da nema vremena obracati paznju na banalnosti poput jedne obicne tocke.

I, konacno, ima tvrtki i politicara koji sve nas toliko cijene da nam se obracaju s Vi, sto je sasvim ok, jer ne bi valjalo da mi se, recimo, neki tamo tusti politicar obrati s ej, mala, sretan ti Bozic i skuvaj mi kafu, oj. Medjutim, buduci da cestitaju vecem broju ljudi, zamjenica napisana velikim pocetnim slovom napisana je beeeep! wrong!

Valjda sam pobrojala sve greske koje se mogu napraviti, iako sumnjam. Kreativnost u pogreskama neogranicena je. I na kraju cijele litanije vracam se na pocetak i jos jednom se pitam kaj si sve te javne osobe, firme i drugi cestitari dobre volje misle kad se pojave s krivo napisanom cestitkom? Da ce im to podici rejting? Da ce dobiti na kredibilitetu? Osobno se bojim kaj ce banka ciji se zaposlenici ne sjecaju osnovnoskolskog gradiva iz hrvatskog napravit s mojom lovom? Mislim, tko mi garantira da jednako tako nisu zaboravili i matematiku?

petak, 24.12.2004.

Sretan vam Bozic!!!

Drage blogerice, dragi blogeri i svi koji namjerno ili slucajno, redovno ili povremeno navracate na moje stranice, od srca zelim sretan Bozic vama i vasim najblizima! Provedite ga u miru, ljubavi i blagoslovu, uzivajte, puno papajte, ljubite se i volite i budite dobri sebi i drugima! Cheers!

utorak, 21.12.2004.

Porez na nove cipele

Ako spadate u siroko i blagonaklono definiranu grupu relativno normalnih ljudi, kad kupujete nove cipele, bez obzira na to koliko to cesto radite, vjerojatno uz njih kupite kremu ili cetku, mozda vam prodavacice uspiju uvaljat' najlonke ili koji par sokni, eventualno sprej za impregniranje koze. A znate kaj ja kupujem? Flastere. Da, dobro ste procitali. Flastere.

Jerbo na ovom svijetu jos nije napravljen par cipela od kojih ja ne bih dobila zuljeve. One prave, grde, krvave. Ne znam kakva ja to cudna stopala imam, no ne sjecam se da sam ikad uspjela kupiti cipele, a da me nisu nazuljale barem na jednom mjestu; obicno to bude peta, ali ponekad i prsti ili pak ona kost sa strane, znate na koju mislim? A da stvar bude ljepsa, nisu samo nove cipele problematicne. Zuljeve dobivam i od starih, isprobanih i pouzdanih, ako ih neko vrijeme ne nosim.

I tako, kao prava ovisnica o stiklama do prije godinu dana nisam htjela ni pogledat' cipele koje nisu imale petu od barem devet centimetara. Zapravo, nosila sam ravne tenisice (bilo bi cudno da su tenisice na petu, zar ne?) i japanke. Da vam ne lazem, imala sam i jedne bakandze za snijeg, ali osim na skijanju bas ih i nisam nosila: u nasem se dijelu Europe eskimski dani ionako mogu izbrojati na prste jedne ruke. I gotovo, kraj price.

E, a onda sam zatrudnila. I u strahu od mogucih padova za vrijeme poledice, kao i slicnih iskaza nespretnosti te trapavosti, odlucih se obnoviti za nekoliko pari cipela ravnih potplata. A tesko mi je palo, mozete mislit'... Kupih dva para mokasina i jedne suuuupeeeeer cizmake, onak' sivkasto-svijetloplave, s krznom iznutra. Tople, udobne, ma sve pet. I prica bi imala happy end da me na njima nije nazuljalo barem nekoliko stvari: peta, ona kost i svaki moguci sav kojim je krzno bilo spajano. No dobro, i te su muke prosle, hodala sam neko vrijeme svijetom stopalima oblijepljenim flasterima, za to vrijeme su se cizme fino rastegnule i ostale su mi u sjecanju kao jedan od najugodnijih i najudobnijih komada obuce koje posjedujem.

Ali, onda je doslo proljece i ponovni zuljevi na vec razgazenoj obuci od proslog ljeta. Nis cudno, takve dogodovstine s obucom ponavljaju mi se iz sezone u sezonu, nije big deal, jedino mi je lagano mucno kad si moram oblijepit' prstice u sandalama, sto - mozete li si predociti - i nije neki estetski dozivljaj. Ponekad se sjetim unaprijed, pa je flaster-tretman preventivan, a ponekad je snaga moje senilnosti jaca od svega, pa je potrebno da najprije u patnjama prema kojima su Wertherove piece of cake dosepesam kuci i par dana jaucem svima koji su me voljni slusati. O tome kako neko vrijeme hodam necu ni pricati. Recimo samo da bih u doba nijemog filma bila uvjerljiva konkurencija Charleyju Chaplinu.

Da ne duljim, ove sam godine cim je zahladilo ponosno i veselo navukla na noge svoje sivosvijetloplave cizme i hrabro krocila u vjetrovit becki dan. Muz je gurao kolica s nasljednicom, ja sam hopsala kraj njega, gledajuci izloge i sve je izgledalo vrlo idilicno. Barem prvih parsto metara. A onda sam osjetila neugodno peckanje na peti. Pa na onoj kosti. A i prsti su se javili. No, ja sam hrabro hodala, ne dozvoljavajuci takvih sitnicama da nam ometu planove i skrate setnju. Da ne duljim, kuci sam se vratila jedva hodajuci, a kad sam konacno izula cizme, stopala su mi bila grda za gledat'. I opet je uslijedilo par dana pod flasterima.

A inspiracija za cijelu ovu struju besvijesti dosla mi je nakon sto sam u petak kupila jedne divne zimske cipelice. Onako, ful jednostavne, crne, kozne, na petu... I, naravno, iduci dan ih obujem, zaboravljajuci da su nove i da su moja stopala ocigledno nestandardna te da bi ih bilo pametno oblijepit'. Trebam li uopce pisati nastavak?

I tak... Sad imam na petama fuckin' flastere, a o tome da me cak i dodir sokni boli necu ni pricati. I moram napomenuti da inace ne vjerujem u teorije urote, ne pusim pricu da je Marilynku ubio Frank Sinatra osobno, da su Kennedyja oteli vanzemaljci niti da ce vam, ako odete u shopping u Madjarsku, lokalni saljivdzije izvaditi oba bubrega i prodati ih, ostavljajuci vas da trunete u nekom sumarku, ali definitivno vjerujem u opaku i svirepu urotu proizvodjaca obuce i proizvodjaca flastera. Uvjerena sam da su u dealu. Jedni rade krutu obucu nemogucu za nosit', a drugi zive na popravljanju stete, otprilike kao proizvodjaci kompjutorskih virusa i programa koji ih pronalaze i ubijaju. Ne bih se cudila da je cak ista skvadra na celu obje industrije, koliko su povezane. Mislim, udjite samo u dm i pogledajte: imate flastere za palac, flastere za petu, flastere za mali prst, za sve prste izmedju, za onaj jastucic na stopalu odmah ispod prstiju, za ove ili one cipele... Jos malo pa ce uz cipele poceti dijeliti i knjigu uputa u kojoj ce vam savjetovati kada da zalijepite koji flaster i koliko dugo da ga nosite... A mozda dobijete i povoljniju cijenu ako ih narucite unaprijed ili pak popust na kolicinu? Hm, nis mi se vise ne cini nemoguce.

I, na kraju, ako vas zanima kako me mozete prepoznati na ulici... Kad vidite jednu prekrasnu mladu damu ( kako fura bebu u kolicima ili u klokanici, s upadljivo novim cipelama na nogama (znate ono, privremeno vas oslijepe svojim sjajem) kako hoda kao da je sinoc uzivala u grupnjaku sa sestoricom krupnih americkih marinaca, to sam vam ja.

subota, 18.12.2004.

Kul je biti kul!

Hej, ljudi, pa ja sam sluzbeno proglasena kul!

Najprije se idem uobrazit.

(Brojim do deset i natrag.)

Ok, dosta sam bila uobrazena. Sad idem radit nasljednici veceru.

Ali prije toga zahvaljujem urednistvu na jednoj od najpametnijih odluka koje je do sad donijelo, a buduci da naslucujem da u cijeloj prici ima svoje prste nasa Annie, njoj saljem posebnu pusu.

I na kraju, naravno, velika pusa svima vama koji me redovito citate i pisete svoje komentare... Koje ja jako rado citam.

A sad stvarno idem.

petak, 17.12.2004.

Blagdanom u glavu!

Ne znam kako prozivljavate ove predbozicne dane; ja sam prilicno kul, ne zato jer mi je to blogovski nick, nego stoga sto sam poklone uglavnom vec kupila, imam u glavi posve slozen i sistematiziran popis stvari koje moram kupiti u posljednji tren, buduci da se radi o pokvarljivim namirnicama koje ne mogu kupiti ranije, drvce i ukrase imamo vec pun kufer vremena, oblekicu smo si isto kupili, a nasa je prekrasna nasljednica dobila posebno lijepi outfit i, sve u svemu, nemamo vise nikakvih bitnijih razloga za zurbu, strku, frku, paniku i groznicavo razmisljanje u smjeru jesmo li jos stogod zaboravili. Uzimajuci u obzir da sam ja totalni control freak, ovogodisnja situacija nije ni najmanje iznimna. Dok se ljudi tiskaju po trgovinama, cekaju u beskonacnim redovima, tuku po standovima za posljednje pristojnoizgledajuce pokloncice ili placu zbog toga sto im je nesto pobjeglo, visegodisnja je tradicija da muzic i ja sjedimo u nekom lijepo uredjenom kaficu i grijemo se uz kuhano vinceko. I samo da vas preduhitrim: ne, nisam kupila kuglice u listopadu ni nista tako grozomorno.

Ova distanca mi daje mogucnost promatranja ljudi i djelovanja umjetno stvorene atmosfere opce gungule u kojoj vam svaki izlog, svaka prigodna pjesma s radija, svaki svjetleci Djed Mraz ili zvijezda repatica, sapcu u uho kupuj, brzo, nemas vise vremena, jesi li sve nabavila, ha, sigurno si zaboravila poklon za susjedu Ljubicu, a ona ce tebi dati barem cokoladu, a postar Joza, ha, opet ga se neces sjetiti, vec drugu godinu zaredom, svi racuni ce ti zavrsiti u kanalizaciji i morat ces platiti grozne kazne i zatezne kamate... I tako, cak i ako ste sigurni da ste obavili sve sto ste htjeli, na Badnjak u dva poslijepodne, tik pred kraj radnog vremena, ulijecete poput bijesne tinejdzerke na speedu u najblizu trgovinu i kupite sve preostale Bajadere i poneku bocu alkoholnog pica sumnjive kvalitete, ne pitajuci za cijenu.

I zapravo mi to ide prilicno na zivce. Necu sad pisati traktat o tome kako je duh Bozica nepovratno izgubljen, iako je, no to ionako svi znamo. No, pogledate li oko sebe, ako se imalo izdvajate iz pojma normale kakvom je definira veselo i prposno kapitalisticko drustvo, za vrijeme blagdana, nemate li nevjerojatnu snagu volje da ignorirate sve te nametnute kriterije, vjerojatno se osjecate jadno. Sve je puno slika sretnih obitelji koje zive idilicnim zivotima. Svi su nasmijeseni, lijepi i vitki. Po mogucnosti plavokosi. Prekrasnih bijelih zubiju koji svjetlucaju pod intenzivnim svjetlom reflektora. Vole se. Svoju ljubav pokazuju pazljivo odabranim bozicnim poklonima: zlatni lancic s dijamantom za mamu, samo 499 eura (snizen sa 650). Kozni remen i privjesak za kljuceve za tatu. Ciglih dvjestotinjak eura, sto nije ni puno, Bozic je ipak samo jednom godisnje. Djecica dobivaju igracke s potpisom. Lutka nije dobra ako nije Mattelova,[ cipelice smiju biti iskljucivo Geox i tako dalje. Pokloni su, naravno, zamotani u omote skladnih boja, stavljeni pod ukusno uredjeno bozicno drvce, na kojem je svaka kuglica stavljena na tocno odredjeno mjesto i nema majci da se pomakne lijevo ili desno. Tu negdje se mota i pas, ali ne bilo kakav, nego iskljucivo zlatni retriever. Malo fali da vas s fotke ne zapljusne miris vruce kave, kuhanog vina, cimeta, jabuka i vanilije.

Uglavnom, poruka je da u Bozicu nije pristojno uzivati ako niste u braku ili barem stalnoj vezi, materijalno sasvim solidno potkozeni, po mogucnosti s nekoliko djecice koja vam se motaju oko nogu zajedno s kucnim ljubimcem, a sve se to odvija u nekoliko prostora koji mogu biti medjusobno razliciti po tipu (recimo, planinska kucica, obiteljska vila, otmjeni gradski stan), no uvijek su im zajednicki luksuz, raskos i bogatstvo.

I sto je zapravo ciniti obicnom puku? Vjerovali ili ne, vecina se trudi ostvariti ideal iz reklame za maslac i ulazi u nevjerojatne minuse ne bi li si mogla priustiti tu privremenu iluziju idile. Racuni ionako pocinju stizati tek sredinom sijecnja, sto ostavlja dovoljno vremena da zaboravimo da si ne mozemo samo tako priustiti zlatni lancic s dijamantom, remen za dvjesto eura i überskupe lutke koje ce, otkinutih glava i posaranih lica, za dva tjedna biti bacene u zaborav.

Postoji i jedna nevelika, ali respektabilna skupina onih koje to ne dotikavle i koji obiljezavaju Bozic onako kako zele, bez prevelikog utjecaja reklama i nametljivih kicastih predodzbi kako bi blagdani trebali izgledati.

Medjutim, sto je s onima koji bi zeljeli, ali objektivno ne mogu proslaviti Bozic kao na reklami? Padaju u despresije. Prosinac je sluzbeno depresivni vrhunac godine. Ni prije ni kasnije lijecnici ne izdaju toliko recepata za antidepresive kao sad. Broj uspjelih ili neuspjelih samoubojstava takodjer doseze godisnji vrhunac. Ako se ulice iznenada ne zalede, vecina dovezenih u hitnu nisu starci slomljenih nogu, nego tuzni ljudi koji su prestali zeljeti zivjeti.

Cvatu biznisi s escortom i ostalim oblicima prostitucije. Soleri koji se ne ubijaju, unajmljuju si drustvo za blagdane, pa makar i samo za domjenak koji organizira njihova firma, kako bi, pojacani sisatom plavusom pod rukom, ostavili dojam pravih igraca, ako ne u ocima kolega, onda barem u svojim vlastitim. Stvar je dotjerana tako daleko da se escort agencije reklamiraju na radio-stanicama koje u normalnim uvjetima same sebe definiraju kao obiteljske. Aha.

A oni koji nemaju love, a imaju kome dati poklone pljackaju banke. Ozbiljno. U Becu se tijekom posljednja dva mjeseca u prosjeku jednom tjedno dogodio pokusaj pljacke banke. Najnoviji, danasnji, sasvim je apsurdan: neka optimisticna naivcina pokusala je opljackati banku ni manje ni vise nego na Stephansplatzu, glavnom gradskom trgu. Naravno da nije uspio zaci ni za ugao kad su ga ljubazno zamolili da ispruzi ruke, kako bi dobio posebno izradjene narukvice. Zapravo, ako cemo precizno, radi se o sedamdesetcetverogodisnjem penzicu kojeg su pronasli u obliznjem zahodu. Moj muzic ima teoriju da je zelio biti uhvacen, kako ne bi bio sam za Bozic. Ok, mozda je istina, ali opet je Bozic u pitanju.

Pozitivna stvar u svim nametnutim bozicnim sadrzajima je humanost. Iako nije nimalo pohvalno da se tijekom godine rijetko sjetimo onih kojima je losije nego nama, dobro je da barem prije Bozica lakse otvaramo novcanike i kupujemo proizvode ciji prihod ide u dobrotvorne svrhe, zovemo brojeve telefona organizirane za pomoc ovima ili onima, pijemo kuhano vino i punc na standovima koji svoju zaradu salju nekome tko zaista treba pomoc. Cak i kad je trendovska, pomoc je dobrodosla.

I sto nam je svima ciniti? Pa nista. Proslavite Bozic kako god zelite. Ne dajte si nametati neke glupe ideale kojih biste se kao trebali pridrzavati. Nemojte se bedirati ako ste drugaciji nego striceki i tete s reklama - to je actually dobro.

Plesite.

Popijte si koje pice.

Fino papajte.

Volite svoje bliznje.

I, sto god radili, uzivajte!

srijeda, 15.12.2004.

Hama-njama

Ne znam za vas, ali ja odvaljujem na dobru klopu. Ne moram pojesti tonu hrane, niti zapravo mogu puno pojesti, ali obozavam jesti fine stvarcice i zaliti ih nekom jednako dobrom prigodnom tekucinom.

Jako volim ici u restorane, luda sam za eksperimentiranjem i ne kuzim nekoliko vrsta skvadre:

(1) one koji uvijek narucuju jedno te isto jelo (po mogucnosti becki s pomfritom i zelenom salatom), iako se pred njima nalazi otvoren jelovnik prepun raznih, potencijalno izvanrednih, uzitaka za nepce, zelucek, crijevca i opci bitak te boljitak;

Ma, zapravo kuzim. Ljudi mozda ne idu cesto u restorane, pa ih je frka da si ne pokvare izlazak necim sto im se eventualno nece dopasti. Zato idu na sigurno, jer taj becki je, osim ako bas imate losu srecu, pa vam je servirana guma za zvakanje, uglavnom pouzdan izbor. No, ako ne probas, nikad neces saznati sto sve postoji, nije li tako? Sjecam se prigode kad smo s jednim drustvom sjedili u nekom od poznatijih zagrebackih restorana koji nudi izvrsnu lokalnu kuhinju. U takvoj ponudi zapravo i ne mozete promasiti i na koju god kartu odigrate, igrate na sigurno. I iako nitko nikog nije pitao zbog cega je narucio bas odredjeno jelo, jedino se osoba koja je narucila wienerschnitzel s pomfritom osjetila, nicim izazvana, pozvanom opravdati svoj izbor. Ja sam se u svom zivotu naizlazila po restoranima i najela svakakvih specijaliteta, od sad jedem samo becki, nabusito je rekla konobaru koji ju je zacudjeno pogledao, trudeci se da izrazom lica ne oda da ju upravo svrstava u neku od kategorija cudaka koje je pazljivo razradio tijekom godina i godina bavljenja ugostiteljstvom i promatranja svakojakih gostiju.

Recimo da mi je jasno (ma nije, ali zamislimo da je) da ljudi imaju averziju prema odredjenom tipu kuhinje, pa nece u Zagrebu, Rimu ili Kopenhagenu ici u kineske ili tajlandske restorane. Ali ne kuzim skvadru koja putuje na drugi kraj svijeta da bi se hranila u McDonald'su. Sorry, ali ne kuzim. Pa, probaj kaj se nudi, nece ti usta otpast. Ili skvadra koja proba, ali unaprijed ide s tim da je sve to bez veze i svaku namirnicu koja nema prihefatno geografsko podrijetlo ili nije pripremljena tocno onako kako je to radila gospodja mama gleda s vise sumnjicavosti nego agenti tajnih sluzbi potencijalne neprijatelje drzave. Cudjenju ili, bolje receno, zgrazanju lokalnim kuhinjama i ostalim stavovima tipa kod kuce je najbolje, a sve drugo je bez veze kod skvadre koja ipak tu i tamo putuje posvetit su poseban tekst.

(2) one koji inzistiraju na kolicini i obzderavaju se prakticki bilo cime te svoju lakomost i pohlepu sasvim pogresno nazivaju gurmanstvom, a preziru restace koji ce im pripremiti one fine, prekrasno dizajnirane (da, i izgled jela je bitan!) obroke koji su samo naizgled mali;

Ne znam jeste li primijetili da pravi gurmani uglavnom nisu debeli ljudi? Oni uzivaju u okusu hrane, a rijetko kad u kolicini. Da apsurd bude veci, debeli ljudi uglavnom ne uzivaju u hrani. Oni se pune fast foodom, grickalicama i ostalim smecem, imajuci najcesce griznju savjesti vec za vrijeme jela, a da ne govorim o onome poslije.

(3) one koji odlaske u McDonald's najozbiljnije smatraju gastronomskim izazovom (iako ne podnosim fast food osim prekrasnih sendvica iz Pingvina, razumijem konzumiranje te vrste hrane u svakodnevnoj zurbi, usput ili povremeno);

Imam tu srecu da mi je od hamburgera zlo. Stvarno. Zato skroz hladnokrvno prolazim kraj svih mogucih i nemogucih fast food restorana koji nas pokusavaju namamiti svojim extra-special-large-double size-free drink ponudama i panoima u jarkim bojama. Jedino cemu ne mogu (i ne zelim) odoljeti su sendvici u Pingvinu. Ali ubijanje u sendvicima ne smatram ni kulinarskim dozivljajem ni izlaskom. To je za usput.

(4) one koji poznaju samo dva-tri zacina, po mogucnosti ljute paprike i slicne zelucoubojice, ali ih upotrebljavaju uvijek i svugdje, obavezno u pogolemim kolicinama, ubijajuci tako izvorni okus namirnica, kao i svekoliku crijevnu floru i faunu;

Recimo, Slavonci koji se natjecu tko ce baciti vise vreca tih ljutih otrova u fis-paprikas i onda to pojesti ne mijenjajuci izraz lica. Jer, ako ne uspijes, nisi musko. U zivotu treba bit heroj i trpit, a ne bit mlakonja, slabic i pussy.

Nikad necu zaboraviti scenu kad je hrpa nadobudnih samozvanih rostilj-majstora (znate kako se kaze: puno baba, kilavo dijete) sustavno unistavala nepregledne kolicine mesa na cjelodnevnom okupljanju u nekoj viksi u okolici Zagreba. Naime, muskarcine su se natjecali tko ce nabacit vise suzavca na hranu i kad su konacno dovrsili svoju misiju (citaj: neposredno prije no sto se meso karboniziralo i tako skoro postalo trajnim spomenikom samom sebi) i stavili tu nejestivu masu na tanjure raspolozenje je skroz splasnulo: svi su vec bili gladni, a rijetko se tko odlucio jesti. Zapravo, jeli su, zgrcenih izraza lica, starim vicevima i ofucanim forama skrivajuci uzas, ne bi li izbjegli da ih se nazove pickicama. Ja sam nekako uspjela pronaci komad piletine koji je cudnim cudom izbjegao paprika-tretman, ali su mi oci suzile od miomirisa sa susjednih tanjura. Gust? Nula bodova. Izvorni okus hrane? Nula bodova. Zdravo? Nula bodova.

(5) one koji uopce ne uzivaju u hrani, nego jedu da bi prezivjeli.

O vama, dragi moji, mogu reci samo da ste mi krajnje sumnjivi.


*********

I sad si vi mislite kaj sam se tak nabrijala na hranu. Pa, eto, muzic mi je obecao poslijenovogodisnji izlazak u jedan jako fini restac, pa gustam unaprijed. I veselim se kolacima koje cu peci za Bozic. I jesti. Bez ikakve griznje savjesti. Uhvatila me predbozicna atmosfera, vidite da sam cak i blog okitila. Uzivajte i ne brinite o kilama, skidat cemo ih na proljece. Pusa!

ponedjeljak, 13.12.2004.

Suti i slusaj!

Dragi stari gospodin Dale Carnegie bio je vjerojatno prvi koji je svijetu objavio cesto puta ponavljanu cinjenicu da, zelite li steci prijatelje, morate nauciti slusati. Tu naizgled banalnu istinu do danas su na sto nacina napisali, ispisali i prepisali svi moguci savjetnici o tome kako ostaviti dobar prvi dojam, kako osvojiti ljude i kako sklopiti nova prijateljstva, od opseznih psiholoskih studija, preko popularne self-help literature do novinskih i internetskih tekstova. Dok je dobri stari Dale to savjetovao cista srca i bez skrivenih namjera, danasnji psiholozi koji unovcuju svoje znanje rado ce na osnovi njegovih zapazanja izgraditi cijele strategije manipulacije drugim ljudima. No, ostavimo to po strani i vratimo se vjestini slusanja.

Sjecam se da sam negdje procitala Carnegijevu anegdotu kojom je htio zorno prikazati moc koju nam daje slusanje: na nekoj je svecanoj veceri upoznao vrlo pricljivu stariju damu koja je, da slucaj bude bolji, sjedila do njega. Buduci da je ona imala mnogosto za ispricati, on je cijelo vrijeme pristojno sutio, slusao i kimao glavom, tu i tamo uspijevajuci ubaciti poneki neutralni komentar tipa aha/zaista/tako znaci i tome slicno. Uglavnom, dama ga je fino ispeglala, a on je o njoj, njezinoj obitelji, obrazovanju, drustvenom statusu, navikama i jos hrpi detalja saznao i vise nego sto je zelio. Kad su se rastajali, brbljavica se srdacno rukovala s njim, gotovo ga izljubila i rekla mu da vec dugo nije vodila tako zanimljiv razgovor i da je sretna sto je zapocela jedno novo prijateljstvo. On je - naravno, kasnije - ironicno prokomentirao da to uopce nije bio razgovor, nego monolog (a razlika je, priznat cete, pogolema), kao i da ga je osoba koja o njemu nista, ali zaista nista nije saznala, svrstala medju prijatelje samo zbog toga sto je bio strpljiva publika za njezine verbalne eskapade.

I tako. Pustite nekog da melje i obnovili ste se za prijateljstvo, pa makar i povrsno. Nista cudno, skvadra voli zlabrat, pogotovo o sebi, a vecini je ljudi vlastiti glas ionako najdrazi zvuk koji postoji u prirodi.

A kako vi stojite s pricanjem i slusanjem? Moram priznati da sam ja odlican slusatelj; ne zbog tih prezvakanih savjeta, nego jednostavno zato sto se u mojoj glavi dogodio spoj nekoliko slucajnih okolnosti. Najprije, ne volim nikog prekidati u pola recenice i nikad ne upadam ljudima u rijec, cak ni kad oni upadnu meni, tako da po tom pitanju preda mnom mozete odvalit monologcinu i morate biti stvarno, ali stvarno tupadzija da vas prekinem. Zatim, ako se vec dobro poznajemo, volim cuti sto ima novog kod mojih frendova i posve shvacam potrebu koju svi mi povremeno imamo, a to je dobro se izbrbljati. Ako si nismo dobri, imam sasvim spontanu i nimalo promisljenu tendenciju biti nesto sutljivija i slagati u glavi sliku sugovornika, pa ga samim tim i pustati da prica. Naravno da vise volim umjerene likove, one uz koje i sama dodjem do rijeci i s kojima pojam razgovora ispunjava svoj osnovni preduvjet razlikovanja od monologa: sudjelovanje vise od jedne osobe. Medjutim, ako od novog poznanika ne dodjem do rijeci, necu inzistirati na tome da aktivno sudjelujem u razgovoru. Ali naravno da ce slika koju cu stvoriti o toj osobi biti drugacija od one koju cu stvoriti o ne-japajakalu. I, konacno, tu je moje nepresusno strpljenje. E, ne znam odakle mi, ali ja vam imam strpljenja za izvoz. Zato i mogu slusat nepresusna naklapanja, ispade samohvale, solilokvije i slicne oblike verbalnog zlostavljanja sugovornika. Kad ja popizdim na nesto, mozete se kladit da bi osoba prosjecnog strpljenja pukla barem tri puta ranije.

Sebe nikad ne bih opisala kao zatvorenu osobu. No, zaista nemam potrebe pricati sasvim osobne stvari nekom koga vidim peti put u zivotu. Isto tako, mislim da nije neki gust saznati sve o covjeku u par sati razgovora. Vise me privlace ljudi koji se polako otvaraju, o kojima s vremenom saznajem nove stvari, koji uvijek u pricuvi imaju neko ugodno iznenadjenje. Da ne velim da me posebno veseli skvadra koja osjeca neopisivu potrebu izjaviti o sebi nesto sto je zapravo red na drugima da primijete - ili mozda ne - poput znas, ja sam jako zgodna, odlicno sam obrazovana, izrazito sam komunikativna, neopisivo sam elegantna i sve u tom stilu. Ok, mozda jesi, ali pusti da drugi to sami kazu - ili primijete u sebi. Naime, ne mora se bas sve glasno izgovoriti.

Naravno da ste skuzili da sam, takva kakva jesam, odlican poligon raznim hvalisavcima, egotripasima i u-sebe-zaljubljenima. Ponekad mi, kad me netko zatlaci ogromnom govorancijom o vlastitoj velicini, pogled odluta i samo odsutno govorim aha... da... divno... stvarno?... ma nemoj!... aha... Ponekad se zainatim, pa se pokusavam ubaciti u one sitne prazne rupice u vremenu i prostoru koje nastanu kad cak i najiskusniji tlacitelji moraju udahnuti, kako ne bi ostali bez zraka i poplavljenog se lica srusili na pod. Ponekad mi je cak i zabavno slusat tudje verbalne dijareje. Tu i tamo, pogotovo kad se radi o ljudima koji sve znaju najbolje, dijele netrazene savjete, namecu recepte za dug i sretan zivot i slicno, se ljutim na sebe i pitam se sto me drzi da se ne ispricam i odem.

Naime, kaj? Sa svojim frendovima mogu normalno razgovarati. Naravno da jedni drugima ne brojimo minutazu, ali u svakodnevnim prilikama vodimo razgovore u kojima sudjelujemo otprilike jednako. Ako prilike nisu svakodnevne, ako netko ima poseban problem ili nesto o cemu zeli pricati, normalno je da ce odrzati govor i to uopce nije problem. Prijatelji i postoje zato da se jedni drugima zale, hvale i povjeravaju. No, velim, uglavnom razgovaramo, a ne drzimo monologe.

Sto zapravo dobivate postujuci taj otrcani savjet o pazljivom slusanju? Pa nista, osim sto postajete poligon za razlicite likove sumnjive razine samopostovanja, kojima je potrebna publika za oblikovanje vlastitog identiteta ili, seljacki receno, hvaljenje. Takvi ce rijetko kad dati vama da dodjete do rijeci, osim, naravno, kako biste prokomentirali neki njihov problem i to iskljucivo hvaleci njihovu prosudbu, zivotne stavove te svekoliki lik i djelo. A vi cete trositi svoje vrijeme na ljude kojima ste zivuci ispusni ventil, umjesto da, recimo, lezite u kadi punoj vruce vode i pjene s mirisom jagode, uzivate u setnji sa svojim pravim prijateljima, seksate se s muzem, igrate s djetetom, citate, surfate, idete u kino ili kazaliste, posjecujete izlozbe i muzeje... I, kad vam dozlogrdi japajakalo koje sjedi preko puta vas, s ustima razvucen u ljubazan osmijeh, pitate se u sebi sto je meni ovo trebalo?

subota, 11.12.2004.

Vi, samo novosmisljeni

Prastara je i prilicno ofucana izreka da zene, kad ne znaju sto bi u zivotu promijenile, mijenjaju frizuru. Postoje i brojne varijacije na temu: frizura se, navodno, mijenja kad izadjete iz duge veze ili braka, kad imate problema u podrucju zivota koje nije izgled, ali se u njemu ne usudite unijeti temeljitiju promjenu, kad ste silno nesretni ili vam je samo dosadno.

E, sad... Uopce se necu upustati u analizu zbog cega je zenska promjena frizure zasluzila toliku paznju, dok se muske promjene imidza odvijaju skoro neprimjetno (mozda i zbog toga sto muski ranije ostaju bez kose, a samim tim i sirovine prijeko potrebne za eksperimentiranje izgledom), no zaista stoji da zene ponekad upucaju tri mjeseca u razmisljanje o tome hoce li kosu skratiti za dva ili za tri centimetra, hoce li ju i dalje nositi uvijenu prema unutra ili ce se upustiti u nevjerojatnu avanturu i okrenuti vrhove prema van, sto ce za njihov izgled, dojam koji ostavljaju i cijeli lifestyle znaciti razdijeljak pomaknut centimetar prema sredini, kao i izuzetno kompliciran problem izbora odjece, mjesta izlaska i raspolozenja za glatko pocesljanu kosu naspram rascupane trendovske out-of-bed frizure.

Da ne spominjem silne sate provedene pred ogledalima u raznim, skupim ili povoljnim, prodavaonicama kozmetike, tim suvremenim svetistima zenskog i dijela muskog roda, nadlanica isaranih raznim, uglavnom nevjerojatno slicnim, ruzevima za usne. Jer, nijansica lijevo ili desno, gore ili dolje, nevjerojatno ce, smatramo, promijeniti nase lice, poruku koju saljemo, bolje ce ili losije odgovarati uz boju nasih ociju, kose i novog pulovera i jos stosta. Nemojmo se zezat, sve su to bitne stvari. A odluka da koristimo sasvim drugaciju boju ruza revolucionarna je i donosi se najvise jednom godisnje.

U idealnim uvjetima, uz promjenu izgleda slijedila bi i neka konkretnija promjena u zivotu; na primjer, ako ste odjednom odlucili kupiti nekoliko kvalitetnih odijela i pretvoriti svoju dugacku, seksi plavu grivu u konzervativnu, smedju, urednu frizuricu koja tek prelazi uho, nadam se da ste dobili odlican posao u nekom prestiznom odvjetnickom uredu, a ne da cete takvi nastavit brijat s frendicama po house partyjima medju omladinom utegnutom u srebrne topice i nisko izrezane hipsterice. Naravno, promjena je zapravo rijetko kad sveobuhvatna i uglavnom je samo povrsinska, sto ce reci da obuhvaca tek izgled. Jer, koliko god nam je tesko oprostiti se od stare nijanse ruza ili kupiti cipele na visu ili nizu petu, ipak su to piece of cake odluke naspram onih koje zaista zadiru u samu sustinu nasih zivota.

I tako... Kad se mi, obicni smrtnici, mijenjamo, to je samo nova frizura, obleka ili sminka, a kad se mijenjaju bigshots tipa Madonne, to nije obicna promjena, to je re-invention. Jer, ona se ne mijenja, ona iznova izmislja (promislja? smislja?) samu sebe. I to iz temelja.

Jer, tko zna vise o kameleonskim promjenama, osim eventualno Bowieja, od Madonne? Uostalom, sjetite se: svakih par godina, ako ne i cesce, ona se iz temelja mijenja i kad kazem iz temelja, ne mislim samo na plavusu koja se pretvara u crnku, nego zaista mislim na to da svoj zivot sasvim okrene. Tako je od nakindjurene material girl nastao visokoestetizirani komad koji je snimio album i objavio knjigu Erotica, (i kasnije izjavila da joj je ta faza donijela vise stete nego koristi i da bi je, kad bi mogla vratiti vrijeme, rado preskocila - dakle, oprez cure, ne ici seksom do uspjeha), da bi opet koju godinu kasnije postala antiratna aktivistkinja i autorica djecjih knjiga. Od razularene single mame koja je divljala sa svojim latino-osobnim trenerom postala je uzorna (sto god to znacilo) supruga i majka koja vodi izuzetno diskretan obiteljski zivot. Od zivotne filozofije sex, drugs & rock'n'roll, preko fanaticne poklonice fitnessa do sljedbenice kabale... I tako dalje.

Ja bih si, da budem iskrena, rado priustila jedan temeljiti re-invention. Necu ici u detalje, ali da bi popis bio dugacak, bi.

A vi? Kako vi stojite s promjenama? Imate li neki dio zivota koji vas skaklja, ali se ne usudjujete dirnuti u osinje gnijezdo, pa razmisljate o promjeni frizure? Ili vam je zivot skroz u redu, no zaista ste zreli za jednu temeljitu promjenu izgleda?

utorak, 07.12.2004.

Blazeno, divno neznanje!

Jeste li primijetili koliko ljudi oko vas ne zna stvari koje vi smatrate osnovnima i to im je skroz ok? Sad vi mozete pitati kaj je zapravo osnovno i kaj bi svaki covjek trebao znati i slozit cu se s vama: ne postoji nikakva cvrsta definicija, niti postoji neko znanje bez kojeg ne mozemo zivjeti. No, recimo da bi osnovnoskolsko gradivo trebalo biti nesto bez cega je jednostavno nepristojno otvarati usta u drustvu iole civiliziranih ljudi.

Zapravo je nevjerojatno kako se cesto i na zacudjujucim mjestima srecemo s totalnim rupama u ljudskim glavama. Jedna moja povrsna poznanica, inace uobrazena mlada gospodja s diplomom jednog ne-pretjerano-cijenjenog-ali-ni-skroz-loseg fakulteta sa Sveucilista u Zagrebu, odlicnim radnim mjestom, finom placom i tendencijom rasta statusa i primanja (citaj: za kojih deset godina mozda postane fina i potkozena dama), recimo, blijedo gleda na spomen imena Zorana Ferica i Miljenka Jergovica. Mislim, what the fuck?! Ne moras ih voljeti, ne moras cak ni imati njihove knjige na popisu procitanog gradiva, no ne znati barem imena dva najprodavanija, najprevodjenija i najnagradjivanija suvremena domaca knjizevnika koji su, usput budi receno, i kolumnisti u visokotiraznim casopisima, u mom je svijetu nedopustivo - imajte na umu da pricam o osobi koja zivi u Hrvatskoj, a ne u inozemstvu.

Ljudsko je neznanje, jednako kao i znanje, bozanski neograniceno. Ipak, mogli bismo ga, reda radi, podijeliti u nekoliko kategorija.


1. Ljudi

Spomenuti Feric-Jergovic primjer divan je primjer ove kategorije. Zatim slijedi lik jedne izuzetno iritantne provincijalke koja je svojevremeno nastupila na Milijunasu i napadno inzistirala da ju Tarik oslovljava s profesorice, iako je uporno izbjegavala njegove ponovljene pokusaje da definira cega je ona zapravo profesorica. Dakle, doticna je u jednom od svojih odgovora izmedju cetiri ponudjena spanjolska slikara trebala izdvojiti Goyu, a medju ponudjenima bio je Picasso. Profesorica je nevjerojatno dugo kimala glavom, trudila se ostaviti dojam da razmislja i tupavo naklapala sasvim netocne stvari o svakom pojedinom ponudjenom slikaru. Kad je stigla do Picassa, rekla je: A taj Picasso... Je l' on uopce slikar? Cak mi ni ne zvuci spanjolski.



2. Zemljopis

Jeste li skuzili da dobar dio Hrvata, indoktriniran visesatnim govorancijama pokojnog nam od-stoljeca-sedmog predsjednika zaista duboko vjeruje da je dio najstarijeg, najvaznijeg, najbozanskijeg od svih naroda, ciji si pripadnici, bitni za cjelokupni boljitak planete, naravno smiju dozvoliti da ni o kom drugom ne znaju nista i to iz jednostavnog razloga sto drugi nisu ni spomena vrijedni. Siroti ni ne slute da valjda nema naroda koji nema iste ili vrlo slicne nacionalne mitove, a sto je narod objektivno manje vazan, mitovi su mu snazniji i prisutniji.

I tako se mi velevazni spremno vrijedjamo kad neki stranac nije upucen u sitne zemljopisne pojedinosti o nama malima, no vecinom nam ne pada na pamet ni izdaleka se informirati o drugima, barem ne izvan dosega nazovipodataka koji su nam svakodnevno servirani preko medija. Tako akcijski filmovi postaju pouzdani izvor broj jedan za saznanja o Americi, Only Fools and Horses i slicne humoristicne serije mjesto su iz kojega se crpi znanje o Englezima, a povremeni istocnoeuropski izlet spijuna nad spijunima smatra se dovoljnim za stvaranje slike o bivsim sovjetskim republikama. Naravno da je smijesno moci razlikovati Litvu i Latviju, a znati imena njihovih glavnih gradova granici s perverzijom. Mislim, pa koliko dugo postoje te drzave? Nekih petnaestak godina. Pih! Da ne spominjemo Ukrajinu ili Bjelorusiju. Od tamo dolaze jeftine prostitutke i to je sasvim dovoljno znati.

Medjutim, nije nepoznavanje drzava i cijelih regija jedino sto vas, ni kriva ni duzna, moze zadesiti u razgovoru s nekom prepotentnom budalom. Recimo, lako je naici na ljude koji ne razlikuju Apenine, Pirineje i Peloponez. Osobno sam studirala s nekoliko primjeraka te vrste i s grudima ispunjenim ponosom objavjestavam vas da su svi do jednog diplomirali te sad cine onih dicnih osam posto probranih intelektualaca medju nama.

No, ni to nije najgore. Postoje ljudi koji nisu savladali cak ni imena nekih drzava ili zemljopisnih pojmova. Dakle, ne radi se o tome da brkaju dvije drzave, nego - iako su zavrsili osnovnu skolu, u kojoj se pouzdano barem spominje njihovo postojanje - nikad nisu culi za njih, pa preuzimaju, recimo, englesko ime. Primjerice, jedne cijenjene dnevne novine objavile su nedavno vijest o dogadjaju u njemackom gradu Cologne. Di je to, Cologne? Ocito im je stigla agencijska vijest na engleskom, kojoj dodajte glupu novinarku u kombinaciji s nesposobnim urednikom, koji nikad nisu culi za Köln. Nedavno sam u jednoj turistickoj agenciji u Zagrebu vidjela aranzman za Napoli. Naravno da je rijec o Napulju, e, al' to treba znat'.

Vrhunac bisera takve vrste provaljivala je inace slatkasta (eeeeeeeee, kad bi to bilo dovoljno za posao koji radi) Nensi Brlek, koja je obozavala reci da se nesto dogadja u Burgenlandu i da je burgenlandsko. E, pa nije, draga Nensi. Hrvatske rijeci su Gradisce i gradiscansko.

Da ne spominjem nacine na koje skvadra uspijeva izmasakrirati imena africkih i azijskih drzava. To nije za ljude.


3. Duge i komplicirane rijeci

Banalizirano bi pravilo glasilo: sto gluplji covjek, tim veca tendencija za upotrebom rijeci iz Klaica. Prekrasan primjer je svakako Ciro Blazevic, koji periodicki nauci skup od nekoliko stranih rijeci pa ih eksploatira u svakoj recenici koju izgovori. Nakon nekog vremena nauci novu skupinu rijeci, no prethodne zaboravi, jer ipak nije lako sve to drzat' u glavi. Istina, nije bas cesto da Ciro pogodi upucat pravu rijec u pravi kontekst, ali nemremo mu to zamjerit, kad vidimo koliko se trudi.

Simpaticno mi je kad se ljudi ne mogu odluciti kaze li se komformist ili konformist, ili pak kad misle da doticna rijec ima veze s komforom iliti udobnoscu. Tako je jedna mlada intelektualka, takodjer ponosna vlasnica diplome, vrlo cesto ponosno izjavljivala da putuje iskljucivo avionom, jer je preveliki konformist da bi se guzvala po vlakovima ili autobusima.


4. Latinske izreke

Rekla bih da je i ovdje primjenjivo pravilo iz prethodne tocke: sto je losijeg obrazovanja, tim je covjek spremniji javno se sramotiti pogresnom upotrebom latinskog. Mislim da jos nikad nisam cula nijednog klasicara kako se razbacuje mudrostima starih Latina, no automehanicara jesam.

Poznavala sam lika koji je obozavao govoriti omnius meus mekum porto i zaprepastene poglede koje je dobivao vjerojatno je pripisivao svojoj mudrosti kojom obara neuke obicne smrtnike. Znala sam i jednog koji je to tocno izgovarao, ali je mislio da se omnia mea odnosi na materijalne stvari i da izreka stoga oznacava beskucnika koji ima pinklec na ramenu i potuca se od nemila do nedraga.

Na zalost, koliko god razmisljam ne mogu se sjetiti gdje sam procitala (a rado bih se sjetila) recenicu u stilu kao sto kaze poznata francuska izreka "carpe diem"... Komentar je, vjerujem, nepotreban.

Uglavnom, krivo razmjestena slova ili apsolutno promasena upotreba nesto je sasvim uobicajeno kad je rijec o latinskim izrekama, ali one iz nekog nepoznatog razloga imaju misticno-privlacnu moc nad skvadrom koja zeli djelovati pametnija nego sto je.


5. Popularna kultura

Jeste li ikada primijetili da ljudi koji se vole hvaliti svojim klasicnim obrazovanjem ponosno isticu da nemaju pojma tko su Lou Reed, Nick Cave, Alan Ford, Adrian Mole, Rachel Green i jos mnogi, stvarni ili fikcijski likovi, za koje ste vi, dragi blogeri, sigurno culi.

Ponovno sam se sjetila jednog lika iz Milijunasa koji ne da nije znao izgovoriti The Beatles, nego nikada, pazite nikada nije cuo za Beatlese i jako se uzrujao zbog tezine pitanja koje ga je zapalo. A prica o tome kako se jedan nas cijenjeni predstavnik na Pjesmi Eurovizije javno izblamirao kad je izjavio da nikad cuo za Sex Pistols vec je legendarna.

Kad ljudi gledaju filmove poput Formanovog Amadeusa imaju tendenciju uzrujati se zbog Mozartovih zlocestih suvremenika koji nisu prepoznali njegov talent, no cini se da je u odredjenim krugovima cak i pozeljno isticati posvemasnje nepoznavanje trenutacne kulture ili barem njezino tretiranje kao nepotrebnog smeca. Dvostruki kriteriji ili nesto drugo? Ubijte me ako kuzim.

I misao za kraj: jeste li primijetili da, prema pravilu ne znam da nista ne znam, obicno najneobrazovaniji proizvodjaci najzescih bisera imaju tendenciju najglasnije i najagresivnije nametati svoje stavove kao jedine ispravne, istupati u javnosti, uvjereni u svoje natprosjecne intelektualne sposobnosti i izgaraju u nastojanju da od sebe stvore ikonu prosvijecenosti i mudrosti.

Burp!

Oznake: opća kultura; opće znanje

nedjelja, 05.12.2004.

Duboko disi, opusti se

Ne znam kako vi, ali ja se ne mogu opustiti po naredbi, iako bih to ponekad zarko zeljela. Imam energije za troje ljudi, stalno sam u nekom movingu, a cak i kad mi se cini da sam usporila ritam slucajne primjedbe mojih frendova i poznanika o njihovom zivotnom tempu daju mi do znanja da sam jos uvijek na full speed. I nemojte mislit da se zalim, meni je super. Jedina losa strana tih mojih speedova je sto mi mozgic ponekad radi punom parom kad je tijelu dosta, pa lezim budna u krevetu i po glavi prevrcem dnevne dogadjaje umjesto da spavam.

Par puta u zivotu sam, vise-manje potaknuta drugim ljudima i njihovim iskustvima, pokusala prakticirati neku od tehnika opustanja i nikad nije islo. Sve te joge, transcendentalne meditacije, muzikice i zvukici kod mene izazivaju kontraefekt i nema sanse da se opustim.

Recimo, transcendentalna meditacija. Kao, covjek bi za to trebao odvojit dvadeset minuta ujutro i jednako toliko poslijepodne ili predvecer, sjediti u totalnom miru, pa spika... Noga ti je teska, noga ti je laka, sad ju osjecas, sad ti lebdi, ruka ti je teska, ruka ti je laka... Glava ti je teska... Mos mislit, od silnih pametnih misli. Pa si nekaj mantras i, sve u svemu, dovodis se u stanje uzvisenog blazenstva nepoznatog obicnom puku. Aha, yeah right. Kod mene je to, svih dva dana koliko sam se trudila vjezbati, izgledalo otprilike ovako: dvadeset minuta? Di da nadjem dvadeset minuta? Ok, rijesim nekako taj problem, a onda slijedi... Polumrak, check! Tisina, check! Koncentracija... Cekaj malo, kakva koncentracija? Dok bih trebala osjecati nebesko opustanje kako mi struji tijelom, meni kroz glavu prolaze misli tipa kaj ak' nam danas uvali test iz matematike, (po ovom vidite prije koliko sam puuuunooooo godina dana transcendentalnoj meditaciji sansu), kaj ak' me starci ne puste sutra van i slicne preokupacije, sve od zivotne vaznosti. I tako je moje bavljenje transcendentalnom meditacijom zavrsilo neslavno.

Pa joga. Na jogu sam pocela ici u trudnoci, po savjetu lijecnika i nakon visegodisnjeg nagovaranja svog muzica, kojem je joga super. I tako, krenuli smo i na to cudo. Tiha muzikica, mirisni stapici (vrlo nezgodno za prvo tromjesecje trudnoce, kad ste osjetljivi na svaki postojeci miris, vjerujte mi), voditeljica koja se trudi zvucati umirujuce, vi na nekakvoj strunjaci lezite i pratite njezine instrukcije... Opusti se... Disi... Zategni nogu... Opusti nogu... Stavi nogu za vrat... Digni se na jednu ruku... Trepavicom se pridrzavaj za zid... Misli na nesto lijepo... Ni u jednom trenu se ne smijete osjecati napeto... Kad vam postane naporno, prekinite s vjezbom... A sad sidjite s lustera. Buduci da su mi se u isto vrijeme dogodile neke jako ruzne stvari, naivno sam pretpostavila da ce mi joga pomoci da prestanem misliti na njih, ali sam u onom miru i polumraku uglavnom dobila dodatno vrijeme da mislim o tome u kolikoj sam banani. Da ne velim da je s nama na tu jogu isla hrpa jako nervoznih gospodja, cije su zivotna zlovolja i nabrijanost bile svjedokom neuspjeha joge kao tehnike opustanja u zapadnjackom svijetu. U medjuvremenu mi je trbuscic narastao dovoljno da nisam mogla izvoditi vecinu vjezbi, pa sam imala objektivan razlog da dignem ruke i od joge.

Pa muzikica... Znate ona koja se naziva ambijentalnom ili, u svakodnevnijoj varijanti, Vangelis. Ne znam kako je s vama, ali kad cujem tu pling-plang-plong glazbu koja bi me trebala opustiti, svojim carobnim notama izbrisati stres prozivljenog dana i od mene uciniti Buddha-like nasmijesenog stvora bez pretjeranih briga, ja jednostavno flipnem i, ako sam u mogucnosti, iskljucujem izvor buke ili stavim Hladno pivo u player.

I secer za kraj... Je l' i vama dizu tlak oni silni cd-ovi sa zvucima prirode? Recimo, ljetna noc, s nasnimljenim nekakvim suskanjem (to je kao vjetar u granama borova) i cvrccima? Pa valovi. Ili glasanje kitova. Sve jako njezno, sve jako diskretno, to si stavite u player i za dva sata bit cete k'o novi. Mos mislit. Zato su ti cd-ovi uglavnom i snizenih cijena, s dvadeset eura na osam, jer dobro idu i ispunjavaju svoju funkciju. Evo, cijelo covjecanstvo je opusteno, hoda ulicama odsutnih izraza lica i s tajnovitim osmijesima, poput one debele tete iz Louvrea. Mislim da bi jedini tematski cd te vrste koji bi imao kakvu-takvu prodju bio kolinje i to samo ako se prodaja koncentrira na Slavoniju i slicne krajeve u kojima se cijene sunkica, kulen i kobase.

I tak... Ja se i dalje opustam uz muzica, nasljednicu, brzu i glasnu mjuzu te pokoju prokrijumcarenu salicu kuhanog vina ili punca od sumskog voca.

Lastane, brzo pomozi, jesam li ja normalna?

Oznake: tehnike opuštanja; transcendentalna meditacija; jo

<	prosinac, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31