~ tko sam ja uopće? ~

O Bože, kad ću prestati biti idiot, kad?!? Nakon što sam napisao valjda stranicu teksta kliknuo sam negdje i otišao na drugu stranicu. Po povratku,naravno,teksta više nije bilo. O gorka sudbino!!! Propadoh! Uuuuuaaarrgghhh!!!!!!

Sad mi se ne da ponavljati sve.Iscijedio sam se. Pisao sam o doživljaju sa sinoćnjeg koncerta u KSET-u,gdje su u sklopu etno-festivala nastupila dva makedonska benda, "Kaldrma" i "String Forces". Šta sad da kažem, nakon što sam izgubio tekst koji sam pisao 40 minuta?
Ništa, ukratko - "Kaldrma" su svirali tradicionalnu makedonsku glazbu čalgiju. Bend su sačinjavali klarinet, lutnja,violina i još neki gudački instument kojeg ne znam, tarabuk i još jedan bubanj kojem također ne znam ime,te dvije pjevačice. Ozvučenje je bilo loše i žamor je gotovo nadglasavao glazbu. Kao što je jedan od članova benda rekao nakon što su odsvirali prvih jednu-dvije stvari, čalgija se sluša u opuštenom raspoloženju, za merak. I stvarno,kao da smo mu čitali misli, nas par se odmah složilo da bi bilo puno bolje slušati to dok negdje ugodno zavaljeni pijemo čaj ili kavu, što bi turci rekli - divanimo. Odmah me asocijacija vuče na jednu čajanu u Brnu u koju volim svratiti kad sam tamo... No očito je da je zagrebačka publika previše nemirna, inficirana Zapadom, previše urbana (usudio bih se reći - previše u grču od nastojanja da bude urbana) da bi se mogla opustiti i prepustiti čalgiji. Činjenica da je žamor skoro nadglasavao glazbu govori o motiviranosti publike da čuje. Ne mogu ne spomenuti jednu od pjevačica koja je, moram priznati, privlačila moj pogled većinu vremena. Ne zbog toga što je bila neizrecivo zgodna, nego zato što je bila lijepa na neki antičkogrčko-bizantsko-pravoslavno-balkanski način. Bilo je neke drevnosti u njenom izgledu, više nego tipične privlačnosti po modernijim kriterijima. Šteta što nisam imao bolji fotoaparat od onog u mobitelu...



"String Forces" su svirali eksperimentalnu glazbu sa makedonskim etno elementima, a dio članova benda svirali su i u "Kaldrmi". Bend su sačinjavali pjevačica, gitara, violončelo, električni bubnjevi i neki instrument koji je bio kombinacija basa i gitare i koji sam definitivno proučavao tokom koncerta. Imao je široki vrat i dvanaest žica, i skoro da nije imao tijelo. Čovjek ga je spojio sa sintesajzerom,procesorom i laptopom, a svirao ga je samo pritiskajući žice na pragove, bez trzanja.I to je jednom rukom svirao bas a drugom, ajmo reći, gitaru. Izgledalo je kao da svira klavir koji mu visi oko vrata. To čudo je proizvodilo zvukove u rasponu od bas gitare, preko obične elekrične gitare, do nekakvih elektronskih zvukova temeljno izobličenih u onim aparatima s kojima je bilo povezano. Definitivno najveća zvijezda u bendu je bio bubnjar koji je rasturio ritam u bezbroj asimeričnih "parčića" različitih veličina. Nisam se mogao oteti dojmu da je riječ o Mišku koji je svirao u prvoj postavi "Vlatko Stefanovski Tria". Čovjek je ličio na Miška i "lomio" kao i Miško. Fantastičan bubnjar. I dok su neke stvari bile čisti elektronski eksperimenti, neke su bili istinska rasturačina.U jednom momentu sam pomislio - makedonski etno-trance. Svakako bend kojeg ću pokušati nabaviti.