~ tko sam ja uopće? ~

četvrtak, 30.03.2006.

Da Vincijev Kod



Kako se iz naslova već može zaključiti i ja sam pročitao dotičnu knjigu. Kad se već našla u mojoj kući, a poznato je da sam deklaririani ljubitelj čitanja na WC-u, fino sam iskoristio priliku. Kako god, dobro mi je došla promjena. Već su mi dosadili propagandni letci i prospekti trgovačkih lanaca (na momente sam već i pomišljao kupiti nekakve ormariće...)

Što reći o knjizi... Mislim da je svakako podigla više prašine nego što objektivno vrijedi, iako je sam roman pitak i daleko od dosadnog. Ali uz toliko galame oko skandaloznosti i intrigantnosti sadržaja očekivao sam znatno više. Ono što je definitivno naišlo na moje odobravanje su povijesne, ne tako popularne i spominjane činjenice o nastanku i razvoju Katoličke Crkve. Prosječnom katoliku je vjerojatno i to previše bogohulno da bi čitao roman, tako da se s te strane ne čudim reakcijama koju je knjiga povukla.
Ipak, činjenice su činjenice koliko god ljudi zatvarali oči. Kako je netko jednom rekao - to što se nešto radi veoma dugo ne znači da je isto i ispravno. Ja bih parafrazirao - to što se u nešto vjeruje veoma dugo ne znači da je isto i istinito. Tako da moj aplauz dobiva osvjetljavanje (su)mračnih vremena i događaja vezanih uz nastanak, opstanak i dominaciju Katoličke Crkve. Druga stvar koja bi u knjizi trebala biti šokantna je teorija da je Isus imao dijete s Marijom Magdalenom, te da je to dijete nastavilo kraljevsku lozu (spominje se da je Isus bio iz loze Davida i Solomona, a Magdalena iz loze Benjamina). Odnosno da su velike kraljevske dinastije u Europi potekle od samog Krista. Meni, iskreno, to nije previše zanimljivo. Već sam i ranije čuo za te teorije i nisu mi ni tad bile bogzna šta zanimljive. Ne zato što ih a priori odbacujem, nego jednostavno jer ne vidim šta je u tome toliko posebno. Nekako sam mišljenja da to nije istina, ali sve i da jest, za duhovnost je nebitno. Na zapadu krvno srodstvo ima prenapuhano značenje. Sve i da je Isus imao dijete, ono bi bilo osoba za sebe a ne "Isus 2". Sam Isusov lik bio je bitan onima koji su ga poznavali, a ostalima je bitno jedino njegovo učenje. Je li i mao djecu i tko su ta djeca, u konačnici nije ni bitno. Pored toga, problem je zapadne (kršćanske) civilizacije što seks smatra prljavim i grešnim, tako da samog Isusa većina valjda ni ne može zamisliti u ulozi muža i oca. Onaj tko je podignut na nivo božanstva ne može se baviti ljudskim stvarima. S tim da je seks još dodatno spušten na životinjski nivo. Zato je Isusa valjda morala roditi djevica... I o tome se govori u knjizi, čemu također ide moj plusić. A daljnja priča o Isusovoj lozi nije mi uopće zanimljiva.
I konačno, nakon što se u knjizi objasni da Sveti Gral nije ništa drugo do gomila dokumenata koja potvrđuju tu zatrtu "istinu", meni nekako splasne oduševljenje. Zar samo to?!? Nakon sve fame i mistike koja prati taj pojam "Sveti Gral"?!? Očekivao bih više... Istini za volju, kad bi sve to bilo istina i kad bi stvarno izašlo u javnost, potkopalo bi kompletno kršćanstvo. No kako nisam kršćanin - živo me zaboli! Zapravo bi lijepo bilo znati istinu, više radi istine same.
Razmišljajući o knjizi shvatio sam i zašto meni sve to nema neku težinu. Kompletna priča oko mističnog kršćanstva, tajnih simbola skrivenih u arhitekturi, slikarstvu, književnosti, kojekakvih tajnih društava,itd. ima jedan zajednički neizrečeni nazivnik - a to je dogma da je Isus jedini Božji Sin koji je ikad došao u povijesti, i koji će ikad biti! Odnosno, da je Isus jedini Spasitelj i da je od suštinske i životne važnosti znati pravu istinu o njemu. Kad bi bilo tako onda bi čitava ta priča bila jezivo ozbiljna (valjda joj zato neki pridaju toliko pozornosti). Ali činjenica je da je navedena dogma rezultat crkvene propagande a ne pravo stanje stvari. Upravo Crkva je stvorila taj mit o Isusu kao božanstvu i prilagodila zapise da idu tomu u prilog. Hvala bogu, postoji znanje daleko više od onoga koje piše u Bibliji i kojeg propovjeda kršćanstvo, koje nije ograničeno imenom i likom nijedne osobe a istovremeno učenja svih svetaca dovodi u jasnu vezu. Riječ je o jogi, odnosno o sanatan dharmi (u prijevodu: vječna religija). Kad se gleda iz perspektive sanatan dharme, nimalo ne umanjujući Isusovu veličinu, može se vidjeti da je on je bio tek jedan od mnogih, a da je bilo i većih.
- 11:27 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.03.2006.

Izlet na Japetić

Zadnjih godinu-dvije nas nekoliko se nalazimo vikendom. Prvo smo se nalazili kod nekoga doma, a onda smo počeli ići i na izlete. Valjda nam je dosadilo biti u kući, jesti, piti i glupirati se. Naravno, naši zajednički izleti su bili sve samo ne uspješni. Pod uspješni mislim da nekakvu normalnu zabavu i nekakav normalan izlet, sa normalnim slijedom događaja. Nekako smo uvijek imali u planu prvo outdoor aktivnosti, a kasnije se zavući negdje na toplo. No, s obzirom da smo to mi, stvari nisu nikad išle po planu. Redovito bi se nešto izokrenulo tako da bi se izlet sveo na zavlačenje u kakvu birtiju ili planinarski dom, jelo, piće i glupiranje. Tad nastaje već klasična situacija - drugi gosti nas prijekorno pogledavaju, često sa zgražanjem, a konobari nam izrazom lica daju do znanja da se malo sredimo. Napominjem da nitko od nas ne pije alkohol, tako da nije riječ o pijančevanju. To smo jednostavno - mi. Kolikogod se trudili biti normalni izletnici (na kraju krajeva, neki od nas su mame i tate s djecom) mi to jednostavno nismo. Da kod nas stvari ne mogu biti normalne potvrdilo se i ove nedjelje. Odlučili smo ići na Japetić, na Samoborskom gorju. Ja sam bio jednom, ali se ne sjećam kako se tamo dolazi a ostali nisu bili nikad. Zato je naša Lj. fino pitala tatu da joj objasni. Tako naoružani tatinim uputama krenuli smo na izlet. Naravno da smo se po dolasku u Samobor izgubili, šta zbog radova na cesti, zbog kojih smo morali dvaput skrenuti s puta na nekakve obilaznice, šta zbog toga što ni tata nije odavno bio tu, pa su izvjesni semafori kod kojih smo trebali skrenuti nestali. No zato su tu bili kružni tokovi koji nam se uopće nisu uklapali u priču. Vozili smo se po Samoboru nekih valjda 20 minuta prije nego smo skužili kuda treba ići. A onda smo se vozili još 20 minuta. Kako smo se bližili točki od koje nastavljamo pješke, na naš užas količina snijega se sve više povećavala. U Zagrebu po ulicama snijega nema već tjedan dana, možda i više. U Samoboru isto. Ali među brdima krajolik se valjda nije promijenio cijele zime. Ipak, nismo gubili nadu. Odlučili smo se popeti na Japetić, i to je to. Prijelomni trenutak našeg izleta bio je kad smo sreli dvoje planinara u full-zimskoj opremi, i pitali za put. Saznali smo da ćemo hodati po snijegu oko sat i po, i da je konstantan uspon. Tad smo odustali, zavukli se u planinarski dom i naručili. Da stvar bude gora, ovaj put smo imali neke buhtle sa sobom, a ja sam odnekud izvadio i litru miljeka. Konobaru se ionako otpočetka nismo svidjeli. Obično naručimo dosta toga, pa konobar stisne zube i ne komentira. No ovaj put smo naručili tek po kavicu tako da je konobar imao razloga za mijenjanje boja na licu. Kako to obično biva, djeca uvijek proliju nešto a neko se i upiški, mi odrasli se nadvikujemo a neki se vole i gađati, i tako to. Buhtlama smo izmrvili čitav stol a i mlijeko, koje smo dolijevali u kavu, se malo prolilo. Kad smo već i sami sebi počeli ići na živce, a i da spasimo generalno katastrofalan izlet, par nas je ipak odlučilo malo prošetati cestom. Ako ništa, bar da zadovoljimo formu. Donje slike rezultat su toga.

Iza planinarskog doma

Kroz šumu

Brdo pod snijegom/


Spuštajući se cestom niz brdo primjetio sam kako odmah ispod ceste iz zemlje strši TV-antena, koja nadvisuje cestu tek pola metra do metar. Otišao sam vidjeti o čemu je riječ - i umro od smijeha. Na slici se nažalost ne vidi najbolje, ali kabel ide od antene, od stabla do stabla, nekih 100-tinjak metara nizbrdo do kuće (koja očito nema bolju soluciju za prijem TV-programa).

Antena i kabel do kuće


Poslije šetnje smo pokupili ostale, ukrcali se u auta i otišli u Samobor. To se pokazalo kao dobra ideja, jer je bilo znatno toplije a i moglo se šetati kroz prirodu (bez asfalta i uzbrdica). Došli smo do livade podno starog Grada, igrali na balun (koji smo kupili pola sata prije) a onda se mali od Ž. uplakao vrišteći da je balun njegov, i sve se raspalo. Da ga poštedimo trauma iz djetinjstva,i da sačuvamo vlastite bubnjiće malom smo dali balun i otišli kućama. Onaj dio o palačinkama koji slijedi neću opisivati. Nije fer prema čitateljima.

Pogled s livade

Stari Grad

(Mislim da ne treba ni spominjati da Japetić nismo ni vidjeli.)
- 13:09 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.03.2006.

Hej drugovi jel vam žao...



Nekad


Proteklih par sati ove večeri sam proveo sa starim prijateljima. Malo smo se prisjetili vremena kad smo češće bili skupa, i situacija u koje nas je život zajedno odveo. Jest da oni mene ne znaju baš, ali ja njih znam odlično. Oni se zovu David Gilmour, Roger Waters, Rick Wright i Nick Mason a obično se kriju pod imenom Pink Floyd. Večeras sam "sam u kući" i švrljam po internetu tražeći zabavu. Slučajno sam ih našao. Znate kako je - jedan link vodi do drugog, i tako. Gilmour ima novi album kojeg sam poželio skinuti s interneta. Dok se to skidalo malo sam švrljao po njihovim stranicama i naletio na neke stare video zapise, pa sam i to usput gledao. Šta da kažem... Odrastao sam uz Pink Floyd i doživljavam ih kao nešto svoje. Bili su mi najdraži bend, iako sam u životu stvarno svašta slušao. Doduše, u jednom periodu života bio sam fanatično opsjednut Grateful Deadom, ali ovo s Pink Floydom je nekako dubinski. Ma nije to samo stvar slušanja, to je nadraslo i samu glazbu... Jednom je neki novinar nazvao glazbu Pink Floyda "većom od života" i to je stvarno najbolji pokušaj dočaravanja "onog nečega" na što sam se i ja zakačio. Iako već odavno ne slušam Pink Floyd (aktivno), još uvijek negdje u meni postoji emocionalna povezanost s tim zvukom, pa kad gledam filmove i slušam malo me vrati u stare filmove. Između ostalog, pogledao sam i snimku koncerta od ovog ljeta, kad su se ponovo okupili u originalnoj postavi povodom "Live aid G8" koncerta, pa me puklo na nostalgiju. Bilo ih je lijepo vidjeti opet zajedno. Kao da sam stvarno ponovo sreo stare prijatelje.



Danas



- 00:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 17.03.2006.

Svijest o "JA"

Ovdje ponovo prenosim jedan stariji tekst za kojeg sam posebno vezan i kojeg bih želio spasiti od zaborava (vlastitog). S obzirom da je otkrivanje samog sebe najljepše putovanje koje postoji, i sam ovaj blog nosi taj naziv. Donji tekst bio je moj prvi pokušaj da opišem neke od senzacija koje me prate od djetinjstva.



Jeste li kad imali dojam da sve ovo oko vas nije ništa drugo do film? I to film toliko savršen da zapravo sve doživljavate u prvom licu, kao da se stvarno vas tiče. Taj film se čini toliko realan da zapravo većinu vremena provodite smatrajući ga za stvarnost, poistovjećujući se s njim. Tek ponekad spopadne vas flash u kojem se razbudite, sjetite samoga sebe, i pitate se ono o čemu govore gornjih par redaka.

S drugu stranu, možda se vama nikad ništa slično nije ni dogodilo i uopće ne znate o čemu pričam. Meni su se takve situacije dešavale još kao djetetu, možda i češće nego danas. Usred nekog posla jednostavno bih se ˝zaustavio u vremenu˝ i postao svjestan sebe: -Ja! To sam JA!

Svaka riječ nije ništa drugo do skup glasova koji nosi neko pridodano značenje. Riječ ˝ja˝ koristimo da označimo sebe, prvo lice jednine. Ali u svakodnevnom životu, dok nam ta riječ prelazi preko usana, njeno značenje ne dodiruje našu svijest potpuno. Izgovaramo je automatski. Pokušajte u sebi polako ponavljati tu riječ, sa stankama između ponavljanja, i nastojte biti svjesni njenog značenja. Budite potpuno svjesni na koga ta riječ pokazuje.

˝Ja.˝ ¨Ja.˝ ˝Ja.˝ ˝Ja.˝ …i tako dalje.

Malo po malo postat ćete usredotočeni na sebe i doživit ćete nešto vrlo neobično. Ako dovoljno dugo uspijete zadržati svijest o ˝ja˝ (tj. svijest o značenju riječi), spontano će vam se javiti razlika između onoga što jeste vi i onoga što niste vi. A šta to niste vi – pa sve ostalo oko vas! Tad postaje evidentno da postojite vi kao fenomen, kao svijest koja stoji u centru zbivanja, i postoji sve ostalo što se zbiva oko vas. A to sve što se zbiva nije ništa drugo do ˝film˝. Vi u tom filmu igrate ulogu, i čini se da pojedine situacije uključuju i vas. No zapravo vi ste samo pasivni promatrač. Kao što sam već ranije spomenuo, sav taj film se čini toliko stvaran da se s njim poistovjećujemo. Iako u tom filmu mi imamo svijest o sebi, ipak mislimo da smo ti koji djeluju, rade ovo ili ono, sudjeluju u zbivanjima. Mi SEBE definiramo pomoću tih zbivanja. I tako pred samim sobom mi postajemo samo lik iz priče, definiran vlastitom ulogom i skupom proživljenih životnih situacija. A mi to jednostavno nismo.

Jedan od slučaja kad se sve ovo dade doživiti (barem se meni tada događa) je kad zaredaju neke krupnije promjene životnih okolnosti. Pritom ne mislim samo na teške i tragične događaje, nego na bilo kakvo odstupanje od svakodnevne kolotečine. Kada skup životnih okolnosti naglo postane drukčiji, svijest to u jednom trenutku registrira. Tada se kroz misao ˝dešava-mi-se-nešto-potpuno-novo˝ javlja i svijest o sebi kao o onomu koji sve to doživljava, onomu koji registrira promjenu. Tad možemo osvijestiti da smo, unatoč svoj vrevi života u kojoj sudjelujemo, u suštini samo svjedok. Ne možemo utjecati na slijed događaja (ako već i utječemo, i to je samo privid – uloga u kojoj mi, kao, imamo mogućnost izbora). Ali ni slijed događaja ne može utjecati na ono što mi stvarno jesmo. Razmislite, kako ste sebe doživljavali kad ste bili dijete, a kako sad? Isto. Potpuno isto. Sebi ste uvijek bili - ˝ja˝,a stvari ste gledali iz istog kuta kao i danas – iz vlastitog kuta. U suštini, bio nam život lak ili težak, sretan ili tužan, to ne mijenja nas. Mi smo samo gledaoci.
- 11:38 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 14.03.2006.

Djetinjstvo

Neku večer smo išli s prijateljicom i njenom kćerkom u grad, na koncert. I dok je mama imala tonsku probu nas dvoje smo poveli malu Saru u šetnju. Imali smo nekih možda sat vremena pa smo odlučili napraviti đir po Gornjem gradu. Da doživljaj bude "luđi" na Gornji grad smo išli uspinjačom.
Dok se uspinjača polako penjala u jednom trenutku spontano mislima zastanem i postanem svjestan tog trenutka: pogled koji se sve više otvarao prema krovovima zgrada; ulična svjetla koja gradu daju nekakav zlatni odsjaj; uspinjača puna ljudi; mukla tišina koja bi vladala da jedno sretno dijete stalno ne priča i postavlja pitanja; te nas dvoje koji to dijete čuvamo. Odjednom me vratilo u one davno prošle dane kad bi me roditelji prepustili nekim "barbama i tetama", koji bi me vodili u šetnju kojekuda, na sladoled, kupovali mi slatkiše, sokiće, itd. Bilo je nekog slatkog uzbuđenja u takvim trenucima. Kao nekakva nagrada - nema odgovornosti ni zasluživanja, ništa ne moram a sve mi dolazi. Samo avantura i čisti užitak djetinjstva!
Dok tako tijelom sjedim u uspinjači, a umom lebdim kroz davno zaboravljene emocije, jedan dio mene pita se ne svedočim li upravo rađanju istih takvih doživljaja? Samo ovaj put, po prvi put, ja sam onaj "barba".
- 14:46 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 10.03.2006.

Da se ne zaboravi







Već duže vrijeme pokušavam naći ono legendarno pismo indijanskog poglavice američkom predsjedniku, i konačno sam ga našao. U svjetlu novijih događanja i američkog globalnog bullyinga još i više vrijedi vidjeti tko je tu divljak a tko civiliziran. Šta drugo reći osim da je bijeli čovjek parazit na tijelu majke Zemlje, a Amerika rak-rana koja metastazira.



Pismo indijanskog poglavice Seattle-a iz 1854. godine, upućeno američkome predsjedniku u Washington kao odgovor na ponudu da bijelci kupe indijansku zemlju:


"Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?

Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka.

Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji.

Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu.

Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.

Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se osnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći.

Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.

Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga.

To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane.

Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome.

Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.

Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji prirpitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje."
- 09:58 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.03.2006.

Idiot i Makedonija

O Bože, kad ću prestati biti idiot, kad?!? Nakon što sam napisao valjda stranicu teksta kliknuo sam negdje i otišao na drugu stranicu. Po povratku,naravno,teksta više nije bilo. O gorka sudbino!!! Propadoh! Uuuuuaaarrgghhh!!!!!!

Sad mi se ne da ponavljati sve.Iscijedio sam se. Pisao sam o doživljaju sa sinoćnjeg koncerta u KSET-u,gdje su u sklopu etno-festivala nastupila dva makedonska benda, "Kaldrma" i "String Forces". Šta sad da kažem, nakon što sam izgubio tekst koji sam pisao 40 minuta?
Ništa, ukratko - "Kaldrma" su svirali tradicionalnu makedonsku glazbu čalgiju. Bend su sačinjavali klarinet, lutnja,violina i još neki gudački instument kojeg ne znam, tarabuk i još jedan bubanj kojem također ne znam ime,te dvije pjevačice. Ozvučenje je bilo loše i žamor je gotovo nadglasavao glazbu. Kao što je jedan od članova benda rekao nakon što su odsvirali prvih jednu-dvije stvari, čalgija se sluša u opuštenom raspoloženju, za merak. I stvarno,kao da smo mu čitali misli, nas par se odmah složilo da bi bilo puno bolje slušati to dok negdje ugodno zavaljeni pijemo čaj ili kavu, što bi turci rekli - divanimo. Odmah me asocijacija vuče na jednu čajanu u Brnu u koju volim svratiti kad sam tamo... No očito je da je zagrebačka publika previše nemirna, inficirana Zapadom, previše urbana (usudio bih se reći - previše u grču od nastojanja da bude urbana) da bi se mogla opustiti i prepustiti čalgiji. Činjenica da je žamor skoro nadglasavao glazbu govori o motiviranosti publike da čuje. Ne mogu ne spomenuti jednu od pjevačica koja je, moram priznati, privlačila moj pogled većinu vremena. Ne zbog toga što je bila neizrecivo zgodna, nego zato što je bila lijepa na neki antičkogrčko-bizantsko-pravoslavno-balkanski način. Bilo je neke drevnosti u njenom izgledu, više nego tipične privlačnosti po modernijim kriterijima. Šteta što nisam imao bolji fotoaparat od onog u mobitelu...

Kaldrma

"String Forces" su svirali eksperimentalnu glazbu sa makedonskim etno elementima, a dio članova benda svirali su i u "Kaldrmi". Bend su sačinjavali pjevačica, gitara, violončelo, električni bubnjevi i neki instrument koji je bio kombinacija basa i gitare i koji sam definitivno proučavao tokom koncerta. Imao je široki vrat i dvanaest žica, i skoro da nije imao tijelo. Čovjek ga je spojio sa sintesajzerom,procesorom i laptopom, a svirao ga je samo pritiskajući žice na pragove, bez trzanja.I to je jednom rukom svirao bas a drugom, ajmo reći, gitaru. Izgledalo je kao da svira klavir koji mu visi oko vrata. To čudo je proizvodilo zvukove u rasponu od bas gitare, preko obične elekrične gitare, do nekakvih elektronskih zvukova temeljno izobličenih u onim aparatima s kojima je bilo povezano. Definitivno najveća zvijezda u bendu je bio bubnjar koji je rasturio ritam u bezbroj asimeričnih "parčića" različitih veličina. Nisam se mogao oteti dojmu da je riječ o Mišku koji je svirao u prvoj postavi "Vlatko Stefanovski Tria". Čovjek je ličio na Miška i "lomio" kao i Miško. Fantastičan bubnjar. I dok su neke stvari bile čisti elektronski eksperimenti, neke su bili istinska rasturačina.U jednom momentu sam pomislio - makedonski etno-trance. Svakako bend kojeg ću pokušati nabaviti.

String Forces
- 09:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 08.03.2006.

8 godina vegetarijanstva

Davne 1998., negdje u ovo vrijeme, stajao sam u redu za ručak u menzi na Savi. Red mili, nikad stići. A meni se nekako ne jede. Ma zapravo gladan sam, krulji mi želudac ali nekako mi je sam taj proces jedenja mučan. Pomislim kako ću opet jesti nekakav komad mesa najgore kvalitete, masan, pun žila. Valjda ni vojska ne dobiva tako lošu hranu kao studenti. I u tom trenu saberu mi se neki događaji otprije. Sjetim se kako mi je prijatelj svojevremeno prigovorio što svaki dan jedem meso, uz komentar: -je li doma jedeš meso svaki dan? Sjetim se drugog prijatelja koji se friško priklonio Hare Krišnama i postao vegetarijanac (te u više navrata sugerirao isto i meni). A opet, kako da zaboravim da mi je i otac vegetarijanac, zajedno sa skoro pola obitelji s njegove strane. Ma znao sam ja sve o vegetarijanstvu, još od malih nogu. Načelno sam se i slagao s njim. Ali sve mi to nije ništa značilo kad sam ja od rođenja bio mesojed. Volio sam meso. Najslađe mi je bilo meso na gradele, pa supat kruva u ulje. Kakvo povrće...
No, toga dana stojeći u redu i zaključio sam: -zašto ne bih ja danas jeo ručak bez mesa? Pa ne moram baš svaki dan jesti meso. Evo, danas baš neću! Što je najbolje, raspoloženje mi se nekako popravilo nakon te odluke. Kao da je neki teret spao s mene, neko moranje više nije bilo tu. I fino uzmem ja neko varivo i najedem se do sita. Dok sam uživao u svom varivu gotovo sa sažaljenjem sam gledao ostale kako se muče s nekim odreskom, isto onako kako sam se i ja mučio svakog dana.
Sutra sam ponovio eksperiment.
Idućih dana odlučio sam vidjeti koliko dugo će proći prije nego mi se opet počne jesti meso. Prošao je mjesec dana, pa dva, pa tri, i tako dalje, ...no taj dan još nije došao.
- 18:33 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Jovo nanovo!

A baš sam bio sretan kad sam vidio da se kvar na serverima nije odrazio na moj blog. Tj. u editoru su nedostajale neke stvari ali na samoj stranici je sve bilo ok. Onda poželjeh nešto promijeniti u izgledu stranice, i sve se pokvari. Od tad se gnjavim. Evo, konačno sam uobličio nekakvu provizornu verziju koja najviše sliči originalu, i na tome će ostati. Nemam živaca. Ono što bih ipak htio jest nekako namjestiti da slike nemaju obrub. Nervira me taj ljubičasti rub na slikama. No, otom potom. Nek je meni blog preživio! Htio sam prije par dana pisati neke stvari i staviti slike, ali kako je sve bilo mrtvo ništa od toga. Sad je već "proš'o voz"....
- 17:06 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.03.2006.

POPUSTILA SPARINA...

Probudim se jutros, i onako još bunovan se izležavam, mislim šta sve moram obaviti. Danas moram poobavljati koješta što sam odgađao zadnjih dana. Ne volim tramvaj, ne plaća mi se karta, auto nemam, tako da koristim biciklu. A za svaku glupost mi se ne da pedalati u grad i nazad, pa obično čekam da se nakupi obaveza, da ih sve odjednom riješim. I tako, ustanem ja i pogledam kroz prozor kad tamo - Sibir! A danas je zadnji dan i nema odgađanja više. Trebat će mi termosica, čini mi se...

Nažalost na slikama se ne vidi dobro snjegusina koja vije, a pogotovose ne vidi na ovim umanjenima. Ali klik na sliku, ako se komu da...












  • Ajde ne kukaj... i dole je bezvezno i hladno, doduše bez snijega... (sick of it all 02.03.2006. 18:58)

  • A di ces biciklon na ovo vrime? Najbolje je ostat doma! (Borut 04.03.2006. 20:05)

  • - 10:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

    << Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>