četvrtak, 29.07.2004.

Trudnoća u maloj zemlji Hrvatskoj

Neću vam pisati biološke činjenice o trudnoći, jer pretpostavljam da je u Hrvatskoj jednaka kao i bilo gdje drugdje na svijetu. Ovo će više biti osvrt socio-kulturne prirode. Ako ste imali tu čast biti u drugom stanju u našoj maloj zemlji, znat ćete o čemu pričam. Ako niste, a željeli biste, čitajte i upijajte.

Naime, zaista je teško naći zemlju u kojoj se ljudi tako dobro u sve kuže, u kojoj smo si svi kompići, pa si možemo reći sve što nam luta bespućima moždanih vijuga, u kojoj su svi ekstremno pametni, pa vam mogu, naravno samoinicijativno, dati bolji savjet nego liječnik - koji je, budala naivna, studirao godinama, pa stažirao, pa specijalizirao, a zašto? Teta Barica ionako zna sve što treba znati - u kojoj je normalno da se ispituju najosobnija pitanja, i tako dalje, i tako dalje.

Idemo redom.


Verbalno iživljavanje

Ok, trudni ste. Neko vrijeme to možete zadržati za sebe, a kasnije postaje, well, očito. Najmanje i najbenignije što možete očekivati od znatiželjnika i samoproglašenih funny guys glupe su primjedbe, neumjesna pitanja i savjeti koje niste tražili.

Primjer prvi. Imate li mučnine? Ako imate, dobit ćete puno korisnih savjeta o tome kako ih izbjeći, jer je sestrična iz drugog koljena one krave ljubavnice bivšeg muža vaše kolegice koristila baš tu metodu i mučnine su joj prošle za cigla tri mjeseca.

Nema veze što vi objašnjavate da je to sve od hormona i da nema nekog pretjerano pouzdanog lijeka, osim vremena. Tko ste vi da znate išta o tome?

Nemate mučnine? Sretnica jedna bezobrazna. No, to nije razlog da ne slušate o tuđim mučninama. Pa, ako vam nije mučno, postat će. Garantirano.

Primjer drugi. Želite li znati spol djeteta? Razmažene li trudnice. Nekad se spol nije mogao znati unaprijed i šta nam je falilo?

Ne želite ga znati? Pa, pobogu, zašto, kad imate tako divne mogućnosti, koje mi nekad nismo imali. Ne znate kako vam je lijepo. Sramota.

Podvarijanta primjera drugog. Ne želite znati spol? E, pa drugi žele. Zato će vas pažljivo mjerkati i poučno vam najaviti sina ako imate zašiljeni trbuh. Ili je to kći? Nije važno. Ako ste lijepi, definitivno čekate dečka, jer vam curica ukrade ljepotu. Ako vam se masti kosa... Bla, bla. Dobit ćete i ponude za gatanje iz kave, bacanje karata i slično. Što ste ono rekli na početku, da ne želite znati?! Pa dobro, tko vas uopće pita, kad su tu mnogi koji žele. Stvarno ste sebični.

Primjer treći. Saznali ste spol i, ako vas netko pita, ponosno odgovarate da čekate curicu ili dečka. Ha, naivčino! Upravo ste ušli u zemlju zvanu Traktat o tome koliko su česte pogreške na ultrazvuku, s posebnim osvrtom na susjedu koja je kupila sve rozo za curicu i onda rodila dečka (skraćeni naziv: Traktat o pogreškama) ili, još mnogo gore, zemlju Znaš li ti kako je opasan taj ultrazvuk, to je nešto strašno, bolje ti je da ne ideš na to (skraćeno: Traktat o ultrazvuku).

Primijetila sam da su mnogi bili osobito zluradi kad sam ih, na teritoriju zemlje Traktat o pogreškama mrtva-hladna prekinula i rekla da je liječnik sto posto siguran u spol i da smo se i moj muž i ja uvjerili u to da čekamo curicu. Kao da im je bilo krivo što znamo. Da takvi imaju bilo kakve moći, rado bi ih iskoristili za promjenu spola vaše bebe. Čisto iz hobija. Jer, zašto biste baš bili sigurni, ako oni, recimo, to nisu bili?! Ili ako oni ne žele da vi to budete?

Primjer četvrti. Imate mali trbuh? Ili veliki? Ili skroz osrednji? E, pa, izvježbano oko naših u-sve-pa-tako-i-u-ginekologiju-razumijevajućih stručnjaka rado će vam reći što misle o tome, kakva vam je beba i, općenito, saznat ćete mnoge stvari koje vam ni najupućeniji liječnik, onaj koji vas poznaje već godinama, sasvim sigurno neće biti u stanju reći.

Taj bi dio, kao i svi prethodni, uostalom, mogao biti sasvim zabavan kad prosječna trudnica ne bi bila preokupirana svojom bebom i takve gluposti u trenucima slabosti shvaćala preozbiljno. Jednoj mojoj izuzetno vitkoj frendici je par baba unutar samo nekoliko dana reklo da joj je beba premala za taj mjesec trudnoće i da poznaju nekog tko je, s istom veličinom trbuha, izgubio bebu, da bi se jadna cura totalno izbedirala i posumnjala u sebe, svog liječnika i svoj zdrav razum. Naravno da je rodila prekrasnu, zdravu bebu, to valjda ne moram ni reći. Tko zna jesu li babe zbog toga patile?!

Moj je slučaj bio obrnut. Beba je bila velika, a tiba mi je izgledala kao da su u njoj u najmanju ruku blizanci. Možete zamisliti barem dio gluposti kojih sam se naslušala?!

Jedna od tipičnih, ali zaista tipičnih rečenica bila je "A da ti ipak ne nosiš blizance?"

I kaj da čovjek veli na to? U sebi, naravno, odvalite tiradu tipa ne, tupane, ne znam što nosim, jer je moj liječnik nesposobni idiot i potreban mu je wannabe ginekolog s ceste da ga nauči osnove njegove struke, a ni ultrazvuk se nije sjetio koristiti, tako da zaista ne znam čekam li jednu ili pet beba. S druge strane, kak da to kažete?! Jednostavno nemate srca. Da je broj iq-a jadnička koji je blebnuo takvu glupost makar mrvicu veći od broja stupnjeva sobne temperature, on to ne bi rekao. Zato takve retarde tretirate kao elementarnu nepogodu ili barem osobu smanjenih sposobnosti (iako je možda magistar ili doktor znanosti) i odsmješkate se kao da je bio izuzetno duhovit. Pa neka se veseli, zašto ne?

Primjer peti. Horror-priče. To vam ne gine. Prvo što mi je jedna rođakinja ispričala nakon što smo ju muž i ja obavijestili da čekamo bebu bile su najsitnije pojedinosti s njezina dva poroda. Naravno, uz dužno naglašavanje silne boli, patnje te heroizma iste, gorespomenute. Dimenzije njezine djece narasle su do te mjere da me čudi da još nisu upisani u Guinnessovu knjigu reklorda, iako je jedan od njih bio manje novorođenče od naše curice, a drugi tek nešto veći. Pri idućem susretu me pitala imam li mučnine. Nakon što sam rekla da imam, zadovoljno je kimnula glavom i rekla da one znaju trajati i svih devet mjeseci, kao na primjer kćeri jednog njezinog kolege. Kad sam ju, pri prekidućem susretu, prekinula nakon što se spremala upoznati me s nekom novom i po mogućnosti meni nepoznatom horror-komponentom trudnoće i poroda, nadurila se i odlučno mi rekla da su moje mučnine samo plod moje mašte, kao i mašte većine drugih današnjih trudnica, koje previše čitaju o svemu, umjesto da jednostavno budu trudne. Još i dan-danas se duri. Blažena bila.

Bila sam u prilici čuti i puno drugih horrora, no ne želim ih ponavljati. Ako čekate bebu ili tek planirate trudnoću, zaista nema smisla da ih saznate.


Pipkanje

Kad ste trudni, čini se da vaše tijelo postaje javno dobro. Svatko tko vas vidi, od blagajnice u trgovini do susjede koju srećete jednom mjesečno, odlučno stavlja ruku na vaš trbuh, sa sklonošću da se uvrijedi ako beba baš tada spava i nije raspoložena za egzibicije, gimnastiku ili barem jedan dobro naciljani udarac.

Moram iskreno reći da je meni bilo baš slatko kad su mi frendovi mazili trbuh. Nekako sam si isfurala da to maženje nije namijenjeno meni, nego bebi i bilo mi je drago što toliki ljudi žele maziti moju bebicu. Međutim, ne moram posebno reći da me je vlastiti tata pitao za dozvolu svaki put kad mi je poželio staviti ruku na trbuh, dok su raznorazni anonimusi to radili u prolazu i bez pitanja.

Došlo mi je da takve zauzvrat čopim za guzicu. Ali nisam i sad mi je krivo zbog toga.

Zapravo, najgore na svijetu mi je bilo kad bi mi tibu dodirivali određeni ljudi. Znate onaj tip ljudi koji vas zeznu - i (do)životno, ako treba - bez da trepnu okom, a samo se minutu, tjedan ili mjesec kasnije prenemažu svojim silnim oduševljenjem vašom trudnoćom i tapkaju vas po tibi. Takvima bih rezala šake i bacala ih psima. Ozbiljno.


Ponašanje prema trudnicama

Odnos prema trudnicama zapravo je ogledalo cijelog našeg vrlog mentaliteta. Dok iz svih masovnih medija ori glas znate-onog-svećenika-koji-se-zalaže-za-što-više-malih-Hrvata, vi plaćate PDV na svaku glupost koju morate kupiti bebi. Od kolica do zvečkice. Znate li da u Engleskoj nisam nikada u medijima čula frazu pronatalitetna politika? A u toj istoj Engleskoj nisam ni platila porez za dječje stvari, kojih sam kupila brdo.

Što se tiče odnosa prema trudnicama u Prekrasnoj Našoj Zabiti, potrebno je naučiti promatrati stvari s određenom dozom humora. Inače vam ne gine luđačka košulja.

Recimo, vožnja javnim prijevozom. Kad sam ulazila u ZET-ovo prometalo, lica koja su sjedila uz prozor s neskrivenim su zanimanjem promatrala mene i moju ogromnu trbušinu. Međutim, kad bih ušla u isto, svi su okretali glave od mene i pravili se da me ne primjećuju. Što je, s obzriom na moje tadašnje dimenzije, zaista bilo teško, pa im ovim putem odajem iskreno priznanje za trud u amaterskoj glumačkoj djelatnosti. Zapravo, kad bolje razmislim, bilo je zabavno promatrati ispupčene žile na vratovima koji su bili istegnuti u nemogućim položajima, samo da nam se pogledi slučajno ne sretnu.

U devet mjeseci trudnoće, mjesto za sjedenje bilo mi je ponuđeno dvaput. Prvi put, nekih mjesec dana prije poroda, kada je jedna po mojoj procjeni osamdesetogodišnja gospođa inzistirala da sjednem, što je bilo jako lijepo od nje, ali ja to ipak nisam mogla prihvatiti (zanimljivo da je tom prilikom pogled kroz prozor bio čak i zanimljiviji nego inače, ako je bilo suditi po istegnutim vratnim mišićima ostalih sudionika u prometu) i drugi put, tek tjedan dana kasnije, kada mi je ustao gospodin u, opet po mojoj procjeni, šezdesetim godinama. On nije htio prihvatiti odbijanje, uz riječi da moram sjesti, jer se on dobro sjeća kako je bilo njegovoj ženi kad je bila trudna, iako je to bilo prije više do trideset godina.

Na blagajnama velikih shopping centara nitko ne šljivi natpise da trudnice imaju prednost. Čak ni blagajnice.

Iako to ne bi trebali raditi ni kad niste trudni, kolege vam ulaze u ured s upaljenim pušilicama svih vrsta. Neki ih teatralno gase pred vama i vi biste im, kao, zbog toga trebali biti vječno zahvalni. Drugi ih ne gase, nego se sasvim kulerski raspituju o vašoj trudnoći dok vam ispuhuju dim u facu. Treći skroz ignoriraju činjenicu da ste trudni, kako bi sveli mogućnost gašenja cigarete na minimum.


Sve u svemu... Kaj da vam velim?! Škvadra je takva kakva je. Na vama je da se što manje živcirate, nije dobro ni za vas ni za bebu. I da uživate. A kad vam pričaju strašne priče, pristojno im ispričajte neku još goru koja ima veze s njima. Pa da vidimo. Kako ono ide? Crna vuna, netko prede?! Hm.

utorak, 27.07.2004.

Kako je Kafka postao Kafka

Konačno stižem i na blog. Smjestili smo se u Beču, opremili stan najpotrebnijim namještajem, šetuckali prodavaonicama sa sitnicama i krupnicama za stan, upoznavali nasljednicu s čarima kapitalizma i tržišne ekonomije, pili kave i na druge načine drobili vrijeme i novac. I sad vam se javljam. Ali ne iz Beča, nego iz Zagreba. Vratih se na kratko, jer je, kako bismo konačno dobili dozvolu boravka na svetom tlu Europske unije - a kažu da nam nedostaje samo jedan pečat - potrebno izvaditi još nekoliko desetaka potvrda, uvjerenja i sličnih živopisnih papira.

Moram vam priznati da se i ja, poput gospodina Kafke, jako bojim tog zamršenog sustava, tog stalno rastućeg organizma u koji uvid ima tek nekolicina odabranih: birokrati. Kad moram obaviti najbanalniju stvar, poput podizanja već izdane putovnice, odgađam to tjednima. Nakon što pritisnuta rokovima ipak moram krenuti put velebne zgrade MUP-a u Petrinjskoj, znoje mi se dlanovi, osjećam kamen u želucu i suhoću u ustima. Zamišljam scenu u kojoj mi robotizirana teta mehaničkog glasa objašnjava da ne mogu dobiti putovnicu, jer mi nedostaju biljezi broj dvanaest, koje mogu kupiti na šalteru broj pet, no kako bih uopće smjela stati u red za šalter broj pet, moram uzeti broj u sobi šest, u kojoj se moram javiti gospodinu Horvatu, koji radi sutra od deset do dvanaest. Međutim, tajnica gospodina Horvata ljubazno će me primiti najavim li joj se tjedan dana unaprijed, oboružana potvrdom o krivičnom nekažnjavanju, koju ću dobiti nakon što otrčim tri kruga oko Jaruna točno u ponoć uz zvuke marijačija.

Kad bolje razmislim, ne znam bojim li se više Sustava ili njegovih Predstavnika. Ti ljudi, te tete popularno zvane šalteruše svakako su karizmatične osobe koje tek nekolicinom svojih riječi, često šturih ali pažljvo odabranih, mogu u trenu razvedriti ili pokvariti vaš dan. Ili tjedan. A često i mjesec.

Kao i gospodin Kafka, i ja sam odlučila svoje strahove, frustracije i nedoumice izbaciti iz sebe u pisanom obliku. No, za razliku od gospodina Kafke, moji strahovi, frustracije i nedoumice najvjerojatnije neće tvoriti neki bitni književni opus, niti će biti potrebno ikome davati posebne instrukcije da isti spali.

I tako, ovaj tjedan krećem u Boj za Birokraciju. I živim pravim životom gastarbajtera s kraja pedesetih. Dok muž vrijedno radi u Tuđini, ja sam s nasljednicom u Domovini. No, za razliku od takozvane ekonomske emigracije koja je iz sasvim nerazumljivih razloga napustila ove prostore u jeku raskoši socijalizma, mi ne izmjenjujemo pisma jednom mjesečno, nego sumanuto pišemo mailove i sms-ove nekoliko - bolje da ne iznesem točnu brojku - puta dnevno.

Možda su zapravo telekomunikacijske tvrtke te koje sponzoriraju opstanak skupih i sasvim sigurno neisplativih birokratskih čudovišta? S obzirom na lovu koju okrenu na tim silnim porukama, ne bih se čudila.

utorak, 20.07.2004.

Vidimo se uskoro?!

Možda moje malobrojno, ali vrijedno, cijenjeno i meni izuzetno drago čitateljstvo primjećuje da se ne javljam redovito. Moram vam reći, ne zbog toga što nemam inspiracije, već zbog nedostatka vremena.

Naime, selimo. Pakiramo stvari u torbe, kutije i vrećice. Idemo. Odlazimo. Sad je gotovo dva ujutro, a mi još imamo dosta toga za napravit. A ja pišem blog. Grozota.

Idemo živjeti u grad u kojem sam već neko vrijeme živjela. Bivši glavni grad. Sjetili ste se Beograda? Beeep, wrong! Krenite dalje u prošlost, imali smo još glavnih gradova. A da samo znate kako je selidba u inozemstvo komplicirana, ostali biste zauvijek tamo gdje jeste, pogotovo ako ste poput mene, bojažljivi čim je riječ o papirologiji, birokraciji i uniformiranim likovima relativno tupog pogleda.

Zgoda. Istinita. Platite uslugu profesionalnog selitelja, koji u nazivu ima "međunarodno", tu čarobnu riječ. Međutim, on ne zna što sve trebate kako bi vaše stvari u njegovom kamionu došle iz Zagreba do Beča. Pa vam kaže da nazovete nekog špeditera u Austriji. Pa vi nazovete. Iako plaćate profesionalnu uslugu agencije za selidbe. Međutnarodne, čak. Pa pričate. Pregovarate. Prenoseite poruke. Zovete jedne, pa druge. I tako nekoliko puta. Na kraju morate nazvati i Slovence. Da svisneš.

Još jedna lijepa stvar je što na svakoj kutiji mora pisati detaljni popis svih stvari koje su unutra. I tako, na mojim kutijama uskoro će, čim isprintam, biti popisi tipa "CD The Smiths Rank, komada 1, star 9 godina, vrijednost 120 kn, ukupno 120 kn, CD The Verve Urban Hymns, komada 1, star 7 godina, vrijednost 120 kn, ukupno 120 kn..." U kutijama su samo originali i jednostavno sam se zaprepastila nad svojim vlastitim poštenjem. Imam puno originala. Uredno plaćenih. Ispržene ćemo furat na neku drugu foru. Sad, kako biste uhvatili atmosferu i moje raspoloženje, zamislite jedno umorno lišce vratom pričvršćeno za umorno tijelo koje okreće očima i sliježe ramenima. E, to sam vam ja.

Idući put se čujemo kad odaberemo telefonskog operatera. Lijepo je živjeti u zemlji u kojoj ne vlada monopol. Iako je tlaka uspoređivat cijene, tarife i sve te stvari. Zatim biramo providera. I tada smo, nadam se, online. Ako u meni ostane koja trunka energije, svakako ću vam se javiti. I ovdje, i na vašim blogovima. Sve vas koje čitam, a vi znate koji ste, duboko cijenim, štujem i volim. Postali ste dio moje svakodnevice, a vaši blogovi moje nezaobilazno štivo. Slijedi mi apstinencija, teško izdrživa. No, pročitat ću, prije ili kasnije, sve što ćete u međuvremenu napisati i tome se unaprijed veselim. Budite mi lijepo pozdravljeni i jako uživajte!

nedjelja, 18.07.2004.

Fashion victims

Prije nekih dva tjedna bila sam na jednom jako važnom partiju, na kojem su bili neki jako važni ljudi. Odlična zabava, klopa još bolja, a tek škvadra... Svi fit, svi preplanuli, svi tipovi sportski elegantni - spika: da izgleda opušteno, ali da se vidi da je koštalo - a žene... Žene su posebna priča.

Najveći dio je pažljivo proučio i poslušno savladao modne lekcije ženskih i inih časopisa o trendovima ove sezone. Haljinice su uglavnom imale cvjetni uzorak, razumije se. Dužina oko koljena. Dekoltei. Poneki cvijet u kosi. Otvorene sandale s jaaaaaaaako visokim petama. Tu i tamo, kao osvježenje, poneka mala crna haljina, poneke trapke u kombinaciji s izazovnim topom, da se vidi piercing na pupku ili tetovaža iznad guze (takozvani tramp stamp i da, zaista još uvijek postoje žene koje su na to ponosne) ili oboje. Sve u svemu, osim ovih posljednih, uniformirano i, kao i obično u Zagrebu, nemaštovito, ali oku ugodno.

Za one koji ne znaju, UGG-ice su prestrašan izvozni proizvod s Novog Zelanda ili Australije, nisam sigurna, no radi se o nekoj udaljenoj zemlji s viškom ovaca, koje su izuzetno bitne za nastavak priče. Naime, UGG-ice su debele kožno-krznene čizmetine koje je krivonoga Carrie isfurala uz minicu u jednoj od epizoda Seksa i grada, a za čiju su proizvodnju neophodne ovčice spomenute u prethodnoj rečenici. Ti čižmaki pomalo izgledaju kao one dlakave buce iz našeg ranog djetinjstva i još do prekjučer ih nitko normalan ne bi obuo. Dapače, kad bi kojim čudom ugledao nekoga u njima, a da nije australski stočar, vjerojatno bi zaboravio sva pravila pristojnog ponašanja, upro prstom u ponosnog nositelja tog nožnog čuda i prasnuo u smijeh.

Međutim, danas nije prekjučer. Danas je danas. Između prekjučer i danas bilo je jučer, a jučer su se te obuvne spodobe pojavile u seriji koja naivnima, povodljivima i onima s viškom love i manjkom vlastitog stila diktira trendove.

Pa je mala australsko-novozelandska tvornica preko noći bila zatrpana narudžbama za UGG-ice, koje naravno nije uspjela isporučiti. Pa su cijene originalnih UGG-ica vrtoglavo narasle, a oni manje probirljivi (ili manje bogati) zadovoljili su se sličnim proizvodima, jeftinijima, kopijama koje su odjednom počele nicati na tržištu poput gljiva poslije proloma oblaka.

Svjetske pomodarke ili, mnogo preciznije rečeno, one koje bi to željele biti, preko noći su skočile iz elegantnih manolica u robusne UGG-ice, koje samo mjesec-dva ranije vjerojatno ne bi ni pogledale. Ili bi rekle da su ružne. Seljačke. Kojima bi se, kao i njihovim nositeljima, otvoreno izrugivale.

No, ukus im se preko noći promijenio i val prosvjetljenja donio im je spoznaju da uz njihove elegantne haljine i lepršave suknjice ne paše ništa doli ogromne krznene čizme.

Ja, ruku na srce, osobno isto ne bih imala ništa protiv jednog para. Ovako zimogrozna kakva jesam, rado bih se ubundala u čižmake koji bi me debelim slojem krzna grijali od negativnih stupnjeva, vlage i bljuzgavice. No, baš je u tome catch. UGG-ice bi samo neupućene glupače mogle smatrati zimskom obućom.



Praktični dosadnjakovići poput mog muža, na primjer, postavili bi neugodno pitanje ne usmrdi li se bosa trendsetterska nožica u tom krznu, a moram priznati da si i ja s određenom zluradošću zamišljam scenu zgodnog komada koji dovodi tipa kući, nakon što su se upoznali na nekom ekskluzivnom tulumu poslije premijere na Broadwayju, zavodljivo mu se smiješka, skida sa sebe jedan po jedan komad odjeće, da bi na kraju na red došle i UGG-ice... Iz njih bi izašla prekrasna pedikirana stopala oko kojih bi se širio neizdrživo prestrašan miris, a muškarac bi užurbano ustao s trosjeda na kojem je već zauzeo gotovo ležeći položaj, odložio piće, ispričao se i netragom nestao. Čak i bez lažnog I'll call you back obećanja.

Zaista, ali zaista ne kužim takve promjene ukusa preko noći. Ni ljude koji poslušno troše novac točno tamo gdje modna industrija želi. Ne znaju li da svaki proizvođač iskešira finu svoticu kako bi se našao u serijama poput Seksa i grada? Ne znaju li da je Sarah Jessica Parker odlično plaćena da se tih par sati safta na snimanju? I da vjerojatno privatno ne bi ni u bunilu - osim u zamjenu za dodatnu zaradu i takozvano slučajno fotografiranje u šetnji gradom za neko novinsko žutilo - obula ta čuda. Dok, s druge strane, mase ne samo da troše parsto dolara za takve apsurdne modne izume, nego se i trgaju kako bi došle do njih i osjećaju se povlašteno što su imale čast potrošiti svoj novac. Dobar posao, svaka čast!

Na kraju krajeva, isti oni časopisi koji potkoženoj škvadri upitnog kvocijenta inteligencije uspijevaju prodati zimske čizme za ljetne dane po cijeni produženog vikenda u Nici, godinu za godinom kao najbolje odjevenu biraju dosadnu, predvidljivu i klasičnu Nicole Kidman. Dok Carrie & co. šetaju New Yorkom poput hodajućih reklama za gostujući cirkus, zarađujući na svojim naivnim sljedbenicama. I vjerojatno zadovoljno trljaju ruke promatrajući svoje bankovne račune, u svojoj privatnoj, skroz normalnoj odjeći.

četvrtak, 15.07.2004.

Naporne novopečene mame

Ako ste stariji od dvadeset i pet godina vjerojatno imate barem jednu frendicu koja ima bebača. I, kak' je škvadra reagirala na malo biće zbog kojeg je frendica prestala brijat po klubovima i počela brojat pokakane pelenice, kako bi bila sigurna da joj je djetešce sito? U svim mojim škvadrama, a imam ih nekoliko, bilo je u najmanju ruku burno. Frendice koje su u određenom krugu poznanika prve rodile stvarno su imale pionirski zadatak prokrčiti put kroz predrasude i totalni nedostatak razumijevanja svojih najbližih prijatelja. Bez obzira na to jesu li rodile još kao studentice ili već etablirane žene od karijere, rijetko je tko od ne-roditelja iz škvadre uopće želio shvatiti činjenicu da one više nisu same, nego da brinu za jedno sićušno stvorenjce koje bi bez njih bilo gladno i nezaštićeno. Rijetko je tko uspio shvatiti da im možda ostanak kod kuće i uspavljivanje bebice nije tlaka, nego gušt, dvostruko veći nego recimo odlazak na koncert životnog idola s ekskluzivnom backstage propusnicom. Osjećaji koje su majke-pionirke uglavnom dobivale bili su uvrijeđenost (jer su zapostavile ekipu) i žaljenje (jer joj, jadnoj, s djetetom sigurno nemre bit dobro).

Kad netko dobije novi posao, svi će - osim baš patološki ljubomornih likova - rado slušati višesatne monologe o novom šefu i njegovom lošem kombiniranju kravata i košulja, o uredskoj tračerici i polusposobnoj sekretarici koja ima vanbračnu vezu s tipom iz računovodstva, o stolicama na kojima je teško sjediti, a i čarape se lako deru, o sporim kompjutorima i čistačici koja kopa po ladicama. Međutim, drznite se deset minuta pričati o bebi i tup! na vas je lupljen teško izbrisivi pečat samo mame. Nema veze tko ste bili i što ste radili prije nego što ste rodili. Sad ste ona-koja-tupi-o-kakici-svog-djeteta-i-misli-da-je-to-jedino-dijete-na-svijetu-i-da-je-ona-jedina-koja-je-ikad-rodila. Grozno! Usudili ste gnjaviti ljude nečim što čekate mjesecima, recimo, viješću da vam je dijete propuzalo? Sram vas bilo! Kako ne znate da je izračunavanje tamo nekih bilanci i ispisivanje istih u uredne redove i kolone zanimljiv, odgovoran i nadasve bitan posao, a vi se usuđujete gnjaviti svojim dosadnim pričama. Pa čak i implicirati da je majčinstvo nešto ljepše i, na kraju krajeva, puno zabavnije, od sjedenja u uredu, ma koliko novca na kraju mjeseca dobili. Ajde, ako spadate u kategoriju ništa-ne-stignem-obaviti-stalno-sam-umorna-zdebljala-sam-se-i-zapustila majki, onda vam se još i može tolerirati da tu i tamo ispričate koju simpatičnu zgodu iz obiteljskog života, čisto utjehe radi, no ako ste se drznuli ne udebljati, paziti na sebe, našminkati se i srediti, onda zaista nije fer da kao majka i eventualno supruga budete još i zadovoljne! Mislim, to je krajnji bezobrazluk! Dajte, molim vas, mislite na nježne osjećaje svojih single-izlazim-na-after-work-party-strašno-sam-zaposlena-i-sva-sam-si-važna frendica. Hoćete reći da ima nešto bolje? Ma, vraga vi znate, vi ste samo mama.

A da vam budem iskrena, meni je super biti mama i nema šanse da mi itko nabije osjećaj da je to samo. Malo sam se u početku brinula hoću li sebi i drugima postati dosadna brinući se cijeli dan o bebi. I kaj sam zaključila? Još prije par mjeseci radila sam svoj redovni i dva-tri honorarna posla. Imala sam vremena za kavu samo ako sam pažljivo žonglirala kroz svoj rokovnik. Pričala sam o poslu, jer mi je to bilo najbitnije. Slušala sam tuđe priče o poslu, jer je i drugima to bilo najbitnije.

Sve u svemu, i nije bio neki život. A sad? Sad se budim kad želim. Ležim u krevetu i mazim se sa svojom bebom, a ona mi se smije i guguče. Dok ju hranim, čitam. Hvatam ritam s knjigama koje već dugo čekaju na red. Ili gledam filmove. Uspjela sam odgledati većinu dobitnika Zlatnih palmi i sličnih must see filmova koji su mi godinama prije promicali. Zbog čega? Zbog posla. Kaj još radim dok beba spava? Surfam. Pišem. Lakiram si nokte. Obučem bebu i idemo u šetnje ili na kavu. Viđam frendove koje nisam vidjela godinama. Godinama, ljudi, godinama!

I sama sam sebi puno zanimljivija, informiranija i zabavnija - na kraju krajeva, zadovoljnija - nego prije par mjeseci. I imam puno više tema za razgovor. O stvarima za koje drugi nemaju vremena.

utorak, 13.07.2004.

Fasada

Spadam u one koji imaju dvojak odnos prema kozmetici. Mislim, čovjek treba biti uvjerljivo glup da bi povjerovao sve one slogane s prvih stranica modnih časopisa, znate one koji obećavaju glatko lice nakon tri tjedna korištenja Čudotvorne Kreme proizvedene u nekom pariškom laboratoriju zvučnog imena, a za povjerovati da lice četrdesetineštogodišnje Elizabeth Hurley ili neke slične koke može biti tako savršeno zategnuto i bez bora, potrebno je - osim doze dobroćudne naivnosti - ne znati ništa o postojanju dva čuda današnjice: botoxa i PhotoShopa.

Dakle, listajući najdeblji i najnoviji glossy magazine dok mi frizer prtlja po kosi, ironično otpuhujem pri pogledu na te tete, koje su uvjerljivo starije od mene, a djeluju poput djevojčica. "Kog vi zezate", mislim u sebi, pokušavajući locirati kompjutorski izbrisane bore, prištiće i akne na besprijekornom licu manekenke, čiji pogled jasno pokazuje da je korištenjem Baš Te kreme dostigla Zen i teško ostvarivo Produhovljenje kojeg, sasvim slučajno, samo za vas i samo ovaj tjedan, ima za kupiti odmah iza ugla po cijeni od 720 kn za 50 ml.

No, realno gledano, i meni treba krema za lice. Jedna za dan i jedna za noć. I jedna za kožu oko očiju. A nema svrhe koristiti kremu, ako lice nije dobro i temeljito očišćeno. Prirodajte popisu losion i tonik za čišćenje. Naravno da je s vremena na vrijeme potrebno napraviti peeling ili staviti masku na lice ili možda oboje. Ako ste picajzla poput mene, trebat će vam i oni papirići koje zalijepite na čelo, nos i bradu i koji vam, kako lijepo piše na svakoj reklami i na pakiranju, brzo i efikasno očiste mitesere.

Ako odlučim da je sve ok, pokušavam se sjetiti gdje sam kupila prošlu kremu, da li mi je teta dala koji tester, kao što se pristoji, je li bila ljubazna, kao što se također pristoji ili me je promatrala kao da ću joj nešto ukrasti s police, što se ni najmanje ne pristoji. Zapravo, kad malo bolje razmislim, kupovanje uvijek istih kremica nije neki posao, a ni izazov.

Međutim, kad kreme ne prođu moj strogi test ili im jednostavno dođe vrijeme da budu zamijenjene - znate ono, prejaka krema za ljeto, treba mi nešto lakše - potrebno je naći novu mazariju za tjedne koji dolaze.

I tako, ponovno se naginjem preko lavaboa i unosim se sama sebi u lice, razmišljajući što mi točno treba. Protiv bora? Ne još. Možda neka koja bi mi poboljšala tonus kože. Ili neka za hidrataciju.

Znate i sami kako se kaže: definiranje problema je pola rješenja. I tako, s polurješenjem u glavi, uzimam neki od rijetkih šatro modnih časopisa koje imam doma (nekim čudnim slučajem imam polugodišnju pretplatu na Elle) i listam. Gle, ova je odlična protiv bora. Lijepo piše. Ne bi valjda lagali. Evo, 86% ispitanih žena kaže da im je 60% bora nestalo već u prvih par tjedana korištenja. Idemo dalje. Evo jedna za hidrataciju. Milijuni hektolitara vode iz prastarih, prethistorijskih izvora s prekrasnih planinskih vrhunaca nalazi se u jednoj jedinoj tubici kreme nakon koje nećete ni pomisliti na neki drugi kozmetički proizvod! Listam dalje. Uspoređujem. Iako znam da besprijekornost tena manekenki ima više veze s osvjetljenjem, šminkom i dobrim majstorom od PhotoShopa, nego s kremama koje dotične upotrebljavaju, pažljivo proučavam razlike u licima manekenki. Zaboravljam sav svoj prezir i ironični odmak s početka teksta i bacam se na usporedbe. Claudia Schiffer za L'Oreal? Nemojte me zezat da se Schifferica s tim macka kod kuće. Liz Hurley za Estee Lauder? Netko drugi za neku drugu kremu? Hm?!



U najnovijoj potjeri za savršenom kremom ovaj put, potaknuta nedostatkom vremena, a ako ćemo iskreno i novca, otišla sam u dm i natjerala samu sebe da unutar pet minuta odaberem kremu koju ću koristiti idućih mjesec-dva, koliko kreme već traju. I tako, dok je moj muž nosao podmladak među policama ispunjenim šarenim proizvodima, ja sam se bjesomučno bacila na čitanje natpisa na kutijama. Garnier? L'Oreal? Nivea? Odjednom mi se lice ozari, potaknuto sjećanjem na same početke mog kozmetičkog eksperimentiranja sa samom sobom. Tada sam, u tim srednjoškolskim danima, uredno kupovala Niveine proizvode, po koje se moralo ići u Graz.

I tak. Uzmem jednu kremu i čitam. Ne, ta mi ne treba. Uzmem drugu. Pa treću. Na kraju se odlučim za kombinaciju. Krema s čistim vitaminom C koja obećava deset godina mlađu kožu za par tjedana za dan i Natural Booster za noć. Stavljam ih u kolica (usput budi rečeno, jesu i vama čudni odrasli koji se saginju nad onim malim šarenim kolicima namijenjenim djeci?) i samouvjereno krećem prema blagajni, jer ako se još koji put osvrnem oko sebe, bacit ću se na ostatak police i početi proučavati preostale kreme i kremice, što će moja nestrpljiva bebica sigurno nagraditi jednim solidnim grlenim plačom.


Epilog: mažem se svakodnevno. S vremena na vrijeme se temeljitije pogledam u ogledalo i sve čekam da me iz njega pogleda dvadesetdvogodišnja party animal prepuna energije. No, obećano pomlađivanje u stilu Oscara Wildea još uvijek se nije dogodilo. U mene, naime, gledaju oči umorne tridesetdvogodišnjakinje veličina čijih podočnjaka ne ovisi o kremi koju koristi, nego o učestalosti noćnih buđenja male nasljednice.

ponedjeljak, 12.07.2004.

Tko sam, što sam

Za početak bih se trebala predstaviti. Ono, pristoji se i tako to. Dakle, kao i većina blogera i ja sam egzibicionist. Ne samo da, kao i devedesetdevet - ako ne i sto - posto ljudi smatram da su moje misli jedinstvene i neponovljive, pripadam manjoj grupici posebno bahatih i samouvjerenih koji u svom privatnom svijetu vjeruju da su te njihove misli zanimljive za čitanje drugima, a posjeduju kompjutor i pristup netu, što im, za razliku od njihovih nešto starijih prethodnika koji su ovisili o dobroj volji i blagonaklonoj ocjeni urednika po izdavačkim kućama, omogućuje da na lak, brz i financijski prihvatljiv način podastru te svoje velecijenjene misli jednako velecijenjenoj čitateljskoj publici.

Zbog čega Kulerica? Najprije, zato jer su sva pametnija imena koja sam imala na umu već zauzeta. Blogera očito ima k'o kenje. A zatim i zato jer se trudim ne živcirati se oko mnogih stvari, ponajviše oko ljudske gluposti. Be cool životni stav najbolje je što mogu učiniti za svoj miran san i nježni probavni sustav.

Osim što sam egzibicionist čvrstih živaca, u svom kratkom ali sadržajnom životu bila sam i još uvijek sam štošta. Kći, supruga, žena od karijere, prijateljica, neprijateljica, osoba koju se voli, koju se ne podnosi, kojoj se zavidi, kojoj se tepa, koju se mazi i pazi, koju se trača i tako u krug, a posljednje što sam postala i ono što sam barem trenutačno najviše je - mama. Od svih životnih, akademskih, privatnih i profesionalnih titula, ta mi je najdraža.

I to je to. Zasad.

	srpanj, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31