Ako ste stariji od dvadeset i pet godina vjerojatno imate barem jednu frendicu koja ima bebača. I, kak' je škvadra reagirala na malo biće zbog kojeg je frendica prestala brijat po klubovima i počela brojat pokakane pelenice, kako bi bila sigurna da joj je djetešce sito? U svim mojim škvadrama, a imam ih nekoliko, bilo je u najmanju ruku burno. Frendice koje su u određenom krugu poznanika prve rodile stvarno su imale pionirski zadatak prokrčiti put kroz predrasude i totalni nedostatak razumijevanja svojih najbližih prijatelja. Bez obzira na to jesu li rodile još kao studentice ili već etablirane žene od karijere, rijetko je tko od ne-roditelja iz škvadre uopće želio shvatiti činjenicu da one više nisu same, nego da brinu za jedno sićušno stvorenjce koje bi bez njih bilo gladno i nezaštićeno. Rijetko je tko uspio shvatiti da im možda ostanak kod kuće i uspavljivanje bebice nije tlaka, nego gušt, dvostruko veći nego recimo odlazak na koncert životnog idola s ekskluzivnom backstage propusnicom. Osjećaji koje su majke-pionirke uglavnom dobivale bili su uvrijeđenost (jer su zapostavile ekipu) i žaljenje (jer joj, jadnoj, s djetetom sigurno nemre bit dobro).
Kad netko dobije novi posao, svi će - osim baš patološki ljubomornih likova - rado slušati višesatne monologe o novom šefu i njegovom lošem kombiniranju kravata i košulja, o uredskoj tračerici i polusposobnoj sekretarici koja ima vanbračnu vezu s tipom iz računovodstva, o stolicama na kojima je teško sjediti, a i čarape se lako deru, o sporim kompjutorima i čistačici koja kopa po ladicama. Međutim, drznite se deset minuta pričati o bebi i tup! na vas je lupljen teško izbrisivi pečat samo mame. Nema veze tko ste bili i što ste radili prije nego što ste rodili. Sad ste ona-koja-tupi-o-kakici-svog-djeteta-i-misli-da-je-to-jedino-dijete-na-svijetu-i-da-je-ona-jedina-koja-je-ikad-rodila. Grozno! Usudili ste gnjaviti ljude nečim što čekate mjesecima, recimo, viješću da vam je dijete propuzalo? Sram vas bilo! Kako ne znate da je izračunavanje tamo nekih bilanci i ispisivanje istih u uredne redove i kolone zanimljiv, odgovoran i nadasve bitan posao, a vi se usuđujete gnjaviti svojim dosadnim pričama. Pa čak i implicirati da je majčinstvo nešto ljepše i, na kraju krajeva, puno zabavnije, od sjedenja u uredu, ma koliko novca na kraju mjeseca dobili. Ajde, ako spadate u kategoriju ništa-ne-stignem-obaviti-stalno-sam-umorna-zdebljala-sam-se-i-zapustila majki, onda vam se još i može tolerirati da tu i tamo ispričate koju simpatičnu zgodu iz obiteljskog života, čisto utjehe radi, no ako ste se drznuli ne udebljati, paziti na sebe, našminkati se i srediti, onda zaista nije fer da kao majka i eventualno supruga budete još i zadovoljne! Mislim, to je krajnji bezobrazluk! Dajte, molim vas, mislite na nježne osjećaje svojih single-izlazim-na-after-work-party-strašno-sam-zaposlena-i-sva-sam-si-važna frendica. Hoćete reći da ima nešto bolje? Ma, vraga vi znate, vi ste samo mama.
A da vam budem iskrena, meni je super biti mama i nema šanse da mi itko nabije osjećaj da je to samo. Malo sam se u početku brinula hoću li sebi i drugima postati dosadna brinući se cijeli dan o bebi. I kaj sam zaključila? Još prije par mjeseci radila sam svoj redovni i dva-tri honorarna posla. Imala sam vremena za kavu samo ako sam pažljivo žonglirala kroz svoj rokovnik. Pričala sam o poslu, jer mi je to bilo najbitnije. Slušala sam tuđe priče o poslu, jer je i drugima to bilo najbitnije.