23
srijeda
svibanj
2012
Početak ozbiljnijeg istraživanja
Nakon postavljanja nekoliko fotografija na rakovicki forum dobio sam dosta precizne odgovore od forumasa branka. Pored ostalog spomenuo jespomenicu škole Drežnik grad u kojoj je Puba Kosanović (to je moj pradjed) opisao naseljavanje Drežnika nakon zauzimanja od turaka. Slijedom te informacije nazvao sam školu u Rakovici u kojoj se čuva spomenica Drežnik grada i ljubaznošću tadašnjeg ravnatelja škole za nekoliko dana stigla je fotokopija iz spomenice. Tekst je bio slijedeći:
Po prilici prije tristo godina, pred naletom Turaka u Crnu goru, narod je bježao zbog njihovog nasilja i maltretiranja (o ćemu historija dovoljno govori, pa nije potrebno pisati), u različite krajeve naše sadašnje domovine. Tom prilikom je u ove krajeve došao neki Kosanović – pradjedšukundjeda Polde Kosanovića sada sa stanom u Drežniku – umirovljeni viši financijski inspektor a isto tako i predak starca Pube Kosanovića, prema čijem izlaganju to i pišem. Dakako, da je Drežnik sa bližom okolicom u to vrijeme bio pust, obrastao u šikaru, nenaseljen itd. S naše strane Korane Ličko Petrovo selo i dalje prema Lici, bila je tada granica turske spahijske vladavine. Austriji je bilo u interesu, da taj kraj nasele i da od stanovništva stvori sebi prvu zaštitnicu na toj granici od provale Turaka pa je povjerila taj zadatak – naseljavanja –tom Kosanoviću koji je bio navodno mjernik i kapetan po činu u austrijskoj vojsci. On je tada išao u Liku – okolicu Otočca – Brinja itd tu nagovarao ljude za naseljavanja u ćemu je uspio. Pošla je velika grupa ljudi naročito u sadašnje Brdine gdje im je on dijelio zemlju. Međutim se dogodila jedna tragedija. Bilo je to navodno jedne nedjelje, kada su skoro svi ljudi otišli u malu crkvicu, za koju se ne zna tko ju je gradio, ali vjerojatno ovi ljudi koji su došli; nosivši sobom vjerske običaje, na sadašnje tako zvano mjesto Crkvište, iznad sadašnjeg Drežničkog groblja. Vršeći svoj vjerski obred, iznenada su došli Turci, opkolili ih i sve poklali. Drežnik je opet postao pust i pred Kosanovićem je stajao novi, isto kao i prije, zadatak.
Ovoga puta on je uspio učiniti isto. Neke slične tragedije se kasnije nisu događale. Drežnik je iz godine u godinu imao sve više stanovnika. Sva stara prezimena: Kolići, Vukovići, Žanići itd, datiraju iz tog doba.
Kosanoviću je tada bilo dozvoljeno, kada je izvršio taj zadatak da i sam sebi uzme zemlje gdje želi i bilo mu je ponuđeno, da primi počasni naziv tadanjih vlastelina, što navodno nije htio primiti, osim što je uzeo – odmjerio zemlju od sadašnjih Brdina do Korane, koji dio još i danas njegovi nasljednici uživaju, dakako sa izmjenama koje su uslijedile kroz historiju.
Ovaj tekst koji je prepričao tadašnjem drežničkom učitelju godine 1954 moj pradjed Puba to jest Bogomir Kosanović odprilike je odgovarao onome što sam i ja slušao od svojeg djeda rudolfa. No sad je trebalo i potvrditi navode iz ove usmene povijesti. To je bio malo teži zadatak.
Prvo godina doseljavanja ne odgovara jer je Drežnik osvojen 1788 godine za vrijeme austrijsko - turskog rata i taj je dobitak potvrđen Svištovskim mirom. No možda je moj pradjed govorio da su Kosanovići došli iz Crne gore prije oko 300 godina to jest negdje oko 1690 što bi moglo odgovarati istini.
Daljnjim proučavanjem literature potvrdio sam podatak o turskom upadu koji je datiran 1809. godine za vrijeme austrijsko- francuskog rat. Na nagovor francuza preko konzula Davida u Travniku Turci napadaju Cetin i Drežnik i zauzimaju ga pri tome paleči i ubijajući zateklo stanovništvo. No već 1810 maršal Marmont pokreće napad na te zaposjednute krajeve i ponovno ih oslobađa. Da li je došlo do pokolja na mjestu "Crkvina" nije poznato no slična priča je i pričana za vrijeme Berislavić bana. No poznat je lokalitet i na tom mjestu ima ljudskih kostiju. No može biti da je bilo i groblje uz samu staru crkvu. Znači utvrdio sam priličnu povijesnu utemeljenost ove izjave jer se dogadjaji poklapaju sa pričom. Sad je ostalo pitanje kako pronači tog kapetana i da li je uopće bio kapetan austrijske vojske
komentiraj (0) * ispiši * #
21
ponedjeljak
svibanj
2012
Grob
Dreznik grad bio je za mene mitsko mjesto. Mjesto iz prica mojega djede. Pomalo nestvarno, nedokucivo i daleko. Osim po pricama o mjestu nisam znao nista uopce nisam imao nikakvu sliku sto je to i gdje je taj Dreznik i tko su ti Kosanovici iz prica. Dok se moj djed jednog dana kasnih sezdesetih nije vratio s puta i donio fotografiju groba kojeg je sa svojim sestrama dao izgraditi za svoje roditelje. Ta fotografija prezivjelka je do danasnjih dana i na neki nacin bila jemotiv za istrazivanje predaka. Godine 1991. dreznik grad i cijelo to podrucje bili su pogođeni ratnim zbivanjima. Mnoštvo mrtvih, ranjenih prognanih iz cijelog tog područja do Slunja slijevale su se tih dana u slobodni dio Hrvatske. Svečenik Drežnički Josip Bogović preživio je tešku kalvariju zatočeništva i terora. No ja sam razmišljao o grobu i da li je ostao čitav ili je uništen. Možda sebično no taj grob je bio jedina poveznica mene i Drežnik grada. Nakon rata i smirenja negdje oko dvijetisućite ljetovali smo na moru kod Biograda i na povratku stali smo na Plitvicama. Nakon ručka nastavili smo put i kad sam kod Grabovca vidio tablu za Bihač i Drežnik grad nisam uopće dvojio da li da skrenem. Maglovite priče i nemirna mala djeca dozvolili su mi tek toliko da vidim obnovljenu crkvu i gostionu kod Hodaka. Sjeli smo u auto i produžili dalje za doma. Prošlo je još dosta godina i onda sam otkrio Rakovacki forum postavio neke fotografije. Nakon nekog vremena dobio sam odgovor od jednog Branka koji je dosta detaljno znao i o mojoj obitelji i o grobu i obradovao me je činjenicom da je grob ostao čitav.
komentiraj (0) * ispiši * #
17
četvrtak
svibanj
2012
Početak istraživanja
Iako sam zapamtio djedove priče dugo godina nisam imao mogućnosti prouučiti istinitost i vjerodostojnost. Prva priča koju sam provjerio bila je o jednom rođaku kojeg su ubili žandari bar je tako rekao moj djed negdje oko 1935. godine nakon izbora. Postoji jedna anegdota oko tog dogadjaja no dopustite mi da ostane ovaj put nezabiljezena.
Prvi spomen na taj dogadjaj pronasao sam u knjizi: Zdravko Dizdar - Mihael Sobolovski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., Tada je mitoloska prica pocela dobijati stvarne obrise. Prosle godine prilikom posjeta Dreznik gradu posjetio sam grob Nikole Kosanovica opcinskog biljeznika. U ozujku mjesecu ove godine na svom blogu u vecernjaku i Zvonimir Despot prenoseci pisanje Dizdara spominje receni dogadjaj:
Prema pricanju Branka iz Dreznika ovaj dogadjaj jako je odjeknuo u tom kraju jer je Nikola Kosanovic bio iz znacajne obitelji za Dreznik, bio je dobar covjek i uvazeni clan zajednice. I danas nakon toliko godina u Drezniku jos uvijek zivi sjecanje na dobrog Nikolu Kosanovica.
S ovim sam dosao do potvrde jedne od pripovjetki mojeg djeda. Iako osim podatka da se radilo o rodjaku i da je ubijen 1935. godine nisam imao drugih podataka pronasao sam sve dokumente koji su vazni za potvrdu. Ovime sam dobio poticaj i za istrazivanje drugih prica koje su mi nekad izgledale prilicno nestvarne. Prica koje ce me odvuci u dublju proslost skroz do razmedja osamnaestog i devetnaestog stoljeca.
komentiraj (0) * ispiši * #
16
srijeda
svibanj
2012
Moj djed 3
Nakon početka drugog svjetskog rata i napada od 6.04.1941 tvornica Mira prestaje s radom i djed se ponovno seli u Borovo u tvornicu koja je tada vjerojatno bila državna. U bBorovu radi do 1961 kada odlazi u mirovinu. Moja majka u Borovu upoznaje mojeg oca i oni se vjenčaju u Borovu i sele u Vinkovce. U vinkovcima sam ja rodjen u lipnju 1961. godine. Nakon 4 godine braka moji se roditelji rastaju i nekako u to vrijeme moji djed i baka sele se takodjer u Vinkovce zamjenom stanova. Od 1967. godine Majka i ja te djed i baka živimo u istoj zgradi vrata nasuprot vratima. Tako je moj djed preuzeo očinsku figuru u mom životu. On je bio prilično tvrd i tvrdoglav uvjeren u svoje bez i malo želje da odstupi pa makar mu se stoput dokazalo da nije u pravu. No moj dje je bio vrhunski obućar i u Vinkovcima je radio dodatno kod jednog privatnika. Svake subote dok bi donio tjednu plaću i ja klinac znao sam dobiti nešto djeparca. No moj djed je pričao i puno priča iz svog kraja. Priča o obitelji Kosanovic koji su bili jako značajni u Drežnik gradu.Priče su bile anegdotalne da bi se sa smijehom prevazišao teški i ponekad tragični slijed događaja. O nekim stvarima se samo spominjalo no nije se puno pričalo i to su uglavnom događaji iz drugogo svjetskog rata. Tako sam u slici o obitelji Kosanović koju sam stvorio imao predstavu o važnosti mojih predaka i značajnoj povijesti obitelji. U ono vrijeme dokumenti su uglavnom bili nedostupni i bilo je velikih problema sa uspoređivanjem priča s dokumentima i verifikacijom usmenih pripovjesti u povijesnim izvorima. Tako je sve to za mene predstavljalo više bajku nego stvarnost.
Poslije su me životni putevi odnijeli na razne strane i sve je bilo prilično potisnuto.
S ovim dijelom završio bih s pričom o mom djedu Rudolfu Kosanoviću rođenom u Drežnik gradu 1902 godine i umrlom u Vinkovcima 1979. godine.
komentiraj (0) * ispiši * #
