Konačno stižem i na blog. Smjestili smo se u Beču, opremili stan najpotrebnijim namještajem, šetuckali prodavaonicama sa sitnicama i krupnicama za stan, upoznavali nasljednicu s čarima kapitalizma i tržišne ekonomije, pili kave i na druge načine drobili vrijeme i novac. I sad vam se javljam. Ali ne iz Beča, nego iz Zagreba. Vratih se na kratko, jer je, kako bismo konačno dobili dozvolu boravka na svetom tlu Europske unije - a kažu da nam nedostaje samo jedan pečat - potrebno izvaditi još nekoliko desetaka potvrda, uvjerenja i sličnih živopisnih papira.
Naravno, riječ je o Državnoj Administraciji, suvremenoj nasljednici austro-ugarske birokracije, upravo one koja je od u naslovu spomenutog Franza K. učinila to što je učinila: boležljivog i tjeskobnog mladića koji je svoje iracionalne (?!) strahove i posvemašnju nesnalažljivost u labirintima tadašnjeg administrativnog sustava poput neke vrste čistilišta izbacivao na papir, da bi pred smrt, i sam užasnut napisanime, naredio uništavanje istog.
Moram vam priznati da se i ja, poput gospodina Kafke, jako bojim tog zamršenog sustava, tog stalno rastućeg organizma u koji uvid ima tek nekolicina odabranih: birokrati. Kad moram obaviti najbanalniju stvar, poput podizanja već izdane putovnice, odgađam to tjednima. Nakon što pritisnuta rokovima ipak moram krenuti put velebne zgrade MUP-a u Petrinjskoj, znoje mi se dlanovi, osjećam kamen u želucu i suhoću u ustima. Zamišljam scenu u kojoj mi robotizirana teta mehaničkog glasa objašnjava da ne mogu dobiti putovnicu, jer mi nedostaju biljezi broj dvanaest, koje mogu kupiti na šalteru broj pet, no kako bih uopće smjela stati u red za šalter broj pet, moram uzeti broj u sobi šest, u kojoj se moram javiti gospodinu Horvatu, koji radi sutra od deset do dvanaest. Međutim, tajnica gospodina Horvata ljubazno će me primiti najavim li joj se tjedan dana unaprijed, oboružana potvrdom o krivičnom nekažnjavanju, koju ću dobiti nakon što otrčim tri kruga oko Jaruna točno u ponoć uz zvuke marijačija.
Kad bolje razmislim, ne znam bojim li se više Sustava ili njegovih Predstavnika. Ti ljudi, te tete popularno zvane šalteruše svakako su karizmatične osobe koje tek nekolicinom svojih riječi, često šturih ali pažljvo odabranih, mogu u trenu razvedriti ili pokvariti vaš dan. Ili tjedan. A često i mjesec.
Kao i gospodin Kafka, i ja sam odlučila svoje strahove, frustracije i nedoumice izbaciti iz sebe u pisanom obliku. No, za razliku od gospodina Kafke, moji strahovi, frustracije i nedoumice najvjerojatnije neće tvoriti neki bitni književni opus, niti će biti potrebno ikome davati posebne instrukcije da isti spali.
I tako, ovaj tjedan krećem u Boj za Birokraciju. I živim pravim životom gastarbajtera s kraja pedesetih. Dok muž vrijedno radi u Tuđini, ja sam s nasljednicom u Domovini. No, za razliku od takozvane ekonomske emigracije koja je iz sasvim nerazumljivih razloga napustila ove prostore u jeku raskoši socijalizma, mi ne izmjenjujemo pisma jednom mjesečno, nego sumanuto pišemo mailove i sms-ove nekoliko - bolje da ne iznesem točnu brojku - puta dnevno.
Možda su zapravo telekomunikacijske tvrtke te koje sponzoriraju opstanak skupih i sasvim sigurno neisplativih birokratskih čudovišta? S obzirom na lovu koju okrenu na tim silnim porukama, ne bih se čudila.