Ne znam kako vi, ali ja se ne mogu opustiti po naredbi, iako bih to ponekad zarko zeljela. Imam energije za troje ljudi, stalno sam u nekom movingu, a cak i kad mi se cini da sam usporila ritam slucajne primjedbe mojih frendova i poznanika o njihovom zivotnom tempu daju mi do znanja da sam jos uvijek na full speed. I nemojte mislit da se zalim, meni je super. Jedina losa strana tih mojih speedova je sto mi mozgic ponekad radi punom parom kad je tijelu dosta, pa lezim budna u krevetu i po glavi prevrcem dnevne dogadjaje umjesto da spavam.
Par puta u zivotu sam, vise-manje potaknuta drugim ljudima i njihovim iskustvima, pokusala prakticirati neku od tehnika opustanja i nikad nije islo. Sve te joge, transcendentalne meditacije, muzikice i zvukici kod mene izazivaju kontraefekt i nema sanse da se opustim.
Recimo, transcendentalna meditacija. Kao, covjek bi za to trebao odvojit dvadeset minuta ujutro i jednako toliko poslijepodne ili predvecer, sjediti u totalnom miru, pa spika... Noga ti je teska, noga ti je laka, sad ju osjecas, sad ti lebdi, ruka ti je teska, ruka ti je laka... Glava ti je teska... Mos mislit, od silnih pametnih misli. Pa si nekaj mantras i, sve u svemu, dovodis se u stanje uzvisenog blazenstva nepoznatog obicnom puku. Aha, yeah right. Kod mene je to, svih dva dana koliko sam se trudila vjezbati, izgledalo otprilike ovako: dvadeset minuta? Di da nadjem dvadeset minuta? Ok, rijesim nekako taj problem, a onda slijedi... Polumrak, check! Tisina, check! Koncentracija... Cekaj malo, kakva koncentracija? Dok bih trebala osjecati nebesko opustanje kako mi struji tijelom, meni kroz glavu prolaze misli tipa kaj ak' nam danas uvali test iz matematike, (po ovom vidite prije koliko sam puuuunooooo godina dana transcendentalnoj meditaciji sansu), kaj ak' me starci ne puste sutra van i slicne preokupacije, sve od zivotne vaznosti. I tako je moje bavljenje transcendentalnom meditacijom zavrsilo neslavno.
Pa joga. Na jogu sam pocela ici u trudnoci, po savjetu lijecnika i nakon visegodisnjeg nagovaranja svog muzica, kojem je joga super. I tako, krenuli smo i na to cudo. Tiha muzikica, mirisni stapici (vrlo nezgodno za prvo tromjesecje trudnoce, kad ste osjetljivi na svaki postojeci miris, vjerujte mi), voditeljica koja se trudi zvucati umirujuce, vi na nekakvoj strunjaci lezite i pratite njezine instrukcije... Opusti se... Disi... Zategni nogu... Opusti nogu... Stavi nogu za vrat... Digni se na jednu ruku... Trepavicom se pridrzavaj za zid... Misli na nesto lijepo... Ni u jednom trenu se ne smijete osjecati napeto... Kad vam postane naporno, prekinite s vjezbom... A sad sidjite s lustera. Buduci da su mi se u isto vrijeme dogodile neke jako ruzne stvari, naivno sam pretpostavila da ce mi joga pomoci da prestanem misliti na njih, ali sam u onom miru i polumraku uglavnom dobila dodatno vrijeme da mislim o tome u kolikoj sam banani. Da ne velim da je s nama na tu jogu isla hrpa jako nervoznih gospodja, cije su zivotna zlovolja i nabrijanost bile svjedokom neuspjeha joge kao tehnike opustanja u zapadnjackom svijetu. U medjuvremenu mi je trbuscic narastao dovoljno da nisam mogla izvoditi vecinu vjezbi, pa sam imala objektivan razlog da dignem ruke i od joge.
Pa muzikica... Znate ona koja se naziva ambijentalnom ili, u svakodnevnijoj varijanti, Vangelis. Ne znam kako je s vama, ali kad cujem tu pling-plang-plong glazbu koja bi me trebala opustiti, svojim carobnim notama izbrisati stres prozivljenog dana i od mene uciniti Buddha-like nasmijesenog stvora bez pretjeranih briga, ja jednostavno flipnem i, ako sam u mogucnosti, iskljucujem izvor buke ili stavim Hladno pivo u player.
I secer za kraj... Je l' i vama dizu tlak oni silni cd-ovi sa zvucima prirode? Recimo, ljetna noc, s nasnimljenim nekakvim suskanjem (to je kao vjetar u granama borova) i cvrccima? Pa valovi. Ili glasanje kitova. Sve jako njezno, sve jako diskretno, to si stavite u player i za dva sata bit cete k'o novi. Mos mislit. Zato su ti cd-ovi uglavnom i snizenih cijena, s dvadeset eura na osam, jer dobro idu i ispunjavaju svoju funkciju. Evo, cijelo covjecanstvo je opusteno, hoda ulicama odsutnih izraza lica i s tajnovitim osmijesima, poput one debele tete iz Louvrea. Mislim da bi jedini tematski cd te vrste koji bi imao kakvu-takvu prodju bio kolinje i to samo ako se prodaja koncentrira na Slavoniju i slicne krajeve u kojima se cijene sunkica, kulen i kobase.
I tak... Ja se i dalje opustam uz muzica, nasljednicu, brzu i glasnu mjuzu te pokoju prokrijumcarenu salicu kuhanog vina ili punca od sumskog voca.
Lastane, brzo pomozi, jesam li ja normalna?
Post je objavljen 05.12.2004. u 14:31 sati.