Neku večer smo išli s prijateljicom i njenom kćerkom u grad, na koncert. I dok je mama imala tonsku probu nas dvoje smo poveli malu Saru u šetnju. Imali smo nekih možda sat vremena pa smo odlučili napraviti đir po Gornjem gradu. Da doživljaj bude "luđi" na Gornji grad smo išli uspinjačom.
Dok se uspinjača polako penjala u jednom trenutku spontano mislima zastanem i postanem svjestan tog trenutka: pogled koji se sve više otvarao prema krovovima zgrada; ulična svjetla koja gradu daju nekakav zlatni odsjaj; uspinjača puna ljudi; mukla tišina koja bi vladala da jedno sretno dijete stalno ne priča i postavlja pitanja; te nas dvoje koji to dijete čuvamo. Odjednom me vratilo u one davno prošle dane kad bi me roditelji prepustili nekim "barbama i tetama", koji bi me vodili u šetnju kojekuda, na sladoled, kupovali mi slatkiše, sokiće, itd. Bilo je nekog slatkog uzbuđenja u takvim trenucima. Kao nekakva nagrada - nema odgovornosti ni zasluživanja, ništa ne moram a sve mi dolazi. Samo avantura i čisti užitak djetinjstva!
Dok tako tijelom sjedim u uspinjači, a umom lebdim kroz davno zaboravljene emocije, jedan dio mene pita se ne svedočim li upravo rađanju istih takvih doživljaja? Samo ovaj put, po prvi put, ja sam onaj "barba".
Post je objavljen 14.03.2006. u 14:46 sati.