Ne znam kako prozivljavate ove predbozicne dane; ja sam prilicno kul, ne zato jer mi je to blogovski nick, nego stoga sto sam poklone uglavnom vec kupila, imam u glavi posve slozen i sistematiziran popis stvari koje moram kupiti u posljednji tren, buduci da se radi o pokvarljivim namirnicama koje ne mogu kupiti ranije, drvce i ukrase imamo vec pun kufer vremena, oblekicu smo si isto kupili, a nasa je prekrasna nasljednica dobila posebno lijepi outfit i, sve u svemu, nemamo vise nikakvih bitnijih razloga za zurbu, strku, frku, paniku i groznicavo razmisljanje u smjeru jesmo li jos stogod zaboravili. Uzimajuci u obzir da sam ja totalni control freak, ovogodisnja situacija nije ni najmanje iznimna. Dok se ljudi tiskaju po trgovinama, cekaju u beskonacnim redovima, tuku po standovima za posljednje pristojnoizgledajuce pokloncice ili placu zbog toga sto im je nesto pobjeglo, visegodisnja je tradicija da muzic i ja sjedimo u nekom lijepo uredjenom kaficu i grijemo se uz kuhano vinceko. I samo da vas preduhitrim: ne, nisam kupila kuglice u listopadu ni nista tako grozomorno.
Ova distanca mi daje mogucnost promatranja ljudi i djelovanja umjetno stvorene atmosfere opce gungule u kojoj vam svaki izlog, svaka prigodna pjesma s radija, svaki svjetleci Djed Mraz ili zvijezda repatica, sapcu u uho kupuj, brzo, nemas vise vremena, jesi li sve nabavila, ha, sigurno si zaboravila poklon za susjedu Ljubicu, a ona ce tebi dati barem cokoladu, a postar Joza, ha, opet ga se neces sjetiti, vec drugu godinu zaredom, svi racuni ce ti zavrsiti u kanalizaciji i morat ces platiti grozne kazne i zatezne kamate... I tako, cak i ako ste sigurni da ste obavili sve sto ste htjeli, na Badnjak u dva poslijepodne, tik pred kraj radnog vremena, ulijecete poput bijesne tinejdzerke na speedu u najblizu trgovinu i kupite sve preostale Bajadere i poneku bocu alkoholnog pica sumnjive kvalitete, ne pitajuci za cijenu.
I zapravo mi to ide prilicno na zivce. Necu sad pisati traktat o tome kako je duh Bozica nepovratno izgubljen, iako je, no to ionako svi znamo. No, pogledate li oko sebe, ako se imalo izdvajate iz pojma normale kakvom je definira veselo i prposno kapitalisticko drustvo, za vrijeme blagdana, nemate li nevjerojatnu snagu volje da ignorirate sve te nametnute kriterije, vjerojatno se osjecate jadno. Sve je puno slika sretnih obitelji koje zive idilicnim zivotima. Svi su nasmijeseni, lijepi i vitki. Po mogucnosti plavokosi. Prekrasnih bijelih zubiju koji svjetlucaju pod intenzivnim svjetlom reflektora. Vole se. Svoju ljubav pokazuju pazljivo odabranim bozicnim poklonima: zlatni lancic s dijamantom za mamu, samo 499 eura (snizen sa 650). Kozni remen i privjesak za kljuceve za tatu. Ciglih dvjestotinjak eura, sto nije ni puno, Bozic je ipak samo jednom godisnje. Djecica dobivaju igracke s potpisom. Lutka nije dobra ako nije Mattelova,[ cipelice smiju biti iskljucivo Geox i tako dalje. Pokloni su, naravno, zamotani u omote skladnih boja, stavljeni pod ukusno uredjeno bozicno drvce, na kojem je svaka kuglica stavljena na tocno odredjeno mjesto i nema majci da se pomakne lijevo ili desno. Tu negdje se mota i pas, ali ne bilo kakav, nego iskljucivo zlatni retriever. Malo fali da vas s fotke ne zapljusne miris vruce kave, kuhanog vina, cimeta, jabuka i vanilije.
Uglavnom, poruka je da u Bozicu nije pristojno uzivati ako niste u braku ili barem stalnoj vezi, materijalno sasvim solidno potkozeni, po mogucnosti s nekoliko djecice koja vam se motaju oko nogu zajedno s kucnim ljubimcem, a sve se to odvija u nekoliko prostora koji mogu biti medjusobno razliciti po tipu (recimo, planinska kucica, obiteljska vila, otmjeni gradski stan), no uvijek su im zajednicki luksuz, raskos i bogatstvo.
I sto je zapravo ciniti obicnom puku? Vjerovali ili ne, vecina se trudi ostvariti ideal iz reklame za maslac i ulazi u nevjerojatne minuse ne bi li si mogla priustiti tu privremenu iluziju idile. Racuni ionako pocinju stizati tek sredinom sijecnja, sto ostavlja dovoljno vremena da zaboravimo da si ne mozemo samo tako priustiti zlatni lancic s dijamantom, remen za dvjesto eura i überskupe lutke koje ce, otkinutih glava i posaranih lica, za dva tjedna biti bacene u zaborav.
Postoji i jedna nevelika, ali respektabilna skupina onih koje to ne dotikavle i koji obiljezavaju Bozic onako kako zele, bez prevelikog utjecaja reklama i nametljivih kicastih predodzbi kako bi blagdani trebali izgledati.
Medjutim, sto je s onima koji bi zeljeli, ali objektivno ne mogu proslaviti Bozic kao na reklami? Padaju u despresije. Prosinac je sluzbeno depresivni vrhunac godine. Ni prije ni kasnije lijecnici ne izdaju toliko recepata za antidepresive kao sad. Broj uspjelih ili neuspjelih samoubojstava takodjer doseze godisnji vrhunac. Ako se ulice iznenada ne zalede, vecina dovezenih u hitnu nisu starci slomljenih nogu, nego tuzni ljudi koji su prestali zeljeti zivjeti.
Cvatu biznisi s escortom i ostalim oblicima prostitucije. Soleri koji se ne ubijaju, unajmljuju si drustvo za blagdane, pa makar i samo za domjenak koji organizira njihova firma, kako bi, pojacani sisatom plavusom pod rukom, ostavili dojam pravih igraca, ako ne u ocima kolega, onda barem u svojim vlastitim. Stvar je dotjerana tako daleko da se escort agencije reklamiraju na radio-stanicama koje u normalnim uvjetima same sebe definiraju kao obiteljske. Aha.
A oni koji nemaju love, a imaju kome dati poklone pljackaju banke. Ozbiljno. U Becu se tijekom posljednja dva mjeseca u prosjeku jednom tjedno dogodio pokusaj pljacke banke. Najnoviji, danasnji, sasvim je apsurdan: neka optimisticna naivcina pokusala je opljackati banku ni manje ni vise nego na Stephansplatzu, glavnom gradskom trgu. Naravno da nije uspio zaci ni za ugao kad su ga ljubazno zamolili da ispruzi ruke, kako bi dobio posebno izradjene narukvice. Zapravo, ako cemo precizno, radi se o sedamdesetcetverogodisnjem penzicu kojeg su pronasli u obliznjem zahodu. Moj muzic ima teoriju da je zelio biti uhvacen, kako ne bi bio sam za Bozic. Ok, mozda je istina, ali opet je Bozic u pitanju.
Pozitivna stvar u svim nametnutim bozicnim sadrzajima je humanost. Iako nije nimalo pohvalno da se tijekom godine rijetko sjetimo onih kojima je losije nego nama, dobro je da barem prije Bozica lakse otvaramo novcanike i kupujemo proizvode ciji prihod ide u dobrotvorne svrhe, zovemo brojeve telefona organizirane za pomoc ovima ili onima, pijemo kuhano vino i punc na standovima koji svoju zaradu salju nekome tko zaista treba pomoc. Cak i kad je trendovska, pomoc je dobrodosla.
I sto nam je svima ciniti? Pa nista. Proslavite Bozic kako god zelite. Ne dajte si nametati neke glupe ideale kojih biste se kao trebali pridrzavati. Nemojte se bedirati ako ste drugaciji nego striceki i tete s reklama - to je actually dobro.
Plesite.
Popijte si koje pice.
Fino papajte.
Volite svoje bliznje.
I, sto god radili, uzivajte!
Post je objavljen 17.12.2004. u 02:30 sati.