ponedjeljak, 06.07.2009.
Tko visoko leti...
Točno onda kad se ponadam da je moj uzaludni plamen čežnje i odanosti (joj, bljak!) pri kraju i da još samo malkoc tinja prije nego se ugasi, uđe Ona, na velika vrata, u velikom stilu i doda raketnog goriva na moju vatru. Strašno.
Jučer popodne. Nedjelja, nema žive duše. Ja kao zadnji jadničak odrađujem vražju turističku sezonu u K Centru. Prvo sam mislila da grmi (a grmilo jest, ranije tog dana), a onda sam krajičkom oka ugledala kako preko praznog parkirališta u oštrom luku juri prema vratima. Ratnica, u svom svojem sjaju, apsolutno kul i nedodirljiva, stiže u nedjeljni šoping.
A ja, štaću, brže i bolje se skulirala da opet, po ne znam koji jubilarni put, ne napravim budalu od sebe.
Boljelo jest, ali ne mogu reći da nije bilo očekivano to što, čak i nakon onog savršenog i povijesnog trenutka, nije ničime odala da me je zapamtila (ili još bolje, moje ime) pa me onda i pozdravila i/ili se nasmiješila. Sasvim sam sigurna da se, nakon što je u tišini i bez imalo emocije prošla pored mene, iznad moje glave stvorio olujni oblačić koji je grmio i sijevao i kišio samo za mene.
A onda sam, na njenoj odjeći ugledala jedan detalj koji je rasplamsao još jednu vatru i to onu podmuklu, stalkersku. Rekoh sebi, do sada sam bila fina, ali nakon ovoga nema razloga da svoju znatiželju ne zadovoljim jednim od (ne)popularnijih načina.
Gugl je dušu dao za nas koji A) nemamo život, B) imamo špijunske namjere i C) nemamo život. 30 minuta i nekoliko fejsbuk grupa kasnije sam odlučila:
Ratnica će zauvijek za mene ostati Ratnica. Moja neustrašiva imaginarna ljubavnica. Čak joj i ime savršeno pristaje, kao i motor koji vozi ili sport kojim se (čini mi se) vrlo uspješno bavi. Sad kad sam ju malo demistificirala možda ću lakše kontrolirati nalete oduševljenja pri svakom njenom veličanstvenom ulasku na velika vrata šoping centra.
U svakom slučaju moram nešto učiniti po pitanju mog izbora žena.
