utorak, 28.09.2004.

Razglednice, putovanja i ostale strasti

Ne znam kako vi, ali ja obozavam razglednice; i dobivati i slati. Jednostavno, kad otvorim sanducic i vidim da mi je stigla razglednica, razveselim se kao malo dijete koje je upravo dobilo na poklon igracku nad kojom je mjesecima zeljno slinilo i ceznutljivo je promatralo u izlogu.

Ne mogu si objasniti sto je to u obicnom komadu papira koji s jedne strane ima sliku, a s druge par prigodnih rijeci, no za mene je razglednica mnogo vise od toga - papira s nekom od uobicajenih fraza tipa "puno slanih pozdrava s prelijepog Jadrana". Za mene je to, najprije, pokazatelj da me se netko sjetio i to mi je diiiiiiiivno. To znaci da se netko dobro (ili, na zalost, lose) provodi na moru, skijanju, u nekom gradu, kod sebe doma ili na sasvim desetom mjestu i da je ipak izdvojio desetak minuta svog vremena i koju kunu, dolar ili ojro da odabere razglednicu, kupi je, pronadje marku (sto u nekim drzavama nije jednostavno, vjerujte mi) i ubaci je u sanducic. Ne znam za vas, ali ja se zbog toga osjecam pocasceno.

Osim te emotivne komponente, razglednice mi uvijek donose i dasak daljina, miris putovanja, slike krajeva u kojima nikada nisam bila ili pak onih koje dobro poznajem i koji me uvijek iznova razvesele.

Ja vam, naime, strasno volim putovati. Strasno bez kvacice na drugom s. Passionately.

Otkad znam za sebe, privlacile su me daljine (joj, koja frazetina, ali stvarno je istina). Na radnom sam stolu imala jednu od onih plastificiranih karata svijeta kakve vec djeca imaju. Na rubovima su joj bili dzepovi u koje sam spremala slicice od Duran Duran i slicna blaga, a drzave obojane razlicitim bojama bile su izvor mog mastanja u trenucima kad mi se nije dalo uciti, a sjedila sam za stolom uz otvorenu knjigu, znajuci da moram. Tada sam cesto usnimila ime nekog grada, dovukla Opcu enciklopediju, citala o njemu i promatrala slike, sanjareci o tome kako cu jednog dana setati tim ulicama. Jos iz tih dana volim putovati, a razglednice su - barem meni - the simbol putovanja i zbog toga su mi toliko drage. Ne mogu si to drugacije objasniti.

Kad negdje otputujem, obicno svim svojim osjetilima zaronim u to mjesto, bez obzira radi li se o seocetu nadomak Zagreba ili nekom razvikanom gradu na drugom kontinentu. I obicno taj osjecaj zelim podijeliti s ljudima koje smatram prijateljima. I zato kupim razglednice... Pazljivo ih biram, ponekad provedem i dvadesetak minuta pred policama: uzimam ih, mjerkam, vracam, uzimam neke druge... Zatim nalijepim marke, a tada razmisljam kome da posaljem koju... Jer, to isto nije svejedno. Zelim pogoditi onu pravu, zelim prenijeti svoj dozivljaj mjesta u kojem se nalazim na najbolji nacin koji postoji, zelim da moje razglednice budu po mjeri osobnosti svakog covjeka kojem ih saljem.

I, povjerit cu vam nesto, nikad u zivotu nisam ni jednu jedinu razglednicu bacila u smece. Ako se poznajemo uzivo i ako ste mi ikada poslali razglednicu, znajte da me niste samo razveselili, vec i da je ona s puno paznje spremljena. I hvala vam sto ste me se sjetili.

subota, 25.09.2004.

Austrija ili Australija?

Svatko tko je ikada usao u neku austrijsku suvenirnicu morao je primijetiti majice na kojima pise Austria, not Australia ili pak s klokanima koji veselo skakucu zelenim brezuljcima, a ispod njih pise No kangaroos in Austria.

Najprije sam se pitala tko je uopce u stanju, usprkos relativnoj slicnosti njihovih imena, pomijesati Austriju i Australiju, no zatim sam razgovarala s dosta Austrijanaca koji vele da im je objasnjavanje tko su i odakle cesto nocna mora, jer najprije moraju dobronamjernom neznalici objasniti da nisu iz Australije, da postoji jedna mala drzava u Europi koja se zove Austrija, da u njoj nema pustinja, ali je zato brdovito i jos pokoju, iz naseg ugla, banalnu informaciju, kako bi konacno uspjeli barem otprilike stvoriti sliku svoje zemlje. Na pitanje kome je potreban taj tip informacije odgovor je najcesci - pogadjate - Amerima, ali i velikom broju Azijata, pa cak i Britanaca (?!).

Iako je brkanje Austrije i Australije Austrijancima ocito jedna od vecih frustracija - dovoljno velika da postane dijelom njihovog suvenirskog folklora - meni je i dalje bilo nevjerojatno da je moguce napraviti takvu gresku.

Nakon par koncerata u Japanu i jednog u Pragu, kultni bend moje mladosti dosao je u Bec, iz kojeg je nastavljao svoju svjetsku turneju. Koncert je, btw, bio odlican, a nakon sto je zavrsio otisla sam na stand s majicama, cd-ovima i slicnim drangulijama, odlucna u namjeri da si kupim majicu (inace, ja sam totalni sucker za tim tipom majica, iako unaprijed znam da ih necu nositi nigdje osim doma ili eventualno na fitness - that is, u doba prije nego sto sam se ulijenila, dok sam jos redovito trenirala). S prednje strane je, ako se dobro sjecam, stajao logo benda, a sa straznje je, sasvim uobicajeno, bio raspored koncerata te turneje.



Nisam kupila majicu. Iako sam trebala, kako bih imala bijelo na crno dokaz o izgubljenom smislu za zemljopis.

utorak, 21.09.2004.

Danas je vazan datum

Muzicu, zelim ti sretan rodjendan!

nedjelja, 19.09.2004.

Normalno je dosadno!

Vjerojatno ste gledali As Good As It Gets, film u kojem Jack Nickolson glumi opasno caknutog tipa: ne zeli stati na rub plocnika, na crtu izmedju kamenih ploca ili kupaonskih plocica, itd, itd. Tom je poremecaju ime kompulzivno-opsesivni i ne mora nuzno biti jako razvijen i opasan, ali ni smijesan ili zabavan k'o u filmu.

Ljudi koji sami sebe tjeraju na neke oblike ponasanja ili si pak zabranjuju neke druge ponekad imaju isfurano objasnjenje zbog cega se nesto ne smije ili se nesto drugo mora. A ponekad nemaju.

Na primjer, jedan moj frend iz srednje skole je uvijek kad je dobio peticu isao u skolu istim putem, da ne poremeti dotok dobre srece. Ponekad bi mu se dogodilo da je prva petica u dugom nizu trojkica bila kad se vracao od zubara, koji je stanovao u drugom dijelu grada. I tako je on lijepo kretao od kuce sat ranije i s ruksakom se na ledjima najprije zaputio do zubara, ispred njegovih se vrata okrenuo za stoosamdeset stupnjeva i crta u skolu. I tako sve do prve iduce ocjene koja nije bila petica.

Naime, kad mu se niz jednom pokvario, trebalo je traziti novi izvor srece.

Ma, svatko od nas ima neku rutinu koju ne bi prekinuo ni za sto na svijetu i za koju bi se, iako ona nema ni najmanje smisla niti se moze racionalno objasniti, izlozio kojekakvim komplikacijama i zavrzlamama. I cije postojanje, naravno, ne bi priznao ni pod strucnim mucenjem ispraksiranog srednjovjekovnog inkvizicijskog mucitelja.

Naravno, i yours truly ima svoja dva privatna poremecajcica, tek toliko da ne bude dosadno normalna.

Prvi je da kvacice kojima vjesa neki komad vesa moraju biti iste boje, bez obzira na to radi li se o majici, koja je objesena s dvije ili o posteljini, koja je objesena s cetiri-pet kvacica. Nakon sto je prvi put cuo to pravilo, moj muzic se grohotom nasmijao i, naravno, objesio ves - kao i svaki normalan covjek - kvacicama koje su mu prve dosle pod ruku. Ja sam to gledala, pokusala ne reagirati, cupkala na mjestu i na kraju, kako ne bih pocela gristi nokte, jednostavno promijenila kvacice na vec objesenom vesu. Muzic nije mogao doci sebi od smijeha, ali je shvatio da mi je to jako bitno i od tada svaki put kad vjesa ves pazi na to da i kvacice budu lijepo uskladjene.

Drugi je povezan s putovanjima. Otkad sam prvi put stala u Rosenbergeru putujuci prema Grazu ili Becu, a to je bilo prije nepristojno puno godina, obavezno odem na zahod bas u odredjenu kabinu i niti jednu drugu. Ako je moja kabina zauzeta, ja lijepo pricekam. Tko ceka, doceka.

Ne znam sto bi se dogodilo - najvjerojatnije nista - da objesim ves raznobojnim kvacicama ili da se popiskim u malo sjeverniju ili juzniju skoljku, no ne pada mi ni na kraj pameti da probam. Jer, ipak, nikad se ne zna.

četvrtak, 16.09.2004.

Labirint kroz rupice

Neki dan sam u samoposluzi vidjela nesto strasno: ementaler za mazanje. Dakle...

Kad sam bila klinka, uopce nisam voljela sireve (koje sam zvala zajednickim imenom trapist) i jela sam samo kravlji sir u poznatoj kajkavskoj kombinaciji sir i vrhnje. Zapravo, tolerirala sam i sir u tostu, ali iskljucivo ako se razvlacio i rastezao, sto me u mojoj mladjahnoj zivotnoj dobi neizmjerno veselilo.

Onda mi se u glavi dogodio neki klik i pocela sam obozavati sireve. Danas mi policefrizidera slice unutrasnjosti neke ekskluzivne trgovine delikatesama: u njemu se obavezno nalazi nekoliko vrsta finih sireva s plemenitom plijesni, s orasima i slicnim cudima. Kad odem negdje na put, sir mi je obavezan suvenir i bez njega se ne vracam. Sjecam se kako smo na povratku iz Pariza muzic i ja zasmrdili sadrzaj cijele jedne putne torbe u koju smo natrpali par kila predivnih sireva, a buduci da je torba bila dio rucne prtljage, od supu/atnika koji su imali nesrecu sjediti red-dva do nas dobivali smo ostre poglede negodovanja i neodobravanja.

Osim sto volim sireve, volim i sve sto je od sira. Kad dodjem u Englesku, prva stvar (ok, ne bas prva, ali svakako medju prvima) je da odem u Marks and Spencer i kupim njihov bozanstveni smoki od sira, Cheese Tasters. I uvijek se sazalim nad nama u ovom dijelu Europe koji mozemo kupiti cips sa sirom obavezno jos nekim dodatkom tipa luk (!!!) ili vrhnje (?!?). Sjecam se da sam skroz fine smokije od sira jela u Svedskoj, a sjecam se i scene kad sam u njujorskom corner shopu kupila par vrecica razlicitih smokija od sira, a sve u svrhu njihove gastronomske evaluacije, a buduci da sam istom prilikom kupila i jogurt, blagajnik je okrenuo ocima, nacerio se od uha do uha i prokomentirao: interesting choice.

Uglavnom, skuzili ste. Volim sireve. Jako. U svakom obliku i uz svaki obrok. I sad sam usnimila taj fuckin' ementaler za mazanje. Ok, mozda ga ima i u Zagrebu; iskreno, ne znam, jer bas i ne gledam. Glavno da sam ga sad skuzila. I kupila. I probala.

Ljudi, to je nesto bozanstveno. Ne znam je li bolje namazano na friskom pecivu mekane unutrasnjosti i hrskave korice ili onak, sa zlicom, pa na veliko. Taj je sir nesto sto vise nikad, ili barem u skoroj buducnosti, necu kupiti.

Sad prolazim kraj tih frizidera sa sirevima poluzatvorenih ociju, ne gledajuci ni lijevo ni desno, da si unaprijed smanjim patnju.

nedjelja, 12.09.2004.

Stroll down the memory lane

Jako volim trajne ruzeve, one s kojima mogu jesti, piti kavu, ljubiti se i skakati padobranom, a da se boja ne obrise. I zato volim Max Factorov Lipfinity. I tako sam nedavno kupila taj Lipfinity, ali u Everlites varijanti, sto bi kao bilo trajno sjajilo, tj. sjajilo koje se ne skida satima.

I gledam se ja tako u ogledalo, nesto mi je poznato. Ne (samo) moja faca, s kojom se srecem svakodnevno vise puta, nego nesto drugo... Nesto.

I nemrem skuzit kaj.

I onda mi odjednom sine. Pa taj Lipfinity je uzasno slican Samanthi sedamnaest! Sjecate li se legendarne Sedamnaestice, ruza nase i vase mladosti? Istog trena kad sam skuzila slicnost svog novog sjajila s prastarim ruzem koji se vjerojatno vise ni ne proizvodi, u glavu su mi brzinom svjetlosti dojurila sjecanja na sljedece:

- nestrpljivo iscekivanje da na kioske dodje novi Bravo
- siroka ramena na sakoima, a ponekad i na obicnim majicama
- Hit meseca i Duca Markovic (stvarno, kaj je s tom zenskom?)
- kombinacije lila-tirkizno i svijetloplavo-rozo
- reklame za Dzirlo-devojke i Namestaj Djordjevic koje su prekidale zeljno ocekivanu Dinastiju
- mrkva hlace
- Nena Kerner, KajaGooGoo i Gazebo
- American Eagle tenisice i, u domacoj varijanti, startasice
- Just Musk i ostali parfemi iz radionice Krka kozmetika
- disco na ledu na Salati i obavezna Baby Jane od Roda Stewarta
- raznobojne stucne koje su se nosile preko hlaca
- odlasci u Leibnitz, Graz ili Trst u shopping
- prve Nike tenisice
- Flashdance i Footloose
- traperice s flekama od varikine
- kosulje s velikim kragnama, lakirane cipele i ostatak neoromanticarske furke

...

A SAD STE VI NA REDU ZA NASTAVLJANJE NIZA!

srijeda, 08.09.2004.

Puknuli smo se na autoptu

Ne nismo se puknuli/poseksali na straznjem sjedalu dok su auti bjesomucno jurili kraj nas, nego smo mirno vozili trecom trakom s lijeve strane ili drugom s desne, naletjeli na totalni zastoj, mirno i krotko stali, da bi se neka sezdesetogodisnjakinja svom snagom zaletila u nas. Sjedila sam na straznjem sjedalu, mazila nasljednicu koja se, nista ne sluteci, igrala prsticima u svojoj sjedalici, krajickom oka u retrovizoru ugledala svjetla koja nam se priblizavaju i... Tup! Nas je auto odskocio od zemlje, zaljuljao se u zraku i vratio se na cestu. Malena je, tamnocrvena u licu, u sekundi zaurlala, ja sam problijedila, a muzic ostao bez rijeci. A onda se zacuo jos jedan "tup". Drugi auto se zaletio u zensku koja se zaletila u nas. Na srecu, svi ostali vozili su prilicno polako, tako da nije doslo do opce makljaze, no i ovo je bilo dovoljno.

Muzic je vrlo brzo dosao sebi i, izbezumljen od bijesa, uletio babi sa spikom tipa pa je l' ne vidite da auti u sve cetiri trake stoje na mjestu, zar ne vidite da su radovi na autoputu i da su trake suzene, niste li vidjeli znakove ogranicenja brzine, nasto je ona mrtva-hladna odgovorila metodom napad je najbolja obrana i pocela urlati da kog vraga mi stojimo na autoputu, da autoput nije za stajanje nego za voznju (halo, pa svi stoje!), a sve gledajuci nasu stranjsku registraciju. Ne samo da se zaletila u nas u opcem krkljancu, u mraku koji je bio crven od kocnica vozila ispred nas, ne samo da je sto posto, bez dileme i rasprave kriva, ne samo da nam je duzna najmanje ispriku, nego se bahati i izmislja gluposti koje su nista drugo doli uvreda za inteligenciju. Nasu, ne njenu.

I tak, moj muz i gospon iz posljednjeg auta, koji je bez oklijevanja priznao svoj dio krivice, nazvali su policiju, koju smo cekali iducih sat vremena. Kad je dosao Herr Polizist nije se dogodilo nista revolucionarno. Vidno razocaran sto nema ozlijedjenih (!?) nazvrljao je nesto na komad papira i ostavio nas da razmjenjujemo podatke o osiguranju. Polupismena gospodja svoje je papire ispunjavala dodatnih sat vremena, oklijevajuci sto je vise mogla, a sve u nadi da cemo mi odustati i otici. Wishful thinking.

utorak, 07.09.2004.

Lijep k'o na slici

Neki dan smo sjeli u moju omiljenu becku slasticarnicu, ali nisam uzela sladoled, nego sam popila finu talijansku kavicu i pojela sendvic sa sirom i prsutom. Dakle, sendvic je bio ogroman, a od kolicine sira i prsuta svaki bi hrvatski ugostitelj koji imalo drzi do sebe i svoje zarade napunio barem tri komada. I tako sam se, gustajuci u divnom okusu prsuta (citaj: pohlepno zderuci) sjetila jedne davne anegdote.

Bilo je to sredinom devedesetih u Zagrebu. Bila sam apsolventica i part-time zaposlena kao prevoditeljica u jednom veleposlanstvu. Tijekom jednog lunch breaka konzulica mi se pozalila kako je u nekom fast food restoranu u centru grada dobila los hamburger. Nista cudno, no ona je napravila paniku. Nama, djeci socijalizma odrasloj u neimastini uniformiranih trgovina i odlascima u Graz kako bi se kupilo nesto iole pristojno, navikloj na cekanje u redovima za kavu, prasak za ves i cokoladu, trgovci su bili nesto poput polubogova i ucili su nas da im se obracamo s tek nesto manje postovanja nego, recimo, razredniku. Istina, tada, sredinom devedesetih, vise nismo zivjeli u socijalizmu, nego u nekom divljem obliku kapitalizma ili, preciznije receno, tranzicijskom kaosu, no cak ni u promijenjenim prilikama rijetko je kome padalo na pamet zaliti se na robu ili uslugu. Medjutim, moja konzulica bila je pravi proizvod kapitalistickog drustva u kojem je kupac uvijek u pravu, cak i kad to nije, i u kojem je prodavac za svaki svoj gaf kaznjen nekom okrutnom i mastovitom metodom.

I tako sam ja s nevjericom slusala kako je ona, inace snazna mlada zena od kojih stotinjak kila, izvukla sirotog prodavaca hamburgera ispod sanka, dovukla ga, drzeci ga za nadlakticu, na ulicu, nabila mu nos na fotografiju hamburgera koja je - zajedno s fotografijama drugih jela koja su prodavali stajala odmah ispod naziva restorana - i na sasvim solidnom hrvatskom zaurlala, ne obaziruci se na gradsku vrevu, ja sam kod vas dosla zbog ove fotografije i zelim bas takav i nikakav drugaciji hamburger ili zovem inspekciju - ovo sto vi radite je lazno oglasavanje i zakonski je kaznjivo.

Ne samo da je izazvala pravi mali skandal na ulici, nego se i sicusni prodavac prestrasio za svoj boljitak te mojoj odlucnoj kolegici napravio hamburger kakvog Zagreb prije toga - a vjerojatno ni poslije - nije vidio.

Ta se prica jos mjesecima prepricavala po veleposlanstvu, ali i po gradu. Neki su se snebivali, neki cudili, neki joj odobravali, no definitivno nije prosla neprimijeceno.

* * *

Prosli tjedan, na dan putovanja na brzinu smo sjeli u neki lokal u Importanne Galeriji, u kojoj smo brzinski obavljali formalnosti za put, i pojeli sendvic. S fotografija izlozenih na zidovima smijesili su nam se sendvici iz koje je sunkica doslovce ispadala i sir visio, a mi smo poslusno zvakali hrpe kruha s nesto malo punjenja i nije nam palo na pamet uhvatit' konobaricu za ruku, dovuc' ju pred fotku sendvica i zahtijevati isti. Trgovci su polubogovi, ocito, i u nama jos uvijek zivi pravilo da im se ne smijes zamjerit'.

subota, 04.09.2004.

Uspjeh na hrvatski nacin

Ako ste neuspjesan ekonomist u srednjim ili kasnim srednjim godinama, bavite se bankarstvom ili biste se njime zeljeli baviti, sanjate o uspjehu ili ste uvjereni da vam je samo pukom nepravdom hude sudbe izmakao, po mogucnosti ste muskarac sa strogim izrazom lica i ljubavlju prema prugastim kravatama, imam odlican prijedlog kako postati uspjesan ekonomist-bankar.

Naime, kako biste to postigli, nije potrebno neko vece znanje o bankarskoj bransi, globalnim putevima kapitala, svjetskim gospodarskim trendovima i slicnim tricarijama. A, ne! Dovoljno je imati frendove u vladi, sto ce vam zajamciti uspjeh barem cetiri godine, a ako su vasi frendovi spretni politicari, i vi cete biti spretan bankar. Barem jos jedan mandat.

Prica ide ovako: u Hrvatskoj ima puno banaka, od nekih malih za koje niste nikad culi do najvecih, koje necemo reklamirati, ali za koje svi znamo. Sve one manje-vise posluju po nekim zakonima trzista, ide im bolje ili losije, propadaju ili postaju mocne, itd. Sve osim jedne: Hvatske postanske banke.

To vam je banka koja je, usprkos cvrstoj potpori Drzave, uspjela uvjerljivo flopnuti, a ni svekolika nesposobnost njezina vodstva nije ju usidrila na dnu dna, gdje - ima li pravde - pripada. Ne, nju je Drzava najprije sanirala mojim i vasim novcem (Sjecate li se da vas je itko pitao? Ne? Ni ja.), a zatim je, a sve u svrhu povecanja prometa i umjetnog dizanja broja klijenata toj maloj, marginalnoj, tehnicki zaostaloj, informaticki nepismenoj i civilizacijski nepristojnoj financijskoj instituciji, natjerala drzavne institucije, penzice i rodilje da svoje novcano poslovanje vode bas kod Postanske banke.

U prijevodu, prica ide ovako: u moru banaka odlucili ste se za jednu s kojom ste relativno zadovoljni. Imate maestro karticu i nekoliko kreditnih kartica. Mozda i cekove. Odobren vam je minus. Eventualno imate privatnog bankara. Skroz ste happy. Sve pet. Zatrudnite i pred kraj trudnoce odlazite na porodiljni dopust u trajanju od, recimo, sest mjeseci ili godine dana. Za to vrijeme mozete zaboraviti svoj bankovni racun i sve kartice koje imate u banci koja se i te kako borila kako biste postali njezin klijent. Zasto? Pa, zato jer ce vam Drzava onu uvredljivu crkavicu koju zovu porodiljnom naknadom isplacivati iskljucivo preko Postanske banke, cijom cete zrtvom, htjeli ili ne htjeli, postati.

I, kako to zapravo izgleda?

Na kucnu vam adresu stize obavijest o tome da si mozete podici stednu knjizicu, a usput vam pristize i nalog za upis love. Hej, ljudi! Stedna knjizica, to jos uvijek postoji! Mislim da sam je zadnji put imala u rukama kad su me starci odveli na stednju u Pcelici Maji ili kako se vec zvala ona djecja banka u Vlaskoj. Broj mojih godina tada je bio jednoznamenkast.

Uglavnom, stizete u banku, koja se zapravo nalazi u prostorijama Poste i ima samo dva saltera, i zelite podici knjizicu. Nakon sto salterusa zavrsi skroz privatni desetominutni razgovor s kolegicom, iritiranim vam se glasom obraca - no, imajte razumijevanja, pa ipak ste joj uletili u spiku. Medjutim, u knjizici vam pise samo staro prezime, a vi u medjuvremenu imate jos jedno, novo, koje vam uredno stoji u putovnici, ali nju vam nabrijana salterusa s neukusnom frizurom ne priznaje. Nema veze sto je to vazeci dokument RH, nema veze sto zovete MUP i trazite informaciju o tome treba li vam babac izdati knjizicu ili ne (odgovor je da), nema veze sto imate sve argumente koje trebate imati, salterusa se taj dan digla na lijevu nogu i ne da vam knjizicu bez - pazite sad - vjencanog lista. Da, taj papir definitivno uvijek nosim sa sobom, pogotovo kad idem na kavu, jer nikad se ne zna kad ce mi trebati. I tako, fuckin' klimaktericna baba za koju ste vi kao friska rodilja tek neugodni podsjetnik da seks jos uvijek postoji i cak se prakticira ne da vam vasu knjizicu, nego se lijepo upucujete kuci i, sto vam drugo preostaje, donosite joj vjencani list.

Zapravo, najprije zelite razgovarati s njezinim sefom, ali, hej, poslijepodnevni su sati, tko je vidio da je sef na poslu nakon tri. Ipak je to nekakva drzavna ustanova, tu se ne radi, tu nije potrebno biti konkurentan. Zovete upravu doticne financijske kvaziinstitucije, ali i u njoj telefoni samo zvone...

Dolazite drugi put, donosite joj sve moguce papire, dobivate knjizicu i reda radi se jos malo bunite, jer stvarno nije ok da vas je setala preko pola grada zbog svog gusta, da ne kazem zlobe ili neceg jos goreg. I tada vam babac postavi pitanje na koje ostajete bez rijeci: pa dobro, a tko ste vi da se tu meni bunite?

S obzirom da na licu mjesta nismo uspjeli doci do rijeci, sada odgovaram, iako sam prema tupom pogledu i rukopisu doticne uvjerena da nije dovoljno pismena da cita blogove: gospodjo salteruso, mi smo porezni obveznici koji su izdvajanjem iz svojih prihoda spasili vase radno mjesto; mi smo porezni obveznici koji redovno saniraju negativno poslovanje vase banke; mi smo vasi klijenti i zbog nas imate prilike sjediti udobno zavaljeni u ovoj fotelji, umjesto da prodajete muske gace na placu.

Anyway, u ruci vam je prekrasna tamnosmedja stedna knjizica koja svojim postojanjem dokazuje da dizajn iz osamdesetih jos uvijek zivi i zelite podici svoj novac, ali, ne, to je banka, oni nemaju novac. Da, dobro ste me culi.

Ako zelite dici lovu, trebate ici u Postu, jer se novac dize u Posti. Tko je jos vidio da banke posluju novcem. Kajgod.

A kad dodjete u Postu, morate najprije pruziti nalog za upis, kako bi vam lovu stavili na racun, a zatim ispunite nalog za ispis, kako biste se konacno susreli sa svojim novcem. Dakle, sve one radnje kojih se vjerojatno sjecamo od prije petnaestak godina.

I sad se vi pitate na koju foru takva banka uspijeva opstati u moru suvremenih banaka koje se oglasavaju u medijima, koje nude sve moguce pogodnosti, kartice, kredite s niskim kamatama, itd, itd. Odgovor je jednostavan: to je banka koju je Drzava sanirala i cije ce propuste sanirati vjerojatno dokle god bude trebalo. To je banka u koju su klijenti natjerani i nemaju apsolutno nikakvog izbora. To je banka koja ne mora ulagati ni u marketing ni u informatizaciju pa cak ni u edukaciju svojih zaposlenika (ako nista drugo, barem par stvari iz osnova lijepog ponasanja - tipa pozdrav na dolasku i odlasku klijenta). To je banka koja ne mora biti konkurentna, nego je, bas suprotno, sasvim nelojalna konkurencija svim onim bankama koje se trgaju kako bi vas dovabile.

To je banka koja je san snova svakog ekonomista cije su sposobnosti i ambicije u obrnuto proporcionalnom odnosu.

Stoga, ako ste se prepoznali u prvoj recenici danasnjeg bloga, predlazem vam da pratite natjecaje po dnevnim novinama i prijavite se za iduceg direktora Hrvatske postanske banke. Nema da omanete.

petak, 03.09.2004.

Sto svakoj postenoj mami treba

Dakle, ponovno sam u Becu. Zahvaljujuci cudima tehnike (klanj, klanj!) prosla dva bloga napisala sam prije par dana u Zagrebu i poslala ih da se sami postaju na zeljene datume. Moram priznati da mi je kroz glavu prosla morbidna pomisao kako bi bio prilican crnjak da sam se, recimo, skrsila negdje po putu, a da moj blog i dalje redovno izvire na svjetlo dana dok lezim u nekoj bolnici s nogom u gipsu, prikopcana na infuziju.

No, dobro.

Zapravo, zivot u Becu, i ovaj sad i onaj od prije par godina, prepun je - kao sto se i moze ocekivati - ljepota i ruznoca, da ne kazem cari] kapitalistickog drustva u kojem ti svi zele nesto prodati, a buduci da je konkurencija preogromna, nagradjuju te ako samo bacis pogled na njihovu uslugu ili proizvod, pa cak i ako to ucinis neobavezno. Gdje god krenes u ruke ti guraju neke letke, reklamne uzorke, mini-doze proizvoda...

Sjecam se izbora na sveucilistu i jednog od najduhovitijih pokona svekolikoj javnosti, kad su desnicari dijelili kreme za suncanje s natpisom da ne pocrvenite, kao i pravih izbora, prije kojih su Zeleni po gradu dijelili fine, reske zelene jabuke. Bas su tada moji bili na par dana kod mene i nisu mogli doc sebi od silne ljubaznosti aktivista, koji nam je skoro dao cijelu gajbu.] Nakon toga nas je presrela hostesa koja je dijelila polulitarske boce Fante, jer su promovirali novi okus. Ako vas bas zanima, pink grapefruit. Neko vrijeme su po gradu dijelili jogurte, sto me posebno veselilo, jer sam neizljecivo ovisna o njima.

Svako malo sam u postanskom kastlicu nalazila ponude za testiranje dnevnih novina koje ce mi tijekom odredjenog perioda biti besplatno dostavljane. Sjecam se da je Die Presse s tocno sest mjeseci svakodnevne dostave bila najdarezljivija, no citala sam ja tako - probno - i Standard, i Kurier, pa cak i Krone, sto me pomalo sram priznati. Medjutim, ne samo da su te novine bile poklanjane i da je izdavac placao troskove dostave, vec ste dobili i dodatni poklon zbog toga sto ste se uopce odlucili baciti pogled na njih. Recimo, od Die Presse sam dobila divno naliv-pero, a Krone me je obradovala spravicom za racunanje odnosa schillinga i eura, sto je tada bilo jako aktualno, a za moj matematicki antitalent i dosta potrebno.

Naravno, takvih i slicnih ponuda ima i danas i broj im je zapravo nepregledan. No, zanimljivo je da su me nekad, kad sam brzim korakom brijala gradom, uglavnom zaustavljali svi i htjeli mi uvaljati sve. Sad, kad se polako gegam s noge na nogu, gurajuci kolica s bebom, ne zaustavlja me vise nitko ili barem gotovo nitko. Recimo, nedaleko moje kuce cijelo je ljeto bio sparkiran najnoviji model sportskog BMW-ovog kabrioleta, Z4, i hostese su stalno zaustavljale ljude moleci ih da odvoje par minuta vremena, ispune nekakav upitnik i udju u bubanj za nagradnu igru. A ja sam tamo prolazila nekoliko puta dnevno i nis! Mozete zamislit frustraciju! Kao da ja ne bih zeljela lijepi novi auto! Naravno, objektivno gledajuci, dvosjed mi uopce ne treba, a pogotovo ne takav koji trosi milijardu litara benzina na sto kilometara, ali bilo bi lijepo da su me barem pitali zelim li sudjelovati u nagradnjaci. Na kraju krajeva, lova od prodaje lijepog, sjajnog, zglancanog Z4 dobro bi nam dosla.

Kad sam se pozalila muzu, on mi je rekao naravno da te nece zaustavit, pa imas bebu, TEBI VISE NE TREBA SPORTSKI KABRIOLET, a na moje negodovanje samo je dodao, cereci se od uha do uha, eventualno ti je trebao ZA NAPRAVIT BEBU, a sad ti je definitivno prekasno za takve aute.

Dakle, udjes u odredjene godine, imas obitelj i vec si polako za odstrel. Kaj ce ti kabriolet, kupi si monovolumen. Yeah, right!

Znate tko me se sjeti svaki put kad izadjem u setnju? Hostese koje dijele uzorke spreja protiv neugodnih mirisa ili, kako ga mi doma interno zovemo, anti-drek spreja. Novi proizvod, s mirisom zelene jabuke. Iskreno, uopce mi se ne svidja miris zelene jabuke, ali ga svaki put uzmem, zahvalna sto sam uopce nekome ciljana publika. Iako, hm, biti ciljana publika za anti-drek sprej bas i nije neki kompliment. I tako sam ja cijelo ljeto setala nasljednicu i skupila cijelu kolekciju sprejeva s mirisom zelene jabuke koji, poput trofeja, stoje uredno poslagani na polici iznad skoljke (upotrebljavamo miris oceana).

I da sve ne bude bas jako crno, danas me je zaustavila curka ispred trgovine Yves Rocher i dala mi uzorak sampona za kosu. Nije BMW, ali nije ni zahodska potrepstina.

četvrtak, 02.09.2004.

Dvanaestina planete

Da se nadovezem na jucerasnji blog, ako mi nesto ide na zivce, onda je to kad me netko nadobudan, kog poznam punih deset minuta, umilnim glasicem pita a kaj si ti po hooooroskooopuuuu? - s obaveznom uzlaznom intonacijom - misleci valjda da ce si usparati trud upoznavanja moje male osobe i da ce me, sto je jos gore, nekom priglupom instant-metodom svrstati u jednu od urednih ladica nad kojima stoje natpisi jarac, vodenjak, ribe, itd. Ili da, ako si ne pasemo, uopce nece trositi svoje dragocjeno vrijeme na mene.

Ok, kuzim da su planete u trenutku mog rodjenja bile slozene tako kako su bile i da je to mozda odigralo svojevrsnu ulogu u mom zivotu. Zapravo, ako nesto vjerujem, onda eventualno vjerujem u to da mi je polozaj i utjecaj nebeskih tijela prilikom rodjenja podario neke predispozicije, nadarenosti, vrline ili mane, no duboko sam uvjerena da samo o meni ovisi hocu li ih ili necu ostvariti.

Zato, kad mi netko kaze "on je pedantna djevica", dobivam ospice i kosa mi u trenu naraste dodatnih dva centimentra. Dodje mi da odgovorim "Ma kaj ne velis, sve djevice su pedantne?" Naravno da obicno nis ne kazem, jer ako netko ima toliko skromne mentalne kapacitete da najozbiljnije izgovori recenicu poput navedene, sumnjam da bi ga bilo kakav argument, stvarajuci dodatno opterecenje mozgica i stoga stavljajuci isti izvan funkcije, uvjerio u suprotno.

Zato, ako bas morate znati, ja sam skorpion. Pa, da vidimo. Navodno da su skorpioni seksualni manijaci. Kaj da vam velim na to? Volim seks, ali ne bacam se na sve sto hoda. Navodno da su skorpioni perverzni. Kad mi ljudi to kazu, obicno im zacakle okice, u nadi da cu im, uz blagi osmijeh, ispricati barem dvije-tri price o svojim, naravno, nebrojenim dozivljajima koji obavezno ukljucuju barem petero ljudi oba spola i nekoliko rasa, kozne rekvizite, pokojeg psa i najmanje jednu macku. Ipak sam ja skorpion i nije u redu da razocaram vjernike u horoskop. Kaj jos? Skorpioni su, a to sam procitala na vise mjesta, najinteligentniji znak cijelog zodijaka. Naravno da protiv ove karakterizacije nemam nis protiv, ali da sam upoznala strasno glupih skorpiona, jesam. Necu vam lagati. Skorpioni su navodno zainteresirani za sve sto ima veze s magijom i okultnim. E, pa osim predpubertetske faze dozivanja duhova i citanja Clarkeovih isfuravanja, ne mogu reci da sam razvila osobito zanimanje za bilo koju od okultnih tema. Skorpioni su navodno strasno osvetiljubivi. E, di ste me nasli... Ne godinama, nego desetljecima svjesnom se svjesnom odlukom ne osvecujem nikome, cak ni kad za to imam fantasticnu priliku i cak kad je u pitanju netko tko je prema meni pokazao ekstremnu podlost, zlocu ili jal. Osobno iskustvo pokazalo mi je da svakog dohvati njegova sudbina i da svi racuni stizu na naplatu, a previse volim sebe da bih se zbog zlih i pakosnih ljudi punila negativnom energijom i pribavljala si losu karmu.

I evo, to je ukratko to. Sad znate sve o meni. Osim ako vam, kao pravi skorpion, majstor obmane, ne lazem.

srijeda, 01.09.2004.

Stvari koje ne trebam znati

Bez obzira na to radi li se o ljudima s kojima sam dobra ili ih tek upoznajem, postoje podaci koji me jednostavno ne zanimaju. Tijekom godina otkrila sam da oni nepotrebno opterecuju medjuljudske odnose i, sto je jos gore, dovode do stvaranja predrasuda i stereotipa.

Dakle, evo nekoliko stvari koje mi ne morate reci niti cu vas ja pitati:

Svoju nacionalnost. Stvarno, stopostotno i apsolutno mi je svejedno jeste li Hrvat, Amer ili Bjelorus. Zbog pripadnosti ovom ili onom narodu necete mi biti vise ili manje dragi niti cu vas smatrati a priori pametnijim, plemenitijim ili, recimo, zabavnijim. Ne mislim da su pripadnici jednog naroda bolji ili vredniji od pripadnika nekog drugog naroda. Buduci da sam najveci dio svog zivota provela u Hrvatskoj, okruzena uglavnom Hrvatima, neki od meni najdrazih ljudi upravo su Hrvati. Sto ne znaci da mislim da su svi divni. Takodjer, neke od najvecih zivotnih spacki takodjer su mi priredili Hrvati. Sto opet ne znaci da mislim da su svi grozni. Da sam zivjela u Francuskoj, bili bi to vjerojatno Francuzi. U Alziru Alzirci. I tako dalje. Osim toga, vec zbog svoje struke znam da je nacija konstrukt izmisljen tek prije parsto godina i da je pripadnost nacionalnoj zajednici stvar ucenja i odgoja, a ne krvi i genetike. Ako mi ne vjerujete, procitajte sto o tome pisu Mirjana Gross ili Eric Hobsbawm. Na kraju krajeva razmislite, trebate li za vrijeme operacije krv, hoce li medicinskom osoblju biti bitno da ju dobijete od pripadnika svog naroda ili da krv davatelja bude uskladjena s vasom prema krvnoj grupi i rh-faktoru. I hocete li se, primite li krv od Nijemca, nakon transfuzije obratiti svojoj voljenoj osobi rijecima "Guten Morgen, Schatzi".

Svoju vjersku pripadnost. Ful mi je svejedno vjerujete li u Boga, Alaha ili Manitua. Ako vam je to vazno, recite mi kojoj religiji pripadate i rado cu vam cestitati vase blagdane. Ako nije, nemojte. Jedino sto vas molim je da me ne pokusavate preobratiti na svoju religiju i unaprijed vam zahvaljujem na razumijevanju.

Detalje iz svog seksualnog zivota. Iako mi to zna biti zabavno, u osnovi me stvarno ne zanima s kim se, kako i koliko cesto seksate. Naime, kaj? Ako mi ispricate neku socnu pricu, tesko da cu vas ikad vise moci - onog trena kad vas ugledam - ne zamisliti u akciji. Mislim, odrasli smo ljudi, svi imamo seksualni zivot, what's new? Niti cete ikoga impresionirati, niti cete postati laf(ica), niti ista slicno, upravo suprotno. Price o seksu u svrhu ostavljanja dojma toliko su iza nas da ih slobodno mozemo nazvati bolescu odrastanja, tako da ce svaka iole zrela osoba o seksualnom hvalisavcu pomisliti ili da je nedorastao ili da tek naknadno, sa zakasnjenjem, otkriva prelijep i bogat svijet seksa. S druge strane, zenski razgovori o seksu vodjeni u svrhu pokazivanja kako smo otvorene i suvremene zene kojima nista nije tabu toliko su djecji i davni da smo tu fazu, nadam se, ne samo ostavili iza sebe, vec i pomalo zaboravili. Pogotovo mi nemojte pricati svoje seksualne intimnosti ako zelite ostvariti bilo kakav profesionalni odnos. Jedna moja davna kolegica voljela je, izmedju ostalih seksualnih dogodovstina, pricati o tome kako je popusila decku, misleci da je zbog toga glavna, no jedino sto je postigla bilo je da smo ju kolektivno zamisljali na sve cetiri. Zlocestiji kolege (zapravo, ako cemo biti iskreni, bile su to kolegice) vukli su je za jezik da prica detalje i uvjeravali ju da je totalna fakerica, da bi joj se iza ledja okrutno smijali. Umjesto divljenja i prihvacanja kojemu je toliko tezila ili pak poslovnog postovanja, dobila je podsmijeh i mnostvo grdih komentara - iza ledja, razumije se. Naravno, ona vjerojatno i dalje misli da je superiska, no nikad se nije zapitala zbog cega nije napredovala na poslu i zasto toliki ljudi vole bas s njom pricati o seksu. Ponekad je zaista bolje drzati jezik za zubima.

Koliko zaradjujete. Jako mi je drago kad vidim da mojim frendovima ide u zivotu. Da kupuju nove automobile, apartmane na moru, da idu na atraktivna putovanja i da imaju skupu obleku. No, ni najmanje me ne zanima konkretan iznos ispisan na njihovom bankovnom izvodu. Ne volim odnose - a takvih, koliko vidim, ima puno i previse - u kojima se prijatelji rangiraju prema plateznoj moci. Sve to dovodi do prilicnih anomalija u odnosu prema vlastitim financijama. Zbog pritiska okoline da se ostavi dojam obilja ljudi pocinju zivjeti iznad svojih mogucnosti (joj, sto volim tu frazu), dizu kredite kako bi kupili aute ili odjecu kojima bi impresionirali okolinu, zaduzuju se i na kraju cesto ne uspijevaju isplivati iz ocaja kojeg su si sami stvorili. Meni je, recimo, svejedno vozite li rovera ili peglicu. Putujete li svake godine u New York kako biste obavili predbozicni shopping ili se snabdijevate u Getrou. Ne analiziram vase potrosacke navike i bila bih vam zahvalna kada ni vi ne biste analizirali moje. Drugaciji smo, imamo razlicite prioritete i to je tako. Ja, recimo, vozim mali auto, ali svake godine odem najmanje na jedno putovanje negdje gdje nisam prije bila. Ili negdje gdje jesam, ali o cemu mnogi moji poznanici - vlasnici velikih automobila - mogu samo sanjati. Njima je vjerojatno nevjerojatna moja odluka da nemam auto dug cetiri metra na kojemu se jos uvijek vidi cijena, a meni je nevjerojatna njihova odluka da godinama otplacuju kredit za gomilu lima koja se moze slupati, biti ukradena ili jednostavno gubi vrijednost i da za to vrijeme came pred telkom, jer cesto nemaju love ni za kavu. No, sve su to osobne odluke i kao takve ih treba postivati.

Za koga glasate i sto mislite o politici. Znam mnoge divne ljude, vecinu godinama, ali nemam pojma za koga glasaju niti koji im je politicar simpatican. Trudim se da politika u mom zivotu igra sto manju ulogu. Zasto? Zato jer nisam profesionalni politicar, a oni su jedini ljudi na svijetu koji od bavljenja politikom profitiraju. Svi drugi mogu samo zavrsiti u svadji i beskonacnim raspravama. Nisam clan nijedne stranke, niti to namjeravam postati. Zato, koliko god da ste uvjerljivi u objasnjavanju dobrih strana vase stranke, necu se uclaniti. Niti cu vam reci za koga sam glasala. To znam samo ja. I moj muz, ali pred njim ionako nemam tajni.

* * *

Sad se mozda pitate pa dobro, o cemu se s tobom uopce moze pricati, ako te tolike stvari ne zanimaju? Pa, osim gore navedenih, postoje nebrojene teme o kojima se moze klafrati satima. Ako ne vjerujete, javite mi se, pa cete vidjeti. :-)

<	rujan, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30