~ tko sam ja uopće? ~

Neku večer smo išli s prijateljicom i njenom kćerkom u grad, na koncert. I dok je mama imala tonsku probu nas dvoje smo poveli malu Saru u šetnju. Imali smo nekih možda sat vremena pa smo odlučili napraviti đir po Gornjem gradu. Da doživljaj bude "luđi" na Gornji grad smo išli uspinjačom.
Dok se uspinjača polako penjala u jednom trenutku spontano mislima zastanem i postanem svjestan tog trenutka: pogled koji se sve više otvarao prema krovovima zgrada; ulična svjetla koja gradu daju nekakav zlatni odsjaj; uspinjača puna ljudi; mukla tišina koja bi vladala da jedno sretno dijete stalno ne priča i postavlja pitanja; te nas dvoje koji to dijete čuvamo. Odjednom me vratilo u one davno prošle dane kad bi me roditelji prepustili nekim "barbama i tetama", koji bi me vodili u šetnju kojekuda, na sladoled, kupovali mi slatkiše, sokiće, itd. Bilo je nekog slatkog uzbuđenja u takvim trenucima. Kao nekakva nagrada - nema odgovornosti ni zasluživanja, ništa ne moram a sve mi dolazi. Samo avantura i čisti užitak djetinjstva!
Dok tako tijelom sjedim u uspinjači, a umom lebdim kroz davno zaboravljene emocije, jedan dio mene pita se ne svedočim li upravo rađanju istih takvih doživljaja? Samo ovaj put, po prvi put, ja sam onaj "barba".