utorak, 21.12.2004.

Porez na nove cipele

Ako spadate u siroko i blagonaklono definiranu grupu relativno normalnih ljudi, kad kupujete nove cipele, bez obzira na to koliko to cesto radite, vjerojatno uz njih kupite kremu ili cetku, mozda vam prodavacice uspiju uvaljat' najlonke ili koji par sokni, eventualno sprej za impregniranje koze. A znate kaj ja kupujem? Flastere. Da, dobro ste procitali. Flastere.

Jerbo na ovom svijetu jos nije napravljen par cipela od kojih ja ne bih dobila zuljeve. One prave, grde, krvave. Ne znam kakva ja to cudna stopala imam, no ne sjecam se da sam ikad uspjela kupiti cipele, a da me nisu nazuljale barem na jednom mjestu; obicno to bude peta, ali ponekad i prsti ili pak ona kost sa strane, znate na koju mislim? A da stvar bude ljepsa, nisu samo nove cipele problematicne. Zuljeve dobivam i od starih, isprobanih i pouzdanih, ako ih neko vrijeme ne nosim.

I tako, kao prava ovisnica o stiklama do prije godinu dana nisam htjela ni pogledat' cipele koje nisu imale petu od barem devet centimetara. Zapravo, nosila sam ravne tenisice (bilo bi cudno da su tenisice na petu, zar ne?) i japanke. Da vam ne lazem, imala sam i jedne bakandze za snijeg, ali osim na skijanju bas ih i nisam nosila: u nasem se dijelu Europe eskimski dani ionako mogu izbrojati na prste jedne ruke. I gotovo, kraj price.

E, a onda sam zatrudnila. I u strahu od mogucih padova za vrijeme poledice, kao i slicnih iskaza nespretnosti te trapavosti, odlucih se obnoviti za nekoliko pari cipela ravnih potplata. A tesko mi je palo, mozete mislit'... Kupih dva para mokasina i jedne suuuupeeeeer cizmake, onak' sivkasto-svijetloplave, s krznom iznutra. Tople, udobne, ma sve pet. I prica bi imala happy end da me na njima nije nazuljalo barem nekoliko stvari: peta, ona kost i svaki moguci sav kojim je krzno bilo spajano. No dobro, i te su muke prosle, hodala sam neko vrijeme svijetom stopalima oblijepljenim flasterima, za to vrijeme su se cizme fino rastegnule i ostale su mi u sjecanju kao jedan od najugodnijih i najudobnijih komada obuce koje posjedujem.

Ali, onda je doslo proljece i ponovni zuljevi na vec razgazenoj obuci od proslog ljeta. Nis cudno, takve dogodovstine s obucom ponavljaju mi se iz sezone u sezonu, nije big deal, jedino mi je lagano mucno kad si moram oblijepit' prstice u sandalama, sto - mozete li si predociti - i nije neki estetski dozivljaj. Ponekad se sjetim unaprijed, pa je flaster-tretman preventivan, a ponekad je snaga moje senilnosti jaca od svega, pa je potrebno da najprije u patnjama prema kojima su Wertherove piece of cake dosepesam kuci i par dana jaucem svima koji su me voljni slusati. O tome kako neko vrijeme hodam necu ni pricati. Recimo samo da bih u doba nijemog filma bila uvjerljiva konkurencija Charleyju Chaplinu.

Da ne duljim, ove sam godine cim je zahladilo ponosno i veselo navukla na noge svoje sivosvijetloplave cizme i hrabro krocila u vjetrovit becki dan. Muz je gurao kolica s nasljednicom, ja sam hopsala kraj njega, gledajuci izloge i sve je izgledalo vrlo idilicno. Barem prvih parsto metara. A onda sam osjetila neugodno peckanje na peti. Pa na onoj kosti. A i prsti su se javili. No, ja sam hrabro hodala, ne dozvoljavajuci takvih sitnicama da nam ometu planove i skrate setnju. Da ne duljim, kuci sam se vratila jedva hodajuci, a kad sam konacno izula cizme, stopala su mi bila grda za gledat'. I opet je uslijedilo par dana pod flasterima.

A inspiracija za cijelu ovu struju besvijesti dosla mi je nakon sto sam u petak kupila jedne divne zimske cipelice. Onako, ful jednostavne, crne, kozne, na petu... I, naravno, iduci dan ih obujem, zaboravljajuci da su nove i da su moja stopala ocigledno nestandardna te da bi ih bilo pametno oblijepit'. Trebam li uopce pisati nastavak?

I tak... Sad imam na petama fuckin' flastere, a o tome da me cak i dodir sokni boli necu ni pricati. I moram napomenuti da inace ne vjerujem u teorije urote, ne pusim pricu da je Marilynku ubio Frank Sinatra osobno, da su Kennedyja oteli vanzemaljci niti da ce vam, ako odete u shopping u Madjarsku, lokalni saljivdzije izvaditi oba bubrega i prodati ih, ostavljajuci vas da trunete u nekom sumarku, ali definitivno vjerujem u opaku i svirepu urotu proizvodjaca obuce i proizvodjaca flastera. Uvjerena sam da su u dealu. Jedni rade krutu obucu nemogucu za nosit', a drugi zive na popravljanju stete, otprilike kao proizvodjaci kompjutorskih virusa i programa koji ih pronalaze i ubijaju. Ne bih se cudila da je cak ista skvadra na celu obje industrije, koliko su povezane. Mislim, udjite samo u dm i pogledajte: imate flastere za palac, flastere za petu, flastere za mali prst, za sve prste izmedju, za onaj jastucic na stopalu odmah ispod prstiju, za ove ili one cipele... Jos malo pa ce uz cipele poceti dijeliti i knjigu uputa u kojoj ce vam savjetovati kada da zalijepite koji flaster i koliko dugo da ga nosite... A mozda dobijete i povoljniju cijenu ako ih narucite unaprijed ili pak popust na kolicinu? Hm, nis mi se vise ne cini nemoguce.

I, na kraju, ako vas zanima kako me mozete prepoznati na ulici... Kad vidite jednu prekrasnu mladu damu ( kako fura bebu u kolicima ili u klokanici, s upadljivo novim cipelama na nogama (znate ono, privremeno vas oslijepe svojim sjajem) kako hoda kao da je sinoc uzivala u grupnjaku sa sestoricom krupnih americkih marinaca, to sam vam ja.

<	prosinac, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31