Na crno-bijeloj fotografiji njemački kancelar Konrad Adenauer zavaljen u naslonjaču, isukanog uha sluša s magnetofona što mu to ima za reći Rainer Werner Fassbinder. Potonji je brigu udario na veselje, pa preko zabrinutog kancelarovog čela pušta radosnu pjesmu s šarenim uvodnim naslovima koji polako započinju «Lolu» (1981.), drugi Fassbinderov film iz trilogije o ženama u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. Preostala dva poznatija naslova su "Die Ehe der Maria Braun" (1979.) i "Die Sehnsucht der Veronika Voss” (1982.).
Sva tri filma, osim na žene, koncentrirana su na socijalnu sliku i gospodarski procvat koji se 1950.-tih zbivao u Saveznoj Republici Njemačkoj. Osim što je bio destruktivan, samo-destruktivan, agresivan i nadrogiran, Fassbinder je kao odmetnuti sin gotovo nepostojećeg autorskog filma u tadašnjoj BRD stvorio najbolji opus o kurvama, ovisnicima, imigrantima, propalim piscima, korumpiranim činovnicima, nasilnim muževima, nevjernim ženama i ostalim jedinkama željnih ljubavi.
Ekonomsko čudo poslijeratne Njemačke je i "Lolin" razlog da hiperaktivni redatelj još jednom, prije nego će umrijeti 1982. godine, priča o svojim frustracijama. U “Loli” se društvena i politička svakodnevica doslovno svodi na kabare, na šarenu komediju zabune koja to nije, na burlesku čija satira nagriza do kostiju. Fassbinderova dužnost bila je slična kao u Buńuela – političku korektnost izvrnuti ruglu. Dok je Buńuel pravio klasnu i institucionalnu farsu, Fassbinderova se ticala pojedinaca stjeranih u umni i emocionalni kut: Spleta marginalaca od kojih je baš svaki imao ponešto i od svog tvorca – pretilog ovisnika-biseksualca koji je odrastao bez majčine ljubavi i očinskog uzora.
Rainer Werner Fassbinder na filmskom setu
Lola (Barbara Sukowa) je, kao što joj ime kaže, kabaretska pjevaljka i prostitutka. Žena koja pod svaku cijenu želi biti prihvaćena u društvenoj kremi gradića Coburga. Lolin ljubavnik i otac njezine vanbračne kćeri jest lokalni građevinski tajkun Schukert (Mario Adorf), koji zajedno s preostalim mjesnim moćnicima (kao što su, logično, gradonačelnik, direktor banke i urednik mjesnih novina) večeri provodi u javnoj kući-kabareu. Pomutnju u raju nagovjesti dolazak korektnog gospodina Von Bohma (Armin Mueller-Stahl), novog direktora odbora za građenje. Lola ga odluči zavesti...
Naslov kaže da se prije svega želi pričati o Loli, ali za mene je centralni lik Von Bohm, surealna figura koja povrh svega ovu šarenu tortu zalijeva grotesknim preljevom. Imam dojam da je i sam izbor Muellera-Stahla za ulogu Loline žrtve namjerno “promašen”.
Samouvjerena, zavodljiva i dominantna pojava tihog agresora prodornih očiju nekako je određena 1996. godine u fimu “Shine”, gdje Mueller-Stahl tumači oca nesretnom pijanistu Davidu Helfgottu. Takva muška pojava je u “Loli” svedena na srednjovječnog polu-djevca koji najbizarniju scenu svog života daje dok pijan drhti nad spoznajom da kurva zaista nosi “kurvinjsko donje rublje”. Fassbinder je zlurad kad se šali i s likom pravednika. Von Bohm s Lolom pobožno pred oltarom pjeva kanon. Umjesto da ju obljubi, on kod kuće mahnito svira violinu. Kakva apsurdna muževnost!
Von Bohm saznaje da se Lola bavi zanatom starijim od građevine.
U “Loli” nema podjele na agresore i žrtve, svi su u isto vrijeme glupi, pokvareni ili oboje. Cijeli film odvija se u maniri političke farse s ljubavnim zapletom i fantastičnim završetkom koji kao da je izvaljan iz neke Mozartove opere ili Carrollove knjige. Von Bohm, muška Alisa u zemlji čudesa, uhvaćen je u mrežu sulude čajanke sumnjivih likova s kojima će uskoro sam zaplesati po stolu. U ovom filmu nitko ne postaje čovjekom, jer svi na kraju dobivaju ono što su tražili. Jedino Von Bohm svoj posrtaj može opravdati ludilom. Netko za sretan filmski završetak? Fassbinder ga je parodirao maestralno.
Bogata scenografija i jarke boje kao posveta melodramama 1950.-tih Douglasa Sirka probijaju oblačnost korupcije, laži i nemorala. Fotografija je kabaretska, zasljepljujuća danju, zavodljiva noću. Ima tu i ponešto od Sternbergovog “Plavog anđela” (1930.), ali ne više od ideje fatalne žene dvostrukog imena Lola. Fassbinder političkom inicijativom u obliku post-pop art kiča nadograđuje oba uzora. Jer ukazuje na golotinju ljudi bez duše i nehumanost materijalizma, treba ga se paziti. Joe Ruffell za Fassbindera kaže da je “prava rijetkost – uistinu (i opetovano) opasan redatelj!”
Moji najdraži ljubići, ne nekim osobitim redoslijedom.
This sporting life (1963.) – dvoje vrlo različitih ljudi spojeno samoćom. I boks. Urbani jad i bijeda britanskog Novog vala.
Kuduz (1989.) – ubija li se zbog ljubavi ili nečeg drugog? Bosanski film nikad bolji i još k tomu snimljen po istinitom događaju.
Carrie (1952.) – otrcano, već viđeno, bolesno romantično...sve što bih sama sebi poželjela od afere! Najbolja filmska uloga Laurencea Oliviera u najboljim godinama.
Hoffman (1970.) – on je stari perverzni gad, ona njegova jedva punoljetna zaposlenica. Samo nastrani shvaćaju ovu ljubav ozbiljno. Peter Sellers u jednoj od rijetkih „ozbiljnih“ uloga.
Angst essen Seele auf (1974.) – zabranjena ljubav po svim točkama. Suptilno-komično remek djelo R.W.Fassbindera opet po svim točkama. Filmska lektira.
Les choses de la vie (1970.) – vidi arhivu
Corpse bride (2005.) – nježno ispreplitanje svijeta mrtvih i živih. Što se dešava kad ljubavnike smrt rastavi? Još uvijek su seksi! Jedan od najboljih crtića za odrasle.
Lola (1961.) – Francuzi ljube mnogo. Oni su čak u stanju i hiniti ljubav da bi život imao smisla. Od čega bi inače bolila glava? SVAKI francuski film je uvijek bar malo i ljubavni.
Still breathing (1997.) – šarena urbana bajka na granici mogućeg. Jedino ljubav može ispričati ovako fascinantnu i snoliku priču. Drukčije od sličnih filmova.
Lost in translation (2003.) – stranci u stranoj zemlji se gotovo uvijek kreću zajedno. Osamljenost gotovo uvijek traži romansu, makar i umišljenu.
Otello (1986.) – pjevana verzija „Kuduza“. Najbolja i najkićenija verzija Shakespearovog Othella i Verdijeve opere.
Unagi (1997.) – tko u Japanu ne može komunicirati s ženom, nabavlja jegulju. Strast krvavija od one u španjolskim filmovima, ljubavno iskupljenje sjajnije od hollywoodskih.
Asoka (2001.) – najepskija ljubav od svih i dobra prilika da se nauči ponešto o kraljevstvu Magadhe. Indijci su najstrastveniji ljudi na planeti.
Girl with green eyes (1964.) – film koji je najbliže životu i značenju ljubavi od svih. Kad se adolescencija zanese zrelošću, to mora biti na radost obje strane.
Non ti muovere (2004.) – rijetko kada glumci toliko intenzivno zrače emocije kao ovdje. Film u kome upravo ružni detalji slamaju srce. Ljubavna priča s jednim od najžalosnijih završetaka.
Un homme et une femme (1966.) – vidi arhivu
Far from heaven (2002.) – posveta američkim punokrvnim melodramama 1950-tih. Koja heroina je patila više od Julianne Moore u ovom filmu? Njezino emotivno skidanje je bilo do (k)raja.
Breza (1967.) - vjenčanja i sprovodi pričaju o prolaznosti. Osim možda ljubavi? Jedno od najljepših i najbolnijih hrvatskih filmskih iskustava.
Velik dio slave i važnosti koja obavija najuspješniji horor svih vremena počiva baš na informaciji kako su stvarni događaji inspirirali Williama Petera Blattyja da napiše hit-roman «The Exorcist», po kome je1973. godine snimljen film. Navodno je sličan ritual istjerivanja đavla izvođen 1949. godine nad 13-ogodišnjakom u okolici Washingtona D.C. U to je vrijeme Blatty studirao književnost na Sveučilištu Georgetown, no neka kasnija novinarska istraživanja ukazala su na manjkavost dokaza i stavile na tanki led istinitost Blattyjeve priče. Stvarnost i fikcija oko njezinih aktera ispremješali su se do neraspoznatljivosti, no autor tvrdi kako je osobno razgovarao sa svećenikom koji je vršio egzorcizam i kako je, da bi umirio duhove, pristao 13-togodišnjeg Rolanda Doea prevesti u 12-togodišnju djevojčicu imena Regan McNeil.
U tadašnjem pisanju The Washington Posta govori se o ritualu koji je ponavljan između 20 i 30 puta, prije nego je Vrag protjeran, i to tek nakon što je dječak premješten u prostor katoličke crkve. Prije nego se pristupilo samom egzorcizmu, nešto slično kao u samom filmu, desilo se da je dječaku i cijeloj njegovoj obitelji propisana terapija fenobarbitalima.
Egzorcizam potječe iz vremena prije pisma, iz iscjeljiteljskih šamanskih običaja koje je kršćanstvo preuzelo s naznakom da je glavni krivac svakoj smetnji Nečastivi rogom i repom. I dan danas rituali se provode pod krovovima katoličke, pravoslavne i protestantskih crkvi, ali moderna psihijatrija (u skladu sa svojim stupnjem razvoja) upozorava kako se kod opsjednutosti najčešće radi o pojedincu koji pati od neke mentalne bolesti. Na Wikipediji se može pročitati kako su u jednom periodu svog života egzorcizmu bili podvrgnuti Salvador Dali (što informiranima ustvari i nije nekakav šok) i Majka Tereza, ona ista što je kršćanski milosrdno po dokovima Kalkute hranila gladne.
Osim što može služiti utvrđivanju (ne)vjere, «The Exorcist» redatelja Williama Friedkina («The French Connection» 1971.), dobro je ispričana priča čiji je glavni cilj bio potpuno degradirati dječju nevinost, sablazniti rječima i šokirati slikama od kojih su neke bile prežestoke da bi 1973. bile prikazivane u kinima. Jedna od najneugodnijih scena, tzv. paukov hod opsjednute Regan, digitalno je obrađena i ubačena tek u obnovljenoj verziji filma iz 2000. godine.
Zanimljiva priča može se vezati već uz sam prolog filmu: Otac Merrin sudjeluje u arheološkim iskapanjima na Bliskom istoku, u Iraku - mjestu ishodišta zapadne, judaističke kulture koja je izvorište i dvaju drugih abrahamskih religija, kršćanstva i islama. Mnogi suvremeni istraživači ukazuju na činjenicu da su tri abrahamske religije neka vrsta preostatka, vjerovatno čak i krivotvorina, mnogo starijeg i dubljeg sloja civilizacije koja se u predbiblijsko doba protezala od Kine do Sredozemlja.* Mlađi civilizacijski sloj je junake starijeg, poraženog sloja proglasio anti-junacima. Stari bogovi su postali demoni u vjerovanjima Bliskog istoka iz kojih su nastali judaizam, kršćanstvo i islam.
Tako su đaini (đini) od duhovnih junaka i divova, postali sljedbenici Šejtana (Sotone, Šeta) u islamu. Arhetipska ličnost Prometeja, Lucifera, Svjetlonoše... dobročinitelja i učitelja ljudi, toliko dobro sačuvana u mnogim zapadnim mitovima (lik koji se u Indiji štuje kao Šiva)... u abrahamskim religijama postala je utjelovljenje sveg zla. I grčki mit o Prometeju čuva predaju o tome kako su „stari bogovi“ ljudi, ljubomorni na znanje i moć koju je Prometej podario čovjeku, ovoga oštro kaznili. Prometej je tako i u Grka izguran posve na mitološku marginu, a na Bliskom istoku ga je dočekala još gora sudbina. Tamo je u dualističkim vjerovanjima abrahamskih religija, koja su zamijenila stara i profinjenija učenja o duhovnoj slobodi, proglašen Luciferom, Đavlom. Tako su nastale dualističke religije Tore, Talmuda, Evanđelja i Kurana. Religije o Bogu i Đavlu, o sukobu dobra i zla.
Pazuzu - demon iz asirske i babilonske mitologije
Svejedno vjerujem da je svaka sličnost između ovih zanimljivih nagađanja i namjere filma puka, ali zgodna slučajnost.
Kršćanskoj kontroverzi pridonosi još jedan jasni momenat u filmu: Crv sumnje koji u ovom ili onom obliku opsjeda sve glavne likove. Da li je Regan zaista opsjednuta? Što je to što ju opsjeda? Što je to ustvari egzorcizam i kome-čemu-čijoj vjeri služi? Kako objasniti žrtve? Zanimljivim se čini kada u jednom dijelu filma otac Karras govori da je iz opsjednute Regan izvukao silovitu reakciju kada ju je poškropio svetom vodom. Problem vidi u tome što joj nije rekao kako je to bila obična voda iz slavine.
Naš pater Zvjezdan Linić bi i za takav izazov imao spreman još poneki križ u rukavu.
* Često me jača polovica uz filmske seanse nauči svakakvim pametnim stvarima. Tako mi je (uz puno truda i zalaganja s moje strane) objasnio kako je hrvatski indolog Čedomil Veljačić u Arabiji našao ostatke đainske kulture, a da suvremena arheološka iskapanja u Indiji i Pakistanu ukazuju na povezanost Mohenjo Daro i Harappa civilizacija s drevnim Sumerom. Suvremeni antropolozi u današnjim kulturama Ismailita, Druza i Šiita nalaze mnoge sličnosti s učenjima indijskih vaišnava, samkhye, yoge i vedante. Sumer i Harappu su srušile horde nomada iz srednje Azije koje su sa sobom donijele svoje religije i bogove, a veze Indije i Bliskog istoka su prekinute. Amen.
