petak, 27.02.2009.
Zaustavite Zemlju - silazim!
Ne podnosim drama queens. Hvala na pozornosti i doviđenja.
Ne razumijem što je tako privlačno u kreiranju drame i/ili panike na svakom koraku. Generalno govoreći, zašto neki ljudi imaju potrebu od muhe raditi slona?
Dobro, možda sam ja u nekim stvarima prevelika ladovina i to je opet, s druge strane spektra gledano, također iritantna osobina, ali oprostite mi što ne želim dopustiti razvijanje stresne situacija ako ona nije krajnje nužna. Zašto bih čupala kosu, cvilila, tulila, kukala, plakala i generalno doprinosila povoljnim uvjetima za razvijanje sočnog čira na želucu, ako to nije apsolutno potrebno? A zapravo rijetko kad i jest. Zar nije bolje ostati smirena, pustiti da se situacija malo razvije, sagledati sve kutove i POZORNO saslušati činjenice IZ PRVE RUKE?
Nda. Interesantnije je, valjda, odmah udariti u kuknjavu, zvati Centar za uzbunjivanje i trčati naokolo kao muha bez glave jerbo, OMGdogodioseproblem i nema veze što me Kristina uvjerava da će situacija biti riješena idući dan u jutro, bez posljedica, glavobolje ili nečijeg drugog stanja. Zaboga!
Istina, trivijaliziram ja sad malo što se jednog konkretnog i nedavnog slučaja tiče, priznajem. Situacija jeste bila poprilično nezgodna i potencijalno opasna, ali su postojali čvrsti dokazi da do eskalacije neće doći i sa moje i od strane službene osobe, ali yebeš me ako su ljudi u takvoj (ili sličnoj) situaciji u stanju stati malo na loptu, duboko udahnuti i saslušati.
I ako je dotičnoj drama queen lakše duriti se na mene što sam odbila pasti pod utjecaj njene drame, ako joj je lakše ići od osobe do osobe i nuditi im svoju priču dana kao krvavi križ koji je, eto, morala ponijeti, ako će to biti jedna od priča koja će se vrtjeti on loop još neko vrijeme i biti dio Kristinine urbane legende – so be it. Neka im. Ja ću svoje pogreške priznati, ali se faking ne dam uvući u jadikovke i tračeve. Yebeš me ako dam!
