ponedjeljak, 13.12.2004.

Suti i slusaj!

Dragi stari gospodin Dale Carnegie bio je vjerojatno prvi koji je svijetu objavio cesto puta ponavljanu cinjenicu da, zelite li steci prijatelje, morate nauciti slusati. Tu naizgled banalnu istinu do danas su na sto nacina napisali, ispisali i prepisali svi moguci savjetnici o tome kako ostaviti dobar prvi dojam, kako osvojiti ljude i kako sklopiti nova prijateljstva, od opseznih psiholoskih studija, preko popularne self-help literature do novinskih i internetskih tekstova. Dok je dobri stari Dale to savjetovao cista srca i bez skrivenih namjera, danasnji psiholozi koji unovcuju svoje znanje rado ce na osnovi njegovih zapazanja izgraditi cijele strategije manipulacije drugim ljudima. No, ostavimo to po strani i vratimo se vjestini slusanja.

Sjecam se da sam negdje procitala Carnegijevu anegdotu kojom je htio zorno prikazati moc koju nam daje slusanje: na nekoj je svecanoj veceri upoznao vrlo pricljivu stariju damu koja je, da slucaj bude bolji, sjedila do njega. Buduci da je ona imala mnogosto za ispricati, on je cijelo vrijeme pristojno sutio, slusao i kimao glavom, tu i tamo uspijevajuci ubaciti poneki neutralni komentar tipa aha/zaista/tako znaci i tome slicno. Uglavnom, dama ga je fino ispeglala, a on je o njoj, njezinoj obitelji, obrazovanju, drustvenom statusu, navikama i jos hrpi detalja saznao i vise nego sto je zelio. Kad su se rastajali, brbljavica se srdacno rukovala s njim, gotovo ga izljubila i rekla mu da vec dugo nije vodila tako zanimljiv razgovor i da je sretna sto je zapocela jedno novo prijateljstvo. On je - naravno, kasnije - ironicno prokomentirao da to uopce nije bio razgovor, nego monolog (a razlika je, priznat cete, pogolema), kao i da ga je osoba koja o njemu nista, ali zaista nista nije saznala, svrstala medju prijatelje samo zbog toga sto je bio strpljiva publika za njezine verbalne eskapade.

I tako. Pustite nekog da melje i obnovili ste se za prijateljstvo, pa makar i povrsno. Nista cudno, skvadra voli zlabrat, pogotovo o sebi, a vecini je ljudi vlastiti glas ionako najdrazi zvuk koji postoji u prirodi.

A kako vi stojite s pricanjem i slusanjem? Moram priznati da sam ja odlican slusatelj; ne zbog tih prezvakanih savjeta, nego jednostavno zato sto se u mojoj glavi dogodio spoj nekoliko slucajnih okolnosti. Najprije, ne volim nikog prekidati u pola recenice i nikad ne upadam ljudima u rijec, cak ni kad oni upadnu meni, tako da po tom pitanju preda mnom mozete odvalit monologcinu i morate biti stvarno, ali stvarno tupadzija da vas prekinem. Zatim, ako se vec dobro poznajemo, volim cuti sto ima novog kod mojih frendova i posve shvacam potrebu koju svi mi povremeno imamo, a to je dobro se izbrbljati. Ako si nismo dobri, imam sasvim spontanu i nimalo promisljenu tendenciju biti nesto sutljivija i slagati u glavi sliku sugovornika, pa ga samim tim i pustati da prica. Naravno da vise volim umjerene likove, one uz koje i sama dodjem do rijeci i s kojima pojam razgovora ispunjava svoj osnovni preduvjet razlikovanja od monologa: sudjelovanje vise od jedne osobe. Medjutim, ako od novog poznanika ne dodjem do rijeci, necu inzistirati na tome da aktivno sudjelujem u razgovoru. Ali naravno da ce slika koju cu stvoriti o toj osobi biti drugacija od one koju cu stvoriti o ne-japajakalu. I, konacno, tu je moje nepresusno strpljenje. E, ne znam odakle mi, ali ja vam imam strpljenja za izvoz. Zato i mogu slusat nepresusna naklapanja, ispade samohvale, solilokvije i slicne oblike verbalnog zlostavljanja sugovornika. Kad ja popizdim na nesto, mozete se kladit da bi osoba prosjecnog strpljenja pukla barem tri puta ranije.

Sebe nikad ne bih opisala kao zatvorenu osobu. No, zaista nemam potrebe pricati sasvim osobne stvari nekom koga vidim peti put u zivotu. Isto tako, mislim da nije neki gust saznati sve o covjeku u par sati razgovora. Vise me privlace ljudi koji se polako otvaraju, o kojima s vremenom saznajem nove stvari, koji uvijek u pricuvi imaju neko ugodno iznenadjenje. Da ne velim da me posebno veseli skvadra koja osjeca neopisivu potrebu izjaviti o sebi nesto sto je zapravo red na drugima da primijete - ili mozda ne - poput znas, ja sam jako zgodna, odlicno sam obrazovana, izrazito sam komunikativna, neopisivo sam elegantna i sve u tom stilu. Ok, mozda jesi, ali pusti da drugi to sami kazu - ili primijete u sebi. Naime, ne mora se bas sve glasno izgovoriti.

Naravno da ste skuzili da sam, takva kakva jesam, odlican poligon raznim hvalisavcima, egotripasima i u-sebe-zaljubljenima. Ponekad mi, kad me netko zatlaci ogromnom govorancijom o vlastitoj velicini, pogled odluta i samo odsutno govorim aha... da... divno... stvarno?... ma nemoj!... aha... Ponekad se zainatim, pa se pokusavam ubaciti u one sitne prazne rupice u vremenu i prostoru koje nastanu kad cak i najiskusniji tlacitelji moraju udahnuti, kako ne bi ostali bez zraka i poplavljenog se lica srusili na pod. Ponekad mi je cak i zabavno slusat tudje verbalne dijareje. Tu i tamo, pogotovo kad se radi o ljudima koji sve znaju najbolje, dijele netrazene savjete, namecu recepte za dug i sretan zivot i slicno, se ljutim na sebe i pitam se sto me drzi da se ne ispricam i odem.

Naime, kaj? Sa svojim frendovima mogu normalno razgovarati. Naravno da jedni drugima ne brojimo minutazu, ali u svakodnevnim prilikama vodimo razgovore u kojima sudjelujemo otprilike jednako. Ako prilike nisu svakodnevne, ako netko ima poseban problem ili nesto o cemu zeli pricati, normalno je da ce odrzati govor i to uopce nije problem. Prijatelji i postoje zato da se jedni drugima zale, hvale i povjeravaju. No, velim, uglavnom razgovaramo, a ne drzimo monologe.

Sto zapravo dobivate postujuci taj otrcani savjet o pazljivom slusanju? Pa nista, osim sto postajete poligon za razlicite likove sumnjive razine samopostovanja, kojima je potrebna publika za oblikovanje vlastitog identiteta ili, seljacki receno, hvaljenje. Takvi ce rijetko kad dati vama da dodjete do rijeci, osim, naravno, kako biste prokomentirali neki njihov problem i to iskljucivo hvaleci njihovu prosudbu, zivotne stavove te svekoliki lik i djelo. A vi cete trositi svoje vrijeme na ljude kojima ste zivuci ispusni ventil, umjesto da, recimo, lezite u kadi punoj vruce vode i pjene s mirisom jagode, uzivate u setnji sa svojim pravim prijateljima, seksate se s muzem, igrate s djetetom, citate, surfate, idete u kino ili kazaliste, posjecujete izlozbe i muzeje... I, kad vam dozlogrdi japajakalo koje sjedi preko puta vas, s ustima razvucen u ljubazan osmijeh, pitate se u sebi sto je meni ovo trebalo?

<	prosinac, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31