Prije nekih dva tjedna bila sam na jednom jako važnom partiju, na kojem su bili neki jako važni ljudi. Odlična zabava, klopa još bolja, a tek škvadra... Svi fit, svi preplanuli, svi tipovi sportski elegantni - spika: da izgleda opušteno, ali da se vidi da je koštalo - a žene... Žene su posebna priča.
Najveći dio je pažljivo proučio i poslušno savladao modne lekcije ženskih i inih časopisa o trendovima ove sezone. Haljinice su uglavnom imale cvjetni uzorak, razumije se. Dužina oko koljena. Dekoltei. Poneki cvijet u kosi. Otvorene sandale s jaaaaaaaako visokim petama. Tu i tamo, kao osvježenje, poneka mala crna haljina, poneke trapke u kombinaciji s izazovnim topom, da se vidi piercing na pupku ili tetovaža iznad guze (takozvani tramp stamp i da, zaista još uvijek postoje žene koje su na to ponosne) ili oboje. Sve u svemu, osim ovih posljednih, uniformirano i, kao i obično u Zagrebu, nemaštovito, ali oku ugodno.
A onda je došla ona. Prekrasna kosa. Divna mala haljinica na vitkom tijelu. Lijepo našminkana. Sve super. Sve pet. Dok vam pogled ne padne na noge, koje se saftaju u UGG-icama.
Za one koji ne znaju, UGG-ice su prestrašan izvozni proizvod s Novog Zelanda ili Australije, nisam sigurna, no radi se o nekoj udaljenoj zemlji s viškom ovaca, koje su izuzetno bitne za nastavak priče. Naime, UGG-ice su debele kožno-krznene čizmetine koje je krivonoga Carrie isfurala uz minicu u jednoj od epizoda Seksa i grada, a za čiju su proizvodnju neophodne ovčice spomenute u prethodnoj rečenici. Ti čižmaki pomalo izgledaju kao one dlakave buce iz našeg ranog djetinjstva i još do prekjučer ih nitko normalan ne bi obuo. Dapače, kad bi kojim čudom ugledao nekoga u njima, a da nije australski stočar, vjerojatno bi zaboravio sva pravila pristojnog ponašanja, upro prstom u ponosnog nositelja tog nožnog čuda i prasnuo u smijeh.
Međutim, danas nije prekjučer. Danas je danas. Između prekjučer i danas bilo je jučer, a jučer su se te obuvne spodobe pojavile u seriji koja naivnima, povodljivima i onima s viškom love i manjkom vlastitog stila diktira trendove.
Pa je mala australsko-novozelandska tvornica preko noći bila zatrpana narudžbama za UGG-ice, koje naravno nije uspjela isporučiti. Pa su cijene originalnih UGG-ica vrtoglavo narasle, a oni manje probirljivi (ili manje bogati) zadovoljili su se sličnim proizvodima, jeftinijima, kopijama koje su odjednom počele nicati na tržištu poput gljiva poslije proloma oblaka.
Svjetske pomodarke ili, mnogo preciznije rečeno, one koje bi to željele biti, preko noći su skočile iz elegantnih manolica u robusne UGG-ice, koje samo mjesec-dva ranije vjerojatno ne bi ni pogledale. Ili bi rekle da su ružne. Seljačke. Kojima bi se, kao i njihovim nositeljima, otvoreno izrugivale.
No, ukus im se preko noći promijenio i val prosvjetljenja donio im je spoznaju da uz njihove elegantne haljine i lepršave suknjice ne paše ništa doli ogromne krznene čizme.
Ja, ruku na srce, osobno isto ne bih imala ništa protiv jednog para. Ovako zimogrozna kakva jesam, rado bih se ubundala u čižmake koji bi me debelim slojem krzna grijali od negativnih stupnjeva, vlage i bljuzgavice. No, baš je u tome catch. UGG-ice bi samo neupućene glupače mogle smatrati zimskom obućom.
Prave sljedbenice trendova znaju da za nošenje UGG-ica postoji nekoliko svetih pravila: uvijek na bosu nogu, uvijek na minicu i uvijek kada želite izgledati osobito elegantno.
Praktični dosadnjakovići poput mog muža, na primjer, postavili bi neugodno pitanje ne usmrdi li se bosa trendsetterska nožica u tom krznu, a moram priznati da si i ja s određenom zluradošću zamišljam scenu zgodnog komada koji dovodi tipa kući, nakon što su se upoznali na nekom ekskluzivnom tulumu poslije premijere na Broadwayju, zavodljivo mu se smiješka, skida sa sebe jedan po jedan komad odjeće, da bi na kraju na red došle i UGG-ice... Iz njih bi izašla prekrasna pedikirana stopala oko kojih bi se širio neizdrživo prestrašan miris, a muškarac bi užurbano ustao s trosjeda na kojem je već zauzeo gotovo ležeći položaj, odložio piće, ispričao se i netragom nestao. Čak i bez lažnog I'll call you back obećanja.
Zaista, ali zaista ne kužim takve promjene ukusa preko noći. Ni ljude koji poslušno troše novac točno tamo gdje modna industrija želi. Ne znaju li da svaki proizvođač iskešira finu svoticu kako bi se našao u serijama poput Seksa i grada? Ne znaju li da je Sarah Jessica Parker odlično plaćena da se tih par sati safta na snimanju? I da vjerojatno privatno ne bi ni u bunilu - osim u zamjenu za dodatnu zaradu i takozvano slučajno fotografiranje u šetnji gradom za neko novinsko žutilo - obula ta čuda. Dok, s druge strane, mase ne samo da troše parsto dolara za takve apsurdne modne izume, nego se i trgaju kako bi došle do njih i osjećaju se povlašteno što su imale čast potrošiti svoj novac. Dobar posao, svaka čast!
Na kraju krajeva, isti oni časopisi koji potkoženoj škvadri upitnog kvocijenta inteligencije uspijevaju prodati zimske čizme za ljetne dane po cijeni produženog vikenda u Nici, godinu za godinom kao najbolje odjevenu biraju dosadnu, predvidljivu i klasičnu Nicole Kidman. Dok Carrie & co. šetaju New Yorkom poput hodajućih reklama za gostujući cirkus, zarađujući na svojim naivnim sljedbenicama. I vjerojatno zadovoljno trljaju ruke promatrajući svoje bankovne račune, u svojoj privatnoj, skroz normalnoj odjeći.