Marketing
Izlet na Japetić
Zadnjih godinu-dvije nas nekoliko se nalazimo vikendom. Prvo smo se nalazili kod nekoga doma, a onda smo počeli ići i na izlete. Valjda nam je dosadilo biti u kući, jesti, piti i glupirati se. Naravno, naši zajednički izleti su bili sve samo ne uspješni. Pod uspješni mislim da nekakvu normalnu zabavu i nekakav normalan izlet, sa normalnim slijedom događaja. Nekako smo uvijek imali u planu prvo outdoor aktivnosti, a kasnije se zavući negdje na toplo. No, s obzirom da smo to mi, stvari nisu nikad išle po planu. Redovito bi se nešto izokrenulo tako da bi se izlet sveo na zavlačenje u kakvu birtiju ili planinarski dom, jelo, piće i glupiranje. Tad nastaje već klasična situacija - drugi gosti nas prijekorno pogledavaju, često sa zgražanjem, a konobari nam izrazom lica daju do znanja da se malo sredimo. Napominjem da nitko od nas ne pije alkohol, tako da nije riječ o pijančevanju. To smo jednostavno - mi. Kolikogod se trudili biti normalni izletnici (na kraju krajeva, neki od nas su mame i tate s djecom) mi to jednostavno nismo. Da kod nas stvari ne mogu biti normalne potvrdilo se i ove nedjelje. Odlučili smo ići na Japetić, na Samoborskom gorju. Ja sam bio jednom, ali se ne sjećam kako se tamo dolazi a ostali nisu bili nikad. Zato je naša Lj. fino pitala tatu da joj objasni. Tako naoružani tatinim uputama krenuli smo na izlet. Naravno da smo se po dolasku u Samobor izgubili, šta zbog radova na cesti, zbog kojih smo morali dvaput skrenuti s puta na nekakve obilaznice, šta zbog toga što ni tata nije odavno bio tu, pa su izvjesni semafori kod kojih smo trebali skrenuti nestali. No zato su tu bili kružni tokovi koji nam se uopće nisu uklapali u priču. Vozili smo se po Samoboru nekih valjda 20 minuta prije nego smo skužili kuda treba ići. A onda smo se vozili još 20 minuta. Kako smo se bližili točki od koje nastavljamo pješke, na naš užas količina snijega se sve više povećavala. U Zagrebu po ulicama snijega nema već tjedan dana, možda i više. U Samoboru isto. Ali među brdima krajolik se valjda nije promijenio cijele zime. Ipak, nismo gubili nadu. Odlučili smo se popeti na Japetić, i to je to. Prijelomni trenutak našeg izleta bio je kad smo sreli dvoje planinara u full-zimskoj opremi, i pitali za put. Saznali smo da ćemo hodati po snijegu oko sat i po, i da je konstantan uspon. Tad smo odustali, zavukli se u planinarski dom i naručili. Da stvar bude gora, ovaj put smo imali neke buhtle sa sobom, a ja sam odnekud izvadio i litru miljeka. Konobaru se ionako otpočetka nismo svidjeli. Obično naručimo dosta toga, pa konobar stisne zube i ne komentira. No ovaj put smo naručili tek po kavicu tako da je konobar imao razloga za mijenjanje boja na licu. Kako to obično biva, djeca uvijek proliju nešto a neko se i upiški, mi odrasli se nadvikujemo a neki se vole i gađati, i tako to. Buhtlama smo izmrvili čitav stol a i mlijeko, koje smo dolijevali u kavu, se malo prolilo. Kad smo već i sami sebi počeli ići na živce, a i da spasimo generalno katastrofalan izlet, par nas je ipak odlučilo malo prošetati cestom. Ako ništa, bar da zadovoljimo formu. Donje slike rezultat su toga.
Spuštajući se cestom niz brdo primjetio sam kako odmah ispod ceste iz zemlje strši TV-antena, koja nadvisuje cestu tek pola metra do metar. Otišao sam vidjeti o čemu je riječ - i umro od smijeha. Na slici se nažalost ne vidi najbolje, ali kabel ide od antene, od stabla do stabla, nekih 100-tinjak metara nizbrdo do kuće (koja očito nema bolju soluciju za prijem TV-programa).
Poslije šetnje smo pokupili ostale, ukrcali se u auta i otišli u Samobor. To se pokazalo kao dobra ideja, jer je bilo znatno toplije a i moglo se šetati kroz prirodu (bez asfalta i uzbrdica). Došli smo do livade podno starog Grada, igrali na balun (koji smo kupili pola sata prije) a onda se mali od Ž. uplakao vrišteći da je balun njegov, i sve se raspalo. Da ga poštedimo trauma iz djetinjstva,i da sačuvamo vlastite bubnjiće malom smo dali balun i otišli kućama. Onaj dio o palačinkama koji slijedi neću opisivati. Nije fer prema čitateljima.
(Mislim da ne treba ni spominjati da Japetić nismo ni vidjeli.)
Post je objavljen 20.03.2006. u 13:09 sati.